DABOGDA...

Dabogda ti bila laka zemlja Hrvata

na koju si sa svojima pošao i zapalio oganj da je sažeže.

Gledam te mrtva na ledini podno Velebita: glavu, noge, ruke;

bradu pred kojom je jučer klečala Marija preklinjući te:

krstom kojim se krstiš, slavom koju slaviš,

djetetom ako ga imaš, dušom ako je imaš,

majkom koja te rodila.

Dabogda ti u raju oprostili u koji si ih poslao.

Dabogda neslušao dovijeka nejaki glas koji te molio:

»nemoj mamu, čiko, nemoj mene, čiko«.

U Lici. U rujnu. U ratu devedeset i prve.

U Petrinji, Dalju, Ćelijama,

Na Sajmištu u Vukovaru....

Dabogda, čiko!

U zemlji Hrvata. Da Bog da!