(Dj 13, 14.43-53, Ps 100, 2.3.5, Otk 7, 9.14b-17, Iv 10, 27-30)
„...Gotovo sav grad zgrnu se čuti riječ Gospodnju“. U današnjem prvom čitanju slušamo o događaju iz Antiohije Pizidijske, kada se veliko mnoštvo stanovnika okupilo slušati – što?! Riječ Gospodnju! Nisu se stanovnici Antiohije zgrnuli čuti neku popularnu zvijedu onoga vremena, niti su krenuli za onima koji su im obećavali ovozemaljski uspjeh i prihvaćenost među drugima, kao što čine društvene mase u našoj sredini svaki put kada se pojavi nekakav „spasitelj“ koji će ih odmah, kao po nekom nalogu upućenom Bogu, osloboditi od njihovih problema i osigurati im sve što im srce želi. U Antiohiji se nije nudilo kruha i igara, Pavao i Barnaba nisu obećavali dobru zaradu ili brzo bogaćenje – oni su navješćivali riječ Gospodnju koja za svoj temelj ima Kristovo uskrsnuće.
Ta je riječ u sredini u kojoj je naviještena upravo poput starozavjetnog objavljenja koje smo čuli: „Postavih te za svjetlost poganima da budeš na spasenje do nakraj zemlje“. Uočavamo da je ova Božja riječ u onima koji su je primili donijela rasvjetljenje; oni sada svoj i život drugih promatraju očima Božjim i vrednuju ga Božjim kriterijima. To nam svjedoči da primiti Božju riječ u svoj život znači pristati na temeljitu promjenu, na promatranje sebe, Boga i svijeta Božjom optikom.
Kakve to posljedice ima?! S jedne strane počinjemo uviđati našu radikalnu ovisnost o Bogu. Tek u svjetlu Njegove dobrote shvaćamo da biti čovjek znači prihvatiti svoju nedostatnost, prihvatiti da smo manjkava bića i da prazninu u našem srcu može ispuniti jedino Bog. Tada nastupa iskustvo vjere; mi vjerujući osjećamo da Duh Sveti ispunja naše biće, da ispunja naše srce mirom i dubokim nutarnjim zadovoljstvom, ispunjenošću, svetom očaranošću i udivljenjem koje može osjetiti samo onaj tko se bez zadrške prepusti otajstvenom djelovanju Božje ljubavi. Ta Božja ljubav nas počinje preobražavati iznutra, što za posljedicu ima promjenu naših pogleda na život i preobrazbu naših međuljudskih odnosa. Tada drugi na nama počinju uočavati prve plodove našeg obraćenja. Tada naša nutrina počinje prosijevati prema van, svjetlo Evanđelja počinje izbijati iz naše duše i obasjavati sredinu u kojoj se nalazimo.
„Izbaciše ih iz svoga kraja“ – plodovi našega obraćenja, našega otvaranja Božjoj riječi, ne bivaju uvijek prihvaćeni u sredini koja nam je vlastita. Ljudska umišljenost i lažna samodostatnost svjetlo našega obraćenja počinju shvaćati kao prijetnju vlastitoj oholosti, vlastitoj slici o sebi samima. To nam pokazuje koliko je Božja riječ prodorna; ona nikog ne ostavlja ravnodušnim, ona od svakoga tko je sluša traži radikalan odgovor.
Jedni se toj Riječi otvaraju i primaju je; oni su, poput Pavla i Barnabe, poput stanovnika Antiohije pizidijske; Božji apostoli u našemu svijetu, pronositelji Božjega svjetla u tami samodopadnosti ovoga svijeta. Drugi na ovu Božju ponudu odgovaraju zatvaranjem i protivljenjem. Ne prihvaćaju Riječ, protiv nje i onih koji su je primili bore se jer slute da bi ona mogla razotkriti prljavštinu i uskogrudnost njihove nutrine, izložiti ih istini koju Božja riječ uvijek donosi. Zbog toga su Pavao i Barnaba, kao i svaki svjedok Kristove riječi, izbačeni iz svoje sredine. Takvi su ono silno mnoštvo iz današnjeg drugog čitanja, iz knjige Otkrivenja. Oni su ubijelili svoje haljine u krvi Jaganjčevoj - to je svaki vjernik koji svojim postojanim hodom za Kristom svjedoči svoju vjeru i svoja kršćanska načela zbog kojih biva proganjan, omalovažavan, nerijetko i ubijan.
Sveto Evanđelje koje nam još odzvanja u ušima i srcima govori o poslušnosti. Poslušnost je riječ koja ljudima nikad nije bila draga. Biti poslušan naš ljudski ego kao po nekoj nužnosti shvaća kao vlastito omalovažavanje. U svima nama čuči želja da se upravo nas sluša, da mi budemo oni koji su na vlasti i čija riječ nešto znači. Sveto nas Pismo uči upravo suprotno; da je ispunjenje našeg bića i uzdignuće naše čovječnosti upravo u poslušnosti – ali, poslušnosti Bogu: „Ovce moje slušaju glas moj“ – upravo tako zbori Gospodin Isus.
U buci i strci današnjeg svijeta zaista nije lako čuti ovaj glas Gospodnji, nije lako svoj život upraviti putem kojim nas taj glas vodi. Toliko je glasova koji svakog čovjeka, svakog od nas, pokušavaju uputiti putevima koji nam prividno nude sreću, moć, popularnost i bogatstvo i to bez truda i muke. Takvi su glasovi zamamni, poput glasova sirena u mitu o Odiseju koje su zamamnim pjevom privlačile mornare da kormilo svojeg broda okrenu prema hridinama. Takvi nas glasovi sa svih strana obasipaju ponudama i idejama čija je zajednička nit – da je vjera u Isusa Dobrog Pastira tek stvar kulturnog identiteta koji ne smije imati nikakvog utjecaja na naše osobno razmišljanje, stavove i život, a osobito ne smije utjecati na naše društvo, narod i Crkvu. Takvi glasovi one koji svojim životom nastoje ostati vjerni Kristu izlažu poruzi i izbacivanju na rub društva; „Izbaciše ih iz svog kraja“ – slušali smo u današnjem prvom čitanju.
Slušati glas Kristov nerijetko u današnje vrijeme znači plivati protiv struje, protiv duha ovoga vremena koji od nas traži da se okrenemo onim glasovima koji diktaturom relativizma pružaju neke svoje poluistine koje su skovane tako da gode našim ušima. A narod je lijepo izrekao onu poznatu poslovicu: „Što je ljudima drago, Bogu nije!“
Gospodin Isus u ovom pozivu da Ga slijedimo nije nas ostavio same. On nas poznaje, mi za Njega nismo bezlična masa. Mi smo kršteni u Ime Njegovo, mi smo krštenici koje On po imenu poznaje i nismo individualci već smo okupljeni u Njegovu Crkvu. Tako više nismo sami niti prepušteni strujama ovoga svijeta koje nas i danas, poput Odisejevih mornara, pokušavaju nasukati na hridi, već smo okrijepljeni Duhom Kristovim, Duhom Svetim, Duhom Očevim.
Duh je Sveti jamac da smo Kristovi. Kako to znamo, kako to prepoznajemo?! Tko je Kristov, tko ima Njegovog Duha Svetog taj nije samo deklarativni kršćanin. Tko ima Duha Kristovog on je čovjek mira, čovjek koji pruža i moli za oprost; tko ima Duha Kristovog taj moli, ispovijeda se i prizanje svoje slabosti, nedjeljom sluša svetu misu i Riječ Kristovu; tko ima Duha Kristova taj je vjeran svojoj obitelji, svojoj ženi i mužu, taj djecu prima kao Božji dar, taj poštuje svakog čovjeka, taj pošteno radi svoj posao; tko ima Duha Kristova ne bježi od odgovornosti, vjeran je prijatelju, ne predaje se drogi ni alkoholu, očaju ili depresiji, taj čuva čistoću svojega tijela; tko je vjeran Kristu ljubi istinu i po istini živi... „Nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve“ – Isus jamči za one koji imaju Duha Njegovog.
U današnju četvrtu vazmenu nedjelju, koja još nosi naziv Nedjelja Dobrog Pastira, na poseban način razmišljamo o Gospodinovom pozivu da ga slijedimo izbliza, što znači da ga slijedimo u svećeničkom ili redovničkom pozivu. Ono što Bog želi za naš život Njegova je sveta želja da budemo sretni. Ovdje nije riječ o nekoj kratkotrajnoj, privremenoj ili površnoj sreći koja vrlo brzo umine jer se sadržaja naše sreće naše srce brzo nauživa. Riječ je o sreći koja čovjeku čini duboko, potpuno i trajno nutarnje zadovoljstvo, koja njegovo biće čini ispunjenim. Da bi to čovjek postigao potrebno je pažljivo osluškivati glas Isusa Krista – Dobrog Pastira koji čovjeka poziva da ga slijedi; da ga slijedi u obiteljskom životu ili svećeničkom ili redovničkom životu. Ta su dva vida života, život u braku ili svećeništvo/redovništvo, jednakog dostojanstva. Njihov je cilj izgrađivati Crkvu i svijet, a sve u službi Kraljevstva Božjega.
Biti u braku i podizati svoju obitelj je časno i dostojanstveno, jednako kao biti svećenik/redovnik/redovnica i ni jedan od ovih poziva nije lagan. Svaki od ovih poziva Božjih traži od nas žrtvu, odricanje od samih sebe za dobro drugih. Mnogi među nama i sami su iskusili kako je mukotrpno podizati svoju obitelj; toliko brige, rada, strahovanja, nade i ljubavi. U životu velike stvari ne dolaze bez muke niti odjednom. Jednako tako, svećenički i redovnički život ne izgrađuje se bez briga, rada, strahovanja, nade i ljubavi; to je jedno neprestano darivanje Bogu i drugima.
U naše vrijeme svjedoci smo koliko je u krizi i institucija braka/obitelji i kriza svećeničkih zvanja. Uočimo; uvijek kad je obitelj u krizi, u krizi su i svećenička/redovnička zvanja. Ovdje vidimo jednu duboku nutarnju povezanost sakramenata ženidbe i svećeništva. Đavao, neprijatelj Boga i čovjeka, napada brak i obitelj, napada rađanje djece – novog života, znajući da će kriza obitelji uzrokovati krizu svećeničkih zvanja. Dobro Napasnik zna da kad ne bude obitelji ni djece da neće biti ni onih koji će Gospodinu Isusu na Njegov poziv da Ga slijede u svećeništvu odgovoriti : „Evo me, Gospodine!“
U ovoj buci glasova današnjeg svijeta Tama pokušava zaglušiti uši i oči srca mladih kako ne bi čuli i prepoznali glas Dobroga Pastira i odazvali se Njegovu pozivu da sklapaju kršćanske brakove ili da budu svećenici/redovnici/redovnice. Buka svijeta je svakim danom sve veća kako bi se mladi poveli za ovim sirenama današnjice koje žele tolike odvući na hridine na kojima bi se njihov život razbio, baš kao u spomenutom mitu o Odiseju. Dobro zna Đavao da je čovjek duboko nesretan i nezadovoljan kad u svojemu životu ne ostvari Božju volju i kad dođu godine i prođe vrijeme i čovjek vidi da nie ni zasnovao obitelj niti je postao svećenik/redovnik/redovnica, kad vidi da ga je đavao prevario. Tada čovjeku ostaje nezadovoljstvo koje ga izjeda, koje ga potiče na grijeh misleći kako će dok griješi zaboraviti na prazninu u svojemu srcu. I tada, kad sve prođe, i kad njegovi dani dođu svojemu smiraju, čovjek uviđa da je prevaren; uviđa da ni grijeh ne može ispuniti prazninu, rupu u njegovu srcu koju je ostavilo neispunjanje Božje volje za njegov život. To Đavao i hoće, da budemo očajni i da, u svojemu jadu i slabosti suočavanja sa sobom, i samog Boga okrivimo za svoju zlu sreću, da Bogu okrenemo leđa optužujući Ga da nije učinio ništa da nam pomogne.
Zato, budimo hrabri! Usprkos svim nedaćama ovoga vremena, usprkos svim glasovima sirena koje nam viču kako u Crkvi ništa i nitko ne valja i kako je sreća na njihovim hridinama, na trenutak barem zavirimo u svoje srce. Tamo ćemo, u najdubljim odajama naše duše čuti mili glas, glas Isusa Krista, Dobroga Pastira koji nas poziva: „Dođi, i slijedi me! Ja sam tvoje svjetlo. Ja sam tvoje ispunjenje. Ja sam tvoje zadovoljstvo. Ja sam tvoja sreća. Ja sam tvoja budućnost. Ja sam tvoj Bog koji ti dajem smisao svega tvojega života, smisao svakog tvojeg dana; ja ti čak dajem i smisao tvojim križevima, tvojim bolestima i tvojoj smrti. Vjeruj mi, samo mi vjeruj; beskrajno mi vjeruj. Ta ja te volim. Dodji i slijedi me“.
Tako neka bude. Amen.
„...Gotovo sav grad zgrnu se čuti riječ Gospodnju“. U današnjem prvom čitanju slušamo o događaju iz Antiohije Pizidijske, kada se veliko mnoštvo stanovnika okupilo slušati – što?! Riječ Gospodnju! Nisu se stanovnici Antiohije zgrnuli čuti neku popularnu zvijedu onoga vremena, niti su krenuli za onima koji su im obećavali ovozemaljski uspjeh i prihvaćenost među drugima, kao što čine društvene mase u našoj sredini svaki put kada se pojavi nekakav „spasitelj“ koji će ih odmah, kao po nekom nalogu upućenom Bogu, osloboditi od njihovih problema i osigurati im sve što im srce želi. U Antiohiji se nije nudilo kruha i igara, Pavao i Barnaba nisu obećavali dobru zaradu ili brzo bogaćenje – oni su navješćivali riječ Gospodnju koja za svoj temelj ima Kristovo uskrsnuće.
Ta je riječ u sredini u kojoj je naviještena upravo poput starozavjetnog objavljenja koje smo čuli: „Postavih te za svjetlost poganima da budeš na spasenje do nakraj zemlje“. Uočavamo da je ova Božja riječ u onima koji su je primili donijela rasvjetljenje; oni sada svoj i život drugih promatraju očima Božjim i vrednuju ga Božjim kriterijima. To nam svjedoči da primiti Božju riječ u svoj život znači pristati na temeljitu promjenu, na promatranje sebe, Boga i svijeta Božjom optikom.
Kakve to posljedice ima?! S jedne strane počinjemo uviđati našu radikalnu ovisnost o Bogu. Tek u svjetlu Njegove dobrote shvaćamo da biti čovjek znači prihvatiti svoju nedostatnost, prihvatiti da smo manjkava bića i da prazninu u našem srcu može ispuniti jedino Bog. Tada nastupa iskustvo vjere; mi vjerujući osjećamo da Duh Sveti ispunja naše biće, da ispunja naše srce mirom i dubokim nutarnjim zadovoljstvom, ispunjenošću, svetom očaranošću i udivljenjem koje može osjetiti samo onaj tko se bez zadrške prepusti otajstvenom djelovanju Božje ljubavi. Ta Božja ljubav nas počinje preobražavati iznutra, što za posljedicu ima promjenu naših pogleda na život i preobrazbu naših međuljudskih odnosa. Tada drugi na nama počinju uočavati prve plodove našeg obraćenja. Tada naša nutrina počinje prosijevati prema van, svjetlo Evanđelja počinje izbijati iz naše duše i obasjavati sredinu u kojoj se nalazimo.
„Izbaciše ih iz svoga kraja“ – plodovi našega obraćenja, našega otvaranja Božjoj riječi, ne bivaju uvijek prihvaćeni u sredini koja nam je vlastita. Ljudska umišljenost i lažna samodostatnost svjetlo našega obraćenja počinju shvaćati kao prijetnju vlastitoj oholosti, vlastitoj slici o sebi samima. To nam pokazuje koliko je Božja riječ prodorna; ona nikog ne ostavlja ravnodušnim, ona od svakoga tko je sluša traži radikalan odgovor.
Jedni se toj Riječi otvaraju i primaju je; oni su, poput Pavla i Barnabe, poput stanovnika Antiohije pizidijske; Božji apostoli u našemu svijetu, pronositelji Božjega svjetla u tami samodopadnosti ovoga svijeta. Drugi na ovu Božju ponudu odgovaraju zatvaranjem i protivljenjem. Ne prihvaćaju Riječ, protiv nje i onih koji su je primili bore se jer slute da bi ona mogla razotkriti prljavštinu i uskogrudnost njihove nutrine, izložiti ih istini koju Božja riječ uvijek donosi. Zbog toga su Pavao i Barnaba, kao i svaki svjedok Kristove riječi, izbačeni iz svoje sredine. Takvi su ono silno mnoštvo iz današnjeg drugog čitanja, iz knjige Otkrivenja. Oni su ubijelili svoje haljine u krvi Jaganjčevoj - to je svaki vjernik koji svojim postojanim hodom za Kristom svjedoči svoju vjeru i svoja kršćanska načela zbog kojih biva proganjan, omalovažavan, nerijetko i ubijan.
Sveto Evanđelje koje nam još odzvanja u ušima i srcima govori o poslušnosti. Poslušnost je riječ koja ljudima nikad nije bila draga. Biti poslušan naš ljudski ego kao po nekoj nužnosti shvaća kao vlastito omalovažavanje. U svima nama čuči želja da se upravo nas sluša, da mi budemo oni koji su na vlasti i čija riječ nešto znači. Sveto nas Pismo uči upravo suprotno; da je ispunjenje našeg bića i uzdignuće naše čovječnosti upravo u poslušnosti – ali, poslušnosti Bogu: „Ovce moje slušaju glas moj“ – upravo tako zbori Gospodin Isus.
U buci i strci današnjeg svijeta zaista nije lako čuti ovaj glas Gospodnji, nije lako svoj život upraviti putem kojim nas taj glas vodi. Toliko je glasova koji svakog čovjeka, svakog od nas, pokušavaju uputiti putevima koji nam prividno nude sreću, moć, popularnost i bogatstvo i to bez truda i muke. Takvi su glasovi zamamni, poput glasova sirena u mitu o Odiseju koje su zamamnim pjevom privlačile mornare da kormilo svojeg broda okrenu prema hridinama. Takvi nas glasovi sa svih strana obasipaju ponudama i idejama čija je zajednička nit – da je vjera u Isusa Dobrog Pastira tek stvar kulturnog identiteta koji ne smije imati nikakvog utjecaja na naše osobno razmišljanje, stavove i život, a osobito ne smije utjecati na naše društvo, narod i Crkvu. Takvi glasovi one koji svojim životom nastoje ostati vjerni Kristu izlažu poruzi i izbacivanju na rub društva; „Izbaciše ih iz svog kraja“ – slušali smo u današnjem prvom čitanju.
Slušati glas Kristov nerijetko u današnje vrijeme znači plivati protiv struje, protiv duha ovoga vremena koji od nas traži da se okrenemo onim glasovima koji diktaturom relativizma pružaju neke svoje poluistine koje su skovane tako da gode našim ušima. A narod je lijepo izrekao onu poznatu poslovicu: „Što je ljudima drago, Bogu nije!“
Gospodin Isus u ovom pozivu da Ga slijedimo nije nas ostavio same. On nas poznaje, mi za Njega nismo bezlična masa. Mi smo kršteni u Ime Njegovo, mi smo krštenici koje On po imenu poznaje i nismo individualci već smo okupljeni u Njegovu Crkvu. Tako više nismo sami niti prepušteni strujama ovoga svijeta koje nas i danas, poput Odisejevih mornara, pokušavaju nasukati na hridi, već smo okrijepljeni Duhom Kristovim, Duhom Svetim, Duhom Očevim.
Duh je Sveti jamac da smo Kristovi. Kako to znamo, kako to prepoznajemo?! Tko je Kristov, tko ima Njegovog Duha Svetog taj nije samo deklarativni kršćanin. Tko ima Duha Kristovog on je čovjek mira, čovjek koji pruža i moli za oprost; tko ima Duha Kristovog taj moli, ispovijeda se i prizanje svoje slabosti, nedjeljom sluša svetu misu i Riječ Kristovu; tko ima Duha Kristova taj je vjeran svojoj obitelji, svojoj ženi i mužu, taj djecu prima kao Božji dar, taj poštuje svakog čovjeka, taj pošteno radi svoj posao; tko ima Duha Kristova ne bježi od odgovornosti, vjeran je prijatelju, ne predaje se drogi ni alkoholu, očaju ili depresiji, taj čuva čistoću svojega tijela; tko je vjeran Kristu ljubi istinu i po istini živi... „Nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve“ – Isus jamči za one koji imaju Duha Njegovog.
U današnju četvrtu vazmenu nedjelju, koja još nosi naziv Nedjelja Dobrog Pastira, na poseban način razmišljamo o Gospodinovom pozivu da ga slijedimo izbliza, što znači da ga slijedimo u svećeničkom ili redovničkom pozivu. Ono što Bog želi za naš život Njegova je sveta želja da budemo sretni. Ovdje nije riječ o nekoj kratkotrajnoj, privremenoj ili površnoj sreći koja vrlo brzo umine jer se sadržaja naše sreće naše srce brzo nauživa. Riječ je o sreći koja čovjeku čini duboko, potpuno i trajno nutarnje zadovoljstvo, koja njegovo biće čini ispunjenim. Da bi to čovjek postigao potrebno je pažljivo osluškivati glas Isusa Krista – Dobrog Pastira koji čovjeka poziva da ga slijedi; da ga slijedi u obiteljskom životu ili svećeničkom ili redovničkom životu. Ta su dva vida života, život u braku ili svećeništvo/redovništvo, jednakog dostojanstva. Njihov je cilj izgrađivati Crkvu i svijet, a sve u službi Kraljevstva Božjega.
Biti u braku i podizati svoju obitelj je časno i dostojanstveno, jednako kao biti svećenik/redovnik/redovnica i ni jedan od ovih poziva nije lagan. Svaki od ovih poziva Božjih traži od nas žrtvu, odricanje od samih sebe za dobro drugih. Mnogi među nama i sami su iskusili kako je mukotrpno podizati svoju obitelj; toliko brige, rada, strahovanja, nade i ljubavi. U životu velike stvari ne dolaze bez muke niti odjednom. Jednako tako, svećenički i redovnički život ne izgrađuje se bez briga, rada, strahovanja, nade i ljubavi; to je jedno neprestano darivanje Bogu i drugima.
U naše vrijeme svjedoci smo koliko je u krizi i institucija braka/obitelji i kriza svećeničkih zvanja. Uočimo; uvijek kad je obitelj u krizi, u krizi su i svećenička/redovnička zvanja. Ovdje vidimo jednu duboku nutarnju povezanost sakramenata ženidbe i svećeništva. Đavao, neprijatelj Boga i čovjeka, napada brak i obitelj, napada rađanje djece – novog života, znajući da će kriza obitelji uzrokovati krizu svećeničkih zvanja. Dobro Napasnik zna da kad ne bude obitelji ni djece da neće biti ni onih koji će Gospodinu Isusu na Njegov poziv da Ga slijede u svećeništvu odgovoriti : „Evo me, Gospodine!“
U ovoj buci glasova današnjeg svijeta Tama pokušava zaglušiti uši i oči srca mladih kako ne bi čuli i prepoznali glas Dobroga Pastira i odazvali se Njegovu pozivu da sklapaju kršćanske brakove ili da budu svećenici/redovnici/redovnice. Buka svijeta je svakim danom sve veća kako bi se mladi poveli za ovim sirenama današnjice koje žele tolike odvući na hridine na kojima bi se njihov život razbio, baš kao u spomenutom mitu o Odiseju. Dobro zna Đavao da je čovjek duboko nesretan i nezadovoljan kad u svojemu životu ne ostvari Božju volju i kad dođu godine i prođe vrijeme i čovjek vidi da nie ni zasnovao obitelj niti je postao svećenik/redovnik/redovnica, kad vidi da ga je đavao prevario. Tada čovjeku ostaje nezadovoljstvo koje ga izjeda, koje ga potiče na grijeh misleći kako će dok griješi zaboraviti na prazninu u svojemu srcu. I tada, kad sve prođe, i kad njegovi dani dođu svojemu smiraju, čovjek uviđa da je prevaren; uviđa da ni grijeh ne može ispuniti prazninu, rupu u njegovu srcu koju je ostavilo neispunjanje Božje volje za njegov život. To Đavao i hoće, da budemo očajni i da, u svojemu jadu i slabosti suočavanja sa sobom, i samog Boga okrivimo za svoju zlu sreću, da Bogu okrenemo leđa optužujući Ga da nije učinio ništa da nam pomogne.
Zato, budimo hrabri! Usprkos svim nedaćama ovoga vremena, usprkos svim glasovima sirena koje nam viču kako u Crkvi ništa i nitko ne valja i kako je sreća na njihovim hridinama, na trenutak barem zavirimo u svoje srce. Tamo ćemo, u najdubljim odajama naše duše čuti mili glas, glas Isusa Krista, Dobroga Pastira koji nas poziva: „Dođi, i slijedi me! Ja sam tvoje svjetlo. Ja sam tvoje ispunjenje. Ja sam tvoje zadovoljstvo. Ja sam tvoja sreća. Ja sam tvoja budućnost. Ja sam tvoj Bog koji ti dajem smisao svega tvojega života, smisao svakog tvojeg dana; ja ti čak dajem i smisao tvojim križevima, tvojim bolestima i tvojoj smrti. Vjeruj mi, samo mi vjeruj; beskrajno mi vjeruj. Ta ja te volim. Dodji i slijedi me“.
Tako neka bude. Amen.
Nema komentara:
Objavi komentar