Vjera i molitva

U Godini vjere koja je pred nama, svaki bi se vjernik trebao propit(iv)ati: zašto vjeruje, što vjera znači u njegovu životu, što bi trebao učiniti kako bi njegova vjera bila na još veći blagoslov njemu i njegovim bližnjima, kakav je njegov molitveni život... Ovaj tekst fra Ive o vjeri i molitvi pomoći će mu u tome

 

Vjera je dar Božji koji smo besplatno dobili na krštenju. Ona je način življenja s Gospodinom. Vjerom se možemo približiti Bogu, možemo ga upoznati i ljubiti. U vjeri je potrebno svakodnevno rasti. Kao što raste čovjek: najprije bude embrij u utrobi majke, zatim beba, maleni dječak, mladić, čovjek i na kraju starac. „Ako vjera ne raste, ona opada”, kaže sveti Bernard. Ako molimo, čitamo Bibliju, idemo na sakramente, vjera raste. S druge strane, ako griješimo ili smo mlaki u vjeri, ona opada.
Svrha naše vjere je misliti kao Isus, ponašati se kao Isus, ljubiti kao Isus. Vjera je snaga i način življenja. Vjera znači: potpuna poslušnost volji Božjoj. Ostaviti sve i uzeti Njega. Pozvani smo imati vjeru poput Abrahama. Vjerovati ne znači samo vjerovati u Isusa Krista, nego i upoznati ga i boriti se da ga i drugi upoznaju. Mnogi vjeruju u Boga, ali se ne žele ni predati ni podložiti Isusu kao svojemu Gospodinu. Vjera je trajna povezanost s Isusom. Po našoj vjeri, Isus živi u nama! Vjera ne znači vjerovati u nešto apstraktno, već u Nekoga tko je osoba. Osobu treba poznavati. Kako bismo je poznavali, trebamo razviti osoban odnos s njom. Današnji čovjek treba osobno upoznati Isusa Krista! Vjera u Boga nije teorija, već je ona susret s Raspetim i Uskrslim Kristom. Postoje tri vrste vjere: vjera koja vjeruje, vjera koja se nada i vjera koja iščekuje.

Vjera kojom se vjeruje

Vjera kojom se vjeruje mogla bi biti doktrinalna, učenje poput filozofije. To je vjera koja se oslanja više na razum ili na vlastite snage. Vjeru koju smo naslijedili od svojih predaka. Može biti iz običaja, tradicije, folklora, više izvanjska vjera. Mnogi ljudi imaju ovu vrstu vjere. Oni prihvaćaju Božje postojanje, vjeruju u Isusa Krista, u postojanje Raja i Pakla, idu nedjeljom na misu, daju priloge za Crkvu, ali vjera nije duboko prožela njihov život, nije dotakla njihovo srce. Nedostaje iskustvo i osobna povezanost s Bogom i osobno predanje. U ovoj vrsti vjere Bog nije na prvom mjestu. On je daleko.

Vjera koja se nada

Vjera koja se nada je vjera u Božju dobrotu i Božju ljubav. Ljudi vjeruju u Boga koji će riješiti njihove probleme i koji će sve okrenuti na dobro. Ovdje nema osobnoga čovjekova angažmana. Često zaboravljamo da je Bog čovjeku dao slobodnu volju i da ne želi ništa činiti bez nas. Sveti Augustin je rekao: „Bog nas je stvorio bez nas, ali nas neće spasiti bez nas”. Dakle, potrebna je suradnja s Bogom. Ove dvije navedene vrste vjere imaju mnogo toga pozitivnoga, ali nisu dovoljne da bi se očitovala Božja slava.

Vjera koja iščekuje

Razlika između vjere kojom se vjeruje, vjere koja se nada i vjere koja iščekuje može se vidjeti iz primjera žene koja je bolovala od krvarenja. Tu nam zgodu donosi evanđelist Marko (5,24-34). Znamo što se dogodilo s ovom ženom. Isus se obradovao i pohvalio njezinu vjeru punu iščekivanja. I drugi su se gurali oko Isusa, htjeli su ozdraviti, vjerovali su u Njega. Međutim, nisu imali vjeru koja iščekuje i zato nisu ozdravljali. S ovakvom vjerom gledamo slavu Božju! Ova vrsta vjere je krepost koja nam pomaže biti s Gospodinom. Iščekujuća vjera je dar Duha Svetoga. O njoj govori apostol Pavao. To je prijateljstvo s Bogom! Ovakva vjera pomaže u životu i pomaže pri ozdravljenju čak i kad je dokazano da se bolest ne može izliječiti. Ako kršćani imaju ovakvu vjeru, događaju se čudesna djela na slavu Božju i na dobrobit ljudi. Kako bi Bog mogao uslišiti naše molitve, potrebno je vjerovati srcem, imati u Nj povjerenje. Sveci oci su rekli: „Vjera je majka čudesa”.