»Ti, Gospodine, ljubiš sva bića, i ne mrziš nijedno koje si stvorio. Blago kažnjavaš prijestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove, da se ostave zloće, jer ti si Bog naš« (Mudr 11, 24-25. 26; 12, 2). Tako pjeva ulazna pjesma na Čistu srijedu. Poziva nas da čujemo Božji ukor i ostavimo se grijeha.
Kako se ne diviti beskrajnoj Božjoj mudrosti koja čovjeka odgaja, ne samo kroz pisanu riječ i navještaj nego i kroz cjelokupnu prirodu! Pomalo tmurno vrijeme, kiša koja sipi, pada... pa se čovjek osjeća kao da ga oblaci s nebesa pritišću svojom »težinom« i ne daju mu da diše punim plućima. Kao da ga tjeraju da osjeti kako je živjeti pod težinom grijeha, da se sjeti svojih zloća, da mu se srce skruši i ponizi pred Božjim milosrđem i ljubavlju. U isto vrijeme, unatoč sivilu i hladnoći, osjeća buđenje novog života, života koje samo sunce svojom snagom i toplinom može dati. Neki je to osjećaj vedrine i divljenja i neizrecivog čuđenja zbog uzvišenosti događaja koji je pred nama... Božja ljubav i milosrđe i dobrota i opraštanje.... spasenje... život..
I ne treba zanemariti onaj prvi osjećaj kako bi se čovjek mogao trgnuti iz svakodnevnih prijestupa i temeljitije preispitati svoj odnos prema Bogu. A uvijek je pitanje što to zbilja znači? Treba si priznati: »Grešnik sam«, ali kako uvidjeti konkretan grijeh? »Želim se popraviti, biti bolji«, ali konkretno u čemu? »Želim pomoći«, ali komu i kako? »Volim sve«, ali komu to konkretno pokazati? Nekontrolirano poopćavanje osjećaja i namjera može zarobiti čovjeka u bezličnoj zbrci i kaosu pa da zaboravi da jedino može i treba raditi na konkretnim grijesima i na konkretnim dobrima. Inače se sve gubi u magli dobrih namjera.
Od čega onda početi, konkretno? Pa možda od »ti, Gospodine, ljubiš sva bića« i potražiti one trenutke kad smo konkretno osjetili Božju dobrotu i brigu. I ljubav. I čime smo mi tu ljubav konkretno uvrijedili. Inače ta rečenica neće ništa značiti osim bezlične utjehe utopljene u opću grešnost bez konkretnih pomaka.
Nema komentara:
Objavi komentar