Još i sad živi jedna stara žena
na stotom katu, sama kao sjena, uvrh stubišta s tisuću stepenica, u sobi manjoj od krletke ptica, dovoljno ipak da tu krotko drijema jedna tužna baka što unuka nema.
Kraj kreveta nad glavom
u okviriću plavom na dometu očiju snenih gle, slika sinova njenih otišli u svijet - na rad.
Često je u potaji suze lila:
"O, djeco moja mila, pa ja po čitave dane zagledam na sve strane, ko da ću svaki čas vidjeti nekog od vas!"
Al sinovi se nisu mogli vratiti,
a mati to nije mogla shvatiti. Tugovala je starica: "O moji mališani, dobro biste napravili da ste mi se bar kartolinom javili, ljepši bi mi bili dani!"
Kao sivi oblaci,
što se mjere satima, promiču i godine pred bakinim vratima, al' baka svjejednako sa samoćom druguje, malo je nagluha, hod godina ne čuje. |
Budna svu noć osluškuje
i sama glasno tuguje: "unuci moji, moje djece dječice, u tami moje tuge, blistave moje svjećice, kad bih bar jednom vaša lica spazila ja bih vas beskrajno pazila i mazila.
Unuci moji,
gdje god postojite, dođite svojoj baki, zašto me se bojite? Čekam vas svaki dan, djeco moja premila, već sam vam odavna krasan dar pripremila!"
I lete tako godine duge,
a jadna baka prepuna tuge, na stotom katu uvrh stubuišta, na ovom svijetu nema ništa osim onog okvira u plavom kraj svog kreveta, negdje nad glavom. A ne zna ona da nikog nema i danima se za doček sprema. |
Nema komentara:
Objavi komentar