Nema ništa kao što su oči. Nijedno osjetilo se s njima usporediti ne može. Opip je važan, okus je važan, sluh i njuh su važni. No, oči su posebne. Vid je poseban. Oči su doista čudesne. Možda ne toliko kao nekakav tjelesni organ koji ima svoju unutarnju strukturu i zakonitost funkcioniranja, koliko ono što su one u mogućnosti i zbilji.
U posljednje vrijeme sam obuzet razmišljanjem o očima. Gledam ljude u oči. Ne uvijek izravno nego potajice, dokle netko može izdržati, dokle je «granica dobrog ukusa» ili «kulturnog ponašanja». Nekada netremice. Nekada vrlo kratko. Nekada duže. Nekada u tramvaju. Nekada na ulici. Nekada uopće ne gledam.
Kakav li svijet taj pogled drugoga čovjeka otkriva? Što oči pokazuju? Optimizam ili pesimizam? Razvaline ili tvorevine? Ljubav ili mržnju? Rat ili mir? Požudu ili nesebičnost? Lukavost ili naivnost? Razigranost ili umrtvljenost? Žalost ili radost? Afirmaciju ili negaciju? Strah ili hrabrost?
Što zapravo oči rade? One otkrivaju, gledaju, motre, razmišljaju, zrcale, ogledaju, vide, uočavaju, opažaju, spoznaju, zamijećuju i primjećuju, skrivaju i otkrivaju, prijete i kažnjavaju, smiju se i plaču, plaše se i hrabre, blage su i prijeteće, otvaraju se i zatvaraju. Ne znamo zašto je tomu tako ali mi često ne vidimo ono što je bitno, pa se kaže da smo slijepi kod zdravih očiju. A slijepcima kadikad oči nisu potrebne da bi vidjeli. Ili ne znamo gledati ili gledamo bilo što. Netko bi nam trebao otvoriti oči. Oči upijaju i razaraju. One su uviđavne ili nepristojne. One su snažne isto toliko koliko i riječi. One lažu ili svjedoče o istini.
Možemo tako razmišljati do u beskraj. I nikada nećemo stići do kraja jer nazočimo posvemašnjem misteriju koji se tiče čovjeka i njegovog Stvoritelja?
Htio bih samo imati blage oči kao u moje majke.
In necessariis Unitas, in dubiis Libertas, in omnibus Caritas. (U bitnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav.)
ponedjeljak, 16. travnja 2012.
OČI
GOSPODINE, SMILUJ SE PRIJATELJU...
|
OSMIJEH...
Osmijeh nas ništa ne košta, a djeluje čudesno.
Obogaćuje onoga kome je namijenjen, a ne osiromašuje onoga, koji ga poklanja.
Nitko nije tako bogat, niti tako siromašan, da si ga ne bi mogao priuštiti.
S njime svatko samo dobija.
Osmijeh unosi sreću u dom, pozdrav je prijatelju, pomoć pri sklapanju poslova.
Osmijeh je kao odmor za umornoga, putokaz izgubljenomu, sunčana zraka za žalosnoga i najbolji prirodni lijek protiv ljutnje.
Ne može ga se kupiti, posuditi ili ukrast, jer ima pravu vrijednost samo kad ga se poklanja.
DABOGDA...
Dabogda ti bila laka zemlja Hrvatana koju si sa svojima pošao i zapalio oganj da je sažeže.Gledam te mrtva na ledini podno Velebita: glavu, noge, ruke;bradu pred kojom je jučer klečala Marija preklinjući te:krstom kojim se krstiš, slavom koju slaviš,djetetom ako ga imaš, dušom ako je imaš,majkom koja te rodila.Dabogda ti u raju oprostili u koji si ih poslao.Dabogda neslušao dovijeka nejaki glas koji te molio:»nemoj mamu, čiko, nemoj mene, čiko«.U Lici. U rujnu. U ratu devedeset i prve.U Petrinji, Dalju, Ćelijama,Na Sajmištu u Vukovaru....Dabogda, čiko!U zemlji Hrvata. Da Bog da!
MALA DJELA...
- Je li čovjek učinio nešto veliko za opću stvar ako je izlio lončić vode u more? - upita Starca domaćin u nekoj kući.
- Doista, treba znati gledati svijet - uzdahne starac.
- Nije li more o kojem ti govoriš zapravo čovječanstvo?
- Pa, jest! - odgovori čovjek.
- Lončić vode za čitavo čovječanstvo je premalo, ali za žedna čovjeka je ponekad ne samo dovoljno, nego presudno. Mnogi ljudi i ne slute kolike bi sudbine bile ukrašene osmijesima umjesto bolovima da su oni u pravo vrijeme izlili u veliko more svoj lončić vode…
- Doista, treba znati gledati svijet - uzdahne starac.
- Nije li more o kojem ti govoriš zapravo čovječanstvo?
- Pa, jest! - odgovori čovjek.
- Lončić vode za čitavo čovječanstvo je premalo, ali za žedna čovjeka je ponekad ne samo dovoljno, nego presudno. Mnogi ljudi i ne slute kolike bi sudbine bile ukrašene osmijesima umjesto bolovima da su oni u pravo vrijeme izlili u veliko more svoj lončić vode…
NAĐENI BOG (A.B.Šimić)
Ne traži Boga mišlju; u praznini
u kojoj se misao, tamna sjenka, gubi
uza te Bog je, uvijek u blizini
u stvarima oko tebe, u zvuku i muku.
u kojoj se misao, tamna sjenka, gubi
uza te Bog je, uvijek u blizini
u stvarima oko tebe, u zvuku i muku.
Bog ti je uvijek najbliži od svega
diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne
diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne
Ne pružaj miso u praznu daljinu
uza te Bog je. Otvori sva čula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja, treperi, miriše i šušti.
uza te Bog je. Otvori sva čula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja, treperi, miriše i šušti.
NE ZAGAĐUJTE OKOLINU...
Šetajući tako ulicama, čitah na plakatima:
»Ne bacajte papire na zemlju!
Ne gazite zelene površine!
Ne kidajte cvijeće!«
»Ne bacajte papire na zemlju!
Ne gazite zelene površine!
Ne kidajte cvijeće!«
Tolika upozorenja, pomislih.
Pored mene, prođe grupa mladića i djevojaka.
Smijali se, dobacivali šale, kršili zabrane…
Zagađivali su okolinu riječima
kojih bi se stidio svaki rječnik.
Smijali se, dobacivali šale, kršili zabrane…
Zagađivali su okolinu riječima
kojih bi se stidio svaki rječnik.
I dođe mi da viknem:
»Ljudi, ne zagađujte okolinu psovkama,
lažima, prostotama, nepravdom, mržnjom!
»Ljudi, ne zagađujte okolinu psovkama,
lažima, prostotama, nepravdom, mržnjom!
Ne gazite nježnost u dušama malenih,
ne prelazite preko svoje savjesti,
ne izbacujte otrovne riječi,
jer će vam se sve to vratiti!
ne prelazite preko svoje savjesti,
ne izbacujte otrovne riječi,
jer će vam se sve to vratiti!
Ne držite jedni druge cijevima ispušnim!
Ne bacajte otrov na sjeme
koje ste sami posijali!
Ne zagađujte ni svoju nutrinu,
Ni svoju okolinu!
Ne bacajte otrov na sjeme
koje ste sami posijali!
Ne zagađujte ni svoju nutrinu,
Ni svoju okolinu!
Pretplati se na:
Postovi (Atom)

