MAJKA TEREZA

“Nikada prije nisam bila u ratu, ali sam vidjela glad i smrt. Pitala sam se:‘ Što osjećaju ljudi koji to čine? ' Ne razumijem, ta svi su oni djeca Božja. Zašto to čine? Zaista ne razumijem. "
Beirut 1982, za vrijeme sukoba između izraelske vojske i palestinskih gerilaca.

“Molim Vas, izaberite put mira.U kratkom roku možda će biti pobjednika i pobijeđenih u ovom ratu kojeg se svi užasavamo. Ali to nikada ne može i nikada neće opravdati patnju, bol i gubitak ljudskih života koje će uzrokovati vaše oružje. "
Pismo predsjedniku SAD-a Georgu Bushu i iračkom predsjedniku Saddamu Husseinu u siječnju 1991.

O SIROMAŠTVU MAJKA TEREZA

“Ja vidim Boga u svakom ljudskom biću। Kada perem rane gubavcima, imam osjećaj da njegujem samog Gospodina. Nije li to prekrasno iskustvo?" -- 1974 intervju.

“Kada vidim ovu pustoš, osjećam ljutnju u sebi। Inače sebi ne dozvoljavam ljutnju , ali nakon što sam vidjela Etiopiju ne mogu si pomoći." -- Washington 1984.

“Najstrašnije siromaštvo je osamljenost i osjećaj da nas nitko ne voli.”

“Najveća bolest današnjice nije guba niti tuberkuloza, nego osjećaj neželjenosti i odbačenosti.”

“U svijetu je više gladi za ljubavlju i prihvaćanjem, nego za kruhom.”

“Ponekad mislimo da je siromaštvo biti gladan, gol i bez doma. Ipak, najveće siromaštvo je biti neželjen, nevoljen i znati da nitko ne mari za tebe. Mi moramo početi liječiti ovu vrstu siromaštva u našim vlastitim domovima.”

MAJKA TEREZA

NJENIM VLASTITIM RIJEČIMA
“Ne čekajte vođe; učinite to sami, čovjek čovjeku.”

Majka Tereza naučila nas je svojim vlastitim primjerom što uistinu znači “živjeti” evanđelje।

“Mislim da je danas svijet okrenut naopačke, i toliko je mnogo patnje zato što je tako malo ljubavi u domovima i obiteljskom životu. Nemamo vremena za našu djecu, nemamo vremena jedan za drugoga, nemamo vremena uživati jedan u drugome.”

“Ljubav počinje u našim domovima; ljubav živi u domovima i zato je danas toliko patnje i nesreće u svijetu...Izgleda da su danas svi u užasnoj žurbi, nestrpljivi da postignu što veći uspjeh, razvoj, bogatstvo i tome slično, a djeci pripada toliko malo vremena njihovih roditelja. Roditelji nemaju vremena jedno za drugo i tako u obiteljima počinje narušavanje mira u svijetu.”

Službena internet stranica Svećeničke godine

http://www.annussacerdotalis.org/

Na stranici se između ostalog nalaze molitva za svećenike te prilozi o euharistijskom klanjanju za posvećenje svećenika.
U povodu Svećeničke godine, Kongregacija za kler otvorila je službenu stranicu ''Annus Sacerdotalis'' na adresi www.annussacerdotalis.org. Na ovoj višejezičnoj stranici, se na talijanskom, engleskom, njemačkom, francuskom, španjolskom i portugalskom jeziku objavljen je cjelovit tekst pisma pape Benedikta XVI. povodom početka Svećeničke godine te dekret o potpunom oprostu.
Objavljen je i životopis svetog Arškog župnika Ivana Marije Vianneya, prikaz njegova djela i nauke. Slijedi prikaz života još dvadeset svetih svećenika koji su u različitim dijelovima svijeta svojim služenjem ostavili poseban pečat.Na stranici se mogu pronaći i službeni dokumenti crkvenog učiteljstva o svećeništvu s Drugog vatikanskog koncila o svećenicima, Biskupske sinode, kao i niz dokumenata Kongregacije za kler.Također su objavljeni i materijali koji obrađuju različite teme vezane uz svećeničku službu od kristološke dimenzije svećeničkog ređenja, ministerijalnog svećenstva, potom o svećeničkom identitetu i poslanju, duhovnosti i zajedništvu, potom utjecaju medija i njihovu korištenju u svećeničkoj formaciji, koji su kulturni izazovi svećenika u trećem tisućljeću, kao i o psihološko-emotivnom sazrijevanju svećenika.Na stranica je objavljena i posebna poruka u povodu Svećeničke godine pročelnika Kongregacije za kler kardinala Claudia Hummesa, kao i njegove ranije poruke u raznim prigodama, te izlaganja u raznim prilikama tajnika Kongregacije nadbiskupa Maura Piacenza.Naposljetku tu je i molitva za svećenike, te prilozi o euharistijskom klanjanju za posvećenje svećenika i duhovno materinstvo.

Ljudi u svećeniku žele naći Boga

Odgovor na svećenički poziv je radikalno, duboko opredjeljenje koje mijenja život jedne osobe.
Knjiga ''Misli o svećeništvu'' pape Benedikta XVI., sabrala je i objavila Vatikanska nakladnička knjižara u prigodi otvaranja Svećeničke godine, koju je Sveti Otac svečano otvorio u petak predvodeći drugu Večernju svetkovine Presvetoga Srca Isusova.
Bog je jedino bogatstvo koje ljudi žele naći u jednom svećeniku, stoji na početku knjige namijenjene svećenicima i svima koji žele shvatiti svećenički poziv.Na primjedbu kako Papa tvrdi da je svećeničko ređenje “prijenos vlasništva“, don Giuseppe Costa, svećenik i ravnatelj Vatikanske nakladničke knjižare, rekao je kako Papa želi reći da svećenik ne pripada samome sebi, nego pripada Isusu Kristu, pripada Bogu, a kao svećenik treba se izjednačiti s Kristom, s Njim se mora poistovjetiti. To znači da se poput Isusa mora isprazniti za spas svakoga čovjeka. Promjena vlasništva znači da svećenik mora urediti svoj život poštujući Božju logiku. Odgovor na svećenički poziv je radikalno, duboko opredjeljenje koje mijenja život jedne osobe, ustvrdio je don Costa.Svećenik nikad ne smije iz vidika izgubiti svoju polaznu točku, njegovo se gledište mora poistovjećivati s Božjim, Isusovim gledištem. I onda kad je zaokupljen ovozemaljskim stvarnostima, poput gospodarstvenih i organizacijskih vidika, nikada ne smije iz vidika izgubiti da se mora odreći sebe kako bi spasio bližnjega, rekao je don Costa.Dodao je kako Papa ističe da svećenik mora biti čovjek molitve. Molitva je pomalo disanje svake duše, dakle i svećenikove. Ako svećenik ne moli, ne može živjeti u prijateljstvu s Isusom, niti sa zajednicom vjernika. Molitva je dakle bitna za svećenikovo preživljavanje i naročito za njegov duhovni život, zaključio je don Costa.

Krizu prevladati uz moralna načela

Nije moguć napredak Hrvatske bez poštivanja moralnih načela koja su sadržana u socijalnom nauku koji promiče Crkva, a koji počiva na odgovornosti svih za zajedničko dobro, ističe Komisija Iustita et pax.
Sjednica Komisije Justitia et pax Hrvatske biskupske konferencije pod predsjedanjem biskupa Vlade Košića održana je 22. rujna u Zagrebu. Članovi su razgovarali o knjizi-zborniku izjava, dokumenata i priopćenja, izdanih tijekom 20 godina, koja uskoro izlazi, te će je Komisija predstaviti javnosti. Također je bilo riječi i o daljnjem radu i o članovima Komisije, što će se podastrijeti HBK-u na jesenskom zasjedanju u Dubrovniku.
U razmatranju aktualnog stanja u zemlji izraženo je žaljenje što se na poziv Europskog parlamenta, 23. kolovoza u nas nije obilježio kao dan spomena na žrtve totalitarizama. Činjenica je da u našem društvu jačaju nedemokratske tendencije onih koji sprječavaju da istina o našoj prošlosti konačno dobije svoje pravo mjesto u svijesti naših građana. Komisija izražava zabrinutost zbog sve prisutnijih napada na Crkvu i na pravo izražavanja mišljenja. Komisija, vjerna svome pozivu i imenu – pravda i mir – pozdravlja volju hrvatskih političkih institucija, Sabora i Vlade, da se neriješena granična pitanja sa susjednim državama rješavaju u duhu postojećeg međunarodnog prava i pravorijeka tzv. Badinterove komisije. Komisija poziva najuglednije hrvatske znanstvene i kulturne institucije da podrže ovakve napore i rješenja da se ne bi pretenzijama i ustupcima koji nisu pravno utemeljeni stvorili presedani koji bi u ovom dijelu Europe i svijeta ugrozili teško postignut mir i sigurnost država i naroda.U vremenu još uvijek prisutne svjetske gospodarske krize Komisija se poziva na svoju Izjavu od 3. lipnja ove godine, te želi upozoriti kako nije moguć napredak naše Domovine – pa tako ni gospodarski – bez poštivanja moralnih načela koja su sadržana u socijalnom nauku koji promiče Crkva, a koji počiva na odgovornosti svih za zajedničko dobro, na solidarnosti – osobito s najugroženijim skupinama u društvu, supsidijarnosti – što podrazumijeva poštivanje načela nemiješanja različitih razina upravljanja i djelovanja, te na poštovanju dostojanstva svake ljudske osobe. Zakoni u Republici Hrvatskoj – i oni koji ih donose – trebali bi imati na umu upravo ta načela, ukoliko želimo da se društvo konačno postavi na zdrave noge, da se oslobodimo neodgovornosti, gramzljivosti i korupcije u društvu.Komisija Iustitia et pax pozvala je vjernike da mole za mir i napredak Hrvatske.

Stop psovci: Kakve riječi izgovaramo?

Hrvatski narod, koliko se god može ponositi sa četrnaest stoljeća svojega kršćanstva, isto se toliko može crveniti pred Bogom, drugima i pred sobom za dužinu staža i gorljivosti u psovci.
U susretu s ljudima čujemo riječi, koje često nekontrolirano izgovaraju ne slušajući sami sebe. Na psovku ili uzaludno spominjanja imena Božjega, sugovornicima znam svratiti pozornost. Pri tomu sam doživljavao različite reakcije od odobravanja i ispričavanja do izvlačenja i opravdavanja. U nedavnoj zgodi upozoravajući na neprimjerene riječi i psovke, kršćanin srednje životne dobi s ciničnim smijehom odrješito mi reče: ''Hoću i dalje a to i nije neki grijeh, jer ga svi čine!'', uvjeravajući me da sam u zabludi.
“Zato će se, kažem vam, svaki grijeh i hula oprostiti ljudima, ali hula protiv Duha Svetoga neće se oprostiti nikada“ (Mt 12, 32). O značenju ovih Isusovih riječi koje donose sva tri tzv. sinoptička evanđelja pitao sam se u djetinjoj dobi, dok sada primam upite za njihovo razjašnjenje. Ustrajati u grijehu unatoč spoznaji njegove težine, potpis je vlastite samo-osude u koju idemo slobodnom voljom. Još davno naš zemljak sv. Jeronim napisa: “Pas poznaje svoga gospodara i ne ujeda ga. I konj ne udara svojega gospodara, jer se za njega brine. Psovač naprotiv, psovkom udara i vrijeđa svojega gospodara - samoga Boga“. Hrvatski narod, koliko se god može ponositi sa četrnaest stoljeća svojega kršćanstva, isto se toliko može crveniti pred Bogom, drugima i pred sobom za dužinu staža i gorljivosti u psovci Božjega imena, B. D. Marije i svetaca. O poštivanju Božjega imena mnogo možemo naučiti od Izabranoga Izraelskoga naroda. Samo jedanput u godini veliki svećenik, mogao je s velikim poštovanjem izgovoriti Božje ime u hramskom svetištu. Za čitanja Božje riječi u Tori – Zakonu, Židovi nisu izgovarali imena Božjega već su koristili zamjenska imena Adonai, Elohim – Gospodin. Starozavjetni propis za psovača je strog i jasan: “Izvedi psovača iz tabora. Potom svi oni koji su ga čuli neka stave svoje ruke na njegovu glavu. A onda neka ga sva zajednica kamenuje (Lev 24, 14).“Upitajmo se: Koliko kao pojedinci i narod imamo poštovanja prema Božjoj uzvišenosti, svetosti Njegova imena i vrijednosti svojih svetinja? Događa li nam se da istim jezikom molimo i blagoslivljamo, istodobno pogrđujući svetinje tvrdokorno ustrajući u grijehu bez želje za obraćenjem i promjenom?

Papa molio za svoje prethodnike

Papa Benedikt XVI. u molitvi je posebno spomenuo pokojnog papu Ivana Pavla II.
Na Dušni dan, kada se u cijelom svijetu Katolička crkva prisjećala pokojnih vjernika, papa Benedikt XVI. je prema već ustaljenoj tradiciji sišao u vatikanske katakombe u bazilici svetog Petra i molio za svoje prethodnike na njihovim grobovima.
U ovim vatikanskim špiljama povjeravamo Očevu milosrđu sve čiji je grob ovdje i koji očekuju uskrsnuće tijela, naročito papu Ivana Pavla II. i druge vrhovne svećenike koji su obavljali službu pastira opće Crkve, da budu sudionici vječne nebeske liturgije, rekao je papa Ratzinger.Papa se također spomenuo svih rođaka, prijatelja i pokojnih dobročinitelja. U molitvi vjernika molilo se za sve koji su žrtve bilo kakvoga oblika nasilja, da njihova žrtva požuri doba bratstva i mira.

Međugorski fenomen u Vatikanu

Upute koje namjerava obznaniti Vatikan neće biti namijenjene samo Međugorju, već i ostalim mjestima u svijetu na kojima se, prema izjavama raznih vidjelica, navodno ukazuje Gospa.
Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić najavio svoj dolazak u Vatikan na razgovore o međugorskom fenomenu, a Vatikan bi do konca ove godine trebao objaviti upute o držanjima biskupa i svećenika prema navodnim ukazanjima Gospe u Međugorju.
Upute koje namjerava obznaniti Vatikan neće biti namijenjene samo Međugorju, već i ostalim mjestima u svijetu, a ima ih oko 2500, na kojima se, prema izjavama raznih vidjelica, navodno ukazuje Gospa, javio je dopisnik Večernjeg lista iz Rima Silvije Tomašević.Upute koje namjerava objaviti Vatikan trebale bi uvesti malo reda i ne znače automatski negiranje onoga što se događa u Međugorju. Vatikan će naznačiti kako se treba ponašati prema takvim fenomenima, odnosno kako biskupije na čijem teritoriju ima navodnih ukazanja trebaju osnovati povjerenstva u kojima će biti ne samo liječnici i teolozi, već i egzorcisti, kako bi se temeljito izučila događanja, javlja Tomašević.Posljednjih mjeseci se međugorsko pitanje više puta spominjalo i postalo je sve kontroverznije. Koncem rujna je biskup Ratko Perić, pod čijom je jurizdikcijom Međugorje, objavio više dokumenata u kojima, uz ostalo, poručuje vjernicima i svećenicima da se “ne ponašaju kao da su ukazanja priznata i dostojna vjere”. Mostarski biskup je zabranio održavanje obreda, konferencija i slavlja u Međugorju bez njegova odobrenja, te je zabranio svako spominjanje navodnih “ukazanja”, navodnih “poruka” i “vidjelica” u dokumentima i liturgijama.Neki vatikanisti procjenjuju kako ni bivši pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Joseph Ratzinger, dok je bio na tome položaju, kao ni sada kada je na Petrovoj stolici, kao ni kardinal Tarcisio Bertone, koji je bio tajnikom u Kongregaciji za nauk vjere, nisu nikada pokazali “entuzijazam za Međugorje”.Crkveni vrh, kako lokalni, tako i onaj u Vatikanu, skeptičan je prema međugorskom fenomenu, posebno zato što “vidjelice” drže kako “ukazanja” traju, a to znači kako se oko 40.000 puta Gospa “ukazala” vidjelicama.

Vlast i vjera: Što kaže Sveto pismo?

Vlast koja je sama sebi smisao te radi isključivo na održavanju privilegija i činovničkog aparata koji ne radi na stvaranju pretpostavki ekonomskog napretka nema legitimitet i nije u skladu sa kršćanskim naukom…
Od mnogih ''vječnih rasprava'' jedna je povezana odnosom vlasti i vjere, odnosno kako bi se država trebala ponašati prema vjernicima, i na koji način vjernici mogu i trebaju participirati u društvu u kojemu žive.
Želimo se pozabaviti tim pitanjem iz perspektive Svetoga pisma, svete knjige kršćana, i svjetovne vlasti modernog vremena s posebnim osvrtom na društveni kontekst u kojemu živimo i zemlje koja je naša domovina kako ju sa ponosom u srcu i poezijom na usnama nazivamo Lijepa naša! Budući je pitanje kompleksno ističemo temeljna načela, a ne konačan sud.Sekularna vlast podrazumijeva; politiku i državno - birokratski aparat, koji upravlja bez uplitanja religije na način da vjerske zajednice utječu na upravljanje i vođenje državnih poslova. Neki, vrlo glasni, pojedinci ovu temeljnu postavku sekularne države izokreću pa bi religiju izbacili iz društva te pokušavaju ograničiti, umanjiti ili obezvrijediti vjeru u društvu. Njih treba podsjetiti kako je to protiv Opće deklaracije UN-a, ali i Ustava i zakona naše domovine. Budući većina ljudi u svijetu time i Hrvatskoj ima religiozne osjećaje zbog toga su vjerske zajednice pozvane aktivno učestvovati u životu društva i stvaranju klime, koja će poticati pozitivne vrijednosti temeljene na religijskom identitetu i toleranciji prema svima bez uplitanja u vođenje politike ili birokratskih poslova zemlje. Njihovo poslanje, u jednom dijelu, uključuje iznošenje kritičkih osvrta, koji imaju za cilj poboljšanje opće društvene klime te vladavinu prava i pravedno društvo.Biblija iznosi načela koja su nad vremenska i povezna sa različitim društvenim sustavima, ali je nemoguće primjenjivati sve legislativne odredbe u današnje vrijeme! Ipak je moguće kroz proučavanje i iščitavanje pronalaziti načela za formiranje svjetonazora i principe djelovanja u društvenoj zajednici današnjeg doba. Pri tome se načelo odvojenosti religije od države, i zabrana uplitanja vlasti u religijska pitanja te izražavanje vjere ne kose, nego nadopunjavaju.
Starozavjetni koncept i problemi u svezi s timBiblija se dijeli na Stari i Novi zavjet, oni su integrativno povezani i jesu Božja Riječ, zato je potrebno uočiti kakova je bila uloga Prvog saveza u društvenom okružju tog vrjemena. Pri tome taj odnos ne treba doživljavati idealnim i bez problema jer ono što je Objava naznačivala kao načelo život često je bilo u raskoraku sa stvarnim životom o čemu svjedoči i Sveto pismo.Društveni odnosi i društvena zajednica u Starom zavjetu, bez obzira na koji se dio povijesti osvrćemo; plemenska zajednica, vladavina Mojsija i plemenski vođa, vrijeme sudaca, Monariju, ili poslije babilonsko sužanjstvo; bio je temeljen po načelu da zakoni i cijelo društvo treba biti vođeno i podređeno Bogu, to se očitavalo kroz provođenje Božjeg zakona objavljenog u Petoknjižju. Ali nije uvijek bilo jasno kako provoditi u život i to je predstavljalo problem. Načelo teokratskog ustroja, dobrim djelom, je funkcioniralo i ostvarivano kroz sustav uprave koji je temeljen na Mojsijevom zakonu ili barem na načelima koja su iz njega proizlazila.Dekalog je temelj Bogoljublja i čovjekoljublja odnosno pravilnog Bogoštovlja i odnosa u društvenoj zajednici. Deset su Božjih zapovijedi temeljna smjernica, ali pored njih postoje mnoge druge legislative; teološke, moralne i ceremonijalne koje proizlaze iz Dekaloga. Pojednostavljen Dekalog je Ustav, a ostali zakoni su odrednice, koje uređuju međuljudske odnose, vjerske i ceremonijalne dužnosti te načine postupanja u društvu.Kako je ovo pitanje opširno nije moguće ulaziti u dublje analize osim što možemo iznijeti temeljeno načelo: Deset Božjih zapovijedi, kako ih interpretiraju kršćani, su aktivne i danas, a staro zavjetna legislativa se ne može i ne treba primjenjivati u društvu današnjice osim u pitanjima koja se odnose na vjersko učenje i moralne smjernice; npr. “Zato ljubi Gospoda, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!“ Pnz 6,5 ili “Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!“ Izl 20,16.
Novi zavjet i smjernice za kršćaneU Novom zavjetu ima više odjeljaka koji naznačuju smjernice razmišljanja povezanih sa temom: Mt 22,15-21. Dj 4, 18-31; 5,17-29. 1 Tim 2,1-44. Oni se bave pojedinim pitanjima, a načela odnosa vjernika prema vlasti pronalazimo u nauku apostola Pavla; Rim 13,1-7, te nauku apostola Petra; 1 Pt 2,13-17.Treba uočiti kako su vjernici u tim vremenima bili mala, izolirana nerijetko progonjena sljedba, koju su u prvim desetljećima nakon Kristova Uzašašća na nebo doživljavali kao otpadnike židovske religije, a poganski političari, posebno u prvim stoljećima, prijetnjom tadašnjem društvu i politeističkoj religiji. U takovom, za kršćane teškom, okružju nastaje i širi se vjera. Ipak iako su ih lažno optuživali i progonili te bili protiv njih apostoli su, pod nadahnućem Duha Svetoga, iznijeli nauk, koji je smanjivao napetosti i promicao mir.
Nauk apostola PavlaObjašnjavajući nauk, između ostalog, postavlja temelj kršćanskog odnosa prema vlasti. Načelo je kojima se vodi kršćanska Crkva pa time i vjernici, podložnost vlasti. Iako su mnogi kritizirali ovako razmišljanje, a pojedine Crkve zbog svog pacifizma, pr. Hugenoti (Kalvini) u Francuskoj, podnosile velika progonstva ipak je ono temelj za svako daljnje promišljanje odnosa vlasti i vjere. Valja uočiti i Pavlovu pouku kako je svaka vlast uspostavljena od Svemogućega Boga pa čak i ona koja se protivi Bogu. Ako je svaka vlast od Boga onda je Sveznajući Bog taj koji joj određuje “rok trajanja“. Ovo je vidljivo na propalom, dekadentnom i bezbožnom komunističkom sustavu. Taj je sustav svoje temelje postavio na pljački i otimačini privatnog vlasništva, ubojstvima nedužnih ljudi među kojima su mnogi vjernici, te represiji države nad pojedincem zbog interesa partije. Na kraju se u svojoj mahnitosti urušio i raspao nakon što je dugi niz godina obznanjivao kako će trajati vječno te je iznad Boga.Koncept upravljanja državom, prema nauku apostola Pavla, trebao bi se temeljiti na pravdi za sve i prema svima, te pravičnom društvu koje vodi skrb i brigu za građane. Vlast nije svrha samoj sebi, a smisao njezina postojanja je služba građanima. Dakle što većem broju pojedinaca u društvu. Iz toga proizlazi načelo socijalne države; skrb za sve, bolesne i nemoćne, zaštita ranjivih skupina društva, disperzija bogatstva na što je više moguće jedinki, a da se pri tome stvara održivi razvitak, poštuju prava građana i privatno vlasništvo. Vlast mora pronalaziti načine i stvarati uvjete kako bi zajednica išla naprijed; duhovno, ekonomski, obrazovno, u području ljudskih prava i vladavini prava. Samo napredno društvo sa dobro uređenim pravnim sustavom i educiranim građanima može stvarati uvijete za cjeloviti napredak te skrbiti za građane.Služba je vlasti briga za opću sigurnost, pa prema tome ona ima i ovlasti “nositi mač“. Sredstva prisile u društvu trebaju biti u službi zaštite građana, i to onih koji su lojalni. Vlast ima silu zbog toga da oni koji rade protiv ljudi i bave se kriminalnim aktivnostima budu kažnjeni. Dakle, kršćanski nauk nije protiv korištenja oružju pa time i sile kada je ono u službi održavanja javnog reda, zaštite zdravlja, sigurnosti i života građana.Vlast treba služiti čovjeku pojedincu, a to se ostvaruje kroz različite servise usluga koje država osigurava. Ali cijeli sustav nije moguće održavati bez poreza. Zbog toga je plaćanje poreza sastavni dio podložnosti i spada u potrebne koje se prenose na sve građane u skladu sa njihovim mogućnostima. Dakle nije prihvatljivo da isti porez plaćaju bogati i siromašni. Bogati trebaju plaćati veći porez, u smislu više stope od onih koji su manje bogati ili su siromašni. Socijalni i pravedni aspekt države očituje se i u tome što bogate treba više oporezivati, a siromašne manje. Iz toga se zaključuje kako je koncept kršćanske pobožnosti participacija u materijalnom davanju sukladno s mogućnostima.
Nauk apostola PetraNauk je prvaka rane kršćanske zajednice, na tragu prvaka misije. Iz njegovog se koncepta treba istaknuti poticaj o poslušnosti vlasti na svim razinama. Kako je temeljna svrha postojanja činovničkog i državnog aparata služenje građanima razumljivo je zašto ovo načelo treba primjenjivati. Sve razine državne uprave treba poštivati ako one svojim radom poboljšavaju opću društvenu klimu, te pomažu ljudima u njihovim potrebama. Povezano s tim je i kršćanska filozofija slobode. Sloboda koja je u službi činjenja dobra i koja se povodi za izborom onoga što je ispravno, tako jednostavno izreći, a tako teško sprovesti. Ovaj se ideal, ipak, može provoditi u život počevši od razine svakodnevnog života. Valja činiti male pomake u privatnom životu, obitelji, poslu, a kada takovih pojedinaca ima puno onda cijela društvena klima ide na bolje. Iako na prvi pogled nema veze sa temom koju obrađujemo integrativno je povezano. Odgovornost se svakog pojedinca očituje u tome kako živi i djeluje u svom životnom okružju, dakle krivo je misliti kako su samo “veliki ljudi“ pozvani mijenjati i činiti dobro za društvo. Ta odgovornost, u kršćanskom razmišljanju, svedena je na čovjeka pojedinca.Apostol Petar uspostavlja četiri temeljna načela djelovanja: poštivanje svih ljudi, voljeti vjernike, bojati se Boga i poštivati vlast. Zvuče jednostavna, a zapravo ih je teško sprovesti u život jer iziskuju predanje, ustrajnost, rad na sebi te pomicanje svojih, time i društvenih normi u pozitivnom smjeru.
Građanski otporLegitimno je postaviti pitanje u kojim slučajevima se suprotstavljati vlasti. Biblija, koja služi kao smjernica teme, progovara o tomu. Posebno je uočljivo u sljedećim knjigama Staroga zavjeta: Sucima, Ruti, 1 i 2 Kraljevima, 1 i 2 Ljetopisima. U njima se opisuju različiti vladari koji su vodili Izrael, od vrjemena sudaca preko uspostave i trajanja monarhije do babilonskog sužanjstva i nestanka monarhije. Cjelokupan se njihova rad vrjednovao kroz način kako su se odnosili prema vjeri u Boga i društvenim reformama. Sukladno tome možemo uočiti nekoliko načela kada je otpor prema vlasti opravdan.Temeljni je razlog otvoreno ustajanje vlasti protiv Boga. Jedan je od primjera opisan u knjizi Daniela 6. Prorok je bio spreman podnijeti mučeništvo, ali nije htio štovati smrtnog čovjeka i njegov lik, niti se klanjati političkom vođi tog vremena. Dakle, opravdano je pokazati otpor prema svakoj vlasti koja odbacuje, niječe, ustaje protiv ili se stavlja iznad Svemogućega Gospodina Boga. Mi smo na ovim prostorima iskusili sav besmisao i pogubnost ateističko ideologije, koja je svjesno odbacivala te se izdizala iznad Boga.Sljedeći je razlog na tragu iznesenog sada preciznije naznačenog. Ograničavanje, sputavanje, ili zatiranje ljudskih prava dovoljno su dobar razlog da se glasno i jasno ustane protiv vlasti. Tamo gdje nema građanskih sloboda, ili su svedene na minimum, onako kako ih definiran Opća deklaracija Ujedinjenih naroda, nema Boga! Temelj je građanskih sloboda pravo na mišljenje i vjerovanje.Vlast koja je sama sebi smisao te radi isključivo na održavanju privilegija i činovničkog aparata, koji ne radi na stvaranju pretpostavki ekonomskog napretka, građanski snažnog i pravno utvrđenog te obrazovanog društva nema legitimitet i nije u skladu sa kršćanskim naukom.
Današnje društvoDruštvo je današnjice po malo čemu nalik onome u kojemu su živjeli ljudi Prvog i Drugog saveza. Ne mislimo samo na bolja; ekonomska, socijalna, tehnološka i druga postignuća već i na činjenicu da se velika većina ljudi identificira sa kršćanskom religijom te su u temeljima pravnog sustava ugrađeni mehanizmi zaštite vjerskih prava.Hrvatska ima dobro uređenu legislativu, ona štiti i promiče građanska prava. Želja i nastojanja za promicanjem ljudskih prava, pa među njima i vjerskih, nije došla sama od sebe. Nakon propasti komunističkog sustava, koji je otvoreno ustao protiv duhovnih vrijednosti, zatirao građanska te posebno vjerska prava na kraju se sam od sebe urušio. Jednostavno, stigla ga je Božja osuda! Proces tranzicije u građansko društvo pa time i ka slobodi savjesti i vjere, svih građana i svih religija, odvijao se pozitivno, ali sporo i ne bez problema.Hrvatska je potpisnica UN-ove deklaracije o ljudskim pravima, te više konvencija koje promiču i štite vjerska i druga prava, one su po snazi iznad domaćih zakona. Ustav Republike Hrvatske daje dobru podlogu za zaštitu svih građana i njihovih uvjerenja i vjerovanja. Zakonom se brani diskriminacija u šest područja: Vjere i svjetonazora, spola, rase i etničke pozadine, dobi, invaliditeta i spolne orijentacije. Svi oblici diskriminacije bilo direktne ili indirektne su zabranjeni. Zakon o suzbijanju diskriminacije jasno je definirao oblike diskriminacije: izravna, neizravna, segregacija, uznemiravanje, spolna, poticanje na diskriminaciju, prenesena te zbog pogrešne predodžbe. Kad proučimo pravne dokumente onda bi mogli reći da je sve u savršenom redu, ipak, praksa je ponekad u raskoraku sa deklariranim.Vrlo precizno, problemi nastaju u provođenju zakona, a pojedinačni incidenti obezvređuju civilizacijska dostignuća u našoj domovini. Na žalost i danas se može čuti, toliko prošireno mišljenje u vrijeme socijalizma, da su vjernici psihički bolesnici, a vjera bolesno stanje uma. Još se uvijek potiču inicijative kojima se žele obezvrijediti vjerski osjećaji te umanjiti važnost vjere u svakodnevnom životu. Prečesto se druge vjerske zajednice, posebno tradicionalne protestantske Crkve (Reformirana-Prezbiterijanska, Evangelička, Episkopalna-Anglikanska), svrstavaju među opskurne religijske skupine ili se namjerno umanjuje njihova vrijednost. Jedan je od očitijih primjera obezvrjeđivanje Reformirane crkve te općenito kalvinizma u hrvatskom i europskom kontekstu i to na način da pojedini novinari javne televizije, koja mora biti u službi svih građana, svjesno i namjerno iznose poluistine ili šire “podatke“ kojima se želi pokazati kako je to zajednica koja ne postoji, nema vrijednosti ili “okuplja“ čudne ljude. Izneseno se može preslikati i na pojedine ravnatelje škola, lokalne dužnosnike, te pojedince u društvenoj zajednici. Istini za volju, u posljednje vrijeme, ispadi su smanjeni na prihvatljiv nivo. Obzirom da se radi o ranjivim skupinama društva svaki i najmanji incident treba sankcionirati u okviru zakona. Iako brzinom puža ipak se ide naprijed i vide se pomaci na bolje, ali je daleko od toga kako bi se moglo reći da je stanje zadovoljavajuće i onako kako bi trebalo biti.U zaključku ističemo kako svjetovna vlast i vjera nisu u sukobu, a oni koji ih sukobljavaju rade protiv obje stvarnosti. Ako se vlast bavi svojim poslom: poboljšanjem životnih uvjeta i građanskih sloboda, stvaranjem uvjeta za ekonomski prosperitet zajednice, poboljšanjem pravnog sustava i civilnog sektora, dakle stvaranjem društva po mjeri svih građana. A vjera time i vjerske zajednice“odrađuju“ svoju službu: promiču mir među ljudima, navještaju vjerski nauk u ljubavi i toleranciji, mole za sve građane i vlast, rade na promicanju duhovnih vrijednosti, ove dvije stvarnosti služe građanima i društvu.

Beatifikacija pape Ivana Pavla II. u travnju 2010. godine?

Vatikanolozi nagađaju da će se proglašenje blaženim pape Ivana Pavla II. najvjerojatnije održati u travnju slijedeće godine.
Posljednjih mjeseci sve se više govori o skoroj beatifikaciji pape Ivana Pavla II., a ovih dana potvrdio je tu informaciju i gradonačelnik Rima Gianni Alemmano. On je tijekom posjeta Poljskoj najavio da bi papa Wojtyla mogao biti proglašen blaženim već tijekom slijedećih mjeseci.
Rimski gradonačelnik rekao je kako je riječ o internoj vatikanskoj odluci te da se beatifikacija može očekivati najkasnije tijekom slijedeće godine. Dodao je kako će on kao gradonačenik glavnog grada Italije, u kojem se nalazi i Vatikan, igrati jednu od središnjih uloga u organizaciji beatifikacije.Vatikanolozi spominju i datum. Nagađaju kako će se proglašenje blaženim pape Ivana Pavla II. najvjerojatnije održati u travnju slijedeće godine, kada se obilježava peta obljetnica Papine smrti.

Vatikan o križu u učionicama

Državni tajnik Svete Stolice kardinal Tarcisio Bertone kritizirao je presudu Europskog suda za ljudska prava, izrazivši zadovoljstvo namjerom talijanske Vlade da se žali na tu odluku.
Europska komisija nije željela komentirati odluku Europskog suda za ljudska prava o uklanjanju raspela iz školskih učionica. Stajalište Unije izrazio je u srijedu Michele Cercone, glasnogovornik povjerenika za pravosuđe Europske unije Jacquesa Barrota. Istaknuo je kako ne treba miješati Europsku uniju s Vijećem Europe – u okviru kojega djeluje Sud koji je donio spomenutu odluku – budući da je ono potpuno neovisno.
Državni tajnik Svete Stolice kardinal Tarcisio Bertone je pak, na rubu tiskovne konferencije održane u rimskoj dječjoj bolnici Bambin Gesù, kritizirao presudu izrazivši zadovoljstvo namjerom talijanske Vlade da se žali na tu odluku.Vatikanski glasnogovornik Federico Lombardi bio je malo jasniji i istaknuo kako je sudska odluka u Vatikanu primljena s čuđenjem i žaljenjem.Raspelo je uvijek bilo znak dara Božje ljubavi, te jedinstva i prihvata za cijelo čovječanstvo. Žalosti nas to što ga se smatra znakom podjele, isključivanja ili ograničavanja slobode. Raspelo to nije, a nije to ni u općem osjećaju našega naroda. Na poseban način zabrinjava to što se iz svijeta odgoja želi isključiti bitni znak važnosti vjerskih vrednota u talijanskoj povijesti i kulturi. Religija daje dragocjeni prinos u odgoju i moralnome razvoju ljudi, i bitna je sastavnica naše civilizacije. Pogrešno je i nesmotreno isključiti ju iz odgojne stvarnosti, rekao je Lombardi.Dodao je kako ga čudi što jedan europski sud oštro intervenira u predmetu koji je duboko vezan uz povijesni, kulturni i duhovni identitet talijanskog naroda.Taj put neće privući na ljubav i veće sudjelovanje u europskoj ideji, koju smo kao talijanski katolici snažno poduprli od samoga početka. Čini se kao da se ne želi priznati uloga kršćanstva u oblikovanju europskog identiteta, koje je, naprotiv, bilo i ostaje bitno, rekao je vatikanski glasnogovornik Lombardi.

Konkretno

»Ti, Gospodine, ljubiš sva bića, i ne mrziš nijedno koje si stvorio. Blago kažnjavaš prijestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove, da se ostave zloće, jer ti si Bog naš« (Mudr 11, 24-25. 26; 12, 2). Tako pjeva ulazna pjesma na Čistu srijedu. Poziva nas da čujemo Božji ukor i ostavimo se grijeha.
Kako se ne diviti beskrajnoj Božjoj mudrosti koja čovjeka odgaja, ne samo kroz pisanu riječ i navještaj nego i kroz cjelokupnu prirodu! Pomalo tmurno vrijeme, kiša koja sipi, pada... pa se čovjek osjeća kao da ga oblaci s nebesa pritišću svojom »težinom« i ne daju mu da diše punim plućima. Kao da ga tjeraju da osjeti kako je živjeti pod težinom grijeha, da se sjeti svojih zloća, da mu se srce skruši i ponizi pred Božjim milosrđem i ljubavlju. U isto vrijeme, unatoč sivilu i hladnoći, osjeća buđenje novog života, života koje samo sunce svojom snagom i toplinom može dati. Neki je to osjećaj vedrine i divljenja i neizrecivog čuđenja zbog uzvišenosti događaja koji je pred nama... Božja ljubav i milosrđe i dobrota i opraštanje.... spasenje... život..
I ne treba zanemariti onaj prvi osjećaj kako bi se čovjek mogao trgnuti iz svakodnevnih prijestupa i temeljitije preispitati svoj odnos prema Bogu. A uvijek je pitanje što to zbilja znači? Treba si priznati: »Grešnik sam«, ali kako uvidjeti konkretan grijeh? »Želim se popraviti, biti bolji«, ali konkretno u čemu? »Želim pomoći«, ali komu i kako? »Volim sve«, ali komu to konkretno pokazati? Nekontrolirano poopćavanje osjećaja i namjera može zarobiti čovjeka u bezličnoj zbrci i kaosu pa da zaboravi da jedino može i treba raditi na konkretnim grijesima i na konkretnim dobrima. Inače se sve gubi u magli dobrih namjera.
Od čega onda početi, konkretno? Pa možda od »ti, Gospodine, ljubiš sva bića« i potražiti one trenutke kad smo konkretno osjetili Božju dobrotu i brigu. I ljubav. I čime smo mi tu ljubav konkretno uvrijedili. Inače ta rečenica neće ništa značiti osim bezlične utjehe utopljene u opću grešnost bez konkretnih pomaka.

Učitelju gdje stanuješ?

Učitelju, gdje stanuješ? Gdje si našao mjesto da otpočineš, da se sakriješ, da boraviš? Smijem li k tebi, smijem li u prostore tvoga mira, tvoje samoće i sigurnosti? Smije li onamo gdje ti boraviš u molitvi gdje si u dubokom sjedinjenju s Ocem?Učitelju, možeš li me povesti na ona mjesta gdje ćemo biti sami, ti i ja? Možeš li mi darovati svoje povjerenje, primiti me kao jednog od svoga prijatelja?Učitelju, povedi me k sebi, u svoj stan kao što si to učinio prvim učenicima koji su puni želje i znatiželje krenuli za tobom. Osvrni se i na mene. Okreni se da me vidiš. Želim ići za tobom.Pripazi na mene. Ne smijem tako brzo, jer moj je korak sporiji, moj je hod laganiji. Ne mogu tako brzo do cilja. Pokaži mi svoj dom. Učitelju, primi me k sebi.

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu, 28. listopada

Papinu katehezu na općoj audijenciji prenosimo u cijelosti:
Draga braćo i sestre, danas ću se zadržati na zanimljivoj stranici povijesti, vezanoj uz procvat latinske teologije u 12. stoljeću, koja je ispisana zahvaljujući bogomdanom nizu koincidencija. U zemljama Zapadne Europe vladao je u to doba relativni mir, koji je jamčio društvu ekonomski razvoj i učvršćivanje političkih struktura, te pridonosio živoj kulturnoj djelatnosti zahvaljujući također kontaktima s Istokom. U Crkvi su se zapažale blagodati širokog djelovanja poznatog pod nazivom "gregorijanska reforma", koja je bila snažno promicana u prethodnom stoljeću i koja je u život crkvene zajednice, prije svega u kler, unijela veću evanđeosku čistoću evanđelja te vratila Crkvi i papinstvu istinsku slobodu djelovanja. Širila se, pored toga, opsežna duhovna obnova, potpomognuta bujnim razvojem posvećenog žvota: rađali su se i širili novi redovnički redovi, dok su već postojeći bilježili novi obećavajući procvat.
Novi je procvat doživjela i teologija stekavši veću svijest o vlastitoj naravi: produbila je svoju metodu, hvatala se u koštac s novim problemima, napredovala u razmatranju Božjih otajstava, iznjedrila temeljna djela, nadahnula važne inicijative s područja kulture, umjetnosti i književnosti te pripremila tlo za remek-djela koja će se javiti u narednom stoljeću, stoljeću svetog Tome Akvinskog i Bonaventure iz Bagnoregia. Dva su područja na kojima se odvijala ta živa teološka djelatnost: samostani i gradske škole, scholae; iz nekih od ovih potonjih su ubrzo proistekla sveučilišta, koja predstavljaju jedno od tipičnih "iznašašća" kršćanskog Srednjeg vijeka. Upravo polazeći od ta dva područja, samostana i scholae, može se govoriti o dva različita modela teologije: "monaška teologija" i "skolastička teologija". Predstavnici monaške teologije bili su monasi, općenito opati, koje je resila mudrost i revnovanje za evanđelje i koji su, u biti, bili posvećeni tome da probude i jačaju želju i ljubav za Bogom. Predstavnici skolastičke teologije bili su naobraženi ljudi koji su se s velikom ljubavlju posvetili istraživanju; magistri željni pokazati razložnost i utemeljenost Božjih i ljudskih otajstava, u koje se, istina, vjeruje vjerom, ali ih se shvaća također razumom. Različiti cilj objašnjava različitost njihove metode i načina bavljenja teološkim radom.
U samostanima iz 12. stoljeća teološka metoda se u prvom redu primjenjivala na tumačenje Svetog pisma, odnosno sacra pagina - da se poslužimo izrazom koji su upotrebljavali pisci toga doba; posebno je prakticirana biblijska teologija. Monasi su, naime, bili pobožni slušatelji i čitatelji Svetog pisma i jedno od njihovih glavnih zanimanja bila je lectio divina, to jest molitveno čitanje Biblije. Za njih jednostavno čitanje svetog teksta nije bilo dovoljno da bi se shvatio njegov duboki smisao, nutarnje jedinstvo i vrhunaravna poruka. Trebalo je, stoga, prakticirati "duhovno čitanje", u poučljivosti Duhu Svetom. Tako se u otačkoj školi Biblija tumačila na alegorijski način, kako bi se na svakoj stranici, kako Staroga tako i Novoga zavjeta, otkrilo što ona kaže o Kristu i njegovu djelu spasenja.
Biskupska sinoda održana prošle godine na temu "Božja riječ u životu i poslanju Crkve" podsjetila je na važnost duhovnog pristupa Svetom pismu. U tu je svrhu korisno okoristiti se bogatstvom monaške teologije, nikada prekinutoj biblijskoj egzegezi kao i djelima koja su sastavili njezini predstavnici i dragocjenim asketskim komentarima na biblijske knjige. Literarnoj izobrazbi monaška je teologija pridruživala dakle duhovnu. Bilo se naime svjesno da jedno čisto teorijsko i profano čitanje nisu dovoljni: da bi se prodrlo u srž Svetog pisma, moralo ga se čitati u duhu u kojem je napisano i nastalo. Literarna izobrazba bila je nužna radi toga da se upozna točno značenje riječi i olakša shvaćanje teksta, izoštravajući gramatičku i filološku osjetljivost. Benediktinski znanstvenik iz prošloga stoljeća Jean Leclercq ovako je naslovio raspravu kojom predstavlja karakteristike monaške teologije: L'amour des lettres et le désir de Dieu (Ljubav prema riječima i želja za Bogom). Doista, želja da se upozna i ljubi Boga, koji nam izlazi ususret po svojoj Riječi koju treba prihvatiti, razmatrati i provoditi u djelo, navodi čovjeka da pokuša produbiti biblijske tekstove u svim vidicima. Postoji zatim jedan drugi stav na kojem insistiraju oni koji prakticiraju monašku teologiju, to jest prisni molitveni stav, koji mora prethoditi, pratiti i nadopunjavati proučavanje Svetog Pisma. Budući da je monaška teologija, u konačnici, slušanje Božje riječi, da bi je prihvatio čovjek mora pročistiti srce i, prije svega, u njemu se mora probuditi gorljiva želju za susretom s Gospodinom. Teologija postaje stoga meditacija, molitva, zahvalna pjesma i potiče na iskreno obraćenje. Brojni su predstavnici monaške teologije, na taj način, dosegli najviše domete mističnog iskustva i predstavljaju poziv i nama da hranimo svoj život Božjom riječju, primjerice, pozornijim slušanjem čitanja i evanđelja, osobito na nedjeljnoj misi. Važno je uz to određeno vrijeme u danu posvetiti razmatranju Biblije, kako bi Božja riječ bila svjetiljka koja rasvjetljuje naš svakodnevni hod na zemlji.
Skolastičku teologiju, međutim, - kao što smo već rekli – prakticirale su scholae, koje su nikle uz velike katedrale toga doba i u kojima je naobrazbu stjecao kler, odnosno oko nekog učitelja teologije i njegovih učenika, gdje su naobrazbu stjecali stručni kulturni djelatnici, u dobu u kojem se znanje sve više cijenilo. U središtu metode skolastika, koji nije lako shvatiti današnjem čovjeku, bio je quaestio, koji se sastojao od određenog pitanja koje je trebalo obraditi. U dijalogu sa svojim učenicima, učitelji su čitali teološke "manuale", poput primjerice glasovitih Sententiae Petra Lombardskog, predlagali su neku temu, ukazivali na auctoritates, to jest na misao najuglednijih pisaca ili izvora, iznosili na vidjelo neka proturječja i nabrajali točke koje treba obrađivati. Predstavljale su se teze u prilog raznih rješenja i, nakon prikladne i produbljene rasprave, primjenjivala se jedna od njih kao zaključak. Organizacija questiones vodila je sastavljanju sve širih sinteza, takozvanih summae, koje su bile opširni teološko-dogmatski traktati. Skolastička teologija išla je za tim da prikaže jedinstvo i sklad kršćanske objave pomoću jedne metode, zvane upravo "skolastička", koja ukazuje povjerenje čovjekovu razumu: gramatika i filologija su u službi ljudskog znanja, ali je to još više logika, to jest disciplina koja proučava "funkcioniranje" ljudskog razuma, tako da izbije na vidjelo istina neke rečenice. I danas, čitajući skolastičke summae, čovjek ostaje zapanjen redom, jasnoćom, međusobnom logičkom povezanošću tema i dubinom nekih shvaćanja. Tehničkim rječnikom rečeno, svakoj riječi se pripisivalo točno određeno značenje a između vjere i shvaćanja se uspostavljao jedan odnos u kojem su se međusobno razjašnjavali.
Draga braćo i sestre, ponavljajući poziv iz Prve Petrove poslanice, skolastička teologija nas potiče biti uvijek spremni odgovoriti svakom onom tko od nas zatraži razlog nade koja je u nama (usp. 3,15). Podsjeća nas da između vjere i razuma postoji neka naravna prisnost, utemeljena na samom redu stvaranja. Sluga Božji Ivan Pavao II., u uvodu enciklike Fides et ratio piše: "Vjera i razum su kao dva krila koja uzdižu ljudski duh prema promatranju istine". Vjera je otvorena naporu shvaćanja od strane razuma; razum, pak, prepoznaje da ga vjera ne umrtvljuje, već ga naprotiv gura prema sve širim i višim obzorima. Tu dolazi do izražaja trajna pouka monaške teologije. Vjera i razum, u uzajamnom dijalogu, trepere od radosti kada su nadahnute istraživanjem dubokog jedinstva s Bogom. Kada ljubav oživljuje molitvenu dimenziju teologije, spoznaja, stečena putem razuma, se širi. Istina se traži s poniznošću, prihvaća s divljenjem i zahvalnošću: riječju, spoznaja raste samo ako ljubi istinu. Ljubav se tada pretače u shvaćanje a teologija u istinsku mudrost srca, koja usmjerava i podupire vjeru i život vjernika. Molimo da put spoznaje i produbljivanja Božjih otajstava budu uvijek prosvijetljeni Božjom ljubavlju. (kta/ika)

Sveti Šimun i Juda Tadej, apostoli

Apostole možemo smatrati veoma povlaštenim ljudima jer su kroz tri godine bili u Isusovoj blizini. On im je bio učitelj i prijatelj, s njim su mogli razgovarati, promatrali su primjer njegova života, trajno su doživljavali najdragocjenije duhovno iskustvo. Ono što je njima dano, dano je i nama samo na jedan drugi način. I mi možemo na jedan duhovan, mističan, kontemplativan način boraviti u Isusovoj blizini, biti trajno povezani s njime, proživljavati pojedine tajne i događaje iz njegova života. Slavljenje blagdana apostola može nam pomoći u tome, može u nama buditi želju da i mi Isusa slijedimo izbliza.Novozavjetni spisi dosta nas škrto obavještavaju o dvojici apostola koje danas slavimo. Šimuna spominju u četiri apostolske liste. Matej i Marko nazivaju ga Kananejcem, dok ga sv. Luka naziva Revniteljem. To ime s velikom vjerojatnošću govori da je Šimun nekoć bio pristalica fanatične antirimske stranke zelota, govori da je vatreno ljubio svoj židovski narod i da je trpio što je taj narod na svome zemljištu bio pod tuđinskom okupacijom ne imajući svoje vlastite države. U to se trpljenje baš i nije tako teško uživjeti jer svaki zdrav i normalan čovjek ljubi svoj narod te želi da živi u slobodi, u svojoj vlastitoj državi.Prema legendi, obojica su apostola pretrpjela okrutnu mučeničku smrt. Bili su prepiljeni. U likovnoj umjetnosti Šimun se stoga obično prikazuje s pilom, a štuju ga kao svoga zaštitnika drvosječe,Origen, veliki autoritet za poznavanje Svetoga pisma, a svome Komentaru Poslanici Rim janima drži da je Juda Tadej ista ličnost s Judom Jakovljevim. Jakovljevim ga naziva sv. Luka, a Tadejom sv. Matej i sv. Marko. Sv. Ivan ga naziva Juda "ne onaj Iškariotski". Taj je Juda postavio Isusu pitanje: "Gospodine, kako to da ćeš se objaviti nama, a ne svijetu? (14,22). Isus mu je na to pitanje odgovorio:"Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, ne drži mojih riječi. Riječ koju slušate nije moja, već od Oca koji me posla. - Ovo sam vam govorio boraveći s vama. A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh" (Iv 14,23-26). Zahvaljujući pitanju Jude Tadeja dobili smo od Isusa tako lijep odgovor, pun pouke, utjehe i nade za svakoga od nas. Taj odgovor izriče bit nasljedovanja Isusa Krista. Nasljedovanje se očituje u ljubavi, a ljubav ostvaruje i dokazuje u čuvanju i obdržavanju svega onoga što nas je Isus učio i što nam je rekao.Sv. Judi Tadeju zahvaljujemo i jednu posve kratku poslanicu koja je uvrštena a knjige Svetoga pisma Novoga zavjeta. On je počinje ovako: "Juda, sluga Isusa Krista i brat Jakovljev," Iz toga zaključujemo da je bio brat apostola sv. Jakova Mladega, koji je također napisao jednu poslanicu.U uvodu i napomenama hrvatskoga prijevoda i izdanja Biblije iz god. 1968 čitamo: "Zacijelo je Juda, poslije smrti brata Jakova, god. 62, nastupio u njegovoime i s njegovim autoritetom da vjernike upozori na opasnost novih strujanja i zastranjenja a mladom kršćanstvu. Njegov kratki napis sav plamti živošću, jetkošću, energičnošću; odmah prelazi u polemiku i izravnim nagovorom prijeti onima koji promiču krivovjeran nauk i slobodarstvo u moralnom životu. Teško je točno odrediti o kakvim je strujanjima riječ. Bit će to preteče gnostičkih strujanja s kojima će se kršćanstvo boriti od kraja I. stoljeća pa dalje. Pisac nastupa s duhom i rječnikom kojim su se u Starom zavjetu proroci borili protiv lažnih proroka. Iskorištava i izvanbiblijske židovske spise, kao što su Uznesenje Mojsijevo i KnjigaHenokova, te iz navedenih odlomaka izvodi moralnu pouku kako je to bio običaj u sinagoškom moralnom propovjedništvu.Štovanju su sv. Jude Tadeja pridonijele Objave svete Brigite u kojima je Gospodin potiče da s pouzdanjem zaziva toga apostola. U XVIII. stoljeću štovanje je tog apostola postalo veoma popularno a Austriji, a još više u Poljskoj, gdje i danas tolike osobe nose ime Taddeusz. Slavni poljski pjesnik Mickiewicz dao je i svom velikom pjevu naslov Pan Taddeusz, što znači Gospodin Tadija.Iz Austrije se štovanje sv. Jude Tadeja proširilo i po Hrvatskoj. Vjernici ga naročito rado zazivaju u pomoć u bezizlaznim situacijama. Uz blagdan svetih apostola Šimuna i Jude Pius Parsch daje nam ovu pouku: "Zajedništvo u Kristovoj ljubavi traži i zajedništvo u patnji. Apostoli su to u svom životu iskusili i ostvarili. Njihovo je zajedništvo u Kristovoj ljubavi bilo okrunjeno njihovim zajedništvom trpljenja u mučeništvu. To od njih moramo i mi naučiti."

Ne-korisni čovjek

Kao s Bogom, isto je tako s ljudima. Uostalom, naš se odnos prema Bogu neizbježno odražava na čovjeku i obratno. Kako se odnosimo prema Bogu, tako se odnosimo i prema čovjeku i obratno.
Ja ne želim biti prihvaćen zato što znam nešto lijepoga reći ili biti dobar zabavljač društva ili znam pjevati, ili jer imam utjecaja na pretpostavljene, ili jer imam novaca. Ja želim da me se prihvati, ne zbog mojih sposobnosti, položaja, bogatstva, nego i onda kad svega toga nemam. Ne želim biti prihvaćen niti samo kad činim dobro, jer ja ne mogu uvijek činiti samo dobro i biti uvijek samo dobar, budući da sam ja samo grešan čovjek. Ja želim da me se prihvati i kao grešnoga. Jer kako ću se popraviti, kako postati bolji ako sam voljen samo kad činim dobro (onako kako to drugi zamišljaju!). Ja ne želim biti prihvaćen samo u onome što mogu nego i u onome što ne mogu. Želim biti prihvaćen i u svojim granicama i nesposobnostima i neznanjem. I želim biti prihvaćen kad znam ne samo ugodno nego i neugodno iznenaditi. Želim biti prihvaćen kao onaj koji i griješi.
Borim se za to da samoga sebe prihvatim takvim kakav jesam: i dobar i loš, i ugodan i neugodan, i raspoložen i neraspoložen, ponekad u ekstazi molitve a više puta rastresen, ponekad uspješan a više puta neuspješan.
Bog me takvoga prihvaća, moram sebe takvoga prihvatiti i sebe takvoga – baš pravi križ! – do kraja nositi. Ako me drugi poštuju, vole, onda me i oni mogu prihvatiti samo takvim kakav jesam: čovjek bez aureole!
Bog ne može prihvatiti nešto nepostojeće, nešto što nije. Zašto bih ja morao prihvaćati, odnosno živjeti s onom slikom o sebi koja ne postoji? Ne znači li to biti glumac? Zar to ne opterećuje više nego stvarnost, ma kakva ona bila? Psiholozi kažu da glumci imaju najteže duševne probleme, osobito kad im počne opadati karijera. Mogu li uopće postati bolji ako stalno živim s uvjerenjem da već jesam dobar? Eto zašto mi idemo rakovim koracima prema savršenstvu i dobroti: zapravo se od tih ideala udaljavamo, držeći da smo ih već postigli!
I drugi, ako me prihvaćaju, onda me prihvaćaju samo ovakvim kakav jesam, a ne kakav nisam. Nisu me prihvatili ako me nisu tako prihvatili. Kad jako dobro misle o meni, onda je to često projekcija njihove vlastite neostvarene dobrote. Dokad ću ja morati i uopće moći glumiti da bih uvijek odgovarao njihovoj slici i uvijek bio "prihvaćen"? Kad ih samo jedanput neugodno iznenadim, zaboravit će sve ono stvarno dobro u meni i tu stvarnost proglasiti lažju, kao što su dosad laž dobra o meni proglašavali stvarnošću.
Ne želim biti koristan, želim biti prihvaćen! Najradije bih onima koji imaju lijepu lažnu sliku o meni odmah zaviknuo: Ja nisam taj kojega tražite! Ali i ne moram to nikome doviknuti. Dovoljno je vidljivo – tko želi vidjeti!

PRIOPĆENJE S PLENARNOG ZASJEDANJA HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE »Kriza morala i permisivni karakter društva poremetili ljestvicu vrijednosti«

Tajništvo Hrvatske biskupske konferencije objavilo je priopćenje s 39. plenarnog zasjedanja HBK koje je Pod predsjedanjem predsjednika Hrvatske biskupske konferencije đakovačko-osječkog nadbiskupa Marina Srakić održano od 20. do 22. listopada u Dubrovniku. Priopćenje prenosimo u cijelosti.

»Polazeći od općeg društvenog stanja, biskupi su analizirali situaciju vjernika u pluralnom društvu koje je bitno označeno permisivnošću (popustljivošću). U uvodnom izlaganju mons. Srakić je istaknuo da danas mnogi smatraju da naše vrijeme prolazi razdoblje moralne involucije (srozavanja) slične onoj u doba grčko-rimske dekadencije koja se očituje kao kriza morala ili "demoralizacije". Ona se očituje kao kvantitativno povećanje moralnog zla, kao "permisivni" karakter društva u kojem se zlo smatra nečim normalnim, a donose se i tzv. "permisivni zakoni", te kao amoralnost novog tipa čovjeka, tvorca aktualnog društva, pri čemu pod utjecajem doktrinarnog i praktičnog ateizma dolazi do demoralizacije samih načela, što je u stvari uzrok krize suvremenog svijeta.

Naglašeno je da je jedan od faktora koji je pospješio permisivnost tendencija da se Crkvu ušutka, da je se ne sluša te da je se iz društva protjera u sakristiju. No, Crkva smatra da je njezina glavna zadaća biti svjetlo svijeta i sol zemlje. Ona se te svoje misije ne odriče uz rizik da bude neshvaćena, da se prema njoj neprijateljski odnosi i da je se progoni.

Kao posljedica permisivnosti stvara se diktatura relativizma u kojoj se čini da je sve dopušteno i da ne postoje nikakva objektivna mjerila. Današnje društvo dopušta mnogo toga što se do sada zabranjivalo i nastoji proširiti područje tolerancije osobito na područje moralnih ponašanja i društvenih odnosa. Zakoni koji se donose ipak nemaju svoj zadnji korijen u autoritetu naroda i njegovih predstavnika, već u snazi naravnog i božanskog zakona. U tom smislu, apsolutne vrednote kao život ili vlasništvo, ne mogu biti predmet političke igre glasovanja.

Permisivnost, ulazeći u društvene odnose i zajednički život ljudi, očito kompromitira zakonite zahtjeve odgoja (djeca je traže od roditelja), formacije (učenici je traže od nastavnika) i bratske opomene (pojedinci je traže od svoje okoline). Obitelj, škola i zajednički život su u krizi upravo zato što se uveo taj kriterij koji poput crva nagriza iznutra i kvari sve, iako strukture ostavlja netaknute. Naravno da u takvom ozračju padaju u prazno apeli javnih vlasti građanima u kojima se traži suradnja u nastojanju da se zaustave neka socijalna zla. Pokvarenost proširena u javnoj upravi, komercijalne prijevare, zloupotrebe političke vlasti i slično cvjetaju na tlu permisivnosti koja je sukrivac u neredima nad kojima se kuka. Gotovo da nema područja javnoga života na kojem nema zlokobnih posljedica permisivnosti.

Sagledavajući to stanje, nije teško zaključiti kako je ono uvjetovano praktičnim ateizmom i religioznom indiferentnošću. Crkva u toj i takvoj situaciji uvijek ponovno ističe nadu koja je u Isusu Kristu koji je umro da svijet oslobodi od vlasti grijeha i propasti. On je upravo izvor sigurnosti i spasenja čovjeka i svijeta. "Nema, uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti" (Dj 4, 12). Danas smo svjedoci kako u društvu smeta glas Crkve koja poziva na poštivanje Božjega zakona i moralnih normi. To se očituje u jasno izraženom neprijateljstvu prema Papi, biskupima i svećenicima. No Crkva, vršeći svoje poslanje u svijetu, prije svega poziva vjernike na svjedočenje vjernošću svojoj savjesti, i to ispravno formiranom i njegovanom u skladu s Božjom riječi. Osim toga kršćani su pozvani da se ne suobličuju etici svijeta već da svojim životom svjedoče moral Evanđelja kako ga Crkva prenosi, tumači i primjenjuje. Današnje društvo proživljava krizu svih vrsta, a najdublja je ona moralna koja je poremetila ljestvicu vrednota. Svi osjećaju potrebu preporoda i obnove. To je moguće jedino na način da čovjek pronađe samoga sebe u svjetlu vjere, u svjetlu nade koja mu je dana Božjom objavom. Jedino tako čovjek može postići i doseći puni smisao svojega postojanja i mijenjati ono što je nedostojno u njegovom osobnom kao i društvenom životu.

Biskupi su zaključili da takvo stanje iziskuje nova pastoralna promišljanja i traženje putova koji će pomoći čovjeku naći svjetlo vjere i otvarati mu sigurniju perspektivu. Zadužili su nekoliko tijela HBK da tu analizu prošire i predlože konkretne korake za budućnost.

Biskupi su razgovarali o procesu pristupa Hrvatske Europskoj Uniji ističući kako među ljudima treba čuvati svijest o dostojanstvu, vlastitoj vrijednosti i identitetu, jer jedino na taj način možemo tu zajednicu naroda obogatiti svojim ulaskom.

Biskupi su načelno prihvatili temeljni dokument HBK za televizijski i radijski prijenos liturgijskih slavlja koji unosi novo svjetlo i daje jasne smjernice kako bi ti prijenosi bili vjerni onome što se prenosi, poštujući u isto vrijeme narav i načela medija koji prijenos ostvaruje.

Biskupi su analizirali najnoviju encikliku Pape Benedikta XVI. "Caritas in veritate" ("Istina u ljubavi"), prvu njegovu socijalnu encikliku. Nastavljen je rad na tekstu dokumenta o svećeničkoj formaciji koji nastoji odgovoriti zahtjevima suvremenoga čovjeka i društva te pomoći crkvenim odgojnim institucijama u pripremi budućih svećenika za suvremene kulturalne, općedruštvene i pastoralne okolnosti u kojima će se ostvarivati njihovo poslanje.

U Svećeničkoj godini koju je proglasio papa Benedikt XVI. u lipnju ove godine, biskupi su razmatrali o liku svećenika i njegovoj pastoralnoj službi. Utvrđeno je, između ostalog, da je u svim biskupijama pokrenuto mnoštvo inicijativa u svezi sa Svećeničkom godinom, a da će se na nacionalnoj razini pripremiti zajedničko hodočašće svećenika iz cijele Hrvatske i to 15. travnja 2010. godine. To će se hodočašće organizirati u Zagrebu, pohodom na grob blaženoga kardinala Alojzija Stepinca povodom 50. obljetnice njegove smrti, kao i pohodom na grob sluge Božjega o. Ante Antića koji je svojom predanom službom ispovjednika nadahnuće današnjim generacijama svećenika.

Kardinal Bozanić je izvijestio biskupe o svom susretu sa svetim ocem Benediktom XVI. tijekom Papina pastirskog pohoda Češkoj krajem rujna ove godine. Kardinal je istaknuo da je tom prigodom, kao i za vrijeme zadnjeg pohoda biskupa HBK "ad Limina" u Rimu 2006. godine, iznio Svetome Ocu želju da pohodi Hrvatsku, naglašavajući da je 2010. godine 50. obljetnica smrti blaženoga kardinala Alojzija Stepinca. Papa je izrazio spremnost i otvorenost za dolazak u Hrvatsku.

Biskupi su podrobno analizirali stanje u društvu, osobito pod vidom odnosa Crkve i društva. Konstatirali su da se pomno prate događaji koji su važni za život čovjeka i budućnost naroda te da se o aktualnim pitanjima redovito oglašavala Komisija HBK "Iustitia et Pax". Ta će se praksa nastaviti i dalje.

Na zasjedanju su, između ostalog, određeni termini za zasjedanja u 2010. godini: izvanredno plenarno zasjedanje HBK održat će se 25. siječnja u Zagrebu, proljetno plenarno zasjedanje HBK održat će se od 12. do 14. travnja u Zagrebu, jesensko plenarno zasjedanje HBK održat će se od 19. do 21. listopada u Lovranu u Riječkoj nadbiskupiji.

Kao što je i bilo najavljeno, biskupi su pohodili otočić Daksu u srijedu, 21. listopada, gdje su se uz sudjelovanje mnogobrojnih vjernika pomolili za nedužne žrtve jugokomunističke vlasti. Taj isti dan, u prepunoj dubrovačkoj katedrali, služena je svečana koncelebrirana sveta misa koju je predvodio i propovijedao predsjednik HBK đakovačko-osječki nadbiskup dr. Marin Srakić«, ističe se u priopćenju s plenarnog zasjedanja HBK koje je objavilo Tajništvo HBK. (ika / gk)

27.10.2009.

BIBLIJA I KATEKIZAM

STARI ZAVJET

NOVI ZAVJET

KATEKIZAM KATOLICKE CRKVE

SVI PUTOVI VODE U RIM

Klikni na:

Rim - foto

I G R E

Ponavljanje gradiva trećeg razreda - kviz
Uskrsno vrijeme - kviz
Biblijske osobe - kviz
Proroci - kviz
Veliki tjedan - kviz
Asocijacije

IGRE na KNI (memorije, slagalica - slike, slagalica - pojmovi)


SVETI NIKOLA memory
SVETI NIKOLA "križić - kružić" - interaktivno
ŠTALICA slagalica


UKRAŠAVANJE BOŽIĆNOG DRVCA
NOINA ARKA

Svetac dana: sv. Antun Marija Claret

Sv. Antun Marija Claret (1807.-1870.) rodio se u Kataloniji 1807. godine. Zaređen je za svećenika te uspješno djeluje kao pučki misionar. Godine 1849. osnovao je misijsku družbu "Sinovi Srca Marijina", a potom i žensku granu "Kćeri Srca Marijina", popularno klaretinci i klaretinke. Bio je veliki štovatelj i pobožnik Srca Marijina.
Imenovan je nadbiskupom Santiaga na Kubi gdje djeluje 1850.-1857. godine. Duhovnim je vježbama obnavljao svećenstvo, a puk pastoralnim pohodima i misijama.
Za vrijeme potresa i pošasti obilazio je bolnice ispovijedajući, tješeći i pružajući milostinju. Za socijalno dobro puka po župama je osnivao štedionice. Postao je trn u oku neprijateljima vjere te se vraća u Španjolsku.
Napisao je nekoliko vrijednih asketskih spisa te promicao dobru knjigu. Sudjelovao je na Prvom vatikanskom saboru. Umro je 1870. godine u Fontfroideu u Južnoj Francuskoj. Svetim je proglašen 1950. godine.

Kardinal Turkson novi predsjednik Papinskog vijeća za pravdu i mir

Papa Benedikt XVI. je, temeljem dobi, prihvatio ostavku kardinala Renata Raffaela Martina na mjestu predsjednika Papinskog vijeća za pravdu i mir. Temeljem Papine odluke novi predsjednik Papinskog vijeća za pravdu i mir postao je nadbiskup Cape Coast u Gani kardinal Peter Kodwo Appiah Turkson.
Kardinal Turkson rođen je 11. listopada 1948. godine. Za svećenika nadbiskupije Cape Coast zaređen je 1975. godine, a njezinim nadbiskupom imenovan je 6. listopada 1992. Za biskupa je posvećen 27. ožujka 1993. godine.
Dužnost predsjednika Biskupske konferencije Gane obnašao je od 1997. do 2005. godine. Papa Ivan Pavao II. ga je na konzistoriju 21. listopada 2003. godine kreirao kardinalom. (ika / gk)
24.10.2009.

Ljubav iz koje je potekla krv i voda

Ljudsko srce čezne za savršenom ljubavlju, ali ne samo u duhu, nego i u tijelu. Čovjek traži Boga i u duhu i u tijelu. U čovjeku! U sebi i drugima. Ljudsko srce treba savršenu ljubav u čovjeku. Traži savršeno utjelovljenje savršene ljubavi. Savršena Boga i savršena čovjeka.

Čovjek dakle ne traži samo Boga, nego i čovjeka. I to savršena čovjeka. A takva uzaludno traži. Nema ga, nema, a tako ga silno treba. U sebi - i u drugima.

To je ljudsko iskustvo prije Isusa iz Nazareta! To je i današnje iskustvo bez Nazarećanina! On, samo on je savršen čovjek, za kojim ljudsko srce čezne. Samo on je potpuno ostvaren, cjelovit, čovjek! Jedino on je savršeno utjelovljenje savršene ljubavi! Savršen Bog u savršenu čovjeku!

Ljudsko srce prepoznaje njegov glas i sluša ga. Po ljubavi ga prepoznaje. U ljubavi ga prepoznaje. Samo onaj koji ljubi, može ga prepoznati. Jer jedino ljubav prepoznaje ljubav. I slijedi je - i postaje ona. Čovjek sluša njegov glas i prije nego ga vidi i upozna. Sluša riječ ljubavi, i plamti njegovo srce; plamti, ali ne izgara. Čovjek prepoznaje njegov lik, jer ga u sebi nosi. U svojem duhu i u svojem tijelu. U njemu pronalazi i vidi sebe - potpuno ostvarena i sretna čovjeka - onakva kakav bi trebao i želio biti. U njemu vidi Spasitelja, a ne neku metaforu, ideju, ideologiju, neku kozmičku silu, niti samo primjer i uzor, nego onoga koji ima dušu, krv i tijelo; onoga koji ne živi samo za sebe, koji iz ljubavi za svakoga čovjeka proli svoju krv, jer svakoga nosi u sebi, u vječnome jedinstvu istog Oca. Za svakoga čovjeka (koji ga ljubavlju prihvaća i želi) ostvaruje životni cilj: utjelovljenje ljubavi - cjelovitost čovjeka; sjedinjenje s beskrajnom i savršenom ljubavlju - povratak Ocu nebeskomu - savršena i vječna radost života - u svojem izvoru - u Ocu stvoritelju; vječno spasenje.

U Isusu iz Nazareta čovjek vidi svojeg brata, i u duhu i u tijelu, sebi potpuno jednaka, osim u grijehu. U njemu vidi sebe i svojeg Oca. Vidi savršenu Očevu sliku i u njoj sebe. Vidi svojeg brata, koji ga bezuvjetno ljubi i daruje mu svoju ljudsku potpunost. U potpunu povjerenju i predanju Ocu. U njemu pronalazi savršena čovjeka i savršena Boga. Savršenu ljubav! Ljudsku i božansku. Ljubav iz koje je potekla krv i voda! Izvor vječne ljubavi i života.