Devetnica u čast Franji Ksaverskom

Pozivamo te da nam se u sljedećih devet dana pridružiš u devetnici u čast sv. Franji Ksaverskom. Devetnica se moli na posebnu nakanu – za ono što želiš da ti Bog udijeli. Moli za vlastite potrebe, potrebe onih koje voliš ili za potrebe svijeta. Ova devetnica se moli od 4. do 12. ožujka, tj. do dana proglašenja svetim Franje Ksaverskoga, ali se može moliti i prije kalendarskoga blagdana 3. prosinca (dana njegove smrti) ili tijekom godine, ako se tko osjeti potaknutim da moli zagovor sv. Franje Ksaverskoga u životnoj potrebi. Devetnica se može moliti uz sv. misu ili privatno. Može joj se dodati i himan sv. Franje. Uz tradicionalni oblik molitve dodali smo i novu verziju molitve pa izaberi onu koja ti bolje odgovara. Prva devetnica u čast sv. Franji Ksaverskome izmoljena je u Goi, u Indiji, 1615. godine, kada je ozdravio dječak koji je od rođenja bio bogalj. Nakon proglašenja Franje Ksaverskoga svetim 12. ožujka 1622. godine devetnica se sve više širila po svijetu. Milost je nutarnja moć koja nam daje snagu da drugima pristupamo s velikodušnošću, brigom i ljubavlju. Milost u Katoličkoj crkvi znači naklonost ili slobodan dar darovan od Boga. Kršćani često mole za milost. Moleći devetnicu priznajemo da je Bog darovatelj svih darova.

Kroz ovu devetnicu predlažemo ti da svaki dan: pročitaš ponuđeni tekst iz života sv. Franje Ksaverskoga zadržiš se nekoliko minuta u razmišljanju nad predloženim pitanjima izmoliš izabrane molitve Himan sv. Franje Ksaverskog Riječi ovog himna temeljene su na molitvi koju je napisao Franjo Ksaverski. Himan je i uglazbljen, tako da se može pjevati u dvoglasju. Ja ljubim te o, o Bože blag, Ne zato, što je raj mi drag, Ni zato, da med proklete ti bacio me ne bi. Ti čavle, koplje podnese I nebrojene bolove, Sve nesnosne sramote I pote i strahote I smrt, - a za me sve to, sve Za moje, vaj, grehote. Pa kako da te ne ljubim, O Isuse moj, srcem svim! Rad raja ne ljubim te tvog, Ni od stra' ognja paklenog, Ni rad probitka ikakvog. Već ljubim te ko mene ti I vijekom ću te ljubiti Tek što si Kraljem srca mog, Tek stoga, što si višnji Bog.

Vjera i molitva

U Godini vjere koja je pred nama, svaki bi se vjernik trebao propit(iv)ati: zašto vjeruje, što vjera znači u njegovu životu, što bi trebao učiniti kako bi njegova vjera bila na još veći blagoslov njemu i njegovim bližnjima, kakav je njegov molitveni život... Ovaj tekst fra Ive o vjeri i molitvi pomoći će mu u tome

 

Vjera je dar Božji koji smo besplatno dobili na krštenju. Ona je način življenja s Gospodinom. Vjerom se možemo približiti Bogu, možemo ga upoznati i ljubiti. U vjeri je potrebno svakodnevno rasti. Kao što raste čovjek: najprije bude embrij u utrobi majke, zatim beba, maleni dječak, mladić, čovjek i na kraju starac. „Ako vjera ne raste, ona opada”, kaže sveti Bernard. Ako molimo, čitamo Bibliju, idemo na sakramente, vjera raste. S druge strane, ako griješimo ili smo mlaki u vjeri, ona opada.
Svrha naše vjere je misliti kao Isus, ponašati se kao Isus, ljubiti kao Isus. Vjera je snaga i način življenja. Vjera znači: potpuna poslušnost volji Božjoj. Ostaviti sve i uzeti Njega. Pozvani smo imati vjeru poput Abrahama. Vjerovati ne znači samo vjerovati u Isusa Krista, nego i upoznati ga i boriti se da ga i drugi upoznaju. Mnogi vjeruju u Boga, ali se ne žele ni predati ni podložiti Isusu kao svojemu Gospodinu. Vjera je trajna povezanost s Isusom. Po našoj vjeri, Isus živi u nama! Vjera ne znači vjerovati u nešto apstraktno, već u Nekoga tko je osoba. Osobu treba poznavati. Kako bismo je poznavali, trebamo razviti osoban odnos s njom. Današnji čovjek treba osobno upoznati Isusa Krista! Vjera u Boga nije teorija, već je ona susret s Raspetim i Uskrslim Kristom. Postoje tri vrste vjere: vjera koja vjeruje, vjera koja se nada i vjera koja iščekuje.

Vjera kojom se vjeruje

Vjera kojom se vjeruje mogla bi biti doktrinalna, učenje poput filozofije. To je vjera koja se oslanja više na razum ili na vlastite snage. Vjeru koju smo naslijedili od svojih predaka. Može biti iz običaja, tradicije, folklora, više izvanjska vjera. Mnogi ljudi imaju ovu vrstu vjere. Oni prihvaćaju Božje postojanje, vjeruju u Isusa Krista, u postojanje Raja i Pakla, idu nedjeljom na misu, daju priloge za Crkvu, ali vjera nije duboko prožela njihov život, nije dotakla njihovo srce. Nedostaje iskustvo i osobna povezanost s Bogom i osobno predanje. U ovoj vrsti vjere Bog nije na prvom mjestu. On je daleko.

Vjera koja se nada

Vjera koja se nada je vjera u Božju dobrotu i Božju ljubav. Ljudi vjeruju u Boga koji će riješiti njihove probleme i koji će sve okrenuti na dobro. Ovdje nema osobnoga čovjekova angažmana. Često zaboravljamo da je Bog čovjeku dao slobodnu volju i da ne želi ništa činiti bez nas. Sveti Augustin je rekao: „Bog nas je stvorio bez nas, ali nas neće spasiti bez nas”. Dakle, potrebna je suradnja s Bogom. Ove dvije navedene vrste vjere imaju mnogo toga pozitivnoga, ali nisu dovoljne da bi se očitovala Božja slava.

Vjera koja iščekuje

Razlika između vjere kojom se vjeruje, vjere koja se nada i vjere koja iščekuje može se vidjeti iz primjera žene koja je bolovala od krvarenja. Tu nam zgodu donosi evanđelist Marko (5,24-34). Znamo što se dogodilo s ovom ženom. Isus se obradovao i pohvalio njezinu vjeru punu iščekivanja. I drugi su se gurali oko Isusa, htjeli su ozdraviti, vjerovali su u Njega. Međutim, nisu imali vjeru koja iščekuje i zato nisu ozdravljali. S ovakvom vjerom gledamo slavu Božju! Ova vrsta vjere je krepost koja nam pomaže biti s Gospodinom. Iščekujuća vjera je dar Duha Svetoga. O njoj govori apostol Pavao. To je prijateljstvo s Bogom! Ovakva vjera pomaže u životu i pomaže pri ozdravljenju čak i kad je dokazano da se bolest ne može izliječiti. Ako kršćani imaju ovakvu vjeru, događaju se čudesna djela na slavu Božju i na dobrobit ljudi. Kako bi Bog mogao uslišiti naše molitve, potrebno je vjerovati srcem, imati u Nj povjerenje. Sveci oci su rekli: „Vjera je majka čudesa”.

Oproštaj od pameti

Smatram da su naslov i autor ovoga teksta dovoljni razlozi da isti pročitate. Sigurno će vas nasmijati, a možda i rasplakati 

„Oproštaj od đavla”

Tijekom jednog od mojih nezaboravnih boravaka u najljepšem gradu na svijetu, mislim, naravno, na Sarajevo, između obilaska stare ćaršije i oblizaka novih ćevapa, navratih i u katoličku knjižaru. Tek toliko da vidim jesu li i u njih knjige skupe kao kod nas.
Stojeći blaženo ondje, u katoličkoj knjižari, od katoličke prodavačice kupih katoličku knjigu napisanu od katoličkog svećenika, pod naslovom: „Oproštaj od đavla”. Kako se pristoji u šeher Saraj'vu, uzviknuh u čudu i nevjerici: Subhanallah, Ya habib Allah! Što li se krije pod ovako privlačnim naslovom? Je li ga pisao egzorcist ili netko koga bi trebalo egzorcizirati? Ovako nam piše Internet o ovoj umotvorini: „Oproštaj od đavla” se zove knjiga koju je 1969. godine izdao 2001. umrli svećenik, teolog i profesor egzegeze Staroga zavjeta u Tübingenu, vlč. Herbert Haag. Autorov cilj je bio da se jednom zauvijek raščisti s vjerom u đavla i da se njega, kao metafizičku bajku, konačno izbaci iz prosvijetljenog i naprednog vremena... Može biti da se ljudi rastaju od đavla. Nažalost, đavao se nije rastao od nas. Dovoljan je letimičan pogled u povijest i stvarnost oko nas da se uvjerimo: zlo živi i aktivno je. A ipak: Zli ne smije postojati. Duhovno biće đavao, nekadašnji Božji anđeo, pridijeljeno je mitologiji. Zlo u svijetu i u čovjeku tumači se kao čisto ljudska stvarnost, kao psihološki, psihopatski, društveni ili kulturalni fenomen. Od kada je teolog Herbert Haag svojom knjižicom „Oproštaj od đavla” crkveni nauk o paklu i Sotoni „raskrinkao” kao priču za malu djecu, ismijava se svakoga tko se drži vjerske istine...” Nadajmo se da ovaj mrtvi teolog nije nakon smrti osobno upoznao onoga koga je nijekao. „Neka mrtvi pokapaju mrtve”. „O mrtvima sve najbolje”, no o njihovim djelima možda i ne. Dakle, pomislih u sebi, što je nagnalo franjevačku izdavačku kuću koja nosi tako lijep naziv, „Svjetlo riječi”, da prevede i tiska ovu 86-straničnu knjigu, te ju prodaje vjernom puku, za 12 maraka? Između milijuna drugih korisnih i krasnih naslova, baš su morali objaviti ovaj. Tko gura ovakvu teologiju? U čijem je to, bolan, interesu? Zanimljivo bi bilo vidjeti u knjižari Gazi-husrev begove džamije knjigu naslova „Oproštaj od šejtana”. No, mi katolici smo moderni, mi smo prosvijećeni. Treba izbit' raji iz glave bajke o Sotoni, ta ne živimo više u osmanlijskom dobu, sada smo napredni i inteligentni. I đavao je napredan i inteligentan, rekli bi oni zatucani obični vjernici. Do pojave ovog djela mislio sam krivo da je u susjednoj nam zemlji najveći problem jedan karizmatik, kojega ćemo kodnim imenom nazvati fra Pavo Ivić, tako da nitko ne skuži o kome je riječ, hehe. Valjda je ova knjiga teološki odgovor zaluđenom narodu, koji u desetinama tisuća hrli ovom svećeniku, da čuje, o, strahote, Radosnu vijest i doživi iskustveno ono što ta riječ navješćuje. Taj fanatični fundamentalist zaista vjeruje u ono što čita u Bibliji i što iz Biblije propovijeda. Šokirani smo spoznajom da isti, koji je utjelovljenje problema i majstor obmane, uistinu vjeruje da je Isus Krist živ i da čini ono što je oduvijek činio i što je zapovjedio da i Njegovi čine. Stvarno nevjerojatno. Kako se uopće usuđuje moliti za bolesne, koriti praznovjerje, poticati na sakramentalni život i u Isusovo ime oslobađati zarobljene? Jer, đavla nema. Jupi, hura! Ljudi su si sve to umislili a svećenici poput njega sve to izmislili. Da bi, valjda, na vragu zaradili milijune. I izgradili si dvorce. Treba ga pod hitno poslati na studij, da još jednom doktorira. Pa kad se vrati da ima fine tribine za fine ljude, kojima ne treba soliti pamet. Dakle, s jedne strane imamo spoznaju da „đavla nema” a s druge strane čovjeka koji je trn u oku istom, nepostojećem đavlu. Ma, oko čega se mi sporimo? Zar je moguće da uz sve ogromne terete koje danas Crkva nosi, neki članovi te iste Crkve niječu postojanje Zloga, istovremeno pripisujući zlo ljudima koji žive Isusa i žive Isusom? A od koga to dolaze ti tereti? „Molitva! Molitva! Pokora! Pokora!!!” Kardinal Walter Brandmüller, u svojoj propovijedi koju je održao 29. 4. 2012. u Rimu, ovako vidi današnju situaciju te otvoreno govori o problemima: „Prazne crkve, mnoga djeca koja nisu rođena, rođena koja nisu krštena, brakovi koji nisu sklopljeni, a od onih koji su sklopljeni, skoro polovica se rastavlja. Sakramenti – mislim prije svega na ispovijed i bolesničko pomazanje – kojima katolici više ne daju nikakvo značenje. K tome na stotine se svećenika bori protiv vjere i reda u Crkvi. I ne na zadnjem mjestu, zastrašujuće neznanje kod brojnih srednje i visoko obrazovanih koji ne znaju razlikovati između istine i laži, pravog i nepravog. Zbog ovoga se može govoriti o egzistencijalnoj, prijetećoj krizi vjere kakvu Crkva nije doživjela od reformacije u 16. stoljeću. I ovu krizu rezignirano promatraju, nesigurni i bez ikakvog djelovanja, ne tako mali broj onih koji nose odgovornost u Crkvi. To je činjenica koju ne mogu otkloniti nikakvi izuzeci, posebno među mladima, barem ne na prvi pogled. To je činjenica koju Sveti Otac jasno spominje i koja ga je potakla da, s obzirom na 50. godišnjicu otvaranja II. vatikanskog koncila, najavi otvaranje „Godine vjere”. Treba obnoviti temelje, osigurati da se ne sruši cijela zgrada. Temelj te zgrade je vjera.” To je izrekao kardinal, ponavljam, da ne bi bilo zabune. Da je vjera dobrano nagrižena u srcima vjernika – laika, to nam je poznato, no čitamo nezamislivo: kako se tisuće Bogu posvećenih osoba okreće od temelja Crkve i baš po toj liniji „đavla nema” na kraju konstatiraju da „ni Boga nema”. Drugi jedan kardinal na susretu Svećeničkog Marijanskog Pokreta u Collevalenzi 26. 6. 2012., uzoriti Ivan Dias, je rekao: „Sotona, kako stoji napisano u Plavoj knjizi (knjiga ovog Pokreta, op. aut.), je izgubio bitku. No on udara uvijek iznova te izaziva skandale u Crkvi. Sotona zna da će on svoje osvajanje izgubiti. Ipak, on razara sve što mu je god moguće i upotrebljava svoje oružje: seks, homoseksualnost, pobačaji i ostalo. On koji gubi, bori se svim oružjem. Dakako, Sotona je nasuprot Majke Božje Marije nemoćan; jer je Marija njemu već satrla glavu, kako se to prikazuje na tolikim Marijinim slikama i kipovima. Ipak kaže Majka Božja, kako u Lurdu tako i u Fatimi: „Molitva! Molitva! Pokora! Pokora!!!” Evo nam jasno izrečene poruke: đavao je stvaran ali stvarna je i pobjeda Jaganjčeva. Mislim da trebamo o tome razmisliti.

Pobuna časnih sestara

Dok su na našim duhovnim prostorima najveći problem karizmatici i njihovo, o, užasa li užasnog, pljeskanje u crkvi, u SAD-u, na primjer, čitave redovničke zajednice javno i odlučno istupaju protiv svoje vjere, reda, karizme. Već su i crkveni i svjetovni mediji više puta prenosili uistinu žalosnu informaciju, kako mnoštvo časnih sestara u Americi (poglavito njihova Unija viših redovničkih poglavarica) nedvojbeno izjašnjava podršku homoseksualnim „brakovima”, „ženskom svećeništvu”, abortusu, kontracepciji itd. Iz Vatikana se šalju vizitacije i opomene, kazne i dokumenti, crkveni velikodostojnici i komisije, no „radikalni feminizam časnih sestara”, izgleda, ne malakše. Udaraju po moralnim osnovama kršćanstva, ali i po dogmama naše vjere. HOĆE LI TAKO BITI I KOD NAS? Sestre, kako pišu internetski portali, osporavaju naučiteljsku ulogu biskupa, demonstriraju pred katedralama, napadaju preko medija, šalju mnoge, za obične vjernike, zbunjujuće signale i izjave, kojima pokazuju svoju „emancipiranost i napredak”. Tijekom poznate i aktualne debate oko reforme američkog zdravstva, biskupi su se suprotstavili Obaminu planu, i to dijelu koji se tiče prvenstveno reproduktivnih prava žena, dok su ga časne sestre LCWR-a (Leadership Conference of Women Religious; vrhovno tijelo sestara u SAD-u, ustanovljeno 1956., danas predstavlja 80 posto od 57 000 časnih sestara u SAD-u) pismenom izjavom podržale, kako piše New York Times. Nota bene, američki su katolici pokrenuli „demonstracije potpore osuvremenjivanju časnih sestara” u gotovo 50 gradova. Časne sestre i redovnici koji opravdavaju abortus? Jok, đavla sigurno nema. Pročitajmo si u Pismu ponešto o „Grozoti pustoši”. Mislim da smo blizu. Trebalo bi iz crkvenog kalendara izbaciti dakle sve svece, jer su svi oni imali okršaje s đavlom (vidi, npr. Sveta Faustyna Kowalska, itd.) Trebalo bi Katekizam skratiti na pola, jer mnogo je toga unutra povezano s đavlom. Trebalo bi... Sjećam se sjajne knjige sestre Tereze Zukić „Časna na skateboardu” (hrvatski: redovnica na kuglokliznoj daskalici) u kojoj ta draga sestra opisuje stanje u svojoj negdašnjoj Družbi. Čim se ostavilo evanđelje, ušla je psihologija i sestre su poučavane „kako moraju dnevno barem nekoliko minuta razgovarati jedne s drugima...” Ta Družba izumire, jer koja bi djevojka htjela ući u zajednicu gdje nema onog osnovnog – ljubavi? Ali zato ima frustracije i depresije. Koja naposljetku krivi Crkvu za trulež vlastitog srca.
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Booka

Predsjednik HBK i zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić: "Raduj se, zemljo Hrvatska, rat je završen!"

Raduj se, zemljo Hrvatska, jer ovim današnjim činom završava tvoja dugogodišnja muka rata i poraća, sve teške godine koje smo proživljavali uz različite teorije o kvalifikacijama Domovinskog rata. Današnjim činom, presudom, imamo se pravo svi ratovati, rat je završen - rekao je u petak mons. Želimir Puljić, predsjednik HBK i zadarski nadbiskup, na konferenciji za novinare koju je sazvao povodom oslobađajuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču.

- Mi biskupi smo danas o ovoj temi raspravljali na HBK i donijeli zaključke. Nismo se nadali ovako pozitivnom sudskom ishodu, iako smo ga, u našem dugogodišnjem traženju istine i pravde, priželjkivali. Ante Gotovina je heroj, vojnik, čovjek koji je u siječnju 1993. godine pozvao tadašnjeg zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđu da vojnicima govori o etici u ratu i miru. Hvala Bogu da su danas „pale u vodu“ kvalifikacije o udruženom zločinačkom pothvatu i etničkom čišćenju, jer je Ante Gotovina uvijek nastojao da njegovi vojnici budu pravi vojnici - kazao je mons. Puljić.

U Zadarskoj nadbiskupiji u petak je navedeno da je pok. Zadarski nadbiskup Ivan Prenđa osobno poznavao generala Gotovinu i sudu u Haagu za njega jamčio u kolovozu 2007. godine, siguran u generalovu nedužnost. „Spreman sam biti svjedokom istine“, zapisao je tada mons. Prenđa. Gotovina je i prije „Oluje“ pozvao mons. Prenđu da se obrati vojnicima riječima o moralnom ponašanju u ratu.

Zadarska nadbiskupija je u listopadu 2009. godine pokrenula i molitvene susrete „Krunicom za pravdu“, koji su započeli u Pakoštanima. Od tada svećenici redovito svakog utorka mole za hrvatske generale i molitva je uslišena, istaknuto je u petak u Zadarskoj nadbiskupiji.

Mons. Puljić je najavio misu zahvalnicu za generale, koja će se održati u zadarskoj katedrali 24. studenog u deset sati.