Sv. Norbert

Velikim osobama u velikim povijesnim mijenama nemoguće je ostati sasvim po strani i izbjeći svoj dio odgovornosti. Dobar dokaz za to je sv. Norbert koji je pokušao "pobjeći" s carskih i biskupskih dvorova, ali se – zbog općih interesa – ponovno na njima zatekao.
Sv. Norbert se oko godine 1085. i "rodio na dvoru" jer je njegov otac plemić Heribert von Gennep bio u službi kölnskoga nadbiskupa. Tako je i mladom Norbertu bio osiguran fini odgoj u nadbiskupskoj palači, kanoničko mjesto (i prije negoli je postao svećenik) te prava formacija na carskome dvoru Henrika V. Tu je Norbert izbliza upoznao političko-crkvene odnose, tada bremenite sukobom pape i cara. Papa je želio neovisnost Crkve, car je u biskupima vidio tek poslušnike, "svoje ljude". Tako je Norbert bio i svjedokom pravoga žestokog "rata" kada je 1115. godine papin legat izopćio cara iz Crkve. Norbert je time bio silno potresen, ali je ipak odbio od cara ponuđenu biskupsku kapu jer nije želio iznevjeriti papu. Stoga je napustio dvor, napustivši i sve one natruhe častohleplja i karijerizma što su već počinjale tinjati u njemu.
Odlučio je postati svećenik i posve se posvetiti Bogu. Iste godine, 1115, povukao se u samostan u Siegburgu, a te je godine bio zaređen i za svećenika. U duhu tadašnje crkvene reforme posve se zagrijao za duhovne stvari, kao da je želio iz svog sjećanja istisnuti svaki dodir s nečistim zemaljskim, posebice političkim poslovima. Posvećuje se propovijedanju, a oko njega ubrzo se okupljaju vjerni mu pratitelji s kojima 1121. u francuskom gradu Premontreu osniva novi red premostratenza. Uzor su im bili Isusovi apostoli koje su željeli nasljedovati i u siromaštvu i u zajedništvu.
I doista, i muška i ženska grana reda brzo su se širile, a kad je 1126. Norbert krenuo papi po potvrdu svoga reda, glas o njemu bio je raširen posvuda. Tako je skromni Norbert bio izabran za nadbiskupa u Magdeburgu. Tako je opet dospio do carskoga dvora, jer kao nadbiskup Magdeburga istodobno je bio i carski kancelar. Kada je, pak, 1130. došlo do raskola i izbora dvaju papa, za Crkvi odanog Norberta nije bilo dvojbe. Ne samo da je on ostao na strani zakonitoga pape, već je i kralja Lotara pridobio da za papu prizna Inocenta II. Iscrpljen pastirskom službom u dotad prilično zapuštenoj nadbiskupiji, Norbert je umro 1134. godine ostavivši za sobom vječni trag svetosti.

Tijelovo (3. lipnja)

Evanđelje: Lk 9,11b-17
U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu o kraljevstvu Božjem i ozdravljaše sve koji su trebali ozdravljenja.
Dan bijaše na izmaku. Pristupe dakle dvanaestorica pa mu reknu: "Otpusti svijet, neka pođu po okolnim selima i zaseocima da se sklone i nađu jela jer smo ovdje u pustu kraju." A on im reče: "Podajte im vi jesti!" Oni rekoše: "Nemamo više od pet kruhova i dvije ribe, osim da odemo kupiti hrane za sav ovaj narod." A bijaše oko pet tisuća muškaraca.
Nato će on svojim učenicima: "Posjedajte ih po skupinama, otprilike po pedeset." I učine tako: sve ih posjedaju. A on uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, blagoslovi ih i razlomi pa davaše učenicima da posluže mnoštvo.
Jeli su i svi se nasitili. I od preteklih ulomaka nakupilo se dvanaest košara.

Gdje je istinska radost

Četvrta korizmena nedjelja: Jš 5, 9a. 10-12; 2 Kor 5, 17-21; Lk 15, 1-3. 11-32
Tema današnjih čitanja je Božja rasipna dobrota. Božja dobrota se opisuje koristeći radikalno novu sliku oca, koja omogućava dublje shvaćanje Boga. Radi se o Bogu koji dopušta da čovjek slijedi svoje snove, koji nije pristran prema nikome, koji vjerno i strpljivo čeka na povratak, koji blago ispravlja ljudske krive stavove. Bog žarko želi biti pomiren sa čovjekom; čak puno više negoli što čovjek želi biti pomiren s Bogom, a ujedno je Božja žarka želja da ljudi međusobno budu pomireni. Božja rasipnost je nevjerojatna. Nikakvog ograničenja ne stavlja kad se slavi povratak u život odlutale osobe, a drugome kaže: »Sve moje i tvoje je.« Evanđeoska prispodoba govori što je bitno kod radosti. Kao prvo, čovjek mora biti svjestan da je razlog radosti Božja dobrota. Bilo je potrebno da rasipni sin uoči svoje pogreške i da se ponizno vrati ocu. Tek kad čovjek to učini, može se istinski radovati. I stariji sin je morao prihvatiti bratovo obraćenje; morao je nadići razočaranost zbog očeve spremnosti oprostiti. Tek kad čovjek to učini, može se istinski radovati. Nije uvijek lako radovati se zbog Božjih razloga, no ova nas nedjelja »laetare« poziva na to.
Važnost i ljepota promjene
Ulomak iz Knjige proroka Jošue donosi samo nekoliko redaka. Ipak u tih nekoliko redaka donosi se nekoliko važnih promjena kroz koje je prošao izraelski narod. Prva promjena je socijalna, tj. promjena koja se dogodila povezana s narodom. Narod više nije morao podnositi degradaciju kao što je to bilo u egipatskom sužanjstvu: nisu više bili narod zarobljeništva, nisu više morali raditi teške fizičke poslove za nekoga drugoga. Sada su došli u zemlju gdje su slobodno i otvoreno mogli častiti svoga Boga. Život u obećanoj zemlji značio je da su mogli ubirati plodove svoga rada. Boravak u obećanoj zemlji nije značio da više neće raditi fizičke poslove, ali te poslove nisu više morali raditi za drugoga. Druga promjena je bila promjena iz potpune ovisnosti o nebeskoj hrani (mani) na ovisnost o zemaljskom kruhu. Ta promjena je značila kraj života u pustinji. Mogli su se sada nastaniti u plodnoj zemlji i sami sijati sjemenje od kojeg će ubirati plod. To je bilo potpuno novo razdoblje u njihovoj povijesti. Obećanje da će ući u zemlju kojom teče med i mlijeko napokon se ispunilo.
Potreba »novog vremena« i pomirenja
Pavlov ulomak iz Poslanice Korinćanima govori o tome kako Bog pomiruje grešnike. On to čini na veoma neobičan način - smrću svoga Sina. U ovom ulomku Pavao stavlja u kontrast ovo vrijeme, vrijeme grijeha i udaljavanja od Boga, i buduće vrijeme, vrijeme ispunjenja i jedinstva s Bogom. Oni koji su preobraženi u Kristu, već žive u tom novom vremenu. Govoreći o toj preobrazbi, Pavao koristi slike koje su upotrebljavali i proroci; govori o novom stvorenju i novim stvarima. U tom novom vremenu važno mjesto zauzima pomirenje. Pomirenjem prestaje svaka vrsta neprijateljstva, kako prema čovjeku, tako i prema Bogu. Pavao donosi zanimljivu argumentaciju: Bog nas je pomirio sa sobom, a ujedno dao i obvezu pomirenja. Bog nije taj koji se sjeća prošlih grijeha, on ih pomiruje po Kristu. Govoreći o pomirenju Pavao naglašava vidik »za nekoga«. Naime, iako je Isus bio nevin on je podnio muku »za« čovjeka. Iako je bio bez grijeha, dao je sebe kao žrtvu za grijehe, za grešnike. Pavao smatra da on mora služiti pomirenju. Budući da je sam pomiren s Bogom, sada Bog preko njega djeluje u životima drugih ljudi.
Božja rasipnost
Ulomak iz Lukina evanđelja donosi poznatu prispodobu o ocu i sinovima. Može se uočiti da prispodoba govori o dvije stvari. Prva je jasna, a to je govor o Božjem milosrđu koje on pokazuje prema raskajanom grešniku. A druga stvar je pokazati suprotnosti između Božje otvorenosti i onih koji sebe smatraju vjernima, ali su naglašeno uskogrudni. Govor o starijem bratu nije slučajno prikazan. Jasno je da se život mlađeg brata ne može nikako opravdati. Neprihvatljiv je odlazak, ne samo od oca nego i iz domovine, te rasipničko ponašanje. On ne samo da odlazi nego postaje prijatelj s poganima te nakraju čuva svinje (što je Židovima bilo strogo zabranjeno). No kao što je njegovo otuđenje bilo veliko, i njegov je povratak bio veličanstven. Očevo ponašanje je isto tako bilo neočekivano: prvo je sinu dao dio imanja, zatim ga je velikodušno primio. Otac je respektirao odluku oba sina, iako se s tim odlukama nije slagao. Kad je postalo jasno da su pogriješili, obojici im je oprostio. Stariji brat je donekle bio sličan mlađem. Kao što je mlađi prethodno osramotio obitelj otišavši od nje, tako i stariji ne želi biti dionik obiteljske gozbe; mlađeg brata čak i ne zove bratom.

Bog malo govori

Bog malo govori. Kad bi on pisao, nikad ne bi napisao jednu knjigu. Ali zato je svaka njegova riječ poezija, a za poeziju je karakteristično da ne tumači, nego da pušta svaku riječ živjeti obiljem svog života, svoje neiscrpne simbolike, o kojoj se neprestano pišu knjige.




Bog u nekoliko tisuća godina kaže riječ: Neka bude kopno, more, sunce..., i bi tako. Svaka njegova riječ postaje stvarnost.



Bog Abrahamu kaže: "Idi iz zemlje svoje... u krajeve koje ću ti pokazati" (Post 12, 1). I ništa više! Ne tumači on što bi čovjeku bilo tako dobrodošlo da ne gubi mnoštvo svojih energija i ne kaže na kraju: Uzalud! On ne kaže koliko dugo Abraham mora ići ravno, kada treba skrenuti lijevo. Uopće ne kaže gdje je ta Obećana zemlja. Samo kaže: Idi!



A lutanja, a utrošene energije! Sve to kod Boga ima svoju vrijednost. Možda je njemu vrednije "ići" nego "stići".



Ni Mojsije ne prolazi bolje. Put kroz pustinju, dulji put (premda postoji kraći put do Obećane zemlje, Bog bira dulje putove) put je čišćenja i mnogih umiranja, umiranja jedne cijele generacije. A mi bismo Obećanu zemlju odjednom!



Od proroka traži da se odazovu (Izaija) i da govore što im on nalaže (Jeremija) ne obazirući se na njihove osobne muke (Hošea).



Ni s Marijom nije nimalo drugačiji: "Začet ćeš i roditi sina" (Lk 1, 31). Ništa više. Ni kako će to biti ni gdje će se sin roditi, ni što će Josip ili drugi misliti i učiniti. Dovoljno je da Josipu kaže čije dijete Marija nosi. Dovoljno je da se rodi, pa makar u betlehemskoj štalici. Dovoljno je da s njim bježi u Egipat.



Trideset godina najobičnijega života u Nazaretu Bogu nije izgubljeno vrijeme.



Isus, kao pravi sin svojega Oca, čini isto što i Otac: "Učinit ću vas ribarima ljudi" (Mt 4, 19); "Čašu ćete moju piti" (Mt 20, 23); "Drugi će te opasivati" (Iv 21, 18).



Kolikima je – kao Pavlu – pomrsio planove!



Čini mi se da nam nema druge nego zaključiti: Govori li nam Bog ili naša mašta, znat ćemo po broju riječi: ono što je puno, nije od Boga, jer je inflacija riječi Bogu strana. On želi da svaka riječ progovori.



To je teško prihvatiti. Htjeli bismo puno tumačenja barem iz toga razloga da se ne prevarimo, da krivo ne shvatimo. On se toga ne boji, kao ni naših skretanja ni lutanja. Valja poći! A on će već naći načina usmjeriti nas kamo trebamo ići i što trebamo reći. Valja se samo pretvoriti u uho. Jer kad Bog progovori riječ, onda stvara svijet i pokreće život. Iz ničega!

Vlč. Zlatko Sudac: Ljubav je najveća karizma

Možete li, iz svoje dosadašnje djelatnosti i iz saznanja kako Vas ljudi doživljavaju u domovinskoj i svjetskoj javnosti, za sebe reći da ste karizmatik?vlč. Z. SUDAC: Kao prvo želim objašnjenjem rasteretiti riječ karizma - karizmatik - karizmatičan. Ovi su pojmovi zadnje vrijeme pomalo opterećeni, ali tome nije kriva Crkva, već određeni neobjektivni ili krivi pristupi karizmama i službama u Crkvi.Što znači biti karizmatik? To znači vjerovati Gospodinu Isusu Kristu živome i uskrslome, dopustiti da naše srce zahvati dubina Duha Božjeg i onda svatko po svojim darovima i sposobnostima, talentima koje nam je Gospodin dao, služiti nadohvat Crkvi vjernom Božjem narodu.Karizmi je u Crkvi bilo i bit će ih. Ja sebe doživljavam kao svećenika i nisam nešto više niti manje, nego svećenik u službi Crkve Božje. Ako se želi raspravljati o karizmama, mišljenja sam da trebamo slušati smjernice naših biskupa koji su se izjasnili glede problematike o karizmama, kariz-matskim seminarima i ostalim manifestacija koje su se na temelju karizmi u zadnje vrijeme ostvarivale na našem području.Što mislite zašto je u posljednje vrijeme na našem području toliko atraktivno sve ono što poziva i potiče na karizmatski nastup u našem društvu?vlč. Z. SUDAC: Ako neki čovjek zaista iz iskustva svjedoči, govori o snazi Duha i onome što je Bog izveo u njegovom životu, možemo li odmah pravilno to nazvati karizmatskim nastupom? Ja bih to radije nazvao SVJEDOČKIM NASTUPOM. U današnje doba ljudi zaista traže svjedoke, oni žele osobni susret s Gospodinom, jer ih samo On može iznutra duboko zahvatiti i promijeniti. Svi smo mi službenici Gospodnji, pogotovo biskupi, pa svećenici, a onda i svaki vjernik. Svjedočiti Krista živog u svom životu - to je pravi karizmatski nastup u normalnosti i svemu onome što se doživljava u svakodnevici života. Posebni seminari, nastupi, duhovne obnove i vježbe - vrlo su potrebni. Mislim da je to jedno osvježenje duha. Biskupi nisu protiv toga, samo žele da se takvi događaji odvijaju po određenim smjernicama i uz dopuštenje lokalnog biskupa.Uočavate li Vi razliku između takvih karizmatskih nastupa, bilo Vaših ili drugih protagonista poput Manjackala, Rufuza i dr., i redovitog pastorala kojim se, osobito župnici, ustrajno trude prenijeti vjeru? vlč. Z. SUDAC: Ljudi traže iskustvo Boga i svećenike koji će govoriti iz srca, i to one stvari koje su danas aktualne i potrebne našem narodu i ljudima vjere. Duboko sam uvjeren da postoji određena razlika između mojih nastupa i nastupa drugih na njihovim seminarima. Ja zapravo u Hrvatskoj nisam imao ni jedan seminar ili javno okupljanje. Ako nešto slično činim onda su to duhovne vježbe koje traju šest dana u sklopu duhovnog centra "Betanija". Na takvom djelovanju i održavanju takvih duhovnih vježbi inzistira i moj biskup, mons. Valter.Moje duhovne nastupe i govore pokušavam usmjeriti k tome da ljudi zažive svoj vjernički život u svojim župama, gdje je sjeme njihove vjere i duhovnog života i niklo.To što sam imao "seminar" u Zagrebu i nastup u Vukovaru, zapravo je bilo slavljenje sv. mise i izricanje molitve za sve naše nastradale. To, naime, nije bio seminar, već susret s ljudima koji žive u toj župi. Htio sam im dati poticaj za nadu, molitvu, za oproštenje i ljubav. U Zagrebu sam zapravo održao duhovne vježbe "zatvorenog tipa", isključivo za jednu grupaciju ljudi: za naše branitelje i njihove obitelji, invalide Domovinskog rata. Te su duhovne vježbe trajale više dana, gotovo cijeli tjedan.Seminari su također korisni, ali se mogu i krivo shvatiti. U zadnje vrijeme se poimaju kao nešto što je "puklo" u tom trenutku, poput nekog hita - to je aktualno, a kad sve prođe i sve se smiri, zanos i odluke splasnu. Duhovne vježbe žele čovjeka integrirati u župu; za takav rad s ljudima imamo više vremena jer duže traju. Tada se čovjek ima vremena susresti sa sobom, sa svojim problemima, razmišljati o tome kako se više aktivirati u župi. Na taj način odvojiti jedno vrijeme i izložiti se Bogu uvelike koristi ljudima za donošenje odluka u osobnom življenju vjere, kao i na planu župe i zajednice. Za jednu župsku zajednicu to može biti veliki blagoslov.Osjećate li razlike u svom djelovanju prema ljudima u Hrvatskoj i ljudima u Americi?vlč. Z. SUDAC:Postoji velika razlika. U Americi žive ljudi različitih mentaliteta. To je poput jedne velike zdjele u kojoj se miješaju nacije cijeloga svijeta. U Americi je demokracija razvijena na drukčiji način nego u nas. Postoji velika sloboda izražava-nja, a sve to zahtijeva drugačiji pastoralni pristup i način rada s vjernicima. Naravno, da će i svećenik onda prilagoditi svoje nastupe i propovijedi. Svaka sredina, svaka država SAD-a zahtijeva drukčije ideološko i metodološko osmišljavanje nastupa, seminara ili duhovne obnove. Ono što je najbitnije jesu sakramenti, ljubav prema Mariji, poslušnost Sv. Ocu i Katoličkoj crkvi. To su tri stožera na kojima stoji katoličanstvu. U Americi te stvari jako naglašavaju pa sam primijetio da je tamo to potrebno.U naših ljudi u Hrvatskoj problemi su drukčije naravi. Tu postoje problemi socijalne naravi: nezaposlenost, mladi koji imaju problema s drogom i drugim ovisnostima, nezadovoljstvo, razne frustracije, problemi branitelja, oboljelih od trauma iz Domovinskog rata...Tu čovjeka treba razumijeti i voljeti, oprostiti mu i dati poticaj da nađe u sebi snage za oproštenje i suživot, i da oni koji su katolici, u sakramentima i u zajedništvu s Katoličkom crkvom, nastave novim putem koje je otvoren za budućnost mladih i naših obitelji.Kako Vi doživljavate da Vas drugi ljudi doživljavaju?vlč. Z. SUDAC: Želim reći samo ovo: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati, jesu li Božji ili nisu. Svoj život potpuno prepuštam u ruke Božje. Ja ću činiti sve što moj biskup i moja Crkva od mene traže. Nije mi teško poslušati biskupa i nadasve volim služiti Katoličkoj crkvi - Crkvi kojoj vjerujem, volim služiti Gospodinu.Ono što me čini radosnim jest raditi s ljudima; ući "pod kožu" problema svakog čovjeka, svakom pristupiti osobno. Dakle ne objektivno, nego osobno imati kontakt s ljudima i živjeti svoje svećeništvo u svoj njegovoj širini, punini i kreativnosti koje nam vatikanski koncil i dokumenti Katoličke crkve nude.Je li to naporno i zahtjevno? vlč. Z. SUDAC:Naporno jest, ali je i vrlo radosno, ispunjajuće. Mogu reći da sam zaista sretan i da svoj život ne bih mijenjao ni za jedan drugi.Vaša poruka mladima i našim čitateljima? vlč. Z. SUDAC:Budite mudri i kritični! Ne dopustite da vama manipuliraju. Nadasve budite ljudi velikog srca i širine, razumijevanja i tolerancije. Trebamo poštene i marljive ljude, otvorene za rad i izazove u životu. One koji će tražiti nešto novo! I još nešto: molim vas, molite, molite! Neka vam niti jedan dan ne prođe, a da ne zastanete u tišini pred Gospodinom. Imajte svoj osobni susret i kontakt s njim u molitvi. Sve vas puno pozdravljam i želim vam puno Božjeg blagoslova, mira i radosti!Razgovor vodio: vlč. Dalibor Božić

Oprost

Tek kad se pomirim i s bližnjima, s braćom, i Isus će mi dati svoje oproštenje. Gospodin me poziva najprije da molim oproštenje i da oprostim drugima (to je početak ponovnog uspostavljanja narušenih veza između mene i bližnjih i između nas i Boga, kao uvjet za primanje Vode žive). Potpuno je bez koristi vjerovati da mi Bog oprašta moje grijehe sve dok ja odbijam ili zanemarujem pomirenje s braćom; neće biti oproštenja niti oslobođenja niti ozdravljenja bez iskrenog praštanja drugima koji su zgriješili protiv mene... Ako želiš mir, moraš oprostiti od srca (Mt 18,35). Ne postavljaj nikakvu granicu oproštenju uvreda (usp. Mt 19,21-22; Lk 17,4). Nije dovoljno otići na Ispovijed, a doma je netko zbog mojih uvreda bolestan (prije se treba pomiriti s bratom; usp. Mt 5,23, ili barem odlučiti to što prije). Bog traži da oprostimo da ne bismo trpjeli, ni drugima zadavali bol. Mržnjom čovjek može postati sotona (sotona nikada ne može reći, ni Bogu ni čovjeku: 'žao mi je', 'oprosti', 'kajem se' - zato je pakao vječan). Tko do kraja tjera pravdu, čini nepravdu! Pravednost nije dovoljna - nju nadilazi ljubav; zato pravda mora biti ublažena milosrđem, ljubavlju.
- Pomirenje s braćom kazuje da sam iskren tražeći Božje oproštenje. Povrijediti bratsku ljubav znači uvrijediti Gospodina. Ne-praštanje je protest protiv oproštenja Božjeg! Duh Sveti nas uči da treba opraštati kako Bog oprašta: On nikoga ne isključuje iz svoje ljubavi. Jedina apsolutna prijetnja, koju je Bog po Isusu izrekao, jest ova: u mukama je svatko tko od srca ne oprosti svome bratu (Mt 18,34-35). Neću biti 'kažnjen zbog' svoje okrutnosti - manjak milosrđa već je samo po sebi pakao. Budi, stoga, milosrdan prema drugima kao što je Isus bio s nama; On nam kaže da nas Njegov Otac ljubi kao Njega samoga a i On da nas ljubi kao što ljubi svoga Oca. Želiš li biti božanski, budi božanski milosrdan prema drugome (usp. Lk 6,36); proglasi ga pred Bogom nevinim (to ne znači pristati na nepravdu /opraštanje nije ubijanje nepravde/, nego ga, iz kršćanske ljubavi, u tebi samome, smatraš nevinim, 'jer ne zna što čini'; svaki od nas je ranjen istočnim grijehom i potrebni smo samilosti jedni od drugih) - pa ćeš vidjeti kako se ostvaruje Božje djelo u njemu, kako ga On obnavlja i čisti... Htjeli-ne htjeli, braća smo. Braća bi nam prestala biti onda kada bismo prestali govoriti: 'Oče naš'! (usp. sv. Augustin).
- Kršćanin sije mir - a ne razdor; gasi požar - sluša i šuti; na uvredu odgovara molitvom; na klevetu odgovara blagoslovom; ako je progonjen - ne napada; izbjegava zadjevice, nadmudrivanja, vrijeđanja i nepravde; nastoji oko uspostavljanja mira i sloge; posreduje među sukobljenim stranama; sve čini da ukloni i uzroke i posljedice sukoba.
- Svako takvo tvoje milosrđe ima budućnost... Zato oprosti i unaprijed, već sada svim onima koji će te još ikada povrijediti do tvoje smrti...
- Konačno, opraštanje se ne uvjetuje. Sv. Ivan Krizostom kaže: Bog traži da prvi treba moliti za oproštenje onaj koji se je prvi sjetio problema, a ne onaj koji je prvi uvrijedio! Slično kaže i papa u Sarajevu: Ne treba čekati da se drugi promijene: tako ni opraštanje ili traženje oproštenja ne treba biti uvjetovano pokajanjem na drugoj strani. Samo ljubav poznaje savršenstvo Zakona; samo je ona vjerodostojna, sve ostalo je sablazan... Povjeruj da nemaš neprijatelja, da te nitko ne može uvrijediti (u nama se vrijeđa uvijek samo oholost, nikada poniznost! Naši pravi neprijatelji su u nama samima - J.-B. Bossuet)! Budi iznad neprijatelja, razori mrak u sebi, pretvori zlo u dobro! Kad nevini ranjava onoga koji ga je ranio, tko će zaustaviti daljnja nasilja (C. Carretto)! Onog dana, kad ne budemo gorjeli ljubavlju, mnogi će umirati od studeni (F.Mauriac).
- Pa kad si već jednom oprostio - ne vraćaj se više na to, to je gotovo!, da i tebi Bog ne bi opozvao svoj oprost (pročitaj parabolu o 'opozvanom oprostu': Mt 18,23-35).
- Nepraštanjem kažnjavaš sebe, a praštanjem uvreditelja. Nije opraštanje ono što se često čuje: Ja opraštam, ali ne zaboravljam; ja opraštam, ali onaj zna što je učinio. To nije kršćanski način opraštanja. Netko lijepo reče: ako možeš oprostiti, ali ne možeš zaboraviti, kao što govore mnoge osobe, postavljaš uvjete Božjem oproštenju. Govoriš: Oprosti mi tako kako sam ja u stanju oprostiti, ali ne više. Kršćanin, u svjetlu vjere, govori: Povrijedio si me i mrzio sam te, ali sad ti opraštam u Isusovo ime, jer ti vjerojatno nisi znao što činiš /usp. Lk 23,34/. Nemoj govoriti o miru, ili ga prije Sv. Pričesti primati ili nuditi, kada nisi u stanju oprostiti i doživjeti ga ponajprije u svojemu srcu.
(- Jorge L. Borges navodi slijedeći primjer: Abel se i Kain susreću s onu stranu. Kain će Abelu: Jesi li mi oprostio? - A što to?, upita Abel. Ubio sam te, reče Kain. Doista se ne sjećam, odgovori Abel).
- Nije kršćanski niti reći: Opraštam, ali Bog vidi; ja se neću osvetiti, ali Bog će se osvetiti... Nemoj Boga suobličavati svome liku. Moli radije kao sv. Stjepan /gledajući Savla/: Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh /Dj 7,60/... To je molitva koju Bog rado uslišava; ta je molitva vjerojatno uputila Savla u Damask. Neki crkveni oci vele: da nije bilo Stjepanove velikodušne molitve posredovanja, Crkva vjerojatno ne bi imala 'Pavla'... Ako te uvreditelj i dalje progoni, Isus kaže: Radujte se...! /Mt 5,12/).
- Ne pokazuj prstom na pogreške svojih bližnjih. Nikada se ne rješava problem pokazujući prstom na druge. Blagost i krotkost spadaju u Isusovih osam blaženstava. Ako si strog prema drugome, vjerojatno ćeš uvijek pogriješiti; ako si pak blag, nećeš nikada. Isus reče: Ne sudite i nećete biti suđeni! Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se... jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti (Lk 6,37-38; Mt 7,1-5). Nemilosrdnom, i sud će biti nemilosrdan; tko je milosrdan, likuje nad sudom - jer će po mjeri svoga milosrđa zadobiti mjeru Božanskog milosrđa. Ako ne želiš odbaciti Krista, tvoj život mora biti izgrađen upravo na ovim Njegovim riječima. Oprostiti, iskazati milosrđe - Božje je obilježje; to je tolika snaga duha da može zapaliti čitav svijet! U svako vrijeme bilo je to 'nesuvremeno'. No, jedno je sigurno: Krist ni u toj točki ne pozna uzmaka. Netko reče: Tko sa sobom uvijek nosi otkočenu pušku, na kraju će nekoga i ubiti. Ako je tvoje jedino sredstvo čekić, na kraju će svi drugi za tebe biti čavli. Dan će ti proteći u zabijanju čavala... Sv. sestra Faustina savjetuje: Molite Gospodina, svaki put poslije Sv. Pričesti, da pročisti i posveti vaš jezik, kako ne biste njime ranjavali druge. Da, postoje riječi koje mogu ubiti. Evo kriterija za tvoj govor o drugome: Ako su istina i ljubav u tebi - tada govori a ne šuti. Ako su tvoje riječi istinite, a drugoga povređuju - šuti, jer bi to bila samo istina, ali ne i ljubav. Ako tvoja riječ govori ljubav, ali neistinito - šuti, jer bi tvoja riječ bila hipokrizija, a ne istina...
- Evo kako mole kršćani: Oče, njegova me radost ražalostila, molim Te, učvrsti ga u radosti. Okružuju ga, obožavaju, hvale... neka bude još više okruživan, poštovan, hvaljen! Uzmi moje dvije ruke i prisili ih da plješću u njegovu čast! Govorit ću o onom dobrom što čini, šutjet ću o zlu što je u njemu i koje samo ja znam. Žrtvujem ti ovu bol borbe moje volje protiv mog zlog srca! (F. Varillon).
- Savjeti R. Bundala s obzirom na 'bratsku opomenu' (usp. Mt 18,15-17): Kaniš li koga što opomenuti, ako nisi u stanju Milosti, ne čini to prije Ispovijedi. Inače - nađe li te đavao u tvome, pa i najmanjem grijehu - izrugat će te, napasti i poniziti po osobi koju opominješ. Zbog nečista ti srca, Bog nije mogao stati uz tvoju dobru namjeru. I ne reci opomenu na takav način da porušiš sve mostove između sebe i bližnjega. Kad govoriš, neka ti srce žari od ljubavi za bližnjega. Ne otvaraj usta svaki čas i čim vidiš grijeh; duh tužitelj zbraja grijehe; Isus nije hodao svijetom prigovarajući. Nikada ne opominji čovjeka koji tebi čini zlo. Radije zlo pretrpi opraštajući i moleći za tu osobu. Opominji onda kad vidiš da netko čini zlo bližnjemu. Opomena služi ljubavi, a ne sebeljublju (usp. R. Bundalo, Sinovi Svjetla, HKZ "MI", Zagreb, 2002., str. 335-338).

Tko je Bog?

Zamislite dijete koje je u utrobi majke. Uzmete ženu trudnu, majku trudnu i pitate dijete u utrobi: ''Dijete, jel' ti znaš da postoji tvoja mama?'' Što će dijete odgovoriti. Sasvim normalno – ''Neeee, nikad mamu nisam vidio, ne postoji mama''. Sigurno ćeš se nasmijat i reći ''uuuu jadno dijete''. Ali tebi je lako, dijete je u utrobi, ali ti si izvan utrobe. I ako pitaš dijete u utrobi majke: ''Dijete jel ti znaš da postoji jedan divan svijet izvan toga svijeta u kojem si ti sada, izvan utrobe majke? I znaš li da tamo ima djece, odraslih. Tamo se voze automobili. Tamo raste drveće. Tamo imaš voćaka. Tamo imaš hrane, obuću, cipele. Tamo igraš nogomet. Joj dijete da znaš..'' Dijete bi reklo: ''Ma kakav svijet, šta mi gluposti pričaš. Ja se tu kupam u maternici, nema ništa drugo.'' Dijete ne može znati da postoji svijet izvan utrobe majke. I zato nemojte se čuditi ako vas pitam: ''Jel znate vi da postoji Bog?'' Ti ćeš reći: ''Nikad ga nisam vidio''. Pa jasno da ga nisi vidio. Dijete nikad nije vidjelo majke. Provelo je 9 mjeseci u utrobi majke. I ti dok si 90 godina u utrobi svijeta i zemlje ne možeš vidjeti Boga. A kad dijete izađe iz utrobe, kaže: ''Mammma'', i zagrli mamu. To je smrt. Mi kažemo smrt. Nije smrt nego rođenje. I kad iziđeš iz ovoga svijeta u onaj drugi, reći ćeš: ''Oče nebeski, pa to si ti''. I zagrljaj oca i tebe. To je ljepota života. I onda kad pitaš ljude: ''Ljudi, jel' vi znate da postoji drugi svijet izvan ovoga, jel' postoji nakon smrti. Vi ćete reći: ''Nitko nije vidio, nitko ni čuo. Pa kako ću, kud idu naši pokojnici…ne znamo''. Kako ćeš saznati je'l postoji drugi svijet? Vidite nama to ne može reći znanost jer znanost je unutar ovoga svijeta mi se vrtimo u krugu. Ne mogu revizije jer i one se vrte u krugu. Nama ne može nitko reći, postoji samo jedan, jedinstveni čovjek ljudske povijesti – Isus iz Nazareta. On jedini kaže – došao je odande, i čudesima dokazao da vlada prirodom. Da vlada i biljkama i životinjama, i ljudima i smrću i grijesima. On je izvana došao i rekao: ''Postoji drugi svijet, postoji vaš otac''. Zanimljivo, dijete je u majci, a ne zna da postoji mama. Sveti Pavao kaže: ''Mi smo u Bogu, u Njemu živimo, krećemo se, a mi ne znamo da on postoji''. Je li dovoljna ta usporedba da shvatimo gdje smo mi sad? I sad zamislite da netko dođe djetetu, napravi carski rez i dođe i kaže: ''Dijeteeee, ajde da te donesem mami, joohoj. Dijete reću ti, postoji mama, evo ja sam ovdje vani pred mamom, postoji svijet krasan, vidjet ćeš''. Dijete tek sada zna, i ako vjeruje tebi koji si došao u utrobu majke da mu kažeš, onda zna – Postoji drugi svije,t evo, jedva čekam kad ću se roditi. Ali dijete rođenje smatra smrću. Moram odavde otići, užas kakva. Tako i mi – umro, a on slobodan. Vidite, tako i mi – u Bogu smo, a ne znamo da postoji Bog. I zato, Isus Krist je kao ono kad bi napravio carski rez i došao djetetu, on je došao k nama i kaže: ''Ljudi nebojte se, postoj Bog. Postoji život. Samo pazite, ostanite čitavi''. Da bi dijete bilo živo ovdje na zemlji šta treba činiti? Pa da mu tijelo bude zdravo. Jer ako mu je tijelo zdravo, ono može na zemlji živjeti. Ako ja hoću u onom vječnom životu, duhovnom životu, ako hoću živjeti, šta u meni treba biti zdravo? Duhovna duša. Besmrtna duša. Jer tamo Duh živi. Bog je tu. Isus Krist je došao da nam to kaže. On je došao uzeti naše grijehe. I taj Bog preko Crkve nam oprašta. I zato kad ti Isus kaže: ''Oprošteno ti je'', onda znaš da ti je oprošteno. Tvoja prošlost je čista. Zato vam kažem: Nemojte se baviti fantomima. Nemojte se baviti onime čega nema. Nemojte se baviti rupicama u siru. Bavite se sirom. Bavite se životom. Bavite se ljepotom. Bavite se dostojanstvom. Kako se oslobađamo grijeha i zla? Pa kažemo oprosti. I čisto. U siru nema više rupica. Na meni više nema krivice i nitko me ne može osuditi. A Bog me onda voli.

Korisni Linkovi

Redovnici:
Redovnici
Konventualci
Kapucini
Trećoredci
Isusovci
Salezijanci
Dominikanci
Karmelićani
Bosonogi karmelićani
Benediktinci
Kartuzijanci
Pavlini
Lazaristi
Dehonijanci
Palotinci
Neokatekumeni
Misionari Krvi Kristove
Redovnice
Franjevke
Dominikanke
Uršulinke
Križarice
Klanjateljice
Benediktinke
Ančele
Kčeri Božije Ljubavi
Sestre Milosrdnog Isusa
Milosrdnice
Duhovni centar Lužnica

Mediji:

Križ života
Katolici
Veritas
Glas Koncila
ika
Đakovačka biskupija
Mladi Plus
mak
Don Bosco
Katolički tjednik
svjetlo riječi
Crkva na kamenu
Veritas
Pogled
Zvonik
Opus Dei
Kršćanstvo
KatoLink
HBK
BK BIH
HKR
Radio Marija
Radio Mir
Radio Vatikan

Obrazovanje:

Teologija Zagreb
Teologija Split
Teologija Đakovu
Teologija Rijeci
FFDI Zagreb
Kanonsko pravo
Centar za bioetiku
Centar za SNC
FI za kulturu mira
Centar za nerođeni život
ETF Osijek
TFMVI Zagreb
ATF Maruševac
Bogoslovni Institut EC
NKG Zagreb
SKG Rijeka
IKG Osijek
KG Dubrovnik
Pazinski kolegij
KŠC Žepče
KŠC Travnik
Novicijat konventualaca
Novicijat u Hercegovini
ŽOG Sestara Milosrdnica
Vrtić Montessori
Vrtić Dobri

Franjevci:

Provincija sv. Ćirila i Metoda
Provincija sv. Jeronima
Provincija Presvetog Otkupitelja
Provincija Uznesenja BDM
Provincija Bosne Srebrene
Slovenska provincija sv. Križa
Ordo Fratrum Minorum
Franziskaner Deutschland
Franziskaner Oesterreich
Franziskaner Schweiz
The Franciscan Archive
Franciscan Youth
Franciscans International
San Francesco d'Assisi
Santa Chiara d'Assisi
Životopis sv. Antuna
Franciscan Cards
Studium Biblicum Franciscanum
Franciscan University of Steubenville
Pokret krunice
Duhovni centar Tabor
FSR Kaptol
FSR Osijek
FSR Virovitica
FSR Slavonski Brod
FRAMA
FRAMA Slovenija
FRAMA Tvrđa - Osijek
FRAMA Trsat - Rijeka
FRAMA Koprivnica
FRAMA Novi Marof
FRAMA Sveti Duh - Zagreb
FRAMA Siget - Zagreb
FRAMA Krnjevo

Ostali korisni sadržaji:

Međugorje shop
Humanitarna udruga Ivan Merz

Časoslov - Službena molitva Crkve

Jutarnja
R. Bože, u pomoć mi priteci! O. Gospodine pohiti da mi pomogneš! Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.
Himan
Zatim se govori odgovarajući himan.
Psalmodija
Nakon himna slijedi psalmodija, sastavljena od jednog jutarnjeg psalma, zatim hvalospjeva iz Starog zavjeta te drugog pohvalnog psalma, koji se govore s odgovarajućim antifonama.
U nedjeljnom i svagdanjem Časoslovu kroz godinu psalmi i hvalospjev uzimaju se sa svojim antifonama iz tekućeg Psaltira.
Kratko čitanje
U nedjeljnom i svagdanjem Časoslovu kroz godinu kratko ćitanje nalazi se u tekućem Psaltiru.Duže čitanje
Po volji se, osobito u slavljenju s narodom, može izabrati i duže čitanje, prema propisu br. 46 Uredbe.U slavljenju s narodom, ako je zgodno, može se dodati i kratka homilija, koja će gornje čitanje rasvijetliti.Odgovor na Božju riječ (Kratki otpjev)Poslije čitanja ili homilije može se, ako je zgodno, držati kratka šutnja.Osim toga dana je responzorijalna pjesma ili kratki otpjev, koji se nalazi na istom mjestu kao i kratko čitanje.
Mjesto otpjeva mogu se uzeti i druge pjesme istog značaja, ako su za to odobrene od Biskupske konferencije.
Evanđeoski hvalospjev
Zatim se govori s odgovarajućom antifonom slijedeći evanđeoski hvalospjev.U nedjeljnom časoslovu kroz godinu antifona za Blagoslovljen uzima se iz Vlastitog vremena a u svagdanjem Časoslovu iz psaltira. Evanđeoski hvalospjev (Lk I, 68-79). Mesija i njegov Preteča
Blagoslovljen Gospodin, Bog Izraelov, * što pohodi i otkupi narod svoj; podiže nam snagu spasenja *u domu Davida, sluge svojega, kao što obeća na usta svetih proroka svojih odvijeka: + spasiti nas od neprijatelja naših - * i od ruke sviju koji nas mrze;iskazati dobrotu ocima našim, *i sjetiti se Saveza svetoga svojega,zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu, *da će nam datite mu, izbavljeni iz ruku neprijatelja, * služimo bez strahau svetosti i pravednosti pred njim * u sve dane svoje.A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati * jer ćeš ići pred Gospodinomda mu pripraviš putove,da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu * po otpuštenju grijeha njihovih,darom premilosrdnog srca Boga našega *po kojem će nas pohoditi Mlado Sunce s visine, da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, *da upravi noge naše na put mira.Slava Ocu i Sinu * i Duhu Svetomu.Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda * i u vijeke vjekova. Amen.Ponovi se antifona.
Molbenica za posvetu dana i posla Gospodinu
Kad završi hvalospjev slijedi molbenica.
Nakon molbenice svi mole Gospodnju molitvu. Ako je zgodno, predstojnik nazočne pozove na molitvu kratkim poticajem, npr.:
A sada svi zajedno izmolimo molitvu koju nas je naučio Krist Gospodin:
Upravimo Ocu nebeskome svoju molitvu, iščekujući dolazak kraljevstva Božjega:
Bogu svome iskažimo hvalu i prošnjom mu se utecimo riječima koje nas je naučio sam Gospodin Isus:
Završimo ovu molbenicu (ove prošnje) riječima samog Krista:
Još jednom iskažimo hvalu Bogu i svoju molbu upravimo njemu Kristovim riječima:
Gospodine Isuse, sjeti se nas kad dođeš u kraljevstvo svoje i uči nas moliti:
Braćo, poslušni Kristovoj želji i mi upravimo svoju molitvu nebeskom Ocu:
Krist nas je naučio najljepšu molitvu. Izmolimo, je od sveg srca zajedno:
A sad svi zajedno izmolimo molitvu koju nam je Krist ostavio kao uzor svake molitve:
Oče naš koji jesi na nebesima,sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas. I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim. I ne uvedi nas i u napast, nego izbavi nas od zla. Amen.
Molitva
Molitva Poslije Očenaša govori se neposredno, bez Pomolimo se, zaključna molitva, koja se u svagdanjem
Zaključak
Ako predvodi svećenik ili đakon:
R. Gospodin s vama. O. I s duhom tvojim.
Blagoslovio vas svemogući Bog, Otac i Sin i Duh Sveti.
O. Amen.
Ili drugi obrazac blagoslova, kao u Misi. Ako je otpust, slijedi poziv:Idite u miru.
O. Bogu hvala.Kod pojedinačnog moljenja ili ako nije nazočan svećenik ili đakon:Blagoslovio nas svemogući Bog, sačuvao nas od svakoga zla i priveo nas u život vječni.
O. Amen.
Večernja
R. Bože, u pomoć mi priteci!O. Gospodine, pohiti da mi pomogneš! Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.
Himan
Zatim se govori odgovarajući himan.Psalmodija Nakon himna slijedi psalmodija, sastavljena od jednog jutarnjeg psalma, zatim hvalospjeva iz Starog zavjeta te drugog pohvalnog psalma, koji se govore s odgovarajućim antifonama.U nedjeljnom i svagdanjem Časoslovu kroz godinu psalmi i hvalospjev uzimaju se sa svojim antifonama iz tekućeg Psaltira.
Kratko čitanje
U nedjeljnom i svagdanjem Časoslovu kroz godinu kratko čitanje nalazi se u tekućem Psaltiru.Duže čitanjePo volji se, osobito u slavljenju s narodom, može izabrati i duže čitanje, prema propisu br. 46 Uredbe.U slavljenju s narodom, ako je zgodno, može se dodati i kratka homilija, koja će gornje čitanje rasvijetliti.Odgovor na Božju riječ (Kratki otpjev)Poslije čitanja iIi homilije može se, ako je zgodno, držati kratka šutnja.Osim toga dana je responzorijalna pjesma ili kratki otpjev, koji se nalazi na istom mjestu kao i kratko čitanje.Mjesto otpjeva mogu se uzeti i druge pjesme istog značaja, ako su za to odobrene od Biskupske konferencije.
Evanđeoski hvalospjev
Zatim se s prikladnom antifonom govori slijedeći evanđeoski hvalospjev.
Veliča * duša moja Gospodinai klikće duh moj *U bogu mome Spasitelju,što pogleda na neznatnost službenice svoje:*odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.Jer velika mi djela učini Svesilni *sveto je ime njegovo. Od koljene do koljena dobrota je njegova*nad onima što se njega boje.Iskaza snagu mišice svoje, *rasprši oholice umišljene.Silne zbaci s prijestolja, *a uzvisi neznatne.Gladne napuni dobrima, *a bogate otpusti prazne.Prihvati Izraela, slugu svoga, *kako obeća ocima našim:spomenuti se dobrote svoje *prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.Slava Ocu i Sinu *i Duhu Svetomu.Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda *i u vijeke vjekova. Amen.Slava Ocu. Kako bijaše.
Ponovi se antifona.
Prošnje
Kad završi hvalospjev, mole se prošnje.Nakon prošnji svi mole Gospodnju molitvu. Ako je zgodno, predstojnik nazočne pozove na molitvu kratkim poticajem, kao gore u Jutarnjoj.Oče naš koji jesi na nebesima,sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas. I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim. I ne uvedi nas i u napast, nego izbavi nas od zla. Amen.
Molitva
Molitva Poslije Očenaša govori se neposredno, bez Pomolimo se, zaključna molitva, koja se u svagdanjem
Zaključak
Ako predvodi svećenik ili đakon:
R. Gospodin s vama. O. I s duhom tvojim.
Blagoslovio vas svemogući Bog, Otac i Sin i Duh Sveti.
O. Amen.
Ili drugi obrazac blagoslova, kao u Misi. Ako je otpust, slijedi poziv:Idite u miru.
O. Bogu hvala.
Kod pojedinačnog moljenja ili ako nije nazočan svećenik ili đakon:
Blagoslovio nas svemogući Bog, sačuvao nas od svakoga zla i priveo nas u život vječni.
O. Amen.

Življenje blaženstava

Može li se doista vjerovati riječima iz današnjeg evanđelja: »Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje! Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi! Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati! Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina čovječjega!«
Taj Isusov govor na ravnici odgovara govoru na brdu blaženstava o kojem izvješćuje evanđelist Matej. Upravo u to bismo trebali biti uvjereni, makar se to protivi našem iskustvu. Tko bi to čovjeka koji gladuje u ovom našem suvremenom društvu mogao proglasiti blaženim? Pa svatko je sretan ako ima dovoljno za jelo i još može podijeliti s onim koji oskudijeva! Ili, tko bi proglasio blaženim čovjeka koji plače, tuguje, zabrinut je ili podnosi boli? Ili, koji bi čovjek trebao biti sretan ako ga susjedi, kolege na poslu, prijatelji ili možda rodbina ismijavaju npr. zbog toga što ide u crkvu i trudi se kršćanski živjeti? Tko bi to mogao prihvatiti kao blaženstvo?
Nisu li ta blaženstva tek jedna jeftina utjeha, skretanje pozornosti na ono onostrano, što nas tek u vječnosti čeka? Mora li nam ovdje, na ovome svijetu, biti tako loše, moramo li doživljavati takve teške i negativne stvari da bi nam na drugome svijetu bilo bolje?
Moramo priznati da nam doslovno značenje tih svetopisamskih riječi teško pada. Možda bi našim ušima primjerenije zvučalo kad bi nam Isus govorio otprilike ovako: Blago vama ako se ne laktašite kako bi bili prvi! Blago onima koji su obzirni i imaju otvorene oči i uši za ljude u potrebi oko sebe! Takvi će biti sretni i zadovoljni!
Isto tako, možda bi i oni izričaji koji počinju s »jao« zvučali drukčije kad bi bili formulirani ovako: Jao vama koji se brinete samo za svoj ugled i svoj bankovni račun! Neće vas učiniti zadovoljnijim ako ćete samo misliti na prva mjesta, na više novca i veću moć. Možda bi na temelju takvih izričaja lakše razumjeli koliko su blaženstva i »jao-poruke« zapravo važni za pravilno oblikovanje i življenje naše čovječnosti. Upravo za konkretan život ovdje i sada, a ne tek u vječnosti, s onu stranu naše stvarnosti.
Kad bismo se istinski trudili oko toga da ostvarimo ove poruke u svakodnevnom životu s našim bližnjima, onda bi kraljevstvo Božje već ovdje i sada poprimalo konkretne obrise. Pozvani smo da gradimo zajedništvo međusobno, da budemo okrenuti jedni prema drugima, računajući na pomoć odozgo prema Jeremijinim riječima: »Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina.«

SV. FRANJE ASIŠKOG

Sv. Franjo Asiški se rodio u talijanskom gradiću Asizu 1181. g. Bio je imućna podrijetla, jer mu je otac bio trgovac a majka plemkinja. Krsno mu je ime Ivan Krstitelj, ali ga je otac iz milja i ljubavi prema Francuskoj, gdje je trgovao, preimenovao u Francesco što na hrvatskom zapravo znači «Francuzić». Biti sin bogatih roditelja uključuje u sebi tešku sudbinu i sve je prije negoli prednost. Naime, u bogatstvu roditeljskog doma postoji opasnost za mlade ljude. I sam Franjo je imao mnogo novca na raspolaganju, pa ga je zato lakoumno i nepromišljeno razdavao. Tako je postao vođom asiškoj mladeži. Poput mladih ljudi provodio je i Franjo svoje rane godine u različitim zabavama ne razbijajući si glavu različitim životnim problemima. Njegova sklonost rasipnosti koju je javno pokazivao otkriva nam i njegovu jednu osobinu vrijednu divljenja. Iako je bio bogat ipak nije bio uskogrudnog karaktera. Naime, kad je jednom u svojoj trgovini zbog trenutačne zaposlenosti škrto otpremio siromaha, iza tog postupka mučila ga je grižnja savjesti, zbog čega je odlučio: «Ubuduće neću odbiti nijedne molbe». Darivanje mu je bila osobina od njegove mladenačke dobi i ostala mu za svega njegova života.

Kao mladić živahne i vedre naravi, do svoje dvadeset i pete godine života, željan slave, sanjao je o viteštvu kao i mnogi mladići njegova vremena। Kao sudionik rata između Asiza i Peruđe 1202. g., pridružuje se 1205. g. carskoj vojsci u Apuliji nadajući se viteškoj časti i naslovu. No, umjesto toga dospijeva u zarobljeništvo, a njegovi viteški planovi pali su u vodu.Kad je napokon bio pušten iz pritvora, postao je nekako drugačijom osobom. Izgubio je živahnost, počeo se povlačiti od svijeta. Nekoć prosječni kršćanin sada više moli i razmišlja. Ta promjena u njegovu životu odvijala se polako, ali je poprimala sve određenije oblike, dok nije konačno i njegova okolina zapazila da je postao drugačijim. On sam je osjećao da je netko Jači ovladao njime. Kad je konačno prizdravio često se je čeznutljivo pitao: «Što daje smisao mome životu?» Tako iznenada jednoga dana susretne gubavca. Franjo je oduvijek osjećao silnu odvratnost prema toj bolesti; teško se mogao odlučiti da te ljude i pogleda zbog njihova izgleda i neugodna zadaha. No, gle čuda. Netko ga je prisilio da dadne jednome takvom čovjeku milostinju i da ga poljubi. Franjo pokriva svojim usnama ruku gubavca bez straha od zaraze. Upravo zato susret s gubavcem treba ocijeniti kao prvi korak u stanje «novoga života». Objašnjenje takvoga svojega postupka Franjo opisuje riječima: «Ovako mi je dao Gospodin da počnem činiti pokoru: dok sam još bio u grijesima, bilo mi je vrlo mrsko i gledati gubavce. I sâm Gospodin Bog dovede me među njih i ja sam im iskazivao milosrđe. I ono što mi se prije činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast.» Tu pobjedu nad svojim naravnim nagnućem Franjo je pripisivao samo Bogu a ne sebi. Od ne manjeg značenja za nje je bio i jedan drugi doživljaj. Jednog dana ušao je Franjo u napola ruševnu crkvicu sv. Damjana da se tu pomoli pred raspelom. Dok je bio uronjen u molitvu, čuo je glas s Raspela: «Franjo, vidiš li kako se ruši moja kuća? Hajde, obnovi je!» Od tog se prizora Franjo beskrajno duševno i tjelesno potresao.Franjo je u početku taj glas s križa shvatio doslovno: vjerovao je da mora obnoviti crkvicu sv. Damjana. Daje se na građevinske radove, popravlja crkvice sv. Damjana, Porcijunkule i dr., koje se nalaze u okolici Asiza. No, tijekom vremena je shvatio da je u krivu, jer je trebalo obnoviti živu Crkvu, kršćansku zajednicu. I ponovno se daje na posao i u njemu uspijeva. Franjo se nije pravio reformatorom, a postao je jedan od velikih duhovnih obnovitelja Crkve i vratio je njenom ispravnom određenju. Još jedan događaj doveo je konačno Franju pravome cilju. 24. veljače 1208. g. bio je nazočan slavljenju mise kad je čuo riječi Evanđelja (Mt 10): ''Idite... Propovijedajte... Bolesne liječite... Gubave čistite... Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ulazeći u kuću, zaželite joj mir...'' Tada je uskliknuo: ''To je ono što hoću, to je ono što tražim, to želim cijelim srcem izvršavati'' (1 Cel 22). Kasnije će reći: ''... sam mi je Svevišnji objavio da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja'' (OR 14). U tom času iščezla je svaka zbunjenost iz njega. Odsad je znao sasvim određeno što hoće i nije više bilo za nj nikakve nesigurnosti i kolebanja. Riječi iz Evanđelja postale su mu tekstom odluke. Ispunjena beskrajnom radošću sva mu je duša čeznula samo za tim da vrši Gospodinove riječi i da ih u svom životu iznova oživotvori. Ipak, jedan od najvažnijih događaja u Franjinu životu je prizor s imućnim i poslovnim ocem koji se nikako nije mogao pomiriti sa idejama sina koji je postao ruglom gradu. Otac ne znajući više kako pomoći sebi i Franji tuži ga biskupu, a ovaj odredi javno suđenje na gradskom trgu. Sam događaj je izazvao veliku znatiželju. Na optužbe rasrđenog oca protiv nezahvalna sina, koji je konačno sve primio od njega, Franjo sa sebe skine haljine, te, stojeći gol pred javnošću, vraća ih svome ocu uz riječi: «Čujte svi vi i dobro razumijte: dosad sam zvao Petra Bernardona svojim ocem, ali budući da sam odlučio služiti Gospodinu, vraćam mu novac zbog kojeg se uzbudio i sve haljine koje posjedujem od njegova vlasništva; od sada ću govoriti: 'Oče naš, koji jesi na nebesima.'» Od tog događaja Franjo više nije lutao asiškom okolicom bez cilja. Odmah se je preobukao u jednostavnu odjeću s pojasom, počeo obilaziti trgove i propovijedati, odlazi među gubavce, sve je pozdravljao riječima: ''Gospodin ti dao mir!'' Tako je Franjo, poučen od Boga, započeo nov život, kako je i sam zapisao u oporuci: «Nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi je sâm Svevišnji objavio da moram živjeti po evanđelju.»Živeći tako radikalno, nije dugo potrajalo da su se oko njega počeli okupljaju mnogi ljudi koji su htjeli i sami, upravo poput njega, što vjernije i konkretnije živjeti Evanđelje. Tako je došlo do stvaranja i prvoga bratstva, o kojem Franjo zapisa: «Gospodin mi je dao braću.»Franjo je znao da je poslan pridobivati duše za Boga, za duhovnu obnovu kršćanstva i Crkve. Budući da se njegovo bratstvo i načinom odijevanja i života razlikovalo od ostalih ljudi, davali su dojam «da su jedna vrsta pustinjaka». Zato su ih i sami sugrađani nazivali «pokornicima iz grada Asiza». No, sam Franjo je htio da se njegovo bratstvo zovu «red manje braće», jer su htjeli biti maleni i da se ne bi tako usudili postati nešto veće. Budući da se bratstvo iz dana u dan sve više uvećavalo papa Inocent III. 1209. g. potvrđuje Franji i njegovoj braći Pravilo života, koje glasi: «Pravilo i život Manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći.» U svom duhovnom usponu na vrhunce svetosti Franjo na brdu La Verni 1224. g. biva obilježen Isusovim ranama (stigmama). Naime, Franjo je gledao šestokrilog Serafa koji raširenih ruku i stisnutih nogu, pričvršćen na križ lebdi nad njim. Svetac je bio obuzet dubokim čuđenjem zbog te prikaze, ali je sam nije mogao protumačiti. Najednom se počnu na njegovim rukama i nogama pojavljivati tragovi rana kako ih je vidio na raspetom čovjeku iznad sebe. Nakon ove vrhunske točke mogao je uslijediti još samo svršetak. U dobi od četrdeset i dvije godine osjećao je da mu se, pritisnuta bolešću, oslabljena od askeze i rana, teške bolesti očiju – bliži smrt. Kod Franje ni traga nekom strahu od smrti! U takvom stanju Franjo po posljednji put blagoslovi svoj ljubljeni Asiz, legne u zadnjoj uri gol na golo tlo, jer je «htio da se gol bori s golim». Zatim reče: «Dobro došla, moja sestrice Smrti!» i odmah naredi okupljenoj braći da mu pjevaju o sestrici Smrti: «Hvaljen budi, Gospodine moj, zbog sestre nam Smrti tjelesne kojoj nijedan živi čovjek izmaknuti ne može. Jao onima što umiru u smrtnome grijehu. Blaženi koje snađu u tvojoj presvetoj volji, jer im druga smrt neće nauditi.»(Iz Pjesme Brata Sunca)Franjo je «sestricu smrt», dakle, dočekao pjevajući 3. listopada 1226. g. u Porcijunkuli, crkvici ispod Asiza. Kratko vremena iza njegove smrti održana je svečana rasprava o njegovu proglašenju svetim. Budući da o toj stvari nije bila iznesena niti jedna sumnja, sud je 1228. g. jednoglasno izjavio: «Izvanredno svet život potpuno svetog čovjeka ne treba potvrde čudesima, jer smo ga svojim vlastitim očima motrili, da tako kažemo doticali i u svjetlu istine promatrali.»

Svečanim misnim slavljem proslavljen zaštitnik Dubrovnika sv. Vlaho

Svečano koncelebrirano euharistijsko slavlje na otvorenom, ispred katedralne crkve, na svetkovinu sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika i Dubrovačke biskupije predvodio je šibenski biskup Ante Ivas, a koncelebrirali su splitsko-makarski nadbiskup i metropolita Marin Barišić, vojni ordinarij Juraj Jezerinac, kotorski biskup Ilija Janjić, pomoćni vrhbosanski biskup Pero Sudar, biskup domaćin Želimir Puljić, izaslanik mostarskog biskupa don Tomo Vukšić, izaslanik hvarskog biskupa don Emil Pavišić, fra Željko Tolić iz Provincije Presvetog Otkupitelja te sedamdesetak svećenika.
Pozdravljajući uzvanike na festi dubrovački biskup čestitao je Dan grada Dubrovnika te posebno pozdravio armenskog biskupa Narega Alemeziana, izaslanika cilicijskog katolikosa Arama I.
Biskup Ivas u svojoj homiliji govorio je o povezanosti sv. Vlaha i grada Dubrovnika ističući da je proslava svetkovine sv. Vlaha ne samo jednodnevna festa nego trajna duhovna baština Dubrovnika kojom su se njegovi stanovnici stoljećima nadahnjivali i čuvali je.
Od te svete baštine, kazao je biskup Ivas Grad je živio "slobodno i časno, gradio svoju kulturu, i s njome bogatio svaku novu generaciju, u svim vremenima..., koja su često bila na smrt prijeteća..., od velike Trešnje do Dakse još ne isplakane u svom vapaju za pravdom i do krvave opsade, razaranja i domovinske obrane". Tu baštinu prepoznavao je vjekovima hrvatski narod, a od prošle godine ju je priznalo i čovječanstvo: "Kao da su neki dobri i mudri i za sudbinu svijeta zabrinuti ljudi htjeli poručiti svemu svijetu, a ponajviše staroj Europi za koju je papa Ivan Pavao II. sa žalošću rekao da je izgubila svoju dušu, svoju kršćansku dušu, pa se opredijelila za kulturu smrti, da ne zaboravlja olako svoju duhovnu baštinu, svoju kršćansku kulturu života, 'života u izobilju' Božjem, kako je Isus volio reći, ako želi dobro sebi i svojoj djeci."
Na 1038. festu svetog Vlaha pristigli su hodočasnici iz raznih krajeva Hrvatske i susjednih država. Najbrojniji su i ove godine Šibenčani, a najviše kilometara prešli su vjernici iz Velikog rata s Dugog otoka, te hodočasnici iz Soljana u Slavoniji u narodnoj nošnji i s tamburašima. Šarenilu feste, uz narodne nošnje dubrovačkog kraja, pridonijeli su i povijesna postrojba iz Kostela, Otočki graničari, Gradska straža iz Bakra te vjernici u nošnjama iz raznih župa Bosne i Hercegovine kao i Hrvati iz Boke.
Po sunčanom, ali i izuzetno hladnom vremenu, duga procesija s barjacima zauzela je glavne ulice Grada, a svakom sudioniku procesije na vratima crkve sv. Vlaha njezin rektor mons. Toma Lučić osobno je pružio ruku. Isusovu pelenicu u procesiji su nosili članovi Bratstva Presvetog Sakramenta, a baldahin dubrovački sportaši. U procesiji je sudjelovao i armenski biskup Nareg Alemezian noseći moći ruke sv. Vlaha. (ika / gk)

Kardinal Bozanić blagoslovio Gospin kip u zagrebačkoj bogosloviji

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić pohodio je u srijedu Bogoslovno sjemenište na zagrebačkom Kaptolu gdje je zajedno sa sjemenišnim poglavarima predvodio misno slavlje u kapelici Srca Isusova tijekom kojega je blagoslovio novi kip Blažene Djevice Marije.
U homiliji u kojoj se osvrnuo na liturgijska čitanja, a posebice na evanđelje koje je govorilo o navještenju, kardinal je pozvao bogoslove da se ugledaju na Blaženu Djevicu Mariju i sami poput nje u potpunosti odgovore na poziv koji im je dan. Mariju je okarakterizirao kao majku svećenika te potaknuo okupljene da joj se utječu u svakome trenutku.
"Marija je stalni uzor kako čovjek treba voditi dijalog s Bogom, onaj dijalog koji se odvija u tišini, ali i koji nosi poteškoće i probleme, koji predstavlja i šutnju i govor", rekao je kardinal Bozanić te ustvrdio kako je evanđelje o navještenju evanđelje poziva i razgovora s Bogom, evanđelje koje nije dovršeno već se nastavlja u vremenu jer Bog silazi, Duh Božji nadahnjuje, poslanik Božji zove i iznova poziva čovjeka da surađuje s Bogom u Božjem djelu.
"I tu je Marija koja je za nas ovdje, za svećenike, đakone i bogoslove uzor kako uz sva pitanja koja imam pravo postaviti i koja trebam postaviti, kako reći 'Evo me, ja prihvaćam tvoju volju'", ohrabrio je kardinal bogoslove istaknuvši kako je upravo to povijest odnosa čovjeka i Boga koja se stalno nastavlja. Zagrebački je nadbiskup pozvao bogoslove da se, po uzoru na papu Ivana Pavla II, u potpunosti predaju Mariji, jer "ako sam Marijin, onda sam na Kristovom putu. Biti njezin znači biti sav u Kristu, a Krist nas zove jer želi da s njim surađujemo".
Blagoslovljeni kip Blažene Djevice Mariji izrađen je u Tirolu, ali po originalnom nacrtu koji je načinjen u Hrvatskoj, gotovo u prirodnoj veličini, a načinjen je od drveta tako da se skladno uklapa u cjelinu novoobnovljene kapelice. (ms, gk)
4.2.2010.

Svećenik bi trebao biti...

Čovjek koji se borio s Bogom
izvor posvećivanja
grešnik kojemu je Bog oprostio

Gospodar svojih želja
sluga plašljivima i slabima
onaj koji se ne klanja moćnicima, ali se savija pred siromašnima




Učenik svoga Gospodina
pastir svoga stada
prosjak širom otvorenih ruku


Nositelj bezbrojnih darova
čovjek na bojnom polju
majka koja tješi bolesno dijete

naoružan mudrošću svoje dobi
i djetinjim povjerenjem
okrenut prema Nebu, a s nogama na zemlji

iskusan u patnji
daleko od svake pohlepe
uviđavan

stvoren za radost



u govoru iskren
prijatelj mira
neprijatelj lijenosti



zauvijek postojan ...



... toliko različit od mene!

K svojima dođe...

Kada netko u životu uspije, izdigne se iznad one svakodnevne razine, kada stekne ugled, kad ga ljudi počnu hvaliti – obično se kod mnogih javlja zavist i nesnošljivost. To i ne bi bilo tako strašno i bolno kad bi takve stvari dolazile od neprijatelja, od onih koji nam baš i nisu skloni. No, kada čovjek takvo što doživi od svojih najbližih, od ukućana, susjeda, prijatelja – onda je to itekako gorko i bolno.

To je doživio i Isus i o tome nam govori današnje evanđelje. On dolazi u svoj rodni Nazaret gdje je odrastao i proboravio najveći dio svoga zemaljskoga života. Nakon što je započeo svoje javno djelovanje, glas se o njemu brzo raširio. Sve je brujalo o Nazarećaninu koji čini čudesne znake, koji govori kako nikad nitko do tada nije govorio, u kojemu je božanska Sila kojom liječi svaku bolest. Nazarećani ostadoše zbunjeni, pitaju se: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana?« Čudili su se, ali istodobno bili i zadivljeni.

No, kada Isus dolazi među njih, postaju sumnjičavi, ograđuju se zidom nepovjerenja i govore: »Nije li ovo sin Josipov?« Pa mi ovoga znamo, znamo i sve njegove. Zatvaraju svoje srce pred svime što su o njemu čuli, preziru onoga kojega su vidjeli kao sebi jednakoga. Nisu jednostavno htjeli prihvatiti da bi njihov sugrađanin mogao biti nešto više od njih, nešto što prelazi njihovo već odavna stvoreno mišljenje o njemu. Nisu htjeli vjerovati. Ne prihvaćaju tog i takvog Isusa. Ne protive se njegovim riječima. Štoviše, one su uhu ugodne, po njima je on mudar čovjek, učen. Govori Božjim rječnikom. Ali je neprihvatljiva druga istina: on se izdaje za nešto neobično, čudesno. Nevjerojatan je prijelaz s običnog čovjeka na Božjeg. Tesar može roditi samo tesara, postolar postolara, tko je siromah ostaje siromah. Misle: Nemoguće je da jedan zanesenjak, sanjar, putujući propovjednik, kome znamo sve do »devetog koljena« propovijeda nekakvo kraljevstvo Božje, jednakost i ravnopravnost svih pred Bogom, ozdravljenje od svih prisila i tlačenja. Jednostavno nisu htjeli vjerovati.

A Isus se ne brani, ne dokazuje se. Upozorava ih samo na poznatu rečenicu o proroku koji nema uspjeha u svom zavičaju, među svojima. Možda ćemo mi, za razliku od Nazarećana, Isusa i prihvatiti, ali teoretski, lako dati pristanak na ono »Tijelo Kristovo« u euharistiji, izgovarajući olako svoj »amen – tako neka bude«. Ali ga možda nećemo prepoznati i prihvatiti kada nam dođe u ljudima s kojima nam je teško svakodnevno živjeti. I onda ga, možda, lako odbaciti. Po onoj: »K svojima dođe i njegovi ga ne primiše!«



Četvrta nedjelja kroz godinu (31. siječnja)
Jr 1,4-5.17-19 * Ps 71,1-6b.15ab.17 * 1Kor 12,31–13,13 * Lk 4,21-30

Preminuo zadarski nadbiskup Ivan Prenđa

Zadarski nadbiskup Ivan Prenđa preminuo je iznenada u Zagrebu u 71. godini života, 56. godini svećeništva i 20. godini biskupstva.


Zadarski nadbiskup Ivan Prenđa preminuo je iznenada u ponedjeljak ujutro u Zagrebu u 71. godini života, 46. godini svećeništva i 20. godini biskupstva, priopćio je Tiskovni ured Hrvatske biskupske konferencije.

Nadbiskup Prenđa rođen je 31. prosinca 1939. godine u Zemuniku Gornjem. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju završio je u Zadru, a Katolički bogoslovni fakultet pohađao je u Zagrebu, gdje je 1967. postigao licencijat iz teologije.

Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1964. godine u Zadru. U Zadarskoj nadbiskupiji vršio je sljedeće službe: od 1964. do 1968. bio je župnik u Škabrnji, Nadinu i Smilčiću; od 1968. do 1970. duhovnik u Nadbiskupskom sjemeništu "Zmajević" u Zadru; od 1970. do 1992. ravnatelj toga sjemeništa; od 1970. do 1972. kateheta mladih u Zadru; od 1981. do 1990. dopisnik Glasa Koncila; od 1970. do 1992. voditelj odjela za zvanja u Zadarskoj nadbiskupiji.

Sveti otac Ivan Pavao II. imenovao ga je nadbiskupom koadjutorom 29. ožujka 1990. godine, a biskupsko ređenje slavljeno je 9. lipnja te godine u zadarskoj katedrali. Službu nadbiskupa Zadarske nadbiskupije preuzeo je 2. veljače 1996. godine.

Nadbiskup Prenđa je u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji obnašao mnoge službe, a trenutačno je vršio službu predsjednika Vijeća HBK za kler i bio član Mješovite komisije Hrvatske biskupske konferencije, Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica. (ika / gk)

Tijelo pokojnog nadbiskupa Prenđe bit će izloženo u zadarskoj katedrali Sv. Stošije u petak 29. siječnja. Istoga dana navečer u 18 sati u katedrali će se održati molitveno bdjenje. U subotu 30. siječnja u 11 sati sprovodni obredi započet će misom zadušnicom koju će predvoditi zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, nakon čega će tijelo pokojnog nadbiskupa biti pokopano u grobnici zadarskih nadbiskupa u katedrali.

Novoizabrani predsjednik Ivo Josipović posjetio Hrvatski Caritas

Novoizabrani predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo Josipović posjetio je u četvrtak djelatnike Hrvatskoga Caritas u povodu uključivanja Hrvatskog Caritasa u kampanju Caritasa Europe "Nula siromaštva" u Europskoj godini borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti.

Predsjednika Josipovića, u čijoj je pratnji bio i predstojnik ureda novoizabranog predsjednika dr. Mirando Mrsić, primili su predsjednik Hrvatskog Caritasa varaždinski biskup Josip Mrzljak i ravnatelj Hrvatskog Caritasa Ivan Milovčić te su ga upoznali s djelovanjem HC-a, trenutnim akcijama u Hrvatskoj i inozemstvu i planiranim projektima.

"Radostan sam što smo danas po prvi puta ugostili novoizabranog predsjednika Josipovića kojega smo u kratkom susretu upoznali s djelovanjem HC-a prema biskupijskim i župnim caritasima, tj. predstavili mu one akcije koje imamo u brizi za ljude u potrebi na području Hrvatske, ali i one projekte i akcije za ljude u potrebi izvan Hrvatske", rekao je ravnatelj Milovčić naglasivši kako HC trenutno provodi aktualnu akciju za pomoć stradalima od potresa na Haitiju te je objavio kako je do sada u toj akciji prikupljeno 2 milijuna i 200.000 kn za stradale u potresu.

Milovčić je spomenuo također akciju za stradale u poplavi u Hrvatskoj u kojoj je do sada Hrvatski Caritas prikupio nešto više od 120.000 kn. "Ove akcije su još uvijek u tijeku i nisu zatvorene. Preklapaju nam se mnoge akcije jer je 2010. godina u Europi proglašena godinom borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti koji su veliki problem i to osjećamo kao skandal", rekao je ravnatelj HC-a.

Predsjednik Hrvatskoga Caritasa biskup Mrzljak upoznao je dr. Josipovića s radom HC-a te je podsjetio kako je u Crkvi karitativna djelatnost prisutna od samih njezinih prvih dana. "Preporučio sam Hrvatski Caritas za suradnju koja će nam svima biti potrebna, a oko dobrih djela možemo se uvijek naći bez obzira na životna opredjeljenja i uvjerenja jer ljudi dobre volje uvijek će se naći oko dobrih stvari", zaključio je biskup.

Novoizabrani predsjednik Josipović izrazio je radost što je posjetio Hrvatski Caritas te je naglasio kako mu je dobro poznat njegov rad te promoviranje socijalne solidarnosti i plemenitosti i one akcije o kojima je na susretu bila riječ koje, kako je istaknuo, "zaista znače puno onim ljudima kojima je pomoć potrebna".

"Plemenitost akcija koje Caritas provodi najbolje znaju oni kojima je pomoć bila pružena, oni ljudi koji danas u našem društvu nisu u mogućnosti imati sve ono što im je potrebno za normalan život", rekao je dr. Josipović te podsjetio na godinu borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti. "Deklaracija koju je ponudio Caritas sadrži plemenite ideje, ideje koje bi čovjeku trebale omogućiti da živi život dostojan čovjeka i u punoj mjeri podržavam tu deklaraciju i kao predsjednik republike pomagati ću i pridonositi toj akciji koliko god je to više moguće", istaknuo je dr. Josipović.

Hrvatskome Caritasu je novoizabrani predsjednik zaželio uspjeh, "što znači manje siromaštva, bijede i veću socijalnu uključenost ljudi čija je isključenost uvjetovana samim siromaštvom. Siguran sam u dobru suradnju sa svima onima koji čine dobro u društvu, a Caritas je zasigurno organizacija koja mnogim ljudima čini dobro".

Govoreći u uključivanje pomaganja putem Caritasa dr. Josipović je istaknuo kako čovjek uvijek može osobno pridonijeti nečemu dobrom te da je i do sada osobno pomagao u akcijama Caritasa, no da kao predsjednik ima i drukčije obveze, a to znači "motivirati one ljude koji u predsjedniku republike vide osobu koja je poticatelj nekih aktivnosti. Dakle, motivirati one ljude koji mogu dati neku pomoć da to doista i učine. Postoje i mnoge akcije koje bi Caritas mogao raditi zajedno s državnim institucijama. Predsjednik republike po Ustavu usklađuje rad državnih tijela i zato ne vidim razloga da ne pridonesem povezivanju državnih tijela, a posebno onih koja se bave socijalnom skrbi", istaknuo je dr. Josipović. (ms, gk)

28.1.2010.