Gdje je istinska radost

Četvrta korizmena nedjelja: Jš 5, 9a. 10-12; 2 Kor 5, 17-21; Lk 15, 1-3. 11-32
Tema današnjih čitanja je Božja rasipna dobrota. Božja dobrota se opisuje koristeći radikalno novu sliku oca, koja omogućava dublje shvaćanje Boga. Radi se o Bogu koji dopušta da čovjek slijedi svoje snove, koji nije pristran prema nikome, koji vjerno i strpljivo čeka na povratak, koji blago ispravlja ljudske krive stavove. Bog žarko želi biti pomiren sa čovjekom; čak puno više negoli što čovjek želi biti pomiren s Bogom, a ujedno je Božja žarka želja da ljudi međusobno budu pomireni. Božja rasipnost je nevjerojatna. Nikakvog ograničenja ne stavlja kad se slavi povratak u život odlutale osobe, a drugome kaže: »Sve moje i tvoje je.« Evanđeoska prispodoba govori što je bitno kod radosti. Kao prvo, čovjek mora biti svjestan da je razlog radosti Božja dobrota. Bilo je potrebno da rasipni sin uoči svoje pogreške i da se ponizno vrati ocu. Tek kad čovjek to učini, može se istinski radovati. I stariji sin je morao prihvatiti bratovo obraćenje; morao je nadići razočaranost zbog očeve spremnosti oprostiti. Tek kad čovjek to učini, može se istinski radovati. Nije uvijek lako radovati se zbog Božjih razloga, no ova nas nedjelja »laetare« poziva na to.
Važnost i ljepota promjene
Ulomak iz Knjige proroka Jošue donosi samo nekoliko redaka. Ipak u tih nekoliko redaka donosi se nekoliko važnih promjena kroz koje je prošao izraelski narod. Prva promjena je socijalna, tj. promjena koja se dogodila povezana s narodom. Narod više nije morao podnositi degradaciju kao što je to bilo u egipatskom sužanjstvu: nisu više bili narod zarobljeništva, nisu više morali raditi teške fizičke poslove za nekoga drugoga. Sada su došli u zemlju gdje su slobodno i otvoreno mogli častiti svoga Boga. Život u obećanoj zemlji značio je da su mogli ubirati plodove svoga rada. Boravak u obećanoj zemlji nije značio da više neće raditi fizičke poslove, ali te poslove nisu više morali raditi za drugoga. Druga promjena je bila promjena iz potpune ovisnosti o nebeskoj hrani (mani) na ovisnost o zemaljskom kruhu. Ta promjena je značila kraj života u pustinji. Mogli su se sada nastaniti u plodnoj zemlji i sami sijati sjemenje od kojeg će ubirati plod. To je bilo potpuno novo razdoblje u njihovoj povijesti. Obećanje da će ući u zemlju kojom teče med i mlijeko napokon se ispunilo.
Potreba »novog vremena« i pomirenja
Pavlov ulomak iz Poslanice Korinćanima govori o tome kako Bog pomiruje grešnike. On to čini na veoma neobičan način - smrću svoga Sina. U ovom ulomku Pavao stavlja u kontrast ovo vrijeme, vrijeme grijeha i udaljavanja od Boga, i buduće vrijeme, vrijeme ispunjenja i jedinstva s Bogom. Oni koji su preobraženi u Kristu, već žive u tom novom vremenu. Govoreći o toj preobrazbi, Pavao koristi slike koje su upotrebljavali i proroci; govori o novom stvorenju i novim stvarima. U tom novom vremenu važno mjesto zauzima pomirenje. Pomirenjem prestaje svaka vrsta neprijateljstva, kako prema čovjeku, tako i prema Bogu. Pavao donosi zanimljivu argumentaciju: Bog nas je pomirio sa sobom, a ujedno dao i obvezu pomirenja. Bog nije taj koji se sjeća prošlih grijeha, on ih pomiruje po Kristu. Govoreći o pomirenju Pavao naglašava vidik »za nekoga«. Naime, iako je Isus bio nevin on je podnio muku »za« čovjeka. Iako je bio bez grijeha, dao je sebe kao žrtvu za grijehe, za grešnike. Pavao smatra da on mora služiti pomirenju. Budući da je sam pomiren s Bogom, sada Bog preko njega djeluje u životima drugih ljudi.
Božja rasipnost
Ulomak iz Lukina evanđelja donosi poznatu prispodobu o ocu i sinovima. Može se uočiti da prispodoba govori o dvije stvari. Prva je jasna, a to je govor o Božjem milosrđu koje on pokazuje prema raskajanom grešniku. A druga stvar je pokazati suprotnosti između Božje otvorenosti i onih koji sebe smatraju vjernima, ali su naglašeno uskogrudni. Govor o starijem bratu nije slučajno prikazan. Jasno je da se život mlađeg brata ne može nikako opravdati. Neprihvatljiv je odlazak, ne samo od oca nego i iz domovine, te rasipničko ponašanje. On ne samo da odlazi nego postaje prijatelj s poganima te nakraju čuva svinje (što je Židovima bilo strogo zabranjeno). No kao što je njegovo otuđenje bilo veliko, i njegov je povratak bio veličanstven. Očevo ponašanje je isto tako bilo neočekivano: prvo je sinu dao dio imanja, zatim ga je velikodušno primio. Otac je respektirao odluku oba sina, iako se s tim odlukama nije slagao. Kad je postalo jasno da su pogriješili, obojici im je oprostio. Stariji brat je donekle bio sličan mlađem. Kao što je mlađi prethodno osramotio obitelj otišavši od nje, tako i stariji ne želi biti dionik obiteljske gozbe; mlađeg brata čak i ne zove bratom.

Bog malo govori

Bog malo govori. Kad bi on pisao, nikad ne bi napisao jednu knjigu. Ali zato je svaka njegova riječ poezija, a za poeziju je karakteristično da ne tumači, nego da pušta svaku riječ živjeti obiljem svog života, svoje neiscrpne simbolike, o kojoj se neprestano pišu knjige.




Bog u nekoliko tisuća godina kaže riječ: Neka bude kopno, more, sunce..., i bi tako. Svaka njegova riječ postaje stvarnost.



Bog Abrahamu kaže: "Idi iz zemlje svoje... u krajeve koje ću ti pokazati" (Post 12, 1). I ništa više! Ne tumači on što bi čovjeku bilo tako dobrodošlo da ne gubi mnoštvo svojih energija i ne kaže na kraju: Uzalud! On ne kaže koliko dugo Abraham mora ići ravno, kada treba skrenuti lijevo. Uopće ne kaže gdje je ta Obećana zemlja. Samo kaže: Idi!



A lutanja, a utrošene energije! Sve to kod Boga ima svoju vrijednost. Možda je njemu vrednije "ići" nego "stići".



Ni Mojsije ne prolazi bolje. Put kroz pustinju, dulji put (premda postoji kraći put do Obećane zemlje, Bog bira dulje putove) put je čišćenja i mnogih umiranja, umiranja jedne cijele generacije. A mi bismo Obećanu zemlju odjednom!



Od proroka traži da se odazovu (Izaija) i da govore što im on nalaže (Jeremija) ne obazirući se na njihove osobne muke (Hošea).



Ni s Marijom nije nimalo drugačiji: "Začet ćeš i roditi sina" (Lk 1, 31). Ništa više. Ni kako će to biti ni gdje će se sin roditi, ni što će Josip ili drugi misliti i učiniti. Dovoljno je da Josipu kaže čije dijete Marija nosi. Dovoljno je da se rodi, pa makar u betlehemskoj štalici. Dovoljno je da s njim bježi u Egipat.



Trideset godina najobičnijega života u Nazaretu Bogu nije izgubljeno vrijeme.



Isus, kao pravi sin svojega Oca, čini isto što i Otac: "Učinit ću vas ribarima ljudi" (Mt 4, 19); "Čašu ćete moju piti" (Mt 20, 23); "Drugi će te opasivati" (Iv 21, 18).



Kolikima je – kao Pavlu – pomrsio planove!



Čini mi se da nam nema druge nego zaključiti: Govori li nam Bog ili naša mašta, znat ćemo po broju riječi: ono što je puno, nije od Boga, jer je inflacija riječi Bogu strana. On želi da svaka riječ progovori.



To je teško prihvatiti. Htjeli bismo puno tumačenja barem iz toga razloga da se ne prevarimo, da krivo ne shvatimo. On se toga ne boji, kao ni naših skretanja ni lutanja. Valja poći! A on će već naći načina usmjeriti nas kamo trebamo ići i što trebamo reći. Valja se samo pretvoriti u uho. Jer kad Bog progovori riječ, onda stvara svijet i pokreće život. Iz ničega!

Vlč. Zlatko Sudac: Ljubav je najveća karizma

Možete li, iz svoje dosadašnje djelatnosti i iz saznanja kako Vas ljudi doživljavaju u domovinskoj i svjetskoj javnosti, za sebe reći da ste karizmatik?vlč. Z. SUDAC: Kao prvo želim objašnjenjem rasteretiti riječ karizma - karizmatik - karizmatičan. Ovi su pojmovi zadnje vrijeme pomalo opterećeni, ali tome nije kriva Crkva, već određeni neobjektivni ili krivi pristupi karizmama i službama u Crkvi.Što znači biti karizmatik? To znači vjerovati Gospodinu Isusu Kristu živome i uskrslome, dopustiti da naše srce zahvati dubina Duha Božjeg i onda svatko po svojim darovima i sposobnostima, talentima koje nam je Gospodin dao, služiti nadohvat Crkvi vjernom Božjem narodu.Karizmi je u Crkvi bilo i bit će ih. Ja sebe doživljavam kao svećenika i nisam nešto više niti manje, nego svećenik u službi Crkve Božje. Ako se želi raspravljati o karizmama, mišljenja sam da trebamo slušati smjernice naših biskupa koji su se izjasnili glede problematike o karizmama, kariz-matskim seminarima i ostalim manifestacija koje su se na temelju karizmi u zadnje vrijeme ostvarivale na našem području.Što mislite zašto je u posljednje vrijeme na našem području toliko atraktivno sve ono što poziva i potiče na karizmatski nastup u našem društvu?vlč. Z. SUDAC: Ako neki čovjek zaista iz iskustva svjedoči, govori o snazi Duha i onome što je Bog izveo u njegovom životu, možemo li odmah pravilno to nazvati karizmatskim nastupom? Ja bih to radije nazvao SVJEDOČKIM NASTUPOM. U današnje doba ljudi zaista traže svjedoke, oni žele osobni susret s Gospodinom, jer ih samo On može iznutra duboko zahvatiti i promijeniti. Svi smo mi službenici Gospodnji, pogotovo biskupi, pa svećenici, a onda i svaki vjernik. Svjedočiti Krista živog u svom životu - to je pravi karizmatski nastup u normalnosti i svemu onome što se doživljava u svakodnevici života. Posebni seminari, nastupi, duhovne obnove i vježbe - vrlo su potrebni. Mislim da je to jedno osvježenje duha. Biskupi nisu protiv toga, samo žele da se takvi događaji odvijaju po određenim smjernicama i uz dopuštenje lokalnog biskupa.Uočavate li Vi razliku između takvih karizmatskih nastupa, bilo Vaših ili drugih protagonista poput Manjackala, Rufuza i dr., i redovitog pastorala kojim se, osobito župnici, ustrajno trude prenijeti vjeru? vlč. Z. SUDAC: Ljudi traže iskustvo Boga i svećenike koji će govoriti iz srca, i to one stvari koje su danas aktualne i potrebne našem narodu i ljudima vjere. Duboko sam uvjeren da postoji određena razlika između mojih nastupa i nastupa drugih na njihovim seminarima. Ja zapravo u Hrvatskoj nisam imao ni jedan seminar ili javno okupljanje. Ako nešto slično činim onda su to duhovne vježbe koje traju šest dana u sklopu duhovnog centra "Betanija". Na takvom djelovanju i održavanju takvih duhovnih vježbi inzistira i moj biskup, mons. Valter.Moje duhovne nastupe i govore pokušavam usmjeriti k tome da ljudi zažive svoj vjernički život u svojim župama, gdje je sjeme njihove vjere i duhovnog života i niklo.To što sam imao "seminar" u Zagrebu i nastup u Vukovaru, zapravo je bilo slavljenje sv. mise i izricanje molitve za sve naše nastradale. To, naime, nije bio seminar, već susret s ljudima koji žive u toj župi. Htio sam im dati poticaj za nadu, molitvu, za oproštenje i ljubav. U Zagrebu sam zapravo održao duhovne vježbe "zatvorenog tipa", isključivo za jednu grupaciju ljudi: za naše branitelje i njihove obitelji, invalide Domovinskog rata. Te su duhovne vježbe trajale više dana, gotovo cijeli tjedan.Seminari su također korisni, ali se mogu i krivo shvatiti. U zadnje vrijeme se poimaju kao nešto što je "puklo" u tom trenutku, poput nekog hita - to je aktualno, a kad sve prođe i sve se smiri, zanos i odluke splasnu. Duhovne vježbe žele čovjeka integrirati u župu; za takav rad s ljudima imamo više vremena jer duže traju. Tada se čovjek ima vremena susresti sa sobom, sa svojim problemima, razmišljati o tome kako se više aktivirati u župi. Na taj način odvojiti jedno vrijeme i izložiti se Bogu uvelike koristi ljudima za donošenje odluka u osobnom življenju vjere, kao i na planu župe i zajednice. Za jednu župsku zajednicu to može biti veliki blagoslov.Osjećate li razlike u svom djelovanju prema ljudima u Hrvatskoj i ljudima u Americi?vlč. Z. SUDAC:Postoji velika razlika. U Americi žive ljudi različitih mentaliteta. To je poput jedne velike zdjele u kojoj se miješaju nacije cijeloga svijeta. U Americi je demokracija razvijena na drukčiji način nego u nas. Postoji velika sloboda izražava-nja, a sve to zahtijeva drugačiji pastoralni pristup i način rada s vjernicima. Naravno, da će i svećenik onda prilagoditi svoje nastupe i propovijedi. Svaka sredina, svaka država SAD-a zahtijeva drukčije ideološko i metodološko osmišljavanje nastupa, seminara ili duhovne obnove. Ono što je najbitnije jesu sakramenti, ljubav prema Mariji, poslušnost Sv. Ocu i Katoličkoj crkvi. To su tri stožera na kojima stoji katoličanstvu. U Americi te stvari jako naglašavaju pa sam primijetio da je tamo to potrebno.U naših ljudi u Hrvatskoj problemi su drukčije naravi. Tu postoje problemi socijalne naravi: nezaposlenost, mladi koji imaju problema s drogom i drugim ovisnostima, nezadovoljstvo, razne frustracije, problemi branitelja, oboljelih od trauma iz Domovinskog rata...Tu čovjeka treba razumijeti i voljeti, oprostiti mu i dati poticaj da nađe u sebi snage za oproštenje i suživot, i da oni koji su katolici, u sakramentima i u zajedništvu s Katoličkom crkvom, nastave novim putem koje je otvoren za budućnost mladih i naših obitelji.Kako Vi doživljavate da Vas drugi ljudi doživljavaju?vlč. Z. SUDAC: Želim reći samo ovo: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati, jesu li Božji ili nisu. Svoj život potpuno prepuštam u ruke Božje. Ja ću činiti sve što moj biskup i moja Crkva od mene traže. Nije mi teško poslušati biskupa i nadasve volim služiti Katoličkoj crkvi - Crkvi kojoj vjerujem, volim služiti Gospodinu.Ono što me čini radosnim jest raditi s ljudima; ući "pod kožu" problema svakog čovjeka, svakom pristupiti osobno. Dakle ne objektivno, nego osobno imati kontakt s ljudima i živjeti svoje svećeništvo u svoj njegovoj širini, punini i kreativnosti koje nam vatikanski koncil i dokumenti Katoličke crkve nude.Je li to naporno i zahtjevno? vlč. Z. SUDAC:Naporno jest, ali je i vrlo radosno, ispunjajuće. Mogu reći da sam zaista sretan i da svoj život ne bih mijenjao ni za jedan drugi.Vaša poruka mladima i našim čitateljima? vlč. Z. SUDAC:Budite mudri i kritični! Ne dopustite da vama manipuliraju. Nadasve budite ljudi velikog srca i širine, razumijevanja i tolerancije. Trebamo poštene i marljive ljude, otvorene za rad i izazove u životu. One koji će tražiti nešto novo! I još nešto: molim vas, molite, molite! Neka vam niti jedan dan ne prođe, a da ne zastanete u tišini pred Gospodinom. Imajte svoj osobni susret i kontakt s njim u molitvi. Sve vas puno pozdravljam i želim vam puno Božjeg blagoslova, mira i radosti!Razgovor vodio: vlč. Dalibor Božić

Oprost

Tek kad se pomirim i s bližnjima, s braćom, i Isus će mi dati svoje oproštenje. Gospodin me poziva najprije da molim oproštenje i da oprostim drugima (to je početak ponovnog uspostavljanja narušenih veza između mene i bližnjih i između nas i Boga, kao uvjet za primanje Vode žive). Potpuno je bez koristi vjerovati da mi Bog oprašta moje grijehe sve dok ja odbijam ili zanemarujem pomirenje s braćom; neće biti oproštenja niti oslobođenja niti ozdravljenja bez iskrenog praštanja drugima koji su zgriješili protiv mene... Ako želiš mir, moraš oprostiti od srca (Mt 18,35). Ne postavljaj nikakvu granicu oproštenju uvreda (usp. Mt 19,21-22; Lk 17,4). Nije dovoljno otići na Ispovijed, a doma je netko zbog mojih uvreda bolestan (prije se treba pomiriti s bratom; usp. Mt 5,23, ili barem odlučiti to što prije). Bog traži da oprostimo da ne bismo trpjeli, ni drugima zadavali bol. Mržnjom čovjek može postati sotona (sotona nikada ne može reći, ni Bogu ni čovjeku: 'žao mi je', 'oprosti', 'kajem se' - zato je pakao vječan). Tko do kraja tjera pravdu, čini nepravdu! Pravednost nije dovoljna - nju nadilazi ljubav; zato pravda mora biti ublažena milosrđem, ljubavlju.
- Pomirenje s braćom kazuje da sam iskren tražeći Božje oproštenje. Povrijediti bratsku ljubav znači uvrijediti Gospodina. Ne-praštanje je protest protiv oproštenja Božjeg! Duh Sveti nas uči da treba opraštati kako Bog oprašta: On nikoga ne isključuje iz svoje ljubavi. Jedina apsolutna prijetnja, koju je Bog po Isusu izrekao, jest ova: u mukama je svatko tko od srca ne oprosti svome bratu (Mt 18,34-35). Neću biti 'kažnjen zbog' svoje okrutnosti - manjak milosrđa već je samo po sebi pakao. Budi, stoga, milosrdan prema drugima kao što je Isus bio s nama; On nam kaže da nas Njegov Otac ljubi kao Njega samoga a i On da nas ljubi kao što ljubi svoga Oca. Želiš li biti božanski, budi božanski milosrdan prema drugome (usp. Lk 6,36); proglasi ga pred Bogom nevinim (to ne znači pristati na nepravdu /opraštanje nije ubijanje nepravde/, nego ga, iz kršćanske ljubavi, u tebi samome, smatraš nevinim, 'jer ne zna što čini'; svaki od nas je ranjen istočnim grijehom i potrebni smo samilosti jedni od drugih) - pa ćeš vidjeti kako se ostvaruje Božje djelo u njemu, kako ga On obnavlja i čisti... Htjeli-ne htjeli, braća smo. Braća bi nam prestala biti onda kada bismo prestali govoriti: 'Oče naš'! (usp. sv. Augustin).
- Kršćanin sije mir - a ne razdor; gasi požar - sluša i šuti; na uvredu odgovara molitvom; na klevetu odgovara blagoslovom; ako je progonjen - ne napada; izbjegava zadjevice, nadmudrivanja, vrijeđanja i nepravde; nastoji oko uspostavljanja mira i sloge; posreduje među sukobljenim stranama; sve čini da ukloni i uzroke i posljedice sukoba.
- Svako takvo tvoje milosrđe ima budućnost... Zato oprosti i unaprijed, već sada svim onima koji će te još ikada povrijediti do tvoje smrti...
- Konačno, opraštanje se ne uvjetuje. Sv. Ivan Krizostom kaže: Bog traži da prvi treba moliti za oproštenje onaj koji se je prvi sjetio problema, a ne onaj koji je prvi uvrijedio! Slično kaže i papa u Sarajevu: Ne treba čekati da se drugi promijene: tako ni opraštanje ili traženje oproštenja ne treba biti uvjetovano pokajanjem na drugoj strani. Samo ljubav poznaje savršenstvo Zakona; samo je ona vjerodostojna, sve ostalo je sablazan... Povjeruj da nemaš neprijatelja, da te nitko ne može uvrijediti (u nama se vrijeđa uvijek samo oholost, nikada poniznost! Naši pravi neprijatelji su u nama samima - J.-B. Bossuet)! Budi iznad neprijatelja, razori mrak u sebi, pretvori zlo u dobro! Kad nevini ranjava onoga koji ga je ranio, tko će zaustaviti daljnja nasilja (C. Carretto)! Onog dana, kad ne budemo gorjeli ljubavlju, mnogi će umirati od studeni (F.Mauriac).
- Pa kad si već jednom oprostio - ne vraćaj se više na to, to je gotovo!, da i tebi Bog ne bi opozvao svoj oprost (pročitaj parabolu o 'opozvanom oprostu': Mt 18,23-35).
- Nepraštanjem kažnjavaš sebe, a praštanjem uvreditelja. Nije opraštanje ono što se često čuje: Ja opraštam, ali ne zaboravljam; ja opraštam, ali onaj zna što je učinio. To nije kršćanski način opraštanja. Netko lijepo reče: ako možeš oprostiti, ali ne možeš zaboraviti, kao što govore mnoge osobe, postavljaš uvjete Božjem oproštenju. Govoriš: Oprosti mi tako kako sam ja u stanju oprostiti, ali ne više. Kršćanin, u svjetlu vjere, govori: Povrijedio si me i mrzio sam te, ali sad ti opraštam u Isusovo ime, jer ti vjerojatno nisi znao što činiš /usp. Lk 23,34/. Nemoj govoriti o miru, ili ga prije Sv. Pričesti primati ili nuditi, kada nisi u stanju oprostiti i doživjeti ga ponajprije u svojemu srcu.
(- Jorge L. Borges navodi slijedeći primjer: Abel se i Kain susreću s onu stranu. Kain će Abelu: Jesi li mi oprostio? - A što to?, upita Abel. Ubio sam te, reče Kain. Doista se ne sjećam, odgovori Abel).
- Nije kršćanski niti reći: Opraštam, ali Bog vidi; ja se neću osvetiti, ali Bog će se osvetiti... Nemoj Boga suobličavati svome liku. Moli radije kao sv. Stjepan /gledajući Savla/: Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh /Dj 7,60/... To je molitva koju Bog rado uslišava; ta je molitva vjerojatno uputila Savla u Damask. Neki crkveni oci vele: da nije bilo Stjepanove velikodušne molitve posredovanja, Crkva vjerojatno ne bi imala 'Pavla'... Ako te uvreditelj i dalje progoni, Isus kaže: Radujte se...! /Mt 5,12/).
- Ne pokazuj prstom na pogreške svojih bližnjih. Nikada se ne rješava problem pokazujući prstom na druge. Blagost i krotkost spadaju u Isusovih osam blaženstava. Ako si strog prema drugome, vjerojatno ćeš uvijek pogriješiti; ako si pak blag, nećeš nikada. Isus reče: Ne sudite i nećete biti suđeni! Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se... jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti (Lk 6,37-38; Mt 7,1-5). Nemilosrdnom, i sud će biti nemilosrdan; tko je milosrdan, likuje nad sudom - jer će po mjeri svoga milosrđa zadobiti mjeru Božanskog milosrđa. Ako ne želiš odbaciti Krista, tvoj život mora biti izgrađen upravo na ovim Njegovim riječima. Oprostiti, iskazati milosrđe - Božje je obilježje; to je tolika snaga duha da može zapaliti čitav svijet! U svako vrijeme bilo je to 'nesuvremeno'. No, jedno je sigurno: Krist ni u toj točki ne pozna uzmaka. Netko reče: Tko sa sobom uvijek nosi otkočenu pušku, na kraju će nekoga i ubiti. Ako je tvoje jedino sredstvo čekić, na kraju će svi drugi za tebe biti čavli. Dan će ti proteći u zabijanju čavala... Sv. sestra Faustina savjetuje: Molite Gospodina, svaki put poslije Sv. Pričesti, da pročisti i posveti vaš jezik, kako ne biste njime ranjavali druge. Da, postoje riječi koje mogu ubiti. Evo kriterija za tvoj govor o drugome: Ako su istina i ljubav u tebi - tada govori a ne šuti. Ako su tvoje riječi istinite, a drugoga povređuju - šuti, jer bi to bila samo istina, ali ne i ljubav. Ako tvoja riječ govori ljubav, ali neistinito - šuti, jer bi tvoja riječ bila hipokrizija, a ne istina...
- Evo kako mole kršćani: Oče, njegova me radost ražalostila, molim Te, učvrsti ga u radosti. Okružuju ga, obožavaju, hvale... neka bude još više okruživan, poštovan, hvaljen! Uzmi moje dvije ruke i prisili ih da plješću u njegovu čast! Govorit ću o onom dobrom što čini, šutjet ću o zlu što je u njemu i koje samo ja znam. Žrtvujem ti ovu bol borbe moje volje protiv mog zlog srca! (F. Varillon).
- Savjeti R. Bundala s obzirom na 'bratsku opomenu' (usp. Mt 18,15-17): Kaniš li koga što opomenuti, ako nisi u stanju Milosti, ne čini to prije Ispovijedi. Inače - nađe li te đavao u tvome, pa i najmanjem grijehu - izrugat će te, napasti i poniziti po osobi koju opominješ. Zbog nečista ti srca, Bog nije mogao stati uz tvoju dobru namjeru. I ne reci opomenu na takav način da porušiš sve mostove između sebe i bližnjega. Kad govoriš, neka ti srce žari od ljubavi za bližnjega. Ne otvaraj usta svaki čas i čim vidiš grijeh; duh tužitelj zbraja grijehe; Isus nije hodao svijetom prigovarajući. Nikada ne opominji čovjeka koji tebi čini zlo. Radije zlo pretrpi opraštajući i moleći za tu osobu. Opominji onda kad vidiš da netko čini zlo bližnjemu. Opomena služi ljubavi, a ne sebeljublju (usp. R. Bundalo, Sinovi Svjetla, HKZ "MI", Zagreb, 2002., str. 335-338).

Tko je Bog?

Zamislite dijete koje je u utrobi majke. Uzmete ženu trudnu, majku trudnu i pitate dijete u utrobi: ''Dijete, jel' ti znaš da postoji tvoja mama?'' Što će dijete odgovoriti. Sasvim normalno – ''Neeee, nikad mamu nisam vidio, ne postoji mama''. Sigurno ćeš se nasmijat i reći ''uuuu jadno dijete''. Ali tebi je lako, dijete je u utrobi, ali ti si izvan utrobe. I ako pitaš dijete u utrobi majke: ''Dijete jel ti znaš da postoji jedan divan svijet izvan toga svijeta u kojem si ti sada, izvan utrobe majke? I znaš li da tamo ima djece, odraslih. Tamo se voze automobili. Tamo raste drveće. Tamo imaš voćaka. Tamo imaš hrane, obuću, cipele. Tamo igraš nogomet. Joj dijete da znaš..'' Dijete bi reklo: ''Ma kakav svijet, šta mi gluposti pričaš. Ja se tu kupam u maternici, nema ništa drugo.'' Dijete ne može znati da postoji svijet izvan utrobe majke. I zato nemojte se čuditi ako vas pitam: ''Jel znate vi da postoji Bog?'' Ti ćeš reći: ''Nikad ga nisam vidio''. Pa jasno da ga nisi vidio. Dijete nikad nije vidjelo majke. Provelo je 9 mjeseci u utrobi majke. I ti dok si 90 godina u utrobi svijeta i zemlje ne možeš vidjeti Boga. A kad dijete izađe iz utrobe, kaže: ''Mammma'', i zagrli mamu. To je smrt. Mi kažemo smrt. Nije smrt nego rođenje. I kad iziđeš iz ovoga svijeta u onaj drugi, reći ćeš: ''Oče nebeski, pa to si ti''. I zagrljaj oca i tebe. To je ljepota života. I onda kad pitaš ljude: ''Ljudi, jel' vi znate da postoji drugi svijet izvan ovoga, jel' postoji nakon smrti. Vi ćete reći: ''Nitko nije vidio, nitko ni čuo. Pa kako ću, kud idu naši pokojnici…ne znamo''. Kako ćeš saznati je'l postoji drugi svijet? Vidite nama to ne može reći znanost jer znanost je unutar ovoga svijeta mi se vrtimo u krugu. Ne mogu revizije jer i one se vrte u krugu. Nama ne može nitko reći, postoji samo jedan, jedinstveni čovjek ljudske povijesti – Isus iz Nazareta. On jedini kaže – došao je odande, i čudesima dokazao da vlada prirodom. Da vlada i biljkama i životinjama, i ljudima i smrću i grijesima. On je izvana došao i rekao: ''Postoji drugi svijet, postoji vaš otac''. Zanimljivo, dijete je u majci, a ne zna da postoji mama. Sveti Pavao kaže: ''Mi smo u Bogu, u Njemu živimo, krećemo se, a mi ne znamo da on postoji''. Je li dovoljna ta usporedba da shvatimo gdje smo mi sad? I sad zamislite da netko dođe djetetu, napravi carski rez i dođe i kaže: ''Dijeteeee, ajde da te donesem mami, joohoj. Dijete reću ti, postoji mama, evo ja sam ovdje vani pred mamom, postoji svijet krasan, vidjet ćeš''. Dijete tek sada zna, i ako vjeruje tebi koji si došao u utrobu majke da mu kažeš, onda zna – Postoji drugi svije,t evo, jedva čekam kad ću se roditi. Ali dijete rođenje smatra smrću. Moram odavde otići, užas kakva. Tako i mi – umro, a on slobodan. Vidite, tako i mi – u Bogu smo, a ne znamo da postoji Bog. I zato, Isus Krist je kao ono kad bi napravio carski rez i došao djetetu, on je došao k nama i kaže: ''Ljudi nebojte se, postoj Bog. Postoji život. Samo pazite, ostanite čitavi''. Da bi dijete bilo živo ovdje na zemlji šta treba činiti? Pa da mu tijelo bude zdravo. Jer ako mu je tijelo zdravo, ono može na zemlji živjeti. Ako ja hoću u onom vječnom životu, duhovnom životu, ako hoću živjeti, šta u meni treba biti zdravo? Duhovna duša. Besmrtna duša. Jer tamo Duh živi. Bog je tu. Isus Krist je došao da nam to kaže. On je došao uzeti naše grijehe. I taj Bog preko Crkve nam oprašta. I zato kad ti Isus kaže: ''Oprošteno ti je'', onda znaš da ti je oprošteno. Tvoja prošlost je čista. Zato vam kažem: Nemojte se baviti fantomima. Nemojte se baviti onime čega nema. Nemojte se baviti rupicama u siru. Bavite se sirom. Bavite se životom. Bavite se ljepotom. Bavite se dostojanstvom. Kako se oslobađamo grijeha i zla? Pa kažemo oprosti. I čisto. U siru nema više rupica. Na meni više nema krivice i nitko me ne može osuditi. A Bog me onda voli.