Litany of the Saints From John Paul II's Funeral

ŠTO SVE MOŽEMO AKO SE NADAMO I VJERUJEMO?

Antoine de Saint-Exupery, poznati francuski pisac i pilot, u svojoj knjizi "Zemlja i ljudi" opisuje doživljaj pilota koji se danima borio za svoj život nakon što se njegov avion srušio u Andama (planinski masiv u Južnoj Americi, jedan od najviših na svijetu).

Kad smo saznali da si iščezao prelijetajući Ande, koje ne vraćaju ljude, pošli smo te tražiti. Dani su prolazili, i nama se već činilo da između zidova i gigantskih stupova te beskrajne nijeme i bijele katedrale čuvamo mrtvačku stražu nad tvojim tijelom.

A sedmoga dana našli smo te ovdje, na bolničkoj postelji u Mendozi. Svi smo plakali i stezali te u zagrljaj. Bio si živ, kao da si ustao od mrtvih.

A kad si progovorio, tvoje su prve riječi bile izraz neusporediva ljudskog ponosa. "Kunem se da nijedna životinja ne bi bila kadra učiniti što sam ja učinio."
Kasnije si nam ispripovjedio kako se zbila nesreća.

I dok si tako sjedio u noći i pričao, ja sam te gledao kako se izvačiš iz krhotina razlupanog aviona, kako hodaš, bez cepina, bez užeta, bez hrane, kako se vereš uz prijevoje četiri tisuće i pet stotina metara visoke, ili kako se probijaš duž okomitih litica, raskrvavljenih stopala, koljena i ruku, po studeni do četrdeset stupnjeva ispod nule. Gubeći sve više krvi, snage, razbora, išao si naprijed tvrdoglavo kao mrav, vraćao se svojim tragom da bi obišao zapreku, padao si i dizao se, uspinjao se iznova uz padine koje su se rušile u bezdan. Nisi sebi dopuštao ni časka odmora, jer iz snježne postelje ne bi više ustao.

I doista, kad bi se okliznuo, morao si se smjesta dizati, da se ne bi skamenio. Studen te iz časa u čas sve jače kočila; i kad si nakon pada užio minutu odmora previše, morao si, da bi ustao, razgibati obamrle mišiće.

Odolijevao si iskušenjima. "U snijegu" kazivao si mi, "čovjeka ostavlja nagon za preživljavanjem. Poslije dva, tri, četiri dana hoda čovjek čezne samo za snom. Ja sam za njim zaista žudio. Ali u sebi sam ponavljao: ako moja žena vjeruje da živim, ona vjeruje i da hodam."

I hodao si. Svakog si dana vrhom nožića sve više širio izrez na cipelama da bi u njima bilo mjesta za tvoje promrzle i otečene noge.

Uza sve to, kad si se jednom omako i pao u svijeg, nisi više imao volje ustati. Bio si nalik na boksača kojega je snažan udarac lišio svake želje da se bori, pa sluša kako u čudan bezdan tonu sekunde, jedna po jedna, sve do one desete, konačne.

"Učinio sam što sam mogao, i nema veše nade; čemu uporno nastavljati ovo mučenje?..." Iz dubine svijesti javilo se grizodušje. "Pomislio sam na svoju obitelj..."

BIBLIJA I KATEKIZAM

---

STARI ZAVJET

NOVI ZAVJET


KATEKIZAM KATOLICKE CRKVE

SVI PUTOVI VODE U RIM FOTO ŠETNJA PO VJEČNOM GRADU

Kliknite na sliku da vidite veći prikaz.

---

HODOČASNIK

U lijepu dvorcu od kojega nije ostao ni kamen na kamenu živio nekoć vrlo bogat vitez. Mnogo je novaca potrošio da uresi dvorac; malo je kome dobra činio. Prolazio onuda siromašni putnik hodočasnik. Taj zamoli da u dvorcu prenoći. Vitez ga se htjede otresti riječima: "Moj dvorac nije svratište!"

Hodočasnik skromno reče:
"Oh, odmah odlazim, samo da vam postavim tri pitanja."
Vitez reče: "Pristajem."
Hodočasnik ga zapita: "Tko je prije vas stanovao u ovom dvorcu?"
"Moj otac", odgovori vitez.
"A tko je stanovao prije njega?"
"Moj djed."
"Tko će stanovati poslije vas?" pitao je dalje hodočasnik.
"Ako Bog da, moj sin", reče vitez.

Hodočasnik zaključi:
"Znači da ste vi ovdje samo gost i da je ovaj dvorac ipak svratište. Jedan dolazi, drugi odlazi, baš kao u svratištu. Da sam na vašem mjestu, ne bih trošio toliko novaca na ukrašavanje prolaznog boravišta."

Hodočasnik to reče i htjede otići, ali ga vitez, blijed kao krpa, primi za ruku i uvede u svoju naljepšu sobu. Od tada se siromasima isplatilo navraćati u dvorac.

(Katekizam 4)

RAZMIŠLJANJE O MOLITVI OČE NAŠ

Čovjek neki poče moliti: "Oče naš, koji jesi na nebesima..." odjednom začuje Božji glas.

Bog: "Da?"
Čovjek: "Ne smetaj me! Vidiš da molim."

Bog: "Ali zvao si Me."
Čovjek: "Zvao? Nikog ja nisam zvao. Samo molim: "Oče naš koji jesi na nebesima..."

Bog: "Evo opet!"
Čovjek: "Opet što?"

Bog: "Pa zvao si Me. Rekao si: "Oče naš koji jesi na nebesima..." Evo Me. Što hoćeš?"
Čovjek: "Ali ja nisam ništa time mislio. To je samo svakodnevna molitva, shvaćaš? Ja redovito molim "Oče naš". Od toga se bolje osjećam. To je kao kad obaviš neku dužnost pa se bolje osjećaš."

Bog: "No dobro. Nastavi."
Čovjek: "Sveti se ime Tvoje..."

Bog: "Čekaj! Stani! Što si time mislio?"
Čovjek: "Mislio čime?"

Bog: "Pa s tim "Sveti se ime Tvoje..."
Čovjek: "Pa to znači... to znači... O Bože, ja pojma nemam što to znači. Otkud bih ja to znao? Pa to je samo dio molitve. Nego, kad smo već kod toga - a što to zapravo znači?"

Bog: "Znači - budi štovan, svet, uzvišen..."
Čovjek: "Čuj, pa to ima smisla. Zapravo nikad prije nisam razmišljao što znači 'Sveti se ime Tvoje'."

Bog: "Dobro, nastavi."
Čovjek: "Dođi kraljevstvo Tvoje. Budi volja Tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji..."

Bog: "Ti to stvarno misliš?"
Čovjek: "Naravno, zašto ne?"

Bog: "A što poduzimaš u tom pogledu?"
Čovjek: "Poduzimam? Pa... ništa, valjda. Ja sam mislio da bi bilo lijepo da imaš sve pod kontrolom tu dolje kao što imaš tamo gore."

Bog: "A imam li pod kontrolom tebe?"
Čovjek: "Pa, ja idem u crkvu."

Bog: "Ne pitam te to, nego što ćemo s tvojim pljuvanjem po bližnjima? To ti je ozbiljan problem, znaš. Pa onda, način na koji trošiš novac - samo na sebe?! A da ne govorim o filmovima koje gledaš..."
Čovjek: "Čekaj! Stani malo! Što si se okomio na mene? Nisam ja ni bolji ni gori od drugih koji idu u crkvu."

Bog: "Oprosti. Mislio sam da hoćeš da 'bude volja Moja'. A ako je to cilj, onda treba početi od onih koji to mole. Kao na primjer - od tebe."
Čovjek: "Slušaj, Bože, moram završiti s ovim. Ovo već traje mnogo dulje nego obično."

Bog: "No dobro, hajde."
Čovjek: "Kruh naš svagdanji daj nam danas..."

Bog: "Trebao bi malo popustiti s tim 'kruhom'. Predebeo si."
Čovjek: "Ma čekaj malo, što je ovo? Dan za kritiku? Ja lijepo krenem obaviti svoje svakodnevne vjerske dužnosti, a Ti iz čistog mira ovako baneš i počneš me podsjećati na moje manjkavosti."

Bog: "Molitva je opasna stvar. Mogao bi se zbilja promijeniti. To ti cijelo vrijeme pokušavam objasniti. Zvao si Me i evo Me. Tu sam. Nastavi moliti. Da čujem sljedeći dio tvoje molitve."
Čovjek: "Strah me je."

Bog: "Strah!? Čega!"
Čovjek: "Znam što ćeš reći."

Bog: "Hajde, iskušaj me!"
Čovjek: "Oprosti nam duge naše, kao što i mi opraštamo dužnicima našim..."

Bog: "A što je bilo s Ivanom?"
Čovjek: "Evo, vidiš! Znao sam! Znao sam da ćeš i njega odnekud izvući! Bože, zašto govori laži o meni? Zašto širi priče o mojoj obitelji? Nikad mi nije vratio dug. Zakleo sam se da ću s njim izravnati račune!"

Bog: "A tvoja molitva? Što ćemo s tvojom molitvom?"
Čovjek: "Pa, nisam mislio ozbiljno."

Bog: "No, bar priznaješ. Ali nije ti baš neki štos vući okolo taj gorki teret u sebi, zar ne?"
Čovjek: "Ne, ali osjećat ću se puno bolje kad izravnam račune s tim susjedom."

Bog: "Nećeš se osjećati bolje, nego gore. Osveta nije slatka. Pomisli samo kako si već nesretan. No, Ja to mogu promijeniti."
Čovjek: "Možeš? Kako?"

Bog: "Ti oprosti njemu, a Ja ću onda oprostiti tebi. Tada će mržnja i grijeh biti njegov problem, a ne tvoj. Ti ćeš naći mir u srcu."
Čovjek: "Ma da, u pravu si. A i više nego što se želim osvetiti njemu, želim biti OK s tobom... (uzdah). No dobro, opraštam mu. Kad malo bolje razmislim, njemu je naprosto suđeno da bude bijedan i odvratan. Svakome tko ide naokolo i čini ljudima svinjarije koje on radi, treba pomoći da se izvuče iz toga. Pokaži mu nekako pravi put."

Bog: "Evo vidiš! Super! I kako se sad osjećaš?"
Čovjek: "Hmm... Pa, nije loše, nije uopće loše. Zapravo - super! Vidiš, možda danas prvi put što znam neću morati opet ići sav napet u krevet? Možda od sada neću biti tako umoran jer se nisam uspio dovoljno odmoriti?"

Bog: "Nisi još gotov sa svojom molitvom. Nastavi."
Čovjek: "I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla."

Bog: "Dobro, dobro. Učinit ću to. Samo se ne dovodi u situacije u kojima možeš pasti u napast."
Čovjek: "Što pod time misliš?"

Bog: "Pa, recimo, ne pali televiziju kad znaš da trebaš obaviti još neke druge stvari. Isto tako, što se tiče vremena koje provodiš s prijateljima u kafiću, ako ne možeš utjecati na razgovor da ide u pozitivnom smjeru, možda bi trebao još jednom razmisliti o vrijednosti takvog prijateljstva...Također, ne bi se trebao 'natjecati' i uspoređivati sa susjedima i prijateljima. I, molim te, nemoj Me koristiti kao izlaz za nuždu."
Čovjek: "Ne razumijem ovo zadnje?!"

Bog: "O, znaš ti, znaš. Učinio si to već sto puta. Uvališ se u neprilike i onda dotrčiš k meni vičući: 'O Bože, pomozi mi da se izvučem iz ove frke i obećavam Ti da to više nikad neću učiniti!' Sjećaš se nekih takvih nagodbi koje si pokušao napraviti sa Mnom?"
Čovjek: "Da, Bože, sjećam se. Zbilja se sramim."

Bog: "No, hajde, završi svoju molitvu."
Čovjek: "Amen."

Bog: "Znaš li što to znači?"
Čovjek: "Ne, ali volio bih znati. Želio bih Ti ugoditi. Vidim kakvu sam zbrku napravio od svog života. I vidim kako bi bilo super da postanem jedan od Tvojih sljedbenika."

Bog: "Upravo si odgovorio na svoje pitanje."
Čovjek: "Da?"

Bog: "E pa sad, kad su neki od starih grijeha izvučeni na površinu i uklonjeni, teško je naći riječi da se opiše što sve možemo zajedno."
Čovjek: "Bože, hajde da vidimo što možemo napraviti od mene, važi?"

AMEN!

LOPOV PRED VRATIMA RAJA

Stigao neki lopov u nebo i pokucao na rajska vrata: "Otvorite, molim!"

Apostol Petar začuje kucanje i proviri kroz prozorčić na vratima. "Tko je?" "Ja." "A tko si ti?" "Lopov. Pusti me u raj."
"Ni govora, ovo nije mjesto za lopove."
"A tko si ti da me ne puštaš?"
"Ja sam sveti Petar!"
"Znam ja tebe. Ti si od straha zatajio Isusa prije nego je pijetao triput zapjevao. Sve ja znam, prijatelju!"

Postiđen, sveti se Petar povuče i potraži svetoga Pavla: "Pavle, otiđi u vratarnicu i razgovaraj s onim čovjekom."
Sad sveti Pavao proviri kroz prozorčić: "Tko je tamo?"
"Ja sam, lopov. Pusti me da uđem u raj."
"Raj nije mjesto za lopove!"
"A tko si ti da me ne puštaš?"
"Ja sam apostol Pavao!"
"Ah, Pavao! Ti si išao u Jeruzalem i u Damask ubijati kršćane. A sad si u raju!"

Postiđen, sveti se Pavao povuče i sam zbunjen, te ispriča svetom Petru što mu se dogodilo.

"Moramo mu poslati Ivana, evanđelista", reče Petar. "On nikad nije zatajio Isusa, bolje će se snaći." Sveti Ivan proviri kroz prozorčić. "Tko je tamo?"
"Ja sam, lopov. Pusti me da uđem u raj."
"Možeš kucati koliko želiš, za grešnike kao što si ti u raju nema mjesta!"
"A tko si ti da me ne puštaš u raj?"
"Ja sam Ivan, evanđelist."
"A tako, ti si jedan od evanđelista. Zašto vi evanđelisti varate ljude? Napisali ste: 'Kucajte i otvorit će vam se, tražite i naći ćete.' Dva sata kucam i tražim, nitko me ne pušta da uđem. Ako mi odmah ne nađeš mjesto u raju, vratit ću se na zemlju i svima ispričati da si u Evanđelju pisao laži!"

Ivan se uplaši i pusti lopova u raj. Raj je samo pitanje milosrđa.