Ne-korisni čovjek

Kao s Bogom, isto je tako s ljudima. Uostalom, naš se odnos prema Bogu neizbježno odražava na čovjeku i obratno. Kako se odnosimo prema Bogu, tako se odnosimo i prema čovjeku i obratno.
Ja ne želim biti prihvaćen zato što znam nešto lijepoga reći ili biti dobar zabavljač društva ili znam pjevati, ili jer imam utjecaja na pretpostavljene, ili jer imam novaca. Ja želim da me se prihvati, ne zbog mojih sposobnosti, položaja, bogatstva, nego i onda kad svega toga nemam. Ne želim biti prihvaćen niti samo kad činim dobro, jer ja ne mogu uvijek činiti samo dobro i biti uvijek samo dobar, budući da sam ja samo grešan čovjek. Ja želim da me se prihvati i kao grešnoga. Jer kako ću se popraviti, kako postati bolji ako sam voljen samo kad činim dobro (onako kako to drugi zamišljaju!). Ja ne želim biti prihvaćen samo u onome što mogu nego i u onome što ne mogu. Želim biti prihvaćen i u svojim granicama i nesposobnostima i neznanjem. I želim biti prihvaćen kad znam ne samo ugodno nego i neugodno iznenaditi. Želim biti prihvaćen kao onaj koji i griješi.
Borim se za to da samoga sebe prihvatim takvim kakav jesam: i dobar i loš, i ugodan i neugodan, i raspoložen i neraspoložen, ponekad u ekstazi molitve a više puta rastresen, ponekad uspješan a više puta neuspješan.
Bog me takvoga prihvaća, moram sebe takvoga prihvatiti i sebe takvoga – baš pravi križ! – do kraja nositi. Ako me drugi poštuju, vole, onda me i oni mogu prihvatiti samo takvim kakav jesam: čovjek bez aureole!
Bog ne može prihvatiti nešto nepostojeće, nešto što nije. Zašto bih ja morao prihvaćati, odnosno živjeti s onom slikom o sebi koja ne postoji? Ne znači li to biti glumac? Zar to ne opterećuje više nego stvarnost, ma kakva ona bila? Psiholozi kažu da glumci imaju najteže duševne probleme, osobito kad im počne opadati karijera. Mogu li uopće postati bolji ako stalno živim s uvjerenjem da već jesam dobar? Eto zašto mi idemo rakovim koracima prema savršenstvu i dobroti: zapravo se od tih ideala udaljavamo, držeći da smo ih već postigli!
I drugi, ako me prihvaćaju, onda me prihvaćaju samo ovakvim kakav jesam, a ne kakav nisam. Nisu me prihvatili ako me nisu tako prihvatili. Kad jako dobro misle o meni, onda je to često projekcija njihove vlastite neostvarene dobrote. Dokad ću ja morati i uopće moći glumiti da bih uvijek odgovarao njihovoj slici i uvijek bio "prihvaćen"? Kad ih samo jedanput neugodno iznenadim, zaboravit će sve ono stvarno dobro u meni i tu stvarnost proglasiti lažju, kao što su dosad laž dobra o meni proglašavali stvarnošću.
Ne želim biti koristan, želim biti prihvaćen! Najradije bih onima koji imaju lijepu lažnu sliku o meni odmah zaviknuo: Ja nisam taj kojega tražite! Ali i ne moram to nikome doviknuti. Dovoljno je vidljivo – tko želi vidjeti!