subota, 12. svibnja 2012.

ZLOČESTA MAMA


Imam «najzločestiju mamu» na svijetu!!!

Dok druga djeca jedu slatkiše za doručak, ja moram jesti pahuljice, jaja ili dvopek. Dok drugi jedu kolače za večeru i piju coca-colu, ja moram pojesti sendvič. A znajte da mi ni ručak nije kao njihov.

Ali barem ne patim sama. Moja sestra i dva brata imaju istu zločestu mamu.

Moja je mama uvijek htjela znati gdje sam. Čovjek bi pomislio da sam s uličnom bandom. Morala je znati tko su mi prijatelji i gdje idem. Uporno je tražila da se vratimo za sat vremena ako smo tako rekli – ili ranije, a ne za sat vremena i jednu minutu. Skoro se stidim priznati, ali kaznila bi nas kada je ne bi poslušali. Ne jedanput, nego svaki put kad nismo slušali i kad smo činili kako nas je volja. Sada vidite koliko je zločesta bila naša mama.

Morali smo nositi čistu odjeću i kupati se. Druga su djeca uvijek nosila istu odjeću danima. Jako smo se svađali jer nam je sama šivala odjeću kako bismo uštedjeli novac.

Zašto, zašto smo imali majku zbog koje smo se osjećali drukčijim od ostale djece?

Ali najgore tek dolazi. Morali smo biti u krevetu u devet svake večeri i ustati u 8 slijedećeg jutra. Nismo mogli spavati do podneva kao druga djeca. I dok su oni spavali, moja je majka uvela zakon o radu. Tako smo morali raditi po kući. Morali smo prati suđe, spremati krevete, kuhati i raditi druge strašne stvari.

Uvijek smo morali govoriti istinu, istinu i ništa drugo osim istine, čak i po cijenu vlastitog života – a skoro je tako i bilo.
Kad smo postali tinejdžeri, postala je mudrija, a naš život još nesretniji. Nije bilo trubljenja autima ispred kućnih vrata. Morali smo svoje dečke i djevojke pozvati u kuću prije no što smo s njima izlazili van. Da ih mama upozna! I uvijek bi provjeravala jesmo li tamo gdje smo rekli da ćemo biti. Nikad nisam imala prilike pobjeći u Meksiko. I dok su moje prijateljice imale dečke u zreloj dobi od 12 i 13, ja nisam smjela izlaziti do 16. Odnosno do 15, ako sam izlazila u školu. A to je možda bilo dva puta godišnje.

Tijekom godina, stvari se nisu ni malo popravile. Nismo mogli poput naših prijatelja ležati bolesni u krevetu i tako izbjegavati školu. Morali smo imati dobre ocjene. Dok se u knjižicama naših prijatelja šarenilo od crnih i crvenih ocjena, mi smo morali imati samo crne. One crvene, kojima su nastavnici upisivali jedinice, nisu dolazile u obzir.

Tako smo jedan po jedan maturirali. S mamom iza leđa koja nam je neprestano pričala, ponavljala, insistirala, kažnjavala i zahtijevala poštenje, nitko od nas nije mogao, a da ne završi srednju školu.

Moja mama je stvarno bila katastrofa. Od nas četvero, dvoje nas je završilo fakultet. Nitko od nas nikada nije bio uhapšen, ili rastavljen. Nitko se čak nikada nije potukao sa svojim supružnikom. Moja su oba brata služila na vrijeme vojsku…

I koga da sada krivimo za ono što smo postali? U pravu ste, našu mamu ! Pogledajte što smo sve propustili! Nikada nismo pili, krali, uništavali stvari, niti činili išta uzbudljivo poput naših prijatelja! Sve čemu nas je učila bilo je da odrastemo u vjeri u Boga, i da postanemo čovječni i ispravni ljudi.

A sada i ja odgajam tako svoje troje djece… I razumijem ih kad misle da sam malo zločesta. No, time se i ponosim…
Jer, vidite, ja se zahvaljujem Bogu što mi je dao «najzločestiju mamu» na svijetu.

MAJKA KRALJICA


U nekom su gradu trube objavile skup na glavnom trgu na kojem će se odlučivati tko bi bio najprimjereniji za kralja. Nastala je neopisiva gužva; na pozornici se pojavio nizak debeljuškast čovjek lijepo odjeven i pun zlatnog nakita! - Građani - obratio im se - mi smo bogati i moramo imati na čelu našega grada jednoga bogatog čovjeka!
Izviždali su ga, mnogi su protestirali, tražeći da kralj bude netko iz otmjenog roda; grof, vojvoda, kraljević…
Ali to nije odgovaralo drugima, koji su tražili da se izabere netko fizički snažan kako bi ih branio u slučaju potrebe. Oni su pozornicu doveli krupnog mišićavog čovjeka! - Nećemo ga - čuli su se povici s druge strane!
I nastao je sveopći metež, nitko nikoga više nije ni čuo a kamoli razumio i onda su se opet oglasile trube, a jedan stariji čovjek se obratio građanima. - Prijatelji moji, nemojmo se svađati oko kralja kojeg još nismo ni izabrali. Evo pozovimo jedno dijete tu među nama i njega pitajmo - neka nevino dijete kaže koga bi ono izabralo za kralja!
I dovedoše jedno dijete. Starac ga upita: - Koga bi ti želio za kralja? –
Ali ja ne želim kralja - reklo je dijete držeći palac u ustima - ja želim kraljicu. Neka to bude moja mama!!!

POSEBNA MAMA


Zamišljam Boga kako s velikom pažnjom izabire subjekte za produženje vrsta. On sve promatra i diktira anđelima upute u veliku knjigu: Beth Amstrong, sin Matija - svetac zaštitnik; Majorie Forest, kći Ceciulija - svetica; i tako dalje.

Konačno jednom anđelu spominje jedno ime i kaže sa smješkom:
- Ovoj ću dati dijete s teškoćama u razvoju.
- Zašto njoj, Gospodine, pa ona je tako sretna!
- Upravo zbog toga - kaže Bog sa smješkom - mogu li jednom djetetu s teškoćama u razvoju dati majku koja se ne zna smijati? To bi bilo okrutno.

- Ali, ima li ona dovoljno strpljenja?
- Ja ne želim da ga ima previše, jer će se utopiti u moru sažaljenja i očaja. Kad prođu početni šok i bijes, ona će to odlično obavljati. Gledao sam je danas. Samostalna je i nezavisna. Shvati, dijete koje ću joj darovati živjet će u svom vlastitom svijetu, a ona ga mora prisiliti da živi u njezinom svijetu, a to neće biti lako.

- Ali, Gospodine, ona ne vjeruje u Tebe!
- Nema veze - nasmiješi se Bog - to ću već dovesti u red. Ona je prikladna osoba. Ima i dovoljno egoizma.

- Egoizma?!? Pa zar je to vrlina?
- Ako se povremeno ne može odvojiti od djeteta, neće sve to moći preživjeti. Ovu ću ženu nadariti nesavršenim djetetom. Ona to još ne zna, ali treba joj zavidjeti. Nikada neće izgovorenu riječ prihvatiti kao nešto što je samo po sebi razumljivo. Ni jedan korak neće shvatiti kao nešto svakodnevno. Kada njezino dijete prvi put kaže "mama", bit će joj jasno da je doživjela čudo. Ja ću joj dopustiti da jasno spozna sve ono što i ja spoznajem: neznanje, okrutnost, predrasude. Dopustit ću joj da se izdigne iznad svega toga. Ona nikada neće biti sama. Ja ću biti s njom svaki dan njezina života, svake minute, jer ona radi moj posao toliko sigurno kao da je ovdje kraj mene.

- A njezin svetac zaštitnik?
- Ogledalo će biti dovoljno - nasmije se Bog
.

PREDODŽBA MAJKE



4 godine: Moja mama može sve!

8 godina: Moja mama zna puno toga! Doista puno toga!

12 godina: Moja mama zapravo i ne zna baš sve.

14 godina: Naravno, mama o tome nema pojma.

16 godina: Mama? Beznadno je staromodna.

18 godina: Ona? Vrijeme ju je pregazilo!

25 godina: Zapravo, mogla bi nešto o tome znati.

35 godina: Prije nego što odlučimo, 'ajmo pitati mamu.

45 godina: Pitam se što mama misli o tome…

65 godina: Kad bih barem mogla o tome razgovarati s mamom…

MAJČINIM STOPAMA

 U našem domu u Costa Mesi u Kaliforniji vladala je strka. Ali u kući s desetero djece i još jednim na putu, svaki je dan uglavnom bio takav. Tog mi je dana bilo posebno teško obavljati svakodnevne poslove - a sve zbog jednog malog dječaka.
Len, koji je tada imao tri godine, pleo mi se oko nogu kamo god bih išla. Kad bih zastala da nešto učinim pa se okrenula, spotakla bih se o njega. Nekoliko puta sam mu predložila da se ide igrati. '' Nećeš se ići ljuljati?'' opet sam pokušala.
Ali on se samo bezazleno nasmiješio i rekao: ''Ne, majčice. Radije bih ostao ovdje s tobom.'' I nastavio je skakutati za mnom.
Nakon što sam mu već peti put stala na prste, izgubila sam strpljenje pa sam ustrajala na tome da se ode van igrati s drugom djecom. Kad sam ga pitala zašto se tako ponaša, pogledao me je svojim milim zelenim očima i kazao: '' Majčice, u vrtiću mi je odgojiteljica rekla da moram ići Isusovim stopama, ali ja ga ne vidim pa idem tvojim stopama.''
Digla sam Lena na ruke i čvrsto ga zagrlila. Suze ljubavi i poniznosti potekle su zajedno s molitvom koja se rađala u mom srcu - molitva zahvalnosti za jednostavno i predivno razmišljanje trogodišnjeg dječaka.

O D M O R . . .


Šetati u prirodi.
Jesti kad si gladan.
Spavati kad si umoran.
Razgovarati s cvijećem i životinjama.
Divno i - savršeno besplatno!

Od za živce pogubna radnog mjesta puna buke do prenapučene plaže pune buke i natrag, na prepune ulice pune buke do za živce pogubna radnog mjesta puna buke...

Opuštenost, odmor, mir: pravi se odmor ne mjeri kilometrima ceste, nego satima tišine. Sreća odmora je u ispunjenoj radosti. Na sunčanu poljskom putu, u prozračnoj i svjetlom obasjanoj šumi može biti ljepše nego na Azurnoj obali!

Odmor!
Sreća je bliže nego misliš.
Odmor. Dođi k sebi!
Potraži tišinu. Nađi mir.
Ovdje stanuje radost
koja se izgubila zbog velike buke.

AKO...


Ako možeš ostati miran kada na tvome putu
svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe;
Ako sačuvaš povjerenje kada svi ostali sumnjaju;
Ako možeš čekati a da se ne umoriš čekajući;
Ako ne lažeš kada čuješ laž,
Ako ne mrziš kada tebe mrze,
I ako se ne praviš previše dobar,
niti govoriš previše mudro;

Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve;
Ako misliš, i misli ti ostaju uvijek čiste;
Ako znaš prihvatiti, i pobjedu i poraz;
Ako možeš podnijeti da tvoju istinu
varalice iskrivljuju da bi lakše prevarili budale;
Ako vidiš kako u djeliće razbijaju tvoj cilj,
I miran se sagneš da pokupiš ostatke;

Ako možeš sakupiti sva svoja dobra
I staviti ih na kocku, sve odjednom,
I izgubiti, i početi ponovo ispočetka;
Ako možeš prisliti svoje srce, živce
i svoje mišiće da služe tvojim ciljevima,
i kada su malaksali,
I ako ustraješ kada sve zastane,
Osim Volje koja ti govori: "Drži se dobro";

Ako možeš hodati s kraljevima i ne izgubiti ljudskost;
Ako te ni prijatelj ni neprijatelj ne mogu povrijediti;
Ako svaki čovjek znači nešto za tebe,
ali ni jedan previše;
Ako znaš dobro ispuniti svaku minutu svog života,
I svakog trenutka ideš pravim putem;
Tvoja će biti zemlja i sve njeno blago,
Jer
Biti ćeš Čovjek, sine moj!

ZA ŽIVOTA, BRATE, ZA ŽIVOTA


Želiš li usrećiti nekoga
kome želiš mnogo dobra…
učini to danas
za života, brate, za života..

Želiš li darovati cvijet?
Daruj ga danas s ljubavlju
za života, brate, za života…


Želiš li reći «volim te»
svojim ukućanima,
prijatelju bliskom ili dalekom,
reci to za života, brate, za života…

Ne čekaj da ljudi umru
da im očituješ dobrotu
i da osjete tvoju ljubav:
za života, brate, za života
to učini.

Bit ćeš veoma sretan
naučiš li dijeliti sreću
svima koje poznaješ
za života, brate, za života…

Umjesto da posjećuješ groblja,
umjesto da puniš grobove cvijećem,
ispuni srca ljubavlju
za života, brate, za života…

BAKA BEZ UNUČIĆA


Još i sad živi jedna stara žena
na stotom katu, sama kao sjena,
uvrh stubišta s tisuću stepenica,
u sobi manjoj od krletke ptica,
dovoljno ipak da tu krotko drijema
jedna tužna baka što unuka nema.
Kraj kreveta nad glavom
u okviriću plavom
na dometu očiju snenih
gle, slika sinova njenih
otišli u svijet
- na rad.
Često je u potaji suze lila:
"O, djeco moja mila,
pa ja po čitave dane
zagledam na sve strane,
ko da ću svaki čas
vidjeti nekog od vas!"
Al sinovi se nisu mogli vratiti,
a mati to nije mogla shvatiti.
Tugovala je starica:
"O moji mališani,
dobro biste napravili
da ste mi se bar kartolinom javili,
ljepši bi mi bili dani!"
Kao sivi oblaci,
što se mjere satima,
promiču i godine
pred bakinim vratima,
al' baka svjejednako
sa samoćom druguje,
malo je nagluha,
hod godina ne čuje.
 
Budna svu noć osluškuje
i sama glasno tuguje:
"unuci moji,
moje djece dječice,
u tami moje tuge,
blistave moje svjećice,
kad bih bar jednom
vaša lica spazila
ja bih vas beskrajno
pazila i mazila.
Unuci moji,
gdje god postojite,
dođite svojoj baki,
zašto me se bojite?
Čekam vas svaki dan,
djeco moja premila,
već sam vam odavna
krasan dar pripremila!"
I lete tako godine duge,
a jadna baka prepuna tuge,
na stotom katu uvrh stubuišta,
na ovom svijetu nema ništa
osim onog okvira u plavom
kraj svog kreveta, negdje nad glavom.
A ne zna ona da nikog nema
i danima se za doček sprema.

PROSJAK...



 - 6 kuna! - reče prodavačica na kiosku.
Platio sam i uzeo jutarnje izdanje novina. Stavio sam ih pod ruku i krenuo prema svom omiljenom kafiću. Iako je bilo rano nedjeljno prijepodne, dan je bio topao.
Rana jesen ili kasno ljeto. Na terasi je sjedilo nekoliko gostiju. Zavalio sam se u stolicu, naručio kavu i otvorio novine. Za susjednim stolom sjedio je mladi par, zauzet sam sobom. Ovlaš sam prošao stranicama posvećenim politici i zaustavio se na sportskoj stranici. Zvuk glazbe sa zvučnika miješao se sa zvukom zvona sa obližnje crkve koje je pozivalo na misu. Taman sam bio zadubljen u posljednje rezultate utakmica, kad sam više osjetio nego primijetio prisustvo nekog ispred sebe.
Podigao sam pogled. Ispred mene je stajao čovjek poderane odjeće, prljavog lica, nepočešljane kose i ispružene ruke. Očito prosjak.
- Nemam! - rekao sam kratko i vratio se rezultatima.
Nije reagirao.
- Nemam ništa za tebe! Ajde odzuji dalje! - povisio sam glas, želeći ostaviti dojam.
Prosjak je i dalje stajao mirno ispružene ruke.
- Zar me nisi čuo, nemoj da te sada…- zastao sam u pola riječi jer mi je pažnju privukao maleni predmet u njegovoj ruci.
Bilo je to raspelo.
- Pa on ne prosi, on daje! - sinula mi je misao koja me šokirala.
Začuđeno sam gledao u raspelo. Tek tada postao sam svjestan njegovog pogleda. Pogleda punog takve mirnoće, blagosti i nježnosti da me to jednostavno – pokosilo.
Neobjašnjivo jak osjećaj sramote i stida zapekao me u prsima. Pogled mi se zamaglio i gotovo nekontrolirano počele su mi teći suze niz lice. Okrenuo sam glavu u stranu i pokrio oči rukama, kao da se time želim zaštititi. Na brzinu obrisao sam suze i poželio reći »sorry, stari« ili neku sličnu glupost. No, više ga nije bilo ispred mene.
Ustao sam od stola i počeo se okretati na sve strane ne bi li ga vidio negdje. Par za susjednim stolom gledao me sa zanimanjem.
- Jeste li vidjeli….
Na stolu do novina ležalo je raspelo. Polako sam ga uzeo drhtavom rukom. Bilo je toplo. Sjeo sam na stolicu i u nevjerici dugo još gledao u njega. Od tog dana trudim se da ne prođem uz prosjaka a da mu ne podam nešto. Ako ništa drugo barem malo samilosti.

KAKO SAM PROPITKIVAO UVIJEK ISTE UČENIKE


Učenici su primijetili da uvijek propitkujem iste učenike, a i sam sam to primijetio. Zašto to činim, zapitah se. A ti su mi učenici bili veoma dragi, rado sam gledao u njihove oči i radovao se njihovom osmijehu, pa čak sam želio naći učešća i u njihovim brigama i suzama. Oni su bili moji ljubimci.
A onda mi jednog dana na pamet dođe ova misao koju želim sada s vama podijeliti.
Godinama sam u sebi izricao ovakve riječi: "Zašto me, Gospodine, toliko bičuješ, provjeravaš, ispituješ, iskušavaš i svim valima svojim prekrivaš? Kad će biti kraj tvojoj kušnji? Umoran sam više od tvojih ispita."
I tako, kad sam postao ostarjeli profesor, pa kad sam i sam propitkivao iste ljubljene učenike, pomislih: "Možda mene Bog posebno ljubi."