Vjerovati u Boga ili vjerovati Bogu...

Ako ima nešto što se kroz Sveto pismo uvijek iznova ističe i što ne ovisi o ovom ili onom povijesnom trenutku, što ne ovisi o tome je li riječ o Starom ili Novom zavjetu, onda je to vjera. Vjera je stav koji se od čovjeka traži u odnosu prema Bogu. Vrhunac objave je Isus iz Nazareta. On je najizvrsniji učitelj vjere. On nas uči vjerovati Ocu; on nas poziva da vjerujemo njemu koji je slika Očeva. Evanđelist Ivan prenosi Isusovu riječ: »Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!« (Iv 14, 1). Vjera je jedna od najvažnijih tema njegova navještaja.
I mi danas često govorimo o vjeri. Ona se stavlja nasuprot nevjeri. Nevjerovanje u Boga vidimo kao izvor mnogih zala, pa stoga kao izlaz iz mnoštva osobnih i zajedničkih problema vidimo u vjeri. Ako je naš govor o vjeri motiviran onima koji ne vjeruju u Boga, postavlja se pitanje zašto je Isus toliko govorio o vjeri? Jer, u njegovo vrijeme nije bilo onih koji ne vjeruju u Boga, nije bilo ateista. Iz toga možemo zaključiti kako Isus ne govori onima koji ne vjeruju u Boga da postanu vjernici nego se obraća onima koji vjeruju i to s ciljem da preispitaju svoju vjeru. Za Isusa nije presudno pitanje vjerujemo li ili ne vjerujemo u Boga nego u kakvoga Boga vjerujemo. U svjetlu toga valja nam se susresti s nedjeljnim biblijskim čitanjima i upitati se kakva je naša slika Boga, tj. u kakvog mi Boga vjerujemo.

Presudno vjerničko pitanje
Svijet u kojem živimo nije uvijek ugodno i gostoljubivo mjesto. Prirodne sile, različite nepogode i slično često su izvor nemira i patnje za sva živa bića pa tako i za čovjeka. No najgore i nije u tome što priroda čini nama nego što mi činimo njoj i jedni drugima, a time sami sebi. Dovoljno je pogledati pokoju dnevnu informativnu emisiju i eto pregršt razloga za tjeskobu i zabrinutost. Ratovi, nemiri, nasilje, bolesti i svakakvo drugo zlo kao da samo čeka da pokuca i na naša vrata. Toliko je toga što u nama može izazvati strepnju, nemir, zabrinutost.
Kako u tom tmurnom kontekstu zvuči tvrdnja: postoji Bog. Krije li ta tvrdnja u sebi ikakvu utjehu ili nadu? Nekima da, nekima ne, ovisno o tome kakvu sliku Boga imaju.
Ako se itko ikad nalazio u teškoj situaciji onda su to Izraelci u babilonskom sužanjstvu. Ako postoji trenutak njihove povijesti kada su ugasle nade i radosti onda je to bilo u tim teškim trenucima. Njihove žalopojke i Božji odgovor prenosi nam prorok Izaija: »Sion reče: 'Jahve me ostavi, Gospod me zaboravi.'« A Bog odgovara: »Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kada bi koja i zaboravila, ja tebe zaboraviti neću.«
Tko je i kakav je Bog, mi ne možemo u potpunosti spoznati. Zato Biblija progovara u slikama. Bog kao otac, Bog kao majka. To je jedna od najljepših slika koju nam Sveto pismo donosi. Vjerovati da je Boga takav!? E to je pitanje s kojim kršćanstvo stoji ili pada. Ne toliko ima li Boga, nego kakav je Bog? Smatrati da ga ima jedna je stvar. Nešto posve drugo, nešto što vjeru u postojanje itekako nadilazi, jest vjera da je Bog ljubav. U ime takve vjere Isus je završio na križu, u ime toga je položio svoj život. Imati povjerenja kako, unatoč svega što se događa, moj život i cjelokupna ljudska povijest, imaju smisla, kako sve čuva i nad svime bdije Bog koji je ljubav (majčinska i očinska), to je Isusova vjera, to je Isusov put, to je put kršćanina.

Živjeti iz povjerenja u Boga koji je ljubav
Svatko tko ozbiljno uzima Božju riječ i prilike ljudi kojima govori (naviješta, propovijeda) ne može a da ne osjeti nelagodu čitajući nedjeljno evanđelje. Nije lako današnjem čovjeku, zabrinutom zbog nezaposlenosti, kredita, različitih životnih nevolja i sličnog, u lice reći: »Ne budite zabrinuti za svoj život, što ćete jesti, ili što ćete piti, ili u što ćete se obući. Tražite najprije kraljevstvo Božje, a sve će vam se ostalo nadodati.« Vjerojatno je dosta onih koji i ne bi bili tu gdje jesu (u crkvi) da ih ne muče neke životne brige. Brige i zabrinutost nas često podsjete na zanemareni odnos s Bogom.
Jedino što nam daje za pravo da riječi evanđelja hrabro navijestimo je ono što stoji na kraju evanđelja: Riječ Gospodnja. To je njegova riječ. To nije naša, često prazna, utjeha. To nije govor sitoga gladnome kako se ne treba previše brinuti jer bit će sve dobro. To je vjerodostojna riječ jer nam je upućuje onaj koji je iz povjerenja u Boga živio, štoviše, koji je vjerujući da se Bog za nas brine, i smrt prihvatio.
Mi nismo pozvani prosuđivati ničiju zabrinutost i koriti ga što nema vjere. Svatko zna koliko su teške njegove vlastite životne brige koje mu vjeru dovode u sumnju. Sv. Pavao u Poslanici Korinćanima mudro upozorava: »Ne sudite ništa prije vremena dok ne dođe Gospodin koji će iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca. I tada će svatko primiti pohvalu od Boga.«
Ipak, ima nešto što smo itekako pozvani, a to je svjedočiti vlastito povjerenje u Boga. Tražiti kraljevstvo i pravednost njegovu znači imati srca za nepravdom ranjene. Svjedočiti vlastito povjerenje u Boga znači odreći se nečega u korist onoga tko nema i time pokazati kako Bogu služim a bogatstvom se služim. Time otvaramo oči svijeta da upozna Boga kao onoga koji se, poput majke i oca, brine za nas. Naša briga za druge očitovanje je Božje brižnosti za svijet.