PROSJAK...

 - 6 kuna! - reče prodavačica na kiosku.

Platio sam i uzeo jutarnje izdanje novina. Stavio sam ih pod ruku i krenuo prema svom omiljenom kafiću. Iako je bilo rano nedjeljno prijepodne, dan je bio topao.

Rana jesen ili kasno ljeto. Na terasi je sjedilo nekoliko gostiju. Zavalio sam se u stolicu, naručio kavu i otvorio novine. Za susjednim stolom sjedio je mladi par, zauzet sam sobom. Ovlaš sam prošao stranicama posvećenim politici i zaustavio se na sportskoj stranici. Zvuk glazbe sa zvučnika miješao se sa zvukom zvona sa obližnje crkve koje je pozivalo na misu. Taman sam bio zadubljen u posljednje rezultate utakmica, kad sam više osjetio nego primijetio prisustvo nekog ispred sebe.

Podigao sam pogled. Ispred mene je stajao čovjek poderane odjeće, prljavog lica, nepočešljane kose i ispružene ruke. Očito prosjak.

- Nemam! - rekao sam kratko i vratio se rezultatima.
Nije reagirao.
- Nemam ništa za tebe! Ajde odzuji dalje! - povisio sam glas, želeći ostaviti dojam.
Prosjak je i dalje stajao mirno ispružene ruke.
- Zar me nisi čuo, nemoj da te sada…- zastao sam u pola riječi jer mi je pažnju privukao maleni predmet u njegovoj ruci.
Bilo je to raspelo.
- Pa on ne prosi, on daje! - sinula mi je misao koja me šokirala.

Začuđeno sam gledao u raspelo. Tek tada postao sam svjestan njegovog pogleda. Pogleda punog takve mirnoće, blagosti i nježnosti da me to jednostavno – pokosilo.

Neobjašnjivo jak osjećaj sramote i stida zapekao me u prsima. Pogled mi se zamaglio i gotovo nekontrolirano počele su mi teći suze niz lice. Okrenuo sam glavu u stranu i pokrio oči rukama, kao da se time želim zaštititi. Na brzinu obrisao sam suze i poželio reći »sorry, stari« ili neku sličnu glupost. No, više ga nije bilo ispred mene.

Ustao sam od stola i počeo se okretati na sve strane ne bi li ga vidio negdje. Par za susjednim stolom gledao me sa zanimanjem.

- Jeste li vidjeli….

Na stolu do novina ležalo je raspelo. Polako sam ga uzeo drhtavom rukom. Bilo je toplo. Sjeo sam na stolicu i u nevjerici dugo još gledao u njega. Od tog dana trudim se da ne prođem uz prosjaka a da mu ne podam nešto. Ako ništa drugo barem malo samilosti.

KAKO SAM PROPITKIVAO UVIJEK ISTE UČENIKE

Učenici su primijetili da uvijek propitkujem iste učenike, a i sam sam to primijetio. Zašto to činim, zapitah se. A ti su mi učenici bili veoma dragi, rado sam gledao u njihove oči i radovao se njihovom osmijehu, pa čak sam želio naći učešća i u njihovim brigama i suzama. Oni su bili moji ljubimci.

A onda mi jednog dana na pamet dođe ova misao koju želim sada s vama podijeliti.

Godinama sam u sebi izricao ovakve riječi: "Zašto me, Gospodine, toliko bičuješ, provjeravaš, ispituješ, iskušavaš i svim valima svojim prekrivaš? Kad će biti kraj tvojoj kušnji? Umoran sam više od tvojih ispita."

I tako, kad sam postao ostarjeli profesor, pa kad sam i sam propitkivao iste ljubljene učenike, pomislih: "Možda mene Bog posebno ljubi."

Kako djeca doživljavaju Boga?

Djeca doživljavaju Boga, uglavnom, onako kako ga doživljava sredina u kojoj žive.
Tu bih mogao stati. Možda to i ne bi bilo tako loše? Ne treba uvijek puno riječi da se izrekne istina.

"U svetištu sam tebe motrio gledajuć ti moć i slavu. Ljubav je tvoja bolja od života, moje će te usne slavit." 

Psalam 63

Ipak ću nastaviti.
Jedan dječak je pričao svojim roditeljima da je u nekoj kapelici vidio anđela. Vjernicima koji znaju da je Isus rekao da djeca imaju svojeg anđela to nije ništa čudno. Čak su i mnogi odrasli svjedočili da im je pomogao u nekoj životnoj opasnosti. No, više od jednokratnog „mističnog“ iskustva djeca, baš kao i odrasli, imaju potrebu za neprestanim odnosom sa svojim Stvoriteljem. Kako to omogućiti?
Stara izreka glasi: Obitelj koja zajedno moli zajedno i ostaje. Ova izreka je nastala na temelju iskustva. Ali molitva nije samo konzervans protiv raspadanja osnovne stanice društva već i uvod u iskustvo vjere i zajedništva s Bogom. Neke životne okolnosti posebna su prilika da djeca kroz molitvu iskuse da je Bog živ, stvaran i konkretan. Evo nekoliko primjera…
Prije desetak godina doselili smo u novi kvart. Sva djeca su se vozikala naokolo biciklićima pa su mi i moji sinovi (tada stari 4 i 5 godina) rekli da i oni žele bicikle. Pokušao sam im objasniti da smo imali velike troškove oko useljenja i da ovaj tren baš nismo za to. Zato im predložih: „Ako ste spremni moliti, idemo moliti da Bog to riješi“. Mi smo molili a Bog je riješio. Svako jutro smo otvarali prozor i gledali od kuda će doći bicikli! Peti dan me nazvao rođak i rekao da mi stric šalje neki novac da dečkima kupim ono što žele. Stric živi na drugom kraju Hrvatske i, naravno, ništa nije znao o dječjoj molitvi.
Kad sam radio kao vjeroučitelj u jednoj osnovnoj školi, u neki razred je išao „problematičan“ dječak. Kako ne bi bio problematičan kad je s majkom, nasilnim ujakom i još troje braće živio u neljudskim uvjetima, u nekakvom kokošinjcu bez vode?! Radi nezgodne naravi nije bio baš omiljen među djecom ali kad sam cijelom razredu predložio da svi zajedno molimo za njegovu situaciju, svi su bili ZA! Nakon samo dva mjeseca molitve dogodilo se nešto čudesno. Osobno ih je posjetio načelnik općine i ponudio na korištenje solidan gradski stan. Djeca ovakav rasplet događaja nikako nisu željela pripisati sretnom spletu okolnosti već molitvi u kojoj su i ona sudjelovala.
Rado se sjećam jedne situacije iz života Davida Wilkersona koji je krajem pedestih godina prošlog stoljeća pokrenuo lanac odgojnih centara za mlade koji su živjeli na ulicama američkih gradova. U samim počecima, njihov prvi centar bio je radi financijskih problema na rubu zatvaranja. Djeci su objasnili kakva je situacija i pozvali u kapelicu na molitvu. Molili su tako nekoliko večeri uzastopno nakon čega je uslijedio odgovor. Od anonimnog donatora dobili su ček u vrijednosti 10 tisuća dolara. Bilo je to dovoljno za nastavak ove vrijedne misije koja traje još i danas. Kad su djeca čula što se dogodilo, sva su željela primiti u ruke spasonosni komad papira. Ček je išao od ruke do ruke tako dugo dok se na kraju nije sav zamastio od dječjih prstiju. Usred životne oluje, djeca su doživjela da se Bog brine za njih.
Možda vam se činilo ludo kad sam sa sinovima molio za bicikle pogledavajući kroz prozor hoće li se dogoditi neko čudo? Ludo ili čudno možda nekome je ali djeci je to bilo OK. Na koncu, nije li Isus rekao da nećemo ući u Kraljevstvo Božje ako ne budemo kao djeca? Zato sam se ponašao kao dijete. Možda bih to trebao i češće činiti jer je takav stav, očigledno, dotakao Božje očinsko srce.
Moji sinovi su sada tinejdžeri. Predivno mi je gledati ih kako odrastaju. Svakim danom imamo sve više tema o kojima možemo razgovarati. Teme o Bogu, vjeri i molitvi uvijek su diskretno prisutne, osim kad se rasplamsaju u prave male, teološke diskusije. Ali najviše od svega me raduje kad imaju hrabrosti biti svjedoci među svojim vršnjacima, kad govore o Isusu ili opominju za neprimjereno ponašanje.
Nedavno je stariji sin na satu engleskog izazvao „incident“. Na pitanje učiteljice, što je po horoskopu, rekao je:
– Ništa!
-Ali nešto moraš biti, da vidimo kad si rođen.
-Nisam praznovjeran, ja sam vjernik, odgovorio je hrabro. Na to su se protestno uključili i drugi učenici, pa je profesorica zaključila da je najbolje da preskoče ovu lekciju.
Paradoksalno je da neki odrasli imaju infantilnu sliku Boga kao starca s dugom sijedom bradom koji sjedi na oblaku a nekoj djeci je to osoba bliska i stvarna jednako kao i oni samima sebi. Razliku čini iskustvo.
Djeca doživljavljavaju Boga, uglavnom, onako kako ga doživljava sredina u kojoj žive.

Umro slovenski stigmatik o. France Špelič

Mistične pojave u kršćanstvu. 

Tko je bio vlč. France Špelič? Ukratko, rođen je 24.09.1927. u Sloveniji. U vrijeme II. svjetskog rata, s nepunih 15 godina, pridružio se Narodnooslobodilačkoj vojsci, gdje je bio odgajan kao ateist i komunist. Služio je kao časnik u JNA i bio djelatni član Komunističke partije. Oženio se 1946.  i imao troje djece. Nekoliko godina kasnije, napustio je svoju vojnu službu i postao učiteljem. 1954. počeo je čitati Bibliju što ga je dovelo i do povlačenja iz Komunističke partije. Posljedice te odluke bile su teške, bio je izložen stalnim saslušavanjima od strane komunista i najgorim mogućim mučenjima. Za teško bolesnu suprugu brinuo se do njezine smrti 1992. Stigme je dobio još dok je supruga bila živa a za svećenika je zaređen nakon njezine smrti u 66. godini života.

 Ovih dana sam imao jaki poticaj moliti se za njega, dobro znajući što za stigmatike znači Veliki tjedan i trpljenja koja tih dana proživljavaju. Svojoj supruzi sam na Veliki četvrtak rekao, idem u sobu moliti za prijatelja Špeliča. Sada vjerujem, on već moli za sve nas radujući se u Vječnosti s Gospodinom. Umro je u utorak, 10. 04. u 5 ujutro, u 85. godini života. Uopće ne sumnjam da će susjedi Slovenci vrlo brzo pokrenuti postupak za njegovo proglašenje slugom Božjim i blaženikom, jer to je on uistinu i bio, ne samo mistik već autentičan Božji ugodnik. Svetac naših dana.

ŽIVOTNA FILOZOFIJA

Bill Gates "težak" oko 82 milijarde dolara dvostruko je siromašniji od Rockefellera.

Ne moraš odgovarati na pitanja; samo pročitaj tekst do kraja i shvatit ćeš pouku. 1. Nabroji pet najbogatijih ljudi na svijetu. 2. Nabroji zadnjih pet pobjednika u golfu. 3. Nabroji imena zadnjih pet Miss America. 4. Nabroji deset ljudi koji su dobili Nobelovu ili Pulitzerovu nagradu. 5. Nabroji dobitnike Oscara za najboljeg glumca i glumicu u zadnjih pet godina. I, kakav je rezultat? Ovo nisu gubitnici, radi se o najboljima na svom području. No, veoma mali broj ljudi pamti jučerašnje senzacije. Pljesak utihne. Nagrade izgube sjaj. Postignuća padaju u zaborav. Pohvale i povelje pokapaju se skupa s njihovim dobitnicima.

Evo još pitanja, da vidimo kako ćeš sad proći.
1. Nabroji dva učitelja koja su ti pomogla u školi.
2. Nabroji tri prijatelja koji su ti pomogli kad ti je bilo teško.
3. Nabroji petero ljudi od kojih si nešto važno naučio.
4. Razmisli o par ljudi koji su učinili da se osjećaš važnim.
5. Razmisli o petero ljudi s kojima se rado družiš.

Lakše, zar ne?

Pouka: Ljudi koji tvoj život čine drugačijim nisu oni s najviše diploma, najviše novaca ili najviše nagrada. To su ljudi kojima je stalo.

Ne brinite o mogućem smaku svijeta danas. U Australiji je vec ionako sutra!

BOJE PRIJATELJSTVA

Pred mnogo vremena boje su sudjelovale u strašnoj prepirci. Svaka se boja proglašavala apsolutno najboljom, najvažnijom, najpotrebnijom, najdražom...

ZELENA reče: «Jasno, ja sam najvažnija. Ja sam simbol života i nade. Izabrana sam od trave, od drveća, bez mene bi i životinje uginule, pogledajte oko sebe prema prostranstvima šuma i livada, vidjet ćete da da me ima najviše...»

PLAVA je prekine govoreći: «Ti misliš samo na zemlju, a ne uzimaš u obzir nebo i more. Voda je izvor života i dolazi nam iz nebeskih oblaka sve do morskih dubina. Plavetnilo neba daje nam prostor, mir i vedrinu. Bez mene vi ostale boje ne biste bile ništa...»

ŽUTA dobaci: «Vi ste sve tako ozbiljne boje. Ja donosim osmijeh, veselje i toplinu svijetu. Sunce je žuto, mjesec je žut, zvijezde su žute. Kada procvjetaju suncokreti kao da se cijeli svijet smije. Znajte da bez mene ne bi bilo radosti.»

Tada se javi NARANČASTA: «Ja sam boja zdravlja i snage. Možda sam malo oskudna, nema me tako puno i baš sam zato dragocjena jer služim potrebama ljudskog života.
Nosim u sebi najvažnije vitamine, ako samo pomislite na mrkvu ili na naranče.
Nisam prisutna cijelo vrijeme, ali kada ispunim nebo u zoru i u suton, moja je ljepota toliko dojmljiva da nitko više ni ne pomisli ni na jednu od vas...»

Malo podalje CRVENA poviče: «Kraljica sam među vama. Ja sam boja krvi, a krv je život.
Boja sam opasnoti i hrabrosti. Spremna sam boriti se, ja palim vatru u krvi i bez mene bi zemlja bila pusta kao i mjesesc. Ja sam boja strasti, ljubavi, crvene su ruže i makovi...»

Podigne se GRIMIZ u svoj svojoj veličini, bio je visok i govorio je zvonkim glasom: «Ja sam boja vladajućih i moći. Kraljevi i vođe uvijek su mene birali jer ja sam simbol vlasti i mudrosti. Ljudi ne pitaju kada sam ja u blizini...samo slušaju i služe.

Na kraju INDIGO vrlo mirno, ali jasno progovori: «Pomislite samo na mene, ja sam boja tišine i vi me teško primjećujete, ali bez mene svi biste bili površni. Ja predstavljam misao i beskonačne dubine. Vi me svi trebate da biste odvagnuli i suprotstavili stvari, za molitvu i za pokretanje mira...»

I tako su boje nastavile raspravu u uvjerenju da je svaka važnija i superiornija od ostalih, svađajući se na kraju i ne primjećujući da su počele gubiti svoje pravo značenje.
Odjednom munja zapara nebom i začuje se zaglušujući zvuk. Grom i silovit pljusak prestrašili su ih do te mjere da su se boje stisle jedan uz drugu kako bi se zaštitile
Začule su boje tada KIŠU kako im se obraća: «Vi glupe boje svađate se međusobno u želji da dominirate nad drugima...zar ne znate da je svaka od vas stvorena za određeni zadatak, jedinstven i različit od drugih. Držite se za ruku i dođite sa mnom.» KIŠA nastavi: «Od sada kad god bude kišilo svaka od vas protegnut će se nebom i stvorit ćete tako veličanstveni luk boja koji će vas podsjetiti da morate živjeti zajedno i u miru.»
DUGA je znak nade i mira za bolje sutra. I tako kada god jedna lijepa kiša umije lice svijeta, a duga se pojavi na nebeskom svodu sjetimo se cijeniti i poštivati jedni druge.

Priča bivšeg ovisnika...

Jedna žrtva droge manje! Zovem se Franc Huber. Ja sam izbavljen iz pakla droge. Bio sam potencijalni mrtvac. Nakon dvadeset godina u drogi želio sam još samo umrijeti. Amsterdam - jednosmjerna ulica za ovisnike. Moja životna snaga istrošila se u vrtlogu slobode, zatvora i psihijatrije. Oko mene je bila samo bijeda. Svi su mi prijatelji visjeli na igli ili pak ležali na groblju. Ufiksao sam si zrak u venu. No preživio sam taj pokušaj samoubojstva. Hodao sam dalje ulicama Amsterdama vođen strašću za drogom kao daljinskim upravljačem. Sada mi je pedeset i jedna no dobro se sjećam doba kada sam bio dijete s ključem oko vrata. Majka me mogla nahraniti, ali mi je obiteljska toplina bila stran osjećaj. Kao tinejdžer našao sam sebe među rock-bendovima i anarhistima. Kad sam došao u dodir s drogama, prekinuo sam učenje zanata. Primjer mi je bila Janis Joplin koja je jednom rekla: "Živi brzo, živi intenzivno, umri mlad". Živio sam brzo i intenzivno - ali još sam živ! »ak se i radujem Životu. Godine 1980. dovukao sam se, pun heroina, do ljudi koji su mi željeli pomoći. Ohrabrili su me i potaknuli na tko zna koji pokušaj odricanja. S njima sam proveo jednu godinu. Našao sam mir i upoznao pravi život. Život bez ovisnosti mora se vježbati, no uobičajene terapije, psihijatar i boravci u zatvorima slabo su mi pomogli. Ovisniku treba više - njemu treba čudo! Njemu treba hrabrosti za život. Za čuda je nadležan Bog i to sam iskusio. On mi je, kada je sve propalo, podario nov početak.

Kada dosegneš dno, dolazi do prekretnice.

Isus je pobijedio besmislenost i smrt. On nam svojim opraštanjem daje nov život. Iza ovisnosti skriva se duboka čežnja za smislenim i sadržajnim životom. Božjom pomoću uspio sam to pronaći."