U lijepu dvorcu od kojega nije ostao ni kamen na kamenu živio nekoć vrlo bogat vitez. Mnogo je novaca potrošio da uresi dvorac; malo je kome dobra činio. Prolazio onuda siromašni putnik hodočasnik. Taj zamoli da u dvorcu prenoći. Vitez ga se htjede otresti riječima: "Moj dvorac nije svratište!"Hodočasnik skromno reče:
"Oh, odmah odlazim, samo da vam postavim tri pitanja."
Vitez reče: "Pristajem."
Hodočasnik ga zapita: "Tko je prije vas stanovao u ovom dvorcu?"
"Moj otac", odgovori vitez.
"A tko je stanovao prije njega?"
"Moj djed."
"Tko će stanovati poslije vas?" pitao je dalje hodočasnik.
"Ako Bog da, moj sin", reče vitez.
"Oh, odmah odlazim, samo da vam postavim tri pitanja."
Vitez reče: "Pristajem."
Hodočasnik ga zapita: "Tko je prije vas stanovao u ovom dvorcu?"
"Moj otac", odgovori vitez.
"A tko je stanovao prije njega?"
"Moj djed."
"Tko će stanovati poslije vas?" pitao je dalje hodočasnik.
"Ako Bog da, moj sin", reče vitez.
Hodočasnik zaključi:
"Znači da ste vi ovdje samo gost i da je ovaj dvorac ipak svratište. Jedan dolazi, drugi odlazi, baš kao u svratištu. Da sam na vašem mjestu, ne bih trošio toliko novaca na ukrašavanje prolaznog boravišta."
"Znači da ste vi ovdje samo gost i da je ovaj dvorac ipak svratište. Jedan dolazi, drugi odlazi, baš kao u svratištu. Da sam na vašem mjestu, ne bih trošio toliko novaca na ukrašavanje prolaznog boravišta."
Hodočasnik to reče i htjede otići, ali ga vitez, blijed kao krpa, primi za ruku i uvede u svoju naljepšu sobu. Od tada se siromasima isplatilo navraćati u dvorac.
(Katekizam 4)
Nema komentara:
Objavi komentar