Vlast i vjera: Što kaže Sveto pismo?

Vlast koja je sama sebi smisao te radi isključivo na održavanju privilegija i činovničkog aparata koji ne radi na stvaranju pretpostavki ekonomskog napretka nema legitimitet i nije u skladu sa kršćanskim naukom…
Od mnogih ''vječnih rasprava'' jedna je povezana odnosom vlasti i vjere, odnosno kako bi se država trebala ponašati prema vjernicima, i na koji način vjernici mogu i trebaju participirati u društvu u kojemu žive.
Želimo se pozabaviti tim pitanjem iz perspektive Svetoga pisma, svete knjige kršćana, i svjetovne vlasti modernog vremena s posebnim osvrtom na društveni kontekst u kojemu živimo i zemlje koja je naša domovina kako ju sa ponosom u srcu i poezijom na usnama nazivamo Lijepa naša! Budući je pitanje kompleksno ističemo temeljna načela, a ne konačan sud.Sekularna vlast podrazumijeva; politiku i državno - birokratski aparat, koji upravlja bez uplitanja religije na način da vjerske zajednice utječu na upravljanje i vođenje državnih poslova. Neki, vrlo glasni, pojedinci ovu temeljnu postavku sekularne države izokreću pa bi religiju izbacili iz društva te pokušavaju ograničiti, umanjiti ili obezvrijediti vjeru u društvu. Njih treba podsjetiti kako je to protiv Opće deklaracije UN-a, ali i Ustava i zakona naše domovine. Budući većina ljudi u svijetu time i Hrvatskoj ima religiozne osjećaje zbog toga su vjerske zajednice pozvane aktivno učestvovati u životu društva i stvaranju klime, koja će poticati pozitivne vrijednosti temeljene na religijskom identitetu i toleranciji prema svima bez uplitanja u vođenje politike ili birokratskih poslova zemlje. Njihovo poslanje, u jednom dijelu, uključuje iznošenje kritičkih osvrta, koji imaju za cilj poboljšanje opće društvene klime te vladavinu prava i pravedno društvo.Biblija iznosi načela koja su nad vremenska i povezna sa različitim društvenim sustavima, ali je nemoguće primjenjivati sve legislativne odredbe u današnje vrijeme! Ipak je moguće kroz proučavanje i iščitavanje pronalaziti načela za formiranje svjetonazora i principe djelovanja u društvenoj zajednici današnjeg doba. Pri tome se načelo odvojenosti religije od države, i zabrana uplitanja vlasti u religijska pitanja te izražavanje vjere ne kose, nego nadopunjavaju.
Starozavjetni koncept i problemi u svezi s timBiblija se dijeli na Stari i Novi zavjet, oni su integrativno povezani i jesu Božja Riječ, zato je potrebno uočiti kakova je bila uloga Prvog saveza u društvenom okružju tog vrjemena. Pri tome taj odnos ne treba doživljavati idealnim i bez problema jer ono što je Objava naznačivala kao načelo život često je bilo u raskoraku sa stvarnim životom o čemu svjedoči i Sveto pismo.Društveni odnosi i društvena zajednica u Starom zavjetu, bez obzira na koji se dio povijesti osvrćemo; plemenska zajednica, vladavina Mojsija i plemenski vođa, vrijeme sudaca, Monariju, ili poslije babilonsko sužanjstvo; bio je temeljen po načelu da zakoni i cijelo društvo treba biti vođeno i podređeno Bogu, to se očitavalo kroz provođenje Božjeg zakona objavljenog u Petoknjižju. Ali nije uvijek bilo jasno kako provoditi u život i to je predstavljalo problem. Načelo teokratskog ustroja, dobrim djelom, je funkcioniralo i ostvarivano kroz sustav uprave koji je temeljen na Mojsijevom zakonu ili barem na načelima koja su iz njega proizlazila.Dekalog je temelj Bogoljublja i čovjekoljublja odnosno pravilnog Bogoštovlja i odnosa u društvenoj zajednici. Deset su Božjih zapovijedi temeljna smjernica, ali pored njih postoje mnoge druge legislative; teološke, moralne i ceremonijalne koje proizlaze iz Dekaloga. Pojednostavljen Dekalog je Ustav, a ostali zakoni su odrednice, koje uređuju međuljudske odnose, vjerske i ceremonijalne dužnosti te načine postupanja u društvu.Kako je ovo pitanje opširno nije moguće ulaziti u dublje analize osim što možemo iznijeti temeljeno načelo: Deset Božjih zapovijedi, kako ih interpretiraju kršćani, su aktivne i danas, a staro zavjetna legislativa se ne može i ne treba primjenjivati u društvu današnjice osim u pitanjima koja se odnose na vjersko učenje i moralne smjernice; npr. “Zato ljubi Gospoda, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!“ Pnz 6,5 ili “Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!“ Izl 20,16.
Novi zavjet i smjernice za kršćaneU Novom zavjetu ima više odjeljaka koji naznačuju smjernice razmišljanja povezanih sa temom: Mt 22,15-21. Dj 4, 18-31; 5,17-29. 1 Tim 2,1-44. Oni se bave pojedinim pitanjima, a načela odnosa vjernika prema vlasti pronalazimo u nauku apostola Pavla; Rim 13,1-7, te nauku apostola Petra; 1 Pt 2,13-17.Treba uočiti kako su vjernici u tim vremenima bili mala, izolirana nerijetko progonjena sljedba, koju su u prvim desetljećima nakon Kristova Uzašašća na nebo doživljavali kao otpadnike židovske religije, a poganski političari, posebno u prvim stoljećima, prijetnjom tadašnjem društvu i politeističkoj religiji. U takovom, za kršćane teškom, okružju nastaje i širi se vjera. Ipak iako su ih lažno optuživali i progonili te bili protiv njih apostoli su, pod nadahnućem Duha Svetoga, iznijeli nauk, koji je smanjivao napetosti i promicao mir.
Nauk apostola PavlaObjašnjavajući nauk, između ostalog, postavlja temelj kršćanskog odnosa prema vlasti. Načelo je kojima se vodi kršćanska Crkva pa time i vjernici, podložnost vlasti. Iako su mnogi kritizirali ovako razmišljanje, a pojedine Crkve zbog svog pacifizma, pr. Hugenoti (Kalvini) u Francuskoj, podnosile velika progonstva ipak je ono temelj za svako daljnje promišljanje odnosa vlasti i vjere. Valja uočiti i Pavlovu pouku kako je svaka vlast uspostavljena od Svemogućega Boga pa čak i ona koja se protivi Bogu. Ako je svaka vlast od Boga onda je Sveznajući Bog taj koji joj određuje “rok trajanja“. Ovo je vidljivo na propalom, dekadentnom i bezbožnom komunističkom sustavu. Taj je sustav svoje temelje postavio na pljački i otimačini privatnog vlasništva, ubojstvima nedužnih ljudi među kojima su mnogi vjernici, te represiji države nad pojedincem zbog interesa partije. Na kraju se u svojoj mahnitosti urušio i raspao nakon što je dugi niz godina obznanjivao kako će trajati vječno te je iznad Boga.Koncept upravljanja državom, prema nauku apostola Pavla, trebao bi se temeljiti na pravdi za sve i prema svima, te pravičnom društvu koje vodi skrb i brigu za građane. Vlast nije svrha samoj sebi, a smisao njezina postojanja je služba građanima. Dakle što većem broju pojedinaca u društvu. Iz toga proizlazi načelo socijalne države; skrb za sve, bolesne i nemoćne, zaštita ranjivih skupina društva, disperzija bogatstva na što je više moguće jedinki, a da se pri tome stvara održivi razvitak, poštuju prava građana i privatno vlasništvo. Vlast mora pronalaziti načine i stvarati uvjete kako bi zajednica išla naprijed; duhovno, ekonomski, obrazovno, u području ljudskih prava i vladavini prava. Samo napredno društvo sa dobro uređenim pravnim sustavom i educiranim građanima može stvarati uvijete za cjeloviti napredak te skrbiti za građane.Služba je vlasti briga za opću sigurnost, pa prema tome ona ima i ovlasti “nositi mač“. Sredstva prisile u društvu trebaju biti u službi zaštite građana, i to onih koji su lojalni. Vlast ima silu zbog toga da oni koji rade protiv ljudi i bave se kriminalnim aktivnostima budu kažnjeni. Dakle, kršćanski nauk nije protiv korištenja oružju pa time i sile kada je ono u službi održavanja javnog reda, zaštite zdravlja, sigurnosti i života građana.Vlast treba služiti čovjeku pojedincu, a to se ostvaruje kroz različite servise usluga koje država osigurava. Ali cijeli sustav nije moguće održavati bez poreza. Zbog toga je plaćanje poreza sastavni dio podložnosti i spada u potrebne koje se prenose na sve građane u skladu sa njihovim mogućnostima. Dakle nije prihvatljivo da isti porez plaćaju bogati i siromašni. Bogati trebaju plaćati veći porez, u smislu više stope od onih koji su manje bogati ili su siromašni. Socijalni i pravedni aspekt države očituje se i u tome što bogate treba više oporezivati, a siromašne manje. Iz toga se zaključuje kako je koncept kršćanske pobožnosti participacija u materijalnom davanju sukladno s mogućnostima.
Nauk apostola PetraNauk je prvaka rane kršćanske zajednice, na tragu prvaka misije. Iz njegovog se koncepta treba istaknuti poticaj o poslušnosti vlasti na svim razinama. Kako je temeljna svrha postojanja činovničkog i državnog aparata služenje građanima razumljivo je zašto ovo načelo treba primjenjivati. Sve razine državne uprave treba poštivati ako one svojim radom poboljšavaju opću društvenu klimu, te pomažu ljudima u njihovim potrebama. Povezano s tim je i kršćanska filozofija slobode. Sloboda koja je u službi činjenja dobra i koja se povodi za izborom onoga što je ispravno, tako jednostavno izreći, a tako teško sprovesti. Ovaj se ideal, ipak, može provoditi u život počevši od razine svakodnevnog života. Valja činiti male pomake u privatnom životu, obitelji, poslu, a kada takovih pojedinaca ima puno onda cijela društvena klima ide na bolje. Iako na prvi pogled nema veze sa temom koju obrađujemo integrativno je povezano. Odgovornost se svakog pojedinca očituje u tome kako živi i djeluje u svom životnom okružju, dakle krivo je misliti kako su samo “veliki ljudi“ pozvani mijenjati i činiti dobro za društvo. Ta odgovornost, u kršćanskom razmišljanju, svedena je na čovjeka pojedinca.Apostol Petar uspostavlja četiri temeljna načela djelovanja: poštivanje svih ljudi, voljeti vjernike, bojati se Boga i poštivati vlast. Zvuče jednostavna, a zapravo ih je teško sprovesti u život jer iziskuju predanje, ustrajnost, rad na sebi te pomicanje svojih, time i društvenih normi u pozitivnom smjeru.
Građanski otporLegitimno je postaviti pitanje u kojim slučajevima se suprotstavljati vlasti. Biblija, koja služi kao smjernica teme, progovara o tomu. Posebno je uočljivo u sljedećim knjigama Staroga zavjeta: Sucima, Ruti, 1 i 2 Kraljevima, 1 i 2 Ljetopisima. U njima se opisuju različiti vladari koji su vodili Izrael, od vrjemena sudaca preko uspostave i trajanja monarhije do babilonskog sužanjstva i nestanka monarhije. Cjelokupan se njihova rad vrjednovao kroz način kako su se odnosili prema vjeri u Boga i društvenim reformama. Sukladno tome možemo uočiti nekoliko načela kada je otpor prema vlasti opravdan.Temeljni je razlog otvoreno ustajanje vlasti protiv Boga. Jedan je od primjera opisan u knjizi Daniela 6. Prorok je bio spreman podnijeti mučeništvo, ali nije htio štovati smrtnog čovjeka i njegov lik, niti se klanjati političkom vođi tog vremena. Dakle, opravdano je pokazati otpor prema svakoj vlasti koja odbacuje, niječe, ustaje protiv ili se stavlja iznad Svemogućega Gospodina Boga. Mi smo na ovim prostorima iskusili sav besmisao i pogubnost ateističko ideologije, koja je svjesno odbacivala te se izdizala iznad Boga.Sljedeći je razlog na tragu iznesenog sada preciznije naznačenog. Ograničavanje, sputavanje, ili zatiranje ljudskih prava dovoljno su dobar razlog da se glasno i jasno ustane protiv vlasti. Tamo gdje nema građanskih sloboda, ili su svedene na minimum, onako kako ih definiran Opća deklaracija Ujedinjenih naroda, nema Boga! Temelj je građanskih sloboda pravo na mišljenje i vjerovanje.Vlast koja je sama sebi smisao te radi isključivo na održavanju privilegija i činovničkog aparata, koji ne radi na stvaranju pretpostavki ekonomskog napretka, građanski snažnog i pravno utvrđenog te obrazovanog društva nema legitimitet i nije u skladu sa kršćanskim naukom.
Današnje društvoDruštvo je današnjice po malo čemu nalik onome u kojemu su živjeli ljudi Prvog i Drugog saveza. Ne mislimo samo na bolja; ekonomska, socijalna, tehnološka i druga postignuća već i na činjenicu da se velika većina ljudi identificira sa kršćanskom religijom te su u temeljima pravnog sustava ugrađeni mehanizmi zaštite vjerskih prava.Hrvatska ima dobro uređenu legislativu, ona štiti i promiče građanska prava. Želja i nastojanja za promicanjem ljudskih prava, pa među njima i vjerskih, nije došla sama od sebe. Nakon propasti komunističkog sustava, koji je otvoreno ustao protiv duhovnih vrijednosti, zatirao građanska te posebno vjerska prava na kraju se sam od sebe urušio. Jednostavno, stigla ga je Božja osuda! Proces tranzicije u građansko društvo pa time i ka slobodi savjesti i vjere, svih građana i svih religija, odvijao se pozitivno, ali sporo i ne bez problema.Hrvatska je potpisnica UN-ove deklaracije o ljudskim pravima, te više konvencija koje promiču i štite vjerska i druga prava, one su po snazi iznad domaćih zakona. Ustav Republike Hrvatske daje dobru podlogu za zaštitu svih građana i njihovih uvjerenja i vjerovanja. Zakonom se brani diskriminacija u šest područja: Vjere i svjetonazora, spola, rase i etničke pozadine, dobi, invaliditeta i spolne orijentacije. Svi oblici diskriminacije bilo direktne ili indirektne su zabranjeni. Zakon o suzbijanju diskriminacije jasno je definirao oblike diskriminacije: izravna, neizravna, segregacija, uznemiravanje, spolna, poticanje na diskriminaciju, prenesena te zbog pogrešne predodžbe. Kad proučimo pravne dokumente onda bi mogli reći da je sve u savršenom redu, ipak, praksa je ponekad u raskoraku sa deklariranim.Vrlo precizno, problemi nastaju u provođenju zakona, a pojedinačni incidenti obezvređuju civilizacijska dostignuća u našoj domovini. Na žalost i danas se može čuti, toliko prošireno mišljenje u vrijeme socijalizma, da su vjernici psihički bolesnici, a vjera bolesno stanje uma. Još se uvijek potiču inicijative kojima se žele obezvrijediti vjerski osjećaji te umanjiti važnost vjere u svakodnevnom životu. Prečesto se druge vjerske zajednice, posebno tradicionalne protestantske Crkve (Reformirana-Prezbiterijanska, Evangelička, Episkopalna-Anglikanska), svrstavaju među opskurne religijske skupine ili se namjerno umanjuje njihova vrijednost. Jedan je od očitijih primjera obezvrjeđivanje Reformirane crkve te općenito kalvinizma u hrvatskom i europskom kontekstu i to na način da pojedini novinari javne televizije, koja mora biti u službi svih građana, svjesno i namjerno iznose poluistine ili šire “podatke“ kojima se želi pokazati kako je to zajednica koja ne postoji, nema vrijednosti ili “okuplja“ čudne ljude. Izneseno se može preslikati i na pojedine ravnatelje škola, lokalne dužnosnike, te pojedince u društvenoj zajednici. Istini za volju, u posljednje vrijeme, ispadi su smanjeni na prihvatljiv nivo. Obzirom da se radi o ranjivim skupinama društva svaki i najmanji incident treba sankcionirati u okviru zakona. Iako brzinom puža ipak se ide naprijed i vide se pomaci na bolje, ali je daleko od toga kako bi se moglo reći da je stanje zadovoljavajuće i onako kako bi trebalo biti.U zaključku ističemo kako svjetovna vlast i vjera nisu u sukobu, a oni koji ih sukobljavaju rade protiv obje stvarnosti. Ako se vlast bavi svojim poslom: poboljšanjem životnih uvjeta i građanskih sloboda, stvaranjem uvjeta za ekonomski prosperitet zajednice, poboljšanjem pravnog sustava i civilnog sektora, dakle stvaranjem društva po mjeri svih građana. A vjera time i vjerske zajednice“odrađuju“ svoju službu: promiču mir među ljudima, navještaju vjerski nauk u ljubavi i toleranciji, mole za sve građane i vlast, rade na promicanju duhovnih vrijednosti, ove dvije stvarnosti služe građanima i društvu.