Hrvatski narod, koliko se god može ponositi sa četrnaest stoljeća svojega kršćanstva, isto se toliko može crveniti pred Bogom, drugima i pred sobom za dužinu staža i gorljivosti u psovci.
U susretu s ljudima čujemo riječi, koje često nekontrolirano izgovaraju ne slušajući sami sebe. Na psovku ili uzaludno spominjanja imena Božjega, sugovornicima znam svratiti pozornost. Pri tomu sam doživljavao različite reakcije od odobravanja i ispričavanja do izvlačenja i opravdavanja. U nedavnoj zgodi upozoravajući na neprimjerene riječi i psovke, kršćanin srednje životne dobi s ciničnim smijehom odrješito mi reče: ''Hoću i dalje a to i nije neki grijeh, jer ga svi čine!'', uvjeravajući me da sam u zabludi.
“Zato će se, kažem vam, svaki grijeh i hula oprostiti ljudima, ali hula protiv Duha Svetoga neće se oprostiti nikada“ (Mt 12, 32). O značenju ovih Isusovih riječi koje donose sva tri tzv. sinoptička evanđelja pitao sam se u djetinjoj dobi, dok sada primam upite za njihovo razjašnjenje. Ustrajati u grijehu unatoč spoznaji njegove težine, potpis je vlastite samo-osude u koju idemo slobodnom voljom. Još davno naš zemljak sv. Jeronim napisa: “Pas poznaje svoga gospodara i ne ujeda ga. I konj ne udara svojega gospodara, jer se za njega brine. Psovač naprotiv, psovkom udara i vrijeđa svojega gospodara - samoga Boga“. Hrvatski narod, koliko se god može ponositi sa četrnaest stoljeća svojega kršćanstva, isto se toliko može crveniti pred Bogom, drugima i pred sobom za dužinu staža i gorljivosti u psovci Božjega imena, B. D. Marije i svetaca. O poštivanju Božjega imena mnogo možemo naučiti od Izabranoga Izraelskoga naroda. Samo jedanput u godini veliki svećenik, mogao je s velikim poštovanjem izgovoriti Božje ime u hramskom svetištu. Za čitanja Božje riječi u Tori – Zakonu, Židovi nisu izgovarali imena Božjega već su koristili zamjenska imena Adonai, Elohim – Gospodin. Starozavjetni propis za psovača je strog i jasan: “Izvedi psovača iz tabora. Potom svi oni koji su ga čuli neka stave svoje ruke na njegovu glavu. A onda neka ga sva zajednica kamenuje (Lev 24, 14).“Upitajmo se: Koliko kao pojedinci i narod imamo poštovanja prema Božjoj uzvišenosti, svetosti Njegova imena i vrijednosti svojih svetinja? Događa li nam se da istim jezikom molimo i blagoslivljamo, istodobno pogrđujući svetinje tvrdokorno ustrajući u grijehu bez želje za obraćenjem i promjenom?
Nema komentara:
Objavi komentar