Djeca doživljavaju Boga, uglavnom, onako kako ga doživljava sredina u kojoj žive.
Tu bih mogao stati. Možda to i ne bi bilo tako loše? Ne treba uvijek puno riječi da se izrekne istina.
Ipak ću nastaviti.
Jedan dječak je pričao svojim roditeljima da je u nekoj kapelici vidio anđela. Vjernicima koji znaju da je Isus rekao da djeca imaju svojeg anđela to nije ništa čudno. Čak su i mnogi odrasli svjedočili da im je pomogao u nekoj životnoj opasnosti. No, više od jednokratnog „mističnog“ iskustva djeca, baš kao i odrasli, imaju potrebu za neprestanim odnosom sa svojim Stvoriteljem. Kako to omogućiti?
Stara izreka glasi: Obitelj koja zajedno moli zajedno i ostaje. Ova izreka je nastala na temelju iskustva. Ali molitva nije samo konzervans protiv raspadanja osnovne stanice društva već i uvod u iskustvo vjere i zajedništva s Bogom. Neke životne okolnosti posebna su prilika da djeca kroz molitvu iskuse da je Bog živ, stvaran i konkretan. Evo nekoliko primjera…
Prije desetak godina doselili smo u novi kvart. Sva djeca su se vozikala naokolo biciklićima pa su mi i moji sinovi (tada stari 4 i 5 godina) rekli da i oni žele bicikle. Pokušao sam im objasniti da smo imali velike troškove oko useljenja i da ovaj tren baš nismo za to. Zato im predložih: „Ako ste spremni moliti, idemo moliti da Bog to riješi“. Mi smo molili a Bog je riješio. Svako jutro smo otvarali prozor i gledali od kuda će doći bicikli! Peti dan me nazvao rođak i rekao da mi stric šalje neki novac da dečkima kupim ono što žele. Stric živi na drugom kraju Hrvatske i, naravno, ništa nije znao o dječjoj molitvi.
Kad sam radio kao vjeroučitelj u jednoj osnovnoj školi, u neki razred je išao „problematičan“ dječak. Kako ne bi bio problematičan kad je s majkom, nasilnim ujakom i još troje braće živio u neljudskim uvjetima, u nekakvom kokošinjcu bez vode?! Radi nezgodne naravi nije bio baš omiljen među djecom ali kad sam cijelom razredu predložio da svi zajedno molimo za njegovu situaciju, svi su bili ZA! Nakon samo dva mjeseca molitve dogodilo se nešto čudesno. Osobno ih je posjetio načelnik općine i ponudio na korištenje solidan gradski stan. Djeca ovakav rasplet događaja nikako nisu željela pripisati sretnom spletu okolnosti već molitvi u kojoj su i ona sudjelovala.
Rado se sjećam jedne situacije iz života Davida Wilkersona koji je krajem pedestih godina prošlog stoljeća pokrenuo lanac odgojnih centara za mlade koji su živjeli na ulicama američkih gradova. U samim počecima, njihov prvi centar bio je radi financijskih problema na rubu zatvaranja. Djeci su objasnili kakva je situacija i pozvali u kapelicu na molitvu. Molili su tako nekoliko večeri uzastopno nakon čega je uslijedio odgovor. Od anonimnog donatora dobili su ček u vrijednosti 10 tisuća dolara. Bilo je to dovoljno za nastavak ove vrijedne misije koja traje još i danas. Kad su djeca čula što se dogodilo, sva su željela primiti u ruke spasonosni komad papira. Ček je išao od ruke do ruke tako dugo dok se na kraju nije sav zamastio od dječjih prstiju. Usred životne oluje, djeca su doživjela da se Bog brine za njih.
Možda vam se činilo ludo kad sam sa sinovima molio za bicikle pogledavajući kroz prozor hoće li se dogoditi neko čudo? Ludo ili čudno možda nekome je ali djeci je to bilo OK. Na koncu, nije li Isus rekao da nećemo ući u Kraljevstvo Božje ako ne budemo kao djeca? Zato sam se ponašao kao dijete. Možda bih to trebao i češće činiti jer je takav stav, očigledno, dotakao Božje očinsko srce.
Moji sinovi su sada tinejdžeri. Predivno mi je gledati ih kako odrastaju. Svakim danom imamo sve više tema o kojima možemo razgovarati. Teme o Bogu, vjeri i molitvi uvijek su diskretno prisutne, osim kad se rasplamsaju u prave male, teološke diskusije. Ali najviše od svega me raduje kad imaju hrabrosti biti svjedoci među svojim vršnjacima, kad govore o Isusu ili opominju za neprimjereno ponašanje.
Nedavno je stariji sin na satu engleskog izazvao „incident“. Na pitanje učiteljice, što je po horoskopu, rekao je:
– Ništa!
-Ali nešto moraš biti, da vidimo kad si rođen.
-Nisam praznovjeran, ja sam vjernik, odgovorio je hrabro. Na to su se protestno uključili i drugi učenici, pa je profesorica zaključila da je najbolje da preskoče ovu lekciju.
Paradoksalno je da neki odrasli imaju infantilnu sliku Boga kao starca s dugom sijedom bradom koji sjedi na oblaku a nekoj djeci je to osoba bliska i stvarna jednako kao i oni samima sebi. Razliku čini iskustvo.
Djeca doživljavljavaju Boga, uglavnom, onako kako ga doživljava sredina u kojoj žive.
Tu bih mogao stati. Možda to i ne bi bilo tako loše? Ne treba uvijek puno riječi da se izrekne istina.
"U svetištu sam tebe motrio gledajuć ti moć i slavu. Ljubav je tvoja bolja od života, moje će te usne slavit."
Psalam 63
Jedan dječak je pričao svojim roditeljima da je u nekoj kapelici vidio anđela. Vjernicima koji znaju da je Isus rekao da djeca imaju svojeg anđela to nije ništa čudno. Čak su i mnogi odrasli svjedočili da im je pomogao u nekoj životnoj opasnosti. No, više od jednokratnog „mističnog“ iskustva djeca, baš kao i odrasli, imaju potrebu za neprestanim odnosom sa svojim Stvoriteljem. Kako to omogućiti?
Stara izreka glasi: Obitelj koja zajedno moli zajedno i ostaje. Ova izreka je nastala na temelju iskustva. Ali molitva nije samo konzervans protiv raspadanja osnovne stanice društva već i uvod u iskustvo vjere i zajedništva s Bogom. Neke životne okolnosti posebna su prilika da djeca kroz molitvu iskuse da je Bog živ, stvaran i konkretan. Evo nekoliko primjera…
Prije desetak godina doselili smo u novi kvart. Sva djeca su se vozikala naokolo biciklićima pa su mi i moji sinovi (tada stari 4 i 5 godina) rekli da i oni žele bicikle. Pokušao sam im objasniti da smo imali velike troškove oko useljenja i da ovaj tren baš nismo za to. Zato im predložih: „Ako ste spremni moliti, idemo moliti da Bog to riješi“. Mi smo molili a Bog je riješio. Svako jutro smo otvarali prozor i gledali od kuda će doći bicikli! Peti dan me nazvao rođak i rekao da mi stric šalje neki novac da dečkima kupim ono što žele. Stric živi na drugom kraju Hrvatske i, naravno, ništa nije znao o dječjoj molitvi.
Kad sam radio kao vjeroučitelj u jednoj osnovnoj školi, u neki razred je išao „problematičan“ dječak. Kako ne bi bio problematičan kad je s majkom, nasilnim ujakom i još troje braće živio u neljudskim uvjetima, u nekakvom kokošinjcu bez vode?! Radi nezgodne naravi nije bio baš omiljen među djecom ali kad sam cijelom razredu predložio da svi zajedno molimo za njegovu situaciju, svi su bili ZA! Nakon samo dva mjeseca molitve dogodilo se nešto čudesno. Osobno ih je posjetio načelnik općine i ponudio na korištenje solidan gradski stan. Djeca ovakav rasplet događaja nikako nisu željela pripisati sretnom spletu okolnosti već molitvi u kojoj su i ona sudjelovala.
Rado se sjećam jedne situacije iz života Davida Wilkersona koji je krajem pedestih godina prošlog stoljeća pokrenuo lanac odgojnih centara za mlade koji su živjeli na ulicama američkih gradova. U samim počecima, njihov prvi centar bio je radi financijskih problema na rubu zatvaranja. Djeci su objasnili kakva je situacija i pozvali u kapelicu na molitvu. Molili su tako nekoliko večeri uzastopno nakon čega je uslijedio odgovor. Od anonimnog donatora dobili su ček u vrijednosti 10 tisuća dolara. Bilo je to dovoljno za nastavak ove vrijedne misije koja traje još i danas. Kad su djeca čula što se dogodilo, sva su željela primiti u ruke spasonosni komad papira. Ček je išao od ruke do ruke tako dugo dok se na kraju nije sav zamastio od dječjih prstiju. Usred životne oluje, djeca su doživjela da se Bog brine za njih.
Možda vam se činilo ludo kad sam sa sinovima molio za bicikle pogledavajući kroz prozor hoće li se dogoditi neko čudo? Ludo ili čudno možda nekome je ali djeci je to bilo OK. Na koncu, nije li Isus rekao da nećemo ući u Kraljevstvo Božje ako ne budemo kao djeca? Zato sam se ponašao kao dijete. Možda bih to trebao i češće činiti jer je takav stav, očigledno, dotakao Božje očinsko srce.
Moji sinovi su sada tinejdžeri. Predivno mi je gledati ih kako odrastaju. Svakim danom imamo sve više tema o kojima možemo razgovarati. Teme o Bogu, vjeri i molitvi uvijek su diskretno prisutne, osim kad se rasplamsaju u prave male, teološke diskusije. Ali najviše od svega me raduje kad imaju hrabrosti biti svjedoci među svojim vršnjacima, kad govore o Isusu ili opominju za neprimjereno ponašanje.
Nedavno je stariji sin na satu engleskog izazvao „incident“. Na pitanje učiteljice, što je po horoskopu, rekao je:
– Ništa!
-Ali nešto moraš biti, da vidimo kad si rođen.
-Nisam praznovjeran, ja sam vjernik, odgovorio je hrabro. Na to su se protestno uključili i drugi učenici, pa je profesorica zaključila da je najbolje da preskoče ovu lekciju.
Paradoksalno je da neki odrasli imaju infantilnu sliku Boga kao starca s dugom sijedom bradom koji sjedi na oblaku a nekoj djeci je to osoba bliska i stvarna jednako kao i oni samima sebi. Razliku čini iskustvo.
Djeca doživljavljavaju Boga, uglavnom, onako kako ga doživljava sredina u kojoj žive.
Pred
mnogo vremena boje su sudjelovale u strašnoj prepirci. Svaka se boja
proglašavala apsolutno najboljom, najvažnijom, najpotrebnijom,
najdražom... 
