Moja misa

Moja me misa vodi ka križu, ona je most između mog srca i križa, veza ljubavi, izvor milosti. Po svakoj je mojoj misi bliže moje spasenje. Bliže mi ne može biti. U času pretvorbe moja je istovjetnost s Isusom potpuna. Ja govorim "moje tijelo", "moja krv", i upravo tim riječima postajem njegovo tijelo, njegova krv. Njegova žrtva je moja i obratno. Isuse, ovdje prestaje moje i tvoje, sve je u mojoj misi tvoje: moja usta, moje tijelo, moje srce; s njima se ti služiš.

Isusova je žrtva moja da po meni to "najveće blago" (Mediator Dei) postane blago svih. Ovo središte kršćanske vjere ima postati središte moje župe (mog djelokruga), os oko koje se sve okreće i podržava sav život naših duša.

Da bi misa to doista bila, i za mene i za one koji su mi povjereni, njoj mora prethoditi razmatranje. Naime, misa je vrelo, i to po vrijednosti prvo. Razmatranje je sredstvo, zato drugotno, ali isto nenadoknadivo. Razmatranjem treba srce preorati, smekšati da se onda po misi i pričesti posve natopi, napoji Boga. Euharistija je hrana duše. Malo koristi hrana ako je organizam ne asimilira. Razmatranjem i sv. misom upravo asimiliram hranu, što mi uzdržava život.

I tako će ozbiljno shvaćena sveta misa kojoj prethodi razmatranje, dovesti do toga da budem doista ono što jesam - svećenik Kristov, prenositelj Njegovih misli i svjedok onoga što prenosim. U praksi to znači obući se u Isusa Krista. Obući se u njega znači sjediniti se čvršće i trajnije s njegovim nazorima i krepostima, nakanama i pothvatima. Onda će to samo po sebi prijeći na druge. Puni Kristova duha sveci su i vanjskim sredstvima duhovno utjecali i obraćali duše. Vanjština ih je privlačila kao cvijet pčele. Moja vanjština, moj nastup, a osobito moja misa vodi li vjernike k medu Božjeg života?

Čovječanstvo je po sebi massa damnata, neprobavljiv kruh u Božjim ustima. Posve je drukčije kad se Isus pomiješao s nama, kao kvasac s brašnom. Po mojoj misi čini to i sa mnom. Stoga molim: "Isuse, kao kvasac uđi u sve pretince moga srca, prožmi sve pore moje duše da u meni bude sve oživljeno, a ništa mrtvo!"

Papa Pio XII. u svojoj poruci svećenicima govori o "neiscrpivim bogatstvima" svete mise. Drukčije i ne može biti, kad mi se u mojoj misi daje sam Bog, i to kao žrtva i hrana. Bog, koga ne može obuhvatiti nebo i zemlja, čija stvorenja mogu primati samo njegove darove, u mojoj misi sav je moj. Koje blago! Jednom riječju: neizrecivo. Ovdje vrijede riječi sv. Ambrozija: "Duša traži Božji cjelov, a Bog se sam u nju ulijeva."

Uzvraćena ljubav

Bez vjere čovjek ne može živjeti, a niti preživjeti. Bez vjere čovjek ne može ustati sa svog stolca na kojem sjedi. Ništavna je objektivna mogućnost ako u nju čovjek ne vjeruje.
Ako ne vjeruje da se može ustati, nikad se neće ustati; ili će možda zvati pomoć da ga podignu. Zaista, bez vjere ne možemo ništa učiniti, ni najmanje ni najpotrebnije stvari u životu. Ako čovjek ne vjeruje da može otići na posao, nikad na njega neće otići. Ako ne vjeruje da može učiniti neko djelo, nikad ga neće učiniti. Može u sebi imati bezbroj mogućnosti, ali bez vjere ni jednu ne može ostvariti. Tek po vjeri ljudske se vrijednosti aktiviraju. Nevjera pasivizira, paralizira, umrtvljuje, a vjera aktivira, ostvaruje i oživotvoruje. Nevjera oduzima život, sve mogućnosti, a vjera daje život i ostvaruje sve mogućnosti. Zaista, vjera je život, a nevjera smrt. Vjera umnaža vjeru i na svom vrhuncu vjeruje u Svemogućnost. U Boga Oca svemogućega.

Tko vjeruje, prima. Tko ne vjeruje, gubi. U vjeri se sve dobiva, u nevjeri sve gubi. »Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima« (Mt 13, 12). Tko vjeruje, već je primio, a tko ne vjeruje, već je izgubio. Tko vjeruje, pun je duha, snage, raduje se životu i stvara. Inventivan je, originalan i kreativan. Čini velika djela (a veliko djelo je često jedna malena iskrica koja upali veliku vatru - bez koje ne bi plamtjela.

Ako čovjek ne vjeruje u sigurnost stropa nad svojom glavom, neće ostati ni sekunde za pisaćim stolom. Ako vjeruje da će se urušiti, odmah će istrčati iz sobe, iz zgrade. Ako vjeruje da je siguran, onda i dalje za stolom mirno piše. Vjera je čovjekov duh koji ljudskim životom upravlja. Kakva vjera, takav život. Kakav život, takva vjera.

Isus stalno ponavlja: Neka ti bude po tvojoj vjeri. Ali često radije primamo po svojoj nevjeri. I onda tražimo opravdanja i argumente za nevjeru - umjesto za vjeru. Kako to, možemo vjerovati u vječni život a ne možemo vjerovati u najmanje stvari u našem životu? Teorijski čvrsto vjerujemo u savršenu Božju ljubav i njenu svemogućnost, ali u osobnom konkretnom životu ne vjerujemo (sumnjamo) da Bog može i želi bilo što za nas učiniti. U našoj teoriji Bog nam je vrlo konkretan: svemoguć Otac, Brat spasitelj, savršen prijatelj, a u konkretnom životu apstraktan, dalek, nemoćan, hladan. U teoriji imamo jednog Boga, a u životu drugog. Kažemo »Bog je ljubav«, a i dalje ostajemo santa leda.

Vjera je potpuna sloboda koju Bogu darujemo u svom životu, širom otvoreno srce za Njegovo djelovanje, ona je uzvraćena ljubav Bogu koji nas ljubi. Što vjerujemo, to imamo. Živoga Boga u životu. Nevjera su jedina zatvorena vrata kroz koja Bog neće - ne želi - proći, jer darovana nam sloboda najveći je izraz Njegove ljubavi, našu slobodu iznad svega ljubi, jer bez nje nema ljubavi i čovjeka. Vjera je sva naša ljubav i sav naš život. Ona je sjedinjenje čovjekove i Božje ljubavi.

Emisije Zajednice Krvi Kristove

Preporučujemo Vam da poslušate 
 
Svakog 29. u mjesecu na valovima Radio Marije Misionari Zajednice Krvi Kristove imaju svoju emisiju u 10.30 sati.
Ukoliko ste propustili poslušati neku od njih preporučujemo da kliknete na slijedeći link
http://www.cpps.hr/mp3/RM.htm
 

Dobri Pastir

(Dj 13, 14.43-53, Ps 100, 2.3.5, Otk 7, 9.14b-17, Iv 10, 27-30)
„...Gotovo sav grad zgrnu se čuti riječ Gospodnju“. U današnjem prvom čitanju slušamo o događaju iz Antiohije Pizidijske, kada se veliko mnoštvo stanovnika okupilo slušati – što?! Riječ Gospodnju! Nisu se stanovnici Antiohije zgrnuli čuti neku popularnu zvijedu onoga vremena, niti su krenuli za onima koji su im obećavali ovozemaljski uspjeh i prihvaćenost među drugima, kao što čine društvene mase u našoj sredini svaki put kada se pojavi nekakav „spasitelj“ koji će ih odmah, kao po nekom nalogu upućenom Bogu, osloboditi od njihovih problema i osigurati im sve što im srce želi. U Antiohiji se nije nudilo kruha i igara, Pavao i Barnaba nisu obećavali dobru zaradu ili brzo bogaćenje – oni su navješćivali riječ Gospodnju koja za svoj temelj ima Kristovo uskrsnuće.
Ta je riječ u sredini u kojoj je naviještena upravo poput starozavjetnog objavljenja koje smo čuli: „Postavih te za svjetlost poganima da budeš na spasenje do nakraj zemlje“. Uočavamo da je ova Božja riječ u onima koji su je primili donijela rasvjetljenje; oni sada svoj i život drugih promatraju očima Božjim i vrednuju ga Božjim kriterijima. To nam svjedoči da primiti Božju riječ u svoj život znači pristati na temeljitu promjenu, na promatranje sebe, Boga i svijeta Božjom optikom.
Kakve to posljedice ima?! S jedne strane počinjemo uviđati našu radikalnu ovisnost o Bogu. Tek u svjetlu Njegove dobrote shvaćamo da biti čovjek znači prihvatiti svoju nedostatnost, prihvatiti da smo manjkava bića i da prazninu u našem srcu može ispuniti jedino Bog. Tada nastupa iskustvo vjere; mi vjerujući osjećamo da Duh Sveti ispunja naše biće, da ispunja naše srce mirom i dubokim nutarnjim zadovoljstvom, ispunjenošću, svetom očaranošću i udivljenjem koje može osjetiti samo onaj tko se bez zadrške prepusti otajstvenom djelovanju Božje ljubavi. Ta Božja ljubav nas počinje preobražavati iznutra, što za posljedicu ima promjenu naših pogleda na život i preobrazbu naših međuljudskih odnosa. Tada drugi na nama počinju uočavati prve plodove našeg obraćenja. Tada naša nutrina počinje prosijevati prema van, svjetlo Evanđelja počinje izbijati iz naše duše i obasjavati sredinu u kojoj se nalazimo.
„Izbaciše ih iz svoga kraja“ – plodovi našega obraćenja, našega otvaranja Božjoj riječi, ne bivaju uvijek prihvaćeni u sredini koja nam je vlastita. Ljudska umišljenost i lažna samodostatnost svjetlo našega obraćenja počinju shvaćati kao prijetnju vlastitoj oholosti, vlastitoj slici o sebi samima. To nam pokazuje koliko je Božja riječ prodorna; ona nikog ne ostavlja ravnodušnim, ona od svakoga tko je sluša traži radikalan odgovor.
Jedni se toj Riječi otvaraju i primaju je; oni su, poput Pavla i Barnabe, poput stanovnika Antiohije pizidijske; Božji apostoli u našemu svijetu, pronositelji Božjega svjetla u tami samodopadnosti ovoga svijeta. Drugi na ovu Božju ponudu odgovaraju zatvaranjem i protivljenjem. Ne prihvaćaju Riječ, protiv nje i onih koji su je primili bore se jer slute da bi ona mogla razotkriti prljavštinu i uskogrudnost njihove nutrine, izložiti ih istini koju Božja riječ uvijek donosi. Zbog toga su Pavao i Barnaba, kao i svaki svjedok Kristove riječi, izbačeni iz svoje sredine. Takvi su ono silno mnoštvo iz današnjeg drugog čitanja, iz knjige Otkrivenja. Oni su ubijelili svoje haljine u krvi Jaganjčevoj - to je svaki vjernik koji svojim postojanim hodom za Kristom svjedoči svoju vjeru i svoja kršćanska načela zbog kojih biva proganjan, omalovažavan, nerijetko i ubijan.
Sveto Evanđelje koje nam još odzvanja u ušima i srcima govori o poslušnosti. Poslušnost je riječ koja ljudima nikad nije bila draga. Biti poslušan naš ljudski ego kao po nekoj nužnosti shvaća kao vlastito omalovažavanje. U svima nama čuči želja da se upravo nas sluša, da mi budemo oni koji su na vlasti i čija riječ nešto znači. Sveto nas Pismo uči upravo suprotno; da je ispunjenje našeg bića i uzdignuće naše čovječnosti upravo u poslušnosti – ali, poslušnosti Bogu: „Ovce moje slušaju glas moj“ – upravo tako zbori Gospodin Isus.
U buci i strci današnjeg svijeta zaista nije lako čuti ovaj glas Gospodnji, nije lako svoj život upraviti putem kojim nas taj glas vodi. Toliko je glasova koji svakog čovjeka, svakog od nas, pokušavaju uputiti putevima koji nam prividno nude sreću, moć, popularnost i bogatstvo i to bez truda i muke. Takvi su glasovi zamamni, poput glasova sirena u mitu o Odiseju koje su zamamnim pjevom privlačile mornare da kormilo svojeg broda okrenu prema hridinama. Takvi nas glasovi sa svih strana obasipaju ponudama i idejama čija je zajednička nit – da je vjera u Isusa Dobrog Pastira tek stvar kulturnog identiteta koji ne smije imati nikakvog utjecaja na naše osobno razmišljanje, stavove i život, a osobito ne smije utjecati na naše društvo, narod i Crkvu. Takvi glasovi one koji svojim životom nastoje ostati vjerni Kristu izlažu poruzi i izbacivanju na rub društva; „Izbaciše ih iz svog kraja“ – slušali smo u današnjem prvom čitanju.
Slušati glas Kristov nerijetko u današnje vrijeme znači plivati protiv struje, protiv duha ovoga vremena koji od nas traži da se okrenemo onim glasovima koji diktaturom relativizma pružaju neke svoje poluistine koje su skovane tako da gode našim ušima. A narod je lijepo izrekao onu poznatu poslovicu: „Što je ljudima drago, Bogu nije!“
Gospodin Isus u ovom pozivu da Ga slijedimo nije nas ostavio same. On nas poznaje, mi za Njega nismo bezlična masa. Mi smo kršteni u Ime Njegovo, mi smo krštenici koje On po imenu poznaje i nismo individualci već smo okupljeni u Njegovu Crkvu. Tako više nismo sami niti prepušteni strujama ovoga svijeta koje nas i danas, poput Odisejevih mornara, pokušavaju nasukati na hridi, već smo okrijepljeni Duhom Kristovim, Duhom Svetim, Duhom Očevim.
Duh je Sveti jamac da smo Kristovi. Kako to znamo, kako to prepoznajemo?! Tko je Kristov, tko ima Njegovog Duha Svetog taj nije samo deklarativni kršćanin. Tko ima Duha Kristovog on je čovjek mira, čovjek koji pruža i moli za oprost; tko ima Duha Kristovog taj moli, ispovijeda se i prizanje svoje slabosti, nedjeljom sluša svetu misu i Riječ Kristovu; tko ima Duha Kristova taj je vjeran svojoj obitelji, svojoj ženi i mužu, taj djecu prima kao Božji dar, taj poštuje svakog čovjeka, taj pošteno radi svoj posao; tko ima Duha Kristova ne bježi od odgovornosti, vjeran je prijatelju, ne predaje se drogi ni alkoholu, očaju ili depresiji, taj čuva čistoću svojega tijela; tko je vjeran Kristu ljubi istinu i po istini živi... „Nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve“ – Isus jamči za one koji imaju Duha Njegovog.
U današnju četvrtu vazmenu nedjelju, koja još nosi naziv Nedjelja Dobrog Pastira, na poseban način razmišljamo o Gospodinovom pozivu da ga slijedimo izbliza, što znači da ga slijedimo u svećeničkom ili redovničkom pozivu. Ono što Bog želi za naš život Njegova je sveta želja da budemo sretni. Ovdje nije riječ o nekoj kratkotrajnoj, privremenoj ili površnoj sreći koja vrlo brzo umine jer se sadržaja naše sreće naše srce brzo nauživa. Riječ je o sreći koja čovjeku čini duboko, potpuno i trajno nutarnje zadovoljstvo, koja njegovo biće čini ispunjenim. Da bi to čovjek postigao potrebno je pažljivo osluškivati glas Isusa Krista – Dobrog Pastira koji čovjeka poziva da ga slijedi; da ga slijedi u obiteljskom životu ili svećeničkom ili redovničkom životu. Ta su dva vida života, život u braku ili svećeništvo/redovništvo, jednakog dostojanstva. Njihov je cilj izgrađivati Crkvu i svijet, a sve u službi Kraljevstva Božjega.
Biti u braku i podizati svoju obitelj je časno i dostojanstveno, jednako kao biti svećenik/redovnik/redovnica i ni jedan od ovih poziva nije lagan. Svaki od ovih poziva Božjih traži od nas žrtvu, odricanje od samih sebe za dobro drugih. Mnogi među nama i sami su iskusili kako je mukotrpno podizati svoju obitelj; toliko brige, rada, strahovanja, nade i ljubavi. U životu velike stvari ne dolaze bez muke niti odjednom. Jednako tako, svećenički i redovnički život ne izgrađuje se bez briga, rada, strahovanja, nade i ljubavi; to je jedno neprestano darivanje Bogu i drugima.
U naše vrijeme svjedoci smo koliko je u krizi i institucija braka/obitelji i kriza svećeničkih zvanja. Uočimo; uvijek kad je obitelj u krizi, u krizi su i svećenička/redovnička zvanja. Ovdje vidimo jednu duboku nutarnju povezanost sakramenata ženidbe i svećeništva. Đavao, neprijatelj Boga i čovjeka, napada brak i obitelj, napada rađanje djece – novog života, znajući da će kriza obitelji uzrokovati krizu svećeničkih zvanja. Dobro Napasnik zna da kad ne bude obitelji ni djece da neće biti ni onih koji će Gospodinu Isusu na Njegov poziv da Ga slijede u svećeništvu odgovoriti : „Evo me, Gospodine!“
U ovoj buci glasova današnjeg svijeta Tama pokušava zaglušiti uši i oči srca mladih kako ne bi čuli i prepoznali glas Dobroga Pastira i odazvali se Njegovu pozivu da sklapaju kršćanske brakove ili da budu svećenici/redovnici/redovnice. Buka svijeta je svakim danom sve veća kako bi se mladi poveli za ovim sirenama današnjice koje žele tolike odvući na hridine na kojima bi se njihov život razbio, baš kao u spomenutom mitu o Odiseju. Dobro zna Đavao da je čovjek duboko nesretan i nezadovoljan kad u svojemu životu ne ostvari Božju volju i kad dođu godine i prođe vrijeme i čovjek vidi da nie ni zasnovao obitelj niti je postao svećenik/redovnik/redovnica, kad vidi da ga je đavao prevario. Tada čovjeku ostaje nezadovoljstvo koje ga izjeda, koje ga potiče na grijeh misleći kako će dok griješi zaboraviti na prazninu u svojemu srcu. I tada, kad sve prođe, i kad njegovi dani dođu svojemu smiraju, čovjek uviđa da je prevaren; uviđa da ni grijeh ne može ispuniti prazninu, rupu u njegovu srcu koju je ostavilo neispunjanje Božje volje za njegov život. To Đavao i hoće, da budemo očajni i da, u svojemu jadu i slabosti suočavanja sa sobom, i samog Boga okrivimo za svoju zlu sreću, da Bogu okrenemo leđa optužujući Ga da nije učinio ništa da nam pomogne.
Zato, budimo hrabri! Usprkos svim nedaćama ovoga vremena, usprkos svim glasovima sirena koje nam viču kako u Crkvi ništa i nitko ne valja i kako je sreća na njihovim hridinama, na trenutak barem zavirimo u svoje srce. Tamo ćemo, u najdubljim odajama naše duše čuti mili glas, glas Isusa Krista, Dobroga Pastira koji nas poziva: „Dođi, i slijedi me! Ja sam tvoje svjetlo. Ja sam tvoje ispunjenje. Ja sam tvoje zadovoljstvo. Ja sam tvoja sreća. Ja sam tvoja budućnost. Ja sam tvoj Bog koji ti dajem smisao svega tvojega života, smisao svakog tvojeg dana; ja ti čak dajem i smisao tvojim križevima, tvojim bolestima i tvojoj smrti. Vjeruj mi, samo mi vjeruj; beskrajno mi vjeruj. Ta ja te volim. Dodji i slijedi me“.
Tako neka bude. Amen.

Korizma kao katarza

„Vratite se Gospodinu, Bogu svome!“ Na početku svetog korizmenog vremena stoji ovaj Gospodinov poziv upućen srcu svakog od nas. Pepelnicom ili čistom srijedom ušli smo u korizmeno vrijeme, u vrijeme u kojemu smo pozvani pogled svojega srca usmjeriti u samog sebe, ponirati u dubine svoje duše, kritičkim okom proniknuti u svoje želje, misli, riječi i djela te dopustiti Duhu Svetom da nas vodi u njihovom vrjednovanju. Korizma je vrijeme u kojemu u mnoštvu pitanja izabiremo upravo ono koje nas pita – što nam je u životu uistinu važno?
U znakovitom i u isto vrijeme dramatičnom obredu posipanja pepelom čitamo spomenuto pitanje koje od nas traži odgovor života. Pepeo je starozavjetni znak kajanja i pokore. To je također i univerzalni znak umiranja, nestajanja ali i novog rađanja. Poznata nam je priča o ptici feniksu koja na vrhuncu života izgara kako bi se ponovno rodila na novi život iz vlastitog pepela. Dati posuti glavu pepelom znak je naše želje za umiranjem ovog starog čovjeka da bi se u suobličavanju Kristovoj muci i smrti pridružili i njegovom uskrsnuću na novi život u zajedništvu ljubavi Presvetog Trojstva. Na taj način na samom početku korizme u ovom znakovitom obredu Crkva nam pred oči stavlja Kristovo pashalno otajstvo u čiju smo dubinu u ovom vremenu pozvani uroniti.
Riječi koje prate znak posipanja pepelom ovom obredu pojačavaju njegovu znakovitost i dramatičnost: „Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti!“ One istovremeno aludiraju na biblijsko izvješće o stvaranju čovjeka (Post 3,19), za kojeg se kaže da je stvoren iz praha zemaljskoga, ali i na našu prolaznost. Ono što povezuje našu stvorenost i našu prolaznost jest Bog koji je čovjekov početak i cilj, naš izvor i more u koje se rijeka našega života ulijeva svojim ušćem. Prah nas ovdje povezuje sa zemljom iz koje smo ponikli i čiji smo dio, a naša stvorenost od Boga povezuje nas s vječnošću na koju smo bitno upućeni. Spomenuti se da smo prah ne znači samo posvijestiti sebi svoju prolaznost s obzirom na ovaj svijet, već nas još i više želi podsjetiti na našu stvorenost od Boga i naš poziv da se njemu i vratimo. Tako se znak pepela pokazuje kao privilegirano sredstvo našeg povratka sebi i onome koji nas je stvorio – Bogu. O tome govori današnje prvo misno čitanje, ulomak iz Knjige proroka Joela.
Korizma je vrijeme povratka. Mi vjernici osjećamo potrebu vratiti se svome Ocu. Ovdje se prepoznajemo u ulozi mlađega sina iz Isusove Prispodobe o Milosrdnom Ocu, u ulozi sina koji se vraća u očinski dom nakon dugih godina izbivanja iz zajedništva s Ocem koji nas ljubi i koji nas je iz ljubavi stvorio otrgnuvši nas od zemaljskog praha udahnuvši nam dah života. Čovjek se bez zajedništva s Bogom osjeća izgubljenim, prepuštenim hiru ovoga svijeta i događajima koji obilježavaju naše društvo i vrijeme. Bez ovog zajedništva čovjek se osjeća usamljenim, napuštenim, nedovršenim, neispunjenim, izgubljenim, neostvarenim, malenim i neljubljenim. Mi vjernici prepoznajemo i osjećamo da je u zajedništvu s Bogom jedini izlaz iz ovog stanja, jedini način ispuniti ovu bolnu prazninu koju osjećamo u svojemu srcu, a koju ni jedan sadržaj ovoga svijeta ne može ispuniti. Zato mi ne tražimo sadržaje koje nam nudi svijet kako bismo na trenutak zaboravili na bol koja nas razdire zbog ove praznine. Svijet nam nudi sve sadržaje, samo kako ne bismo našli put povratka Bogu. Riječ je o sadržajima poput težnje za moći, slavom, novcem, užitkom, vlašću, grijehom. Mi vjernici dobro znamo da nas takvi sadržaji odvlače daleko od Boga i da prazninu u našem srcu čine još većom i bol zbog neispunjenosti jačom. Zato je za nas vjernike korizma vrijeme prepoznavanja istine da je u Bogu jedini smisao našega življenja i da je povratak njemu jedini način kako se osloboditi besmisla u koje nas gura duh ovoga svijeta. Izabrati Boga u mnoštvu ponuda ovoga svijeta zadatak je i poziv koji stoji pred nama vjernicima u ovo korizmeno vrijeme. Pepeo kojim se posipamo prepoznati kao znak mogućnosti novog rađanja i preobražavanja na sliku Kristovu poziv je koji nam nudi današnji blagdan.
Vratiti se Gospodinu poziv je koji slušamo, poziv upućen na usta proroka Joela. Kao što se Rasipni sin odlučio vratiti svome Ocu u spomenutoj prispodobi, tako je vjernik na početku krizme pozvan vratiti se svome Bogu. Kao što je Otac iz prispodobe bez zadrške primio natrag svoga sina, tako i Gospodin prima u zajedništvo svoje ljubavi svakog čovjeka, svakog od nas, bez obzira na naše grijehe, bez obzira na našu prošlost jer „… On je nježnost sama i milosrđe!“ – kako veli Joel. Zato je nada za čovjeka u spasenje ne u našim zaslugama, ma kakve god one bile, nego u Božjem milosrđu koje nam je ponuđeno kao dar njegovog srca.
Mi vjernici u korizmenom smo vremenu pozvani ovaj dar prepoznati i prihvatiti srcem punim poniznosti i ljubavi. Zato je korizma vrijeme slamanja naše uznositosti, vrijeme u kojem Bog dopušta da budemo i poniženi kako bismo preobrazili brda naše taštine u ravnice naše poniznosti u kojima imamo priliku pohrliti ususret Milosrdnom Ocu. Tek u našem priznavanju da smo grješnici i da, poput Rasipnog sina, nismo dostojni više se zvati sinovima našeg nebeskog Oca, otvaramo oči naše duše kako bismo prepoznali istinsku narav i veličinu bivanja Božjim sinovima i kćerima. Tek onaj tko je u poniznosti prihvatio dar Božjega milosrđa, može istinsku uvidjeti i vrjednovati veličinu našeg bivanja Božjom djecom. To je dar koji nam predstavlja korizmeno vrijeme stavljajući nam ga pred oči.
Korizma je vrijeme suobličavanja. Pozvani smo suobličiti se Milosrdnom Ocu od kojega ištemo milosrđe. Ovo nam sveto vrijeme u pamet doziva miso kako od Boga imamo pravo tražiti smo ono što smo i sami spremni dati drugima. Od Boga možemo moliti milosrđe samo ako smo spremni i sami biti milosrdni, oproštenje samo ako smo i sami spremni oprostiti, mir samo ako samo i sami spremni s drugima ga ostvarivati, sreću samo ako samo i sami spremni donositi je drugima… Korizmeno vrijeme nas uči davati kako bismo mogli primati, preobražavati se u bolnom procesu odricanja od samih sebe kako bismo se preobrazili na sliku Kristovu i svijet u kojemu živimo učinili boljim mjestom za sve nas. Zato je korizma vrijeme u kojemu nas Bog prepušta kušnjama kroz koje će se naše srce pročistiti kako bi zasjalo Kristovim sjajem o svetkovini njegovog uskrsnuća. To je mukotrpan proces katarze poput onog kroz koje prolazi netom iskopano zlatno grumenje kako bi na kraju zasjalo sjajem koji nadilazi svaki drugi sjaj. U tom procesu Bog nas ne ostavlja same. Sami ne možemo i ne bismo daleko dospjeli, bez Božjeg Duha na putu povratka Ocu ne bismo ustrajali. Zato prorok Joel i moli: „Smiluj se, Gospodine, svojemu narodu!“ Zazivati Božje milosrđe na ovom našem korizmenom putu povratka u Božje zajedništvo jamstvo je uspješnog postizanja cilja kojemu težimo.
Korizma je povlašteno vrijeme. „Evo sad je vrijeme milosti, evo sad je vrijeme spasa!“ – kliče sveti Pavao u ulomku Druge poslanice Korinćanima koji smo čuli. Osluškivati našu savjest, biti sa sobom i sa svojim Bogom u samoći u ovo vrijeme nervoze i užurbanosti zadatak je koji smo pozvani ostvariti u vremenu koje je pred nama. Tišina je prostor u kojemu se Božji glas intenzivnije čuje. Zato; omogućimo sebi čuti ga! Dajmo priliku sebi samima moći u korizmenom vremenu slušati Božji glas u tišini naše osobne molitve i razmatranja.
Korizmeno nam ozračje u životu Crkve nudi sredstva po kojima ćemo ustrajati na našem povratku Gospodinu. O njima govore današnja misna čitanja, napose Gospodin Isus u evanđeoskom ulomku koji smo čuli. Među prvima Gospodin pred naše srce stavlja molitvu, post i djela milosrđa. Crkva uz to vjerniku nudi bogoslužje, napose svetu misu i pobožnosti poput križnog puta. Isus nas želi sačuvati od formalizma u molitvi, postu i milosrđu. On za ova sredstva spasenja želi da ih mi vjernici učinimo vrjednotama na nutarnjem području, da ih učinimo plodovima srca koje ljubi. Tada će njihovo vanjsko ostvarenje biti plod srca i time iskreni dar vjernika Bogu i bližnjemu.
Korizma je upravo vrijeme za koje Gospodin želi da u vjernikovom životu bude plodonosno. Ovih ćemo dana vjerojatno čuti različite odluke o odricanju od koječega u korizmenom vremenu. Kao da se natječemo u odricanju od – sitnica. Malo tko među nama ima hrabrosti odreći se nečega što u našem življenju zaista predstavlja zapreku u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, što nas sprječava u otvaranju srca Duhu Svetom. Skloni smo odricati se sitnica koje nam, zapravo, znače malo ili ništa. Nemamo hrabrosti odreći se sebe, odreći se svoje volje i pustiti Bogu da u nama i po nama vrši svoju svetu volju. Skloni smo odreći se toliko toga, ali malo se tko među nama zaista želi odreći grijeha.
Za mnoge, a možda i za većinu kršćana, post se sastoji u ograničenom broju formalnih, pretežno negativnih, pravila i propisa: u uzdržavanju od određene hrane, zabave, i nekih ustaljenih dnevnih sitnica koje ni u kojem slučaju nemaju većeg utjecaja na naše življenje. U takvom je stupnju naše otuđenje od stvarnog duha Crkve da nam je gotovo nemoguće razumjeti da postoji i "nešto drugo" u postu - nešto bez čega svi ovi propisi gube svoj smisao. Ovo "nešto drugo", može biti najbolje opisano kao "atmosfera", "klima" u koju čovjek ulazi, a to je prije svega, stanje uma, duše i duha koji sedam tjedana prožima naš cjelokupan život. Svrha posta nije u tome da nas prisili na nekakve formalne obveze, već da "omekša" naše srce tako da bi se otvorilo za stvarnost duha, da bismo doživjeli skrivenu "glad i žeđ" za zajedništvom s Bogom. Do ove posne "atmosfere", ovog jedinstvenog "stanja duha" dolazi se prvenstveno preko bogoslužja, preko različitih divnih pobožnosti koje nas za vrijeme korizme uvode u liturgijski život, preko intenzivnije molitve, kontemplacije, razmatranja Svetog pisma, češćeg ispitivanja savjesti i pristupanja ispovijedi, djela milosrđa i sl.
Shvaćene kao cjelina, sva ova sredstva spasenja otkrivaju nam i priopćuju duh korizme, one čine da vidimo, osjetimo i doživimo onu radosnu tugu koja predstavlja pravu poruku i pravi dar posta. Moglo bi se, bez pretjerivanja, reći da su duhovni oci u Crkvi i sveti pisci imali jedinstveno razumijevanje ljudske duše. Oni su, zaista, poznavali onu duboku duhovnu nit pokajanja i suobličavanja s trpećim Kristom, što im je omogućavalo u korizmenom vremenu duboko uroniti u pashalno otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Gospodinovog. Iz te su, potom, perspektive mogli uočiti veličanstvenu vrijednost korizmenog vremena kao puta do ovog dubokog duhovnog iskustva.
Malo po malo počinjemo razumijevati ili bolje rečeno, počinjemo osjećati, da je ova tuga zaista "radosna", da će po ovim sredstvima spasenja u nama doći do tajanstvenog preobražaja. Čini nam se kao da stižemo u neko mjesto do kojega ne dopire buka i galama života ulice, onoga što nam svakodnevno ispunjava dane i noći, mjesta na koje sve to nema utjecaja. Sve to što nam je izgledalo bezgranično važno jer je ispunjavalo naš um, stanje straha, koje je postalo našom drugom prirodom, nestaje, i mi počinjemo osjećati slobodni, radosni i sretni. Nije to bučna i površna sreća, koja dolazi i odlazi, sreća krhka i prolazna. To je duboka sreća koja ne potječe od jednog jedinog i posebnog vanjskog razloga, već iz dubine duše. Po riječima Dostojevskog to je sreća koja dodiruje "drugi svijet" - i onaj koga je ona dodirnula osjenjen je svjetlošću, mirom i radošću te neizrecivim pouzdanjem.
Kroz korizmeni hod shvaćamo da je bez prethodnog "umiranja "sebi gotovo nemoguće prijeći iz stanja duha, sazdanog iz buke, jurnjave i brige, u ovo novo stanje. I baš zbog toga oni koji misle o korizmenom vremenu samo u terminima "obveza", koji se uvijek raspituju o neophodnom minimumu ("Koliko puta treba ići u crkvu? Koliko se često moliti?"), nikada ne mogu razumjeti pravu prirodu korizmenog vremena, koje nas odvodi u drugačiji svijet - svijet Božje prisutnosti - vodi nas tamo kuda nas naša grijehom ranjena priroda ne može prirodno dovesti.
Korizma je "tužna radost": tuga moga izgnanstva, propusta i promašaja, koje sam učinio u životu; radost Božje prisutnosti i opraštanja, veselje ponovo zadobivene želje za Bogom, mir ponovo pronađenog doma - takva je "atmosfera" korizmenog vremena. Takav je prvi doživljaj koji osjeća vjernikova duša u ovom svetom vremenu. Nekakva unutarnja ljepota osvjetljava čovjekovu dušu kao rana zraka sunca, koja, dok je još uvijek tamno u dolini, počinje osvjetljavati vrhove planina. Riječ je o korizmenom doživljaju Boga koji nam postaje blizak u trpećem Isusu, o iskustvu zajedništva s Bogom koji nam, kako kaže Isus u današnjem evanđeoskom ulomku, uzvraća u skrovitosti. Mjesto te skrovitosti u kojoj susrećemo Boga naše je srce preobraženo korizmenim nastojanjem

Istraživanje: Papa u Hrvatskoj

Većina ispitanika, gotovo 60%, misli da se kod vjernika katolika ništa neće promijeniti nakon Papinog posjeta Hrvatskoj, 38% ispitanika misli da će katolici biti bolji.

Portal Križ života proveo je veliko istraživanje vezano uz ovogodišnji posjet pape Benedikta XVI. Hrvatskoj u kojem je sudjelovalo 1146 osoba, a samo istraživanje donosi niz zanimljivih podataka koji se mogu pretraživati i filtrirati po različitim parametrima.

82,9% ispitanika podržalo je pastoralni Papin pohod Hrvatskoj, a protiv je bilo 17,1% ispitanika. Što se tiče državnog predznaka Papinog dolaska kao poglavara Svete Stolice, njega je podržalo nešto manje ispitanika, odnosno 77,67 posto. Na susret s Papom 4. i 5. lipnja u Zagrebu planira doći nešto više od 40,1% ispitanika, na susretu s Papom 33,4 posto neće sudjelovati, a nešto više od 26% nije sigurno hoće li tih dana doći u Zagreb na susret s Benediktom XVI. ili ne. Kako su u medijima spominjani i mogući prosvjedi protiv Pape, istraživanje je pokazalo da velika većina ispitanika (87,7%) neće sudjelovati u mogućim prosvjedima, 6,1% bi sudjelovalo na prosvjedima, a možda bi im se priključilo dodatnih 6,2% ispitanika.

Financiranje Papina posjeta Gotovo 40% ispitanika smatra da je organizacija Papinog posjeta Hrvatskoj preskupi projekt zbog gospodarske i ekonomske situacije u Hrvatskoj, a 60% ispitanika smatra da se ne radi o preskupom projektu za sadašnju situaciju u Hrvatskoj. Što se tiče samog financiranja, najveći broj ispitanika (55,5%) smatra da bi Papin posjet Hrvatskoj trebali financirati i država i Katolička crkva, nešto više od 34% smatra da bi Papin posjet u cijelosti trebala financirati Katolička crkva, a tek 10,1% ispitanika misli da bi posjet Benedikta XVI. Hrvatskoj trebala financirati država.

Sadržaj Papina posjeta Ispitanici su dali mišljenje i o tome koja će biti glavna Papina poruka u Zagrebu. Najviše njih (37,5%) misli da će Papa porukama poduprijeti duhovnu i moralnu obnovu vjernika katolika u Hrvatskoj, a 33,1% ispitanika misli da će glavna poruka biti podrška obitelji, pošto će i sam Papa predvoditi nedjeljno misno slavlje u povodu proslave Nacionalnog dana obitelji. 6,6% ispitanika smatra da će glavna Papina poruka biti poticaj na pomirbu i oprost u regiji, 6,4 posto misli da će Papa kritizirati sekularizam, nešto više od 5% misli da će Papina glavna poruka biti podrška ulasku Hrvatske u Europsku uniju, a najmanje ispitanika, tek nešto više od 4%, misli da će glavna Papina poruka biti podrška HDZ-u uoči parlamentarnih izbora. Posljednje pitanje istraživanja bilo je vezano uz ono što će se dogoditi nakon Papina posjeta, odnosno hoće li njegov posjet imati efekte na katolike u Hrvatskoj. Većina ispitanika, gotovo 60%, misli da se kod vjernika katolika ništa neće promijeniti nakon Papinog posjeta Hrvatskoj, 38% ispitanika misli da će katolici biti bolji vjernici nakon Papinog posjeta, a 2,7% misli da će katolici biti lošiji vjernici nakon posjeta Benedikta XVI. Hrvatskoj.

Tko je sudjelovao u istraživanju?

U istraživanju je sudjelovalo 1146 osoba, odnosno 56,3% muškaraca i 43,7% žena. Većina ispitanika (54%) ima od 18 do 34 godine, a 40,5% ima od 35 do 60 godina starosti. Većina ispitanika ima višu školu ili fakultet (65%), žive u gradu (82%), a nešto više od 40% ispitanika živi u Zagrebu i okolici.

Što se tiče vjeroispovijesti, u istraživanju je sudjelovalo 83,6% katolika, 5,67% ateista, 3,58% agnostika, 2,1% protestanata, 1,7% pravoslavaca te 0,5% muslimana.

Nastavak priprema za beatifikaciju pape Ivana Pavla II. u Vatikanu

U RIMU ĆE BITI 2500 VOLONTERA KOJI ĆE POMAGATI HODOČASNICIMA

Nastavak priprema za beatifikaciju pape Ivana Pavla II. u Vatikanu

U hotelima, gostinjcima, hostelima, studentskim domovima i kampovima bit će smješteno oko pola milijuna ljudi.

Italija neće ništa potrošiti za beatifikaciju Ivana Pavla II. To je zajamčio vikar Rimske biskupije kardinal Agostino Vallini. Na svečanosti beatifikacije Ivana Pavla II. 1. svibnja u Rimu sudjelovat će do milijun vjernika. Oko 2500 dragovoljaca vodit će brigu za red i pružati potrebne informacije sudionicima.

Broj nije točno poznat, jer će mnogi doći i sudjelovati na noćnom bdjenju na poljani gdje se nekad prostirao Circus Maximus cara Domicijana, a potom, ako bude moguće, ujutro na svečanosti beatifikacije na Trgu sv. Petra i potom se vratiti natrag svojim domovima. U hotelima, gostinjcima, hostelima, studentskim domovima i kampovima bit će smješteno oko pola milijuna ljudi. Rimska općina ovog puta nije u stanju zbog krize snositi sve troškove, premda će upravo njoj pripasti najveći dio prihoda koje će hodočasnici ostaviti. S vikarijatom Rimske biskupije dogovoreno je da će pronaći sponzore koji bi financirali dio tih izvanrednih troškova te se vode pregovori s bankama i raznim poduzećima. "Odlučili smo da nećemo tražiti ništa od državnih i općinskih ustanova zbog teških kriznih gospodarskih trenutaka, koje proživljava zemlja", rekao je vikar Rimske biskupije kardinal Agostino Vallini, predstavljajući program proglašenja blaženim pape Wojtyle 1. svibnja. Tri su glavne točke beatifikacije. U subotu navečer 30. travnja vjernici će se okupiti na stadionu cara Domicijana. Molitveno bdjenje će predvoditi kardinal Vallini. Posredstvom velikog video zida okupljenim vjernicima obratit će se i Benedikt XVI. Ujutro oko pet sati u nedjelju 1. svibnja bit će otvoren pristup Trgu svetog Petra. Mladima se savjetuje da ostanu na toj poljani. U 10 sati počet će svečana misa koju će predvoditi Papa. Popodne će vjernici moći ući u baziliku i odati počast novom blaženiku. Bazilika će ostati otvorena cijelu noć. U ponedjeljak 2. svibnja misu zahvalnicu na Trgu sv. Petra predvodit će državni tajnik kardinal Tarcisio Bertoni.

Prevaranti prodaju ulaznice

Beatifikacijom se, međutim, nastoje okoristiti i razni prevaranti. Neki su putem interneta započeli s prodajom ulaznica za Trg sv. Petra, na što je još u veljači vjernike upozorila vatikanska Prefektura, ističući da za slavlje beatifikacije pape Ivana Pavla II. ne trebaju nikakve ulaznice te da je ulaz slobodan i besplatan svima.

Progon kršćana

Donosim nekoliko video zapisa o progonu kršćana. Činjenica je da je "krv mučenika - sjeme novih kršćana". No nažalost, progone kršćana ne moramo tražiti samo u prvim stoljećima Kršćanstva već ih pronalazimo u cijeloj povijesti Kršćanstva, sve do danas.  Pogledajte :)

Život Abdalmasijaha

Slijedeći film opisuje monaški put jednog etiopljanina koji je pješke došao u Egipat kako bi postao monah. Ime mu je Abdalmasijah (Mesijin sluga). Film je na arapskom jeziku (u 8 dijelova - klikni opširnije) sa engleskim titlovima.

HODOČAŠĆE U RIM POVODOM BEATIFIKACIJE PAPE IVANA PAVLA II. 2 dana autobusom

PROGRAM:
Polazak: 30. travnja 2011.
 30.04. subota          ZAGREB
Polazak iz Zagreba u 19:00 sati s Autobusnog kolodvora Zagreb, peroni 502-506. Noćna vožnja kroz Sloveniju i Italiju prema Rimu.
01.05. nedjelja         RIM
Dolazak u Rim u 7:00 sati. Odlazak javnim prijevozom do Vatikana i trga sv. Petra. Sudjelovanje na obredima i proglašenju blaženim pape Ivana Pavla II. Poslije obreda slobodno vrijeme za ručak i kraći razgled: Anđeoska tvrđava, Navona, Panteon, Španjolski trg, Fontana di Trevi, Kapitolij, Koloseum. Odlazak iz Rima u 17:00 sati. Dolazak u Zagreb u ponedjeljak, 2. svibnja 2011. oko 5:00 sati ujutro.


        CIJENA ARANŽMANA: 500 kn

Sve obavijesi i prijave na mob: 099/4125592 ili 099/5712083 i e-mail: hodocasnik@net.hr ili udruga.anno.domini@gmail.com

ISUS

Isus je poznavao Pismo. Bio je znalac, ali ne vidim da bi iz toga nužno slijedilo da bi trebao biti Bog.

Bio je i mudrac, pun duboke životne mudrosti, ali ipak ne vidim da bi on na osnovi toga trebao biti Bog.

Bio je i pjesnik, ne samo pjesnik snažnih riječi i poredbi, već pjesnik života: misao, čin, dah, pogled, pokret bili su mu poput pjesme – a ipak, da bi trebao biti Bog, to ne slijedi nužno iz same poezije njegovih riječi i života.

Razlučivao je bitno od nebitnoga više od ikoga. Rušio je lažne kulise društva, skidao ljuske da bi otkrio srž, pa ako je bio i genij, to još uvijek ne znači da je bio Bog.

Dao je život za načela za koja se borio, žrtvovao se za ljude koje je volio. Bio je junak, ali junak, to ipak još nije Bog.

No, vidim kako su mu sve znanje, sva mudrost, poezija, genij i junaštvo bili prožeti ljubavlju, slavili ljubav, izvirali iz ljubavi, služili ljubavi.

Odatle shvaćam da je Bog.

JER BOG JE LJUBAV!

DESET ZAPOVIJEDI OPUŠTENOG MIRA

1. Samo danas trudit ću se proživjeti dan ne želeći riješiti probleme svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati … samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću … ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju; kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado; ako u mislima osjetim da sam povrijeđen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga se neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati – čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno – da se obrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugog nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je 12 sati da činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

(Ivan XXIII.)

Padre Pio vivo 3

Padre Pio vivo 2

Padre Pio vivo 1

La riesumazione di Padre Pio

A Tribute to Padre Pio

Litany of the Saints From John Paul II's Funeral

ŠTO SVE MOŽEMO AKO SE NADAMO I VJERUJEMO?

Antoine de Saint-Exupery, poznati francuski pisac i pilot, u svojoj knjizi "Zemlja i ljudi" opisuje doživljaj pilota koji se danima borio za svoj život nakon što se njegov avion srušio u Andama (planinski masiv u Južnoj Americi, jedan od najviših na svijetu).

Kad smo saznali da si iščezao prelijetajući Ande, koje ne vraćaju ljude, pošli smo te tražiti. Dani su prolazili, i nama se već činilo da između zidova i gigantskih stupova te beskrajne nijeme i bijele katedrale čuvamo mrtvačku stražu nad tvojim tijelom.

A sedmoga dana našli smo te ovdje, na bolničkoj postelji u Mendozi. Svi smo plakali i stezali te u zagrljaj. Bio si živ, kao da si ustao od mrtvih.

A kad si progovorio, tvoje su prve riječi bile izraz neusporediva ljudskog ponosa. "Kunem se da nijedna životinja ne bi bila kadra učiniti što sam ja učinio."
Kasnije si nam ispripovjedio kako se zbila nesreća.

I dok si tako sjedio u noći i pričao, ja sam te gledao kako se izvačiš iz krhotina razlupanog aviona, kako hodaš, bez cepina, bez užeta, bez hrane, kako se vereš uz prijevoje četiri tisuće i pet stotina metara visoke, ili kako se probijaš duž okomitih litica, raskrvavljenih stopala, koljena i ruku, po studeni do četrdeset stupnjeva ispod nule. Gubeći sve više krvi, snage, razbora, išao si naprijed tvrdoglavo kao mrav, vraćao se svojim tragom da bi obišao zapreku, padao si i dizao se, uspinjao se iznova uz padine koje su se rušile u bezdan. Nisi sebi dopuštao ni časka odmora, jer iz snježne postelje ne bi više ustao.

I doista, kad bi se okliznuo, morao si se smjesta dizati, da se ne bi skamenio. Studen te iz časa u čas sve jače kočila; i kad si nakon pada užio minutu odmora previše, morao si, da bi ustao, razgibati obamrle mišiće.

Odolijevao si iskušenjima. "U snijegu" kazivao si mi, "čovjeka ostavlja nagon za preživljavanjem. Poslije dva, tri, četiri dana hoda čovjek čezne samo za snom. Ja sam za njim zaista žudio. Ali u sebi sam ponavljao: ako moja žena vjeruje da živim, ona vjeruje i da hodam."

I hodao si. Svakog si dana vrhom nožića sve više širio izrez na cipelama da bi u njima bilo mjesta za tvoje promrzle i otečene noge.

Uza sve to, kad si se jednom omako i pao u svijeg, nisi više imao volje ustati. Bio si nalik na boksača kojega je snažan udarac lišio svake želje da se bori, pa sluša kako u čudan bezdan tonu sekunde, jedna po jedna, sve do one desete, konačne.

"Učinio sam što sam mogao, i nema veše nade; čemu uporno nastavljati ovo mučenje?..." Iz dubine svijesti javilo se grizodušje. "Pomislio sam na svoju obitelj..."

BIBLIJA I KATEKIZAM

---

STARI ZAVJET

NOVI ZAVJET


KATEKIZAM KATOLICKE CRKVE

SVI PUTOVI VODE U RIM FOTO ŠETNJA PO VJEČNOM GRADU

Kliknite na sliku da vidite veći prikaz.

---