Gdje je istinska radost

Četvrta korizmena nedjelja: Jš 5, 9a. 10-12; 2 Kor 5, 17-21; Lk 15, 1-3. 11-32
Tema današnjih čitanja je Božja rasipna dobrota. Božja dobrota se opisuje koristeći radikalno novu sliku oca, koja omogućava dublje shvaćanje Boga. Radi se o Bogu koji dopušta da čovjek slijedi svoje snove, koji nije pristran prema nikome, koji vjerno i strpljivo čeka na povratak, koji blago ispravlja ljudske krive stavove. Bog žarko želi biti pomiren sa čovjekom; čak puno više negoli što čovjek želi biti pomiren s Bogom, a ujedno je Božja žarka želja da ljudi međusobno budu pomireni. Božja rasipnost je nevjerojatna. Nikakvog ograničenja ne stavlja kad se slavi povratak u život odlutale osobe, a drugome kaže: »Sve moje i tvoje je.« Evanđeoska prispodoba govori što je bitno kod radosti. Kao prvo, čovjek mora biti svjestan da je razlog radosti Božja dobrota. Bilo je potrebno da rasipni sin uoči svoje pogreške i da se ponizno vrati ocu. Tek kad čovjek to učini, može se istinski radovati. I stariji sin je morao prihvatiti bratovo obraćenje; morao je nadići razočaranost zbog očeve spremnosti oprostiti. Tek kad čovjek to učini, može se istinski radovati. Nije uvijek lako radovati se zbog Božjih razloga, no ova nas nedjelja »laetare« poziva na to.
Važnost i ljepota promjene
Ulomak iz Knjige proroka Jošue donosi samo nekoliko redaka. Ipak u tih nekoliko redaka donosi se nekoliko važnih promjena kroz koje je prošao izraelski narod. Prva promjena je socijalna, tj. promjena koja se dogodila povezana s narodom. Narod više nije morao podnositi degradaciju kao što je to bilo u egipatskom sužanjstvu: nisu više bili narod zarobljeništva, nisu više morali raditi teške fizičke poslove za nekoga drugoga. Sada su došli u zemlju gdje su slobodno i otvoreno mogli častiti svoga Boga. Život u obećanoj zemlji značio je da su mogli ubirati plodove svoga rada. Boravak u obećanoj zemlji nije značio da više neće raditi fizičke poslove, ali te poslove nisu više morali raditi za drugoga. Druga promjena je bila promjena iz potpune ovisnosti o nebeskoj hrani (mani) na ovisnost o zemaljskom kruhu. Ta promjena je značila kraj života u pustinji. Mogli su se sada nastaniti u plodnoj zemlji i sami sijati sjemenje od kojeg će ubirati plod. To je bilo potpuno novo razdoblje u njihovoj povijesti. Obećanje da će ući u zemlju kojom teče med i mlijeko napokon se ispunilo.
Potreba »novog vremena« i pomirenja
Pavlov ulomak iz Poslanice Korinćanima govori o tome kako Bog pomiruje grešnike. On to čini na veoma neobičan način - smrću svoga Sina. U ovom ulomku Pavao stavlja u kontrast ovo vrijeme, vrijeme grijeha i udaljavanja od Boga, i buduće vrijeme, vrijeme ispunjenja i jedinstva s Bogom. Oni koji su preobraženi u Kristu, već žive u tom novom vremenu. Govoreći o toj preobrazbi, Pavao koristi slike koje su upotrebljavali i proroci; govori o novom stvorenju i novim stvarima. U tom novom vremenu važno mjesto zauzima pomirenje. Pomirenjem prestaje svaka vrsta neprijateljstva, kako prema čovjeku, tako i prema Bogu. Pavao donosi zanimljivu argumentaciju: Bog nas je pomirio sa sobom, a ujedno dao i obvezu pomirenja. Bog nije taj koji se sjeća prošlih grijeha, on ih pomiruje po Kristu. Govoreći o pomirenju Pavao naglašava vidik »za nekoga«. Naime, iako je Isus bio nevin on je podnio muku »za« čovjeka. Iako je bio bez grijeha, dao je sebe kao žrtvu za grijehe, za grešnike. Pavao smatra da on mora služiti pomirenju. Budući da je sam pomiren s Bogom, sada Bog preko njega djeluje u životima drugih ljudi.
Božja rasipnost
Ulomak iz Lukina evanđelja donosi poznatu prispodobu o ocu i sinovima. Može se uočiti da prispodoba govori o dvije stvari. Prva je jasna, a to je govor o Božjem milosrđu koje on pokazuje prema raskajanom grešniku. A druga stvar je pokazati suprotnosti između Božje otvorenosti i onih koji sebe smatraju vjernima, ali su naglašeno uskogrudni. Govor o starijem bratu nije slučajno prikazan. Jasno je da se život mlađeg brata ne može nikako opravdati. Neprihvatljiv je odlazak, ne samo od oca nego i iz domovine, te rasipničko ponašanje. On ne samo da odlazi nego postaje prijatelj s poganima te nakraju čuva svinje (što je Židovima bilo strogo zabranjeno). No kao što je njegovo otuđenje bilo veliko, i njegov je povratak bio veličanstven. Očevo ponašanje je isto tako bilo neočekivano: prvo je sinu dao dio imanja, zatim ga je velikodušno primio. Otac je respektirao odluku oba sina, iako se s tim odlukama nije slagao. Kad je postalo jasno da su pogriješili, obojici im je oprostio. Stariji brat je donekle bio sličan mlađem. Kao što je mlađi prethodno osramotio obitelj otišavši od nje, tako i stariji ne želi biti dionik obiteljske gozbe; mlađeg brata čak i ne zove bratom.