Majka i otac gledali su TV, kad majka reče: Kasno je, umorna sam, idem u krevet. Krenula je u kuhinju da napravi djeci sendviče za doručak i da iz zamrzivača izvadi pile za sutrašnji ručak. Usput je iz smočnice donijela šećer kojim je napunila ispražnjenu posudu, provjerila zalihe zobenih pahuljica, pripremila za jutro čajnik. Izvukla je iz stroja oprano rublje i rasprostrla ga, nakon što je u stroj ubacila gomilu kuhinjskih krpa da se operu preko noći, a iza njega izvukla strip koji je tko zna kako tamo dospio. Izglačala je suprugu košulju, a onda usput pričvrstila i gumb na rukavu - da ne otpadne. Podigla je s poda zaboravljenu igračku, telefonski imenik vratila u ladicu ormara u predsoblju, a novine odložila u kutiju za stari papir. Zalila je sobne biljke, a mokri ručnik s poda kupaonice prebacila preko toplog radijatora. Zijevnula je, protegnula se i krenula prema spavaćoj sobi. Zastala je za trenutak da napiše poruku za učiteljicu u školi. Dok je iz novčanika vadila novac za dječju marendu, našla je poštansku marku koju je odmah zalijepila na rođendansku čestitku prijateljici i spremila ju u torbu kako bi ju ujutro ubacila u poštanski sandučić. Potom se istuširala, oprala zube, iščetkala kosu i kremom namazala lice. - Mislio sam da ideš u krevet! - doviknuo joj je otac dok je prolazila pored dnevne sobe noseći svježom vodom napunjenu posudu za psa. Mačku je pustila van, a onda još obišla djecu. Pokrila je sina koji je već spavao, podigla knjigu iz povijesti što mu je ispala iz ruku i ugasila noćnu svjetiljku. Majicu, koju je čini se, namjeravao nositi i sutra, odnijela je u košaru za prljavo rublje. Kćerka je još pisala referat iz sociologije, pa su samo kratko prokomentirale roditeljski sastanak na temu maturalne ekskurzije. U spavaćoj je sobi najprije navila sat, izvadila iz ormara odjeću za sutra te pripremila drugu torbu. S tri je nove stavke dopunila popis stvari što ih treba obaviti sutra. Nekako je u to vrijeme otac ugasio TV i objavio, sam sebi: Idem spavati. I otišao je.
nedjelja, 4. srpnja 2021.
O ljubavi i prijateljstvu
Previše vremena provodimo u traženju prave osobe koju bi voljeli ili u nalaženju mana onima koje već volimo, a zapravo bi trebali usavršavati ljubav koju dajemo.
Ne možeš nikoga natjerati da te voli. Sve što možeš je biti netko koga se može voljeti. Ostalo je do osobe da shvati da si vrijedan ljubavi.
Uvijek ljubi srce koje te povrijedi, ali nikad nemoj povrijediti srce koje te ljubi.
Kad voliš, pusti voljeno biće od sebe; ako ti se vrati, zauvijek će ostati tvoje. Ako ode i ne vrati se, nije ti nikada ni pripadalo.
Potrebna je samo minuta da nekoga primijetimo, sat da nam se svidi, dan da ga zavolimo, ali potreban je cijeli život da ga zaboravimo!
Ljubav nije savršena kada volimo savršenu osobu, već kada savršeno volimo nesavršenu osobu.
Iskusio si pravu ljubav tek kada zanemariš osjećaje, strasti i romantiku i pri tome otkriješ da ti je nakon svega još uvijek stalo!
Ako te netko ne voli onako kako bi ti htio, to ne znači da nisi voljen cijelim njegovim bićem.
Ljubav ima svoje vrijeme, svoje trenutke i svoje razloge! Ne možeš ju zadržati uz sebe. Možeš je zagrliti kada dođe i biti sretan što je u jednom trenu tvoga života bila s tobom!
Ljubav znači ne mrziti nikoga, bez obzira na to koliko lošeg ti je učinjeno. Ako možeš nastaviti voljeti i dalje, unatoč patnji i boli, tada je to prava ljubav.
Znaj da baš nitko ne zaslužuje tvoje suze. Onaj tko ih uistinu zaslužuje neće te nikada rasplakati.
Nitko se ne može vratiti da bi započeo ispočetka - svatko može početi od sada i napraviti sasvim novi kraj.
Prijatelji su poput zvijezda; ne možeš ih uvijek vidjeti, ali znaš da su tu negdje.
Mnogi ljudi dolaze i odlaze iz našeg života, ali samo istinski prijatelji ostavljaju tragove na našim srcima.
Sve dok imamo uspomene, ostaje nam prošlost, sve dok imamo nadu, čeka nas budućnost. Sve dok imamo prijatelje, nijedan dan ne trošimo uzalud.
Pravi prijatelj je onaj tko poznaje sve tvoje mane, ali mu je ipak stalo do tebe.
Nitko neće pamtiti što si govorio niti će pamtiti što si učinio. Ali, svatko će zapamtiti kako se zbog tebe osjećao.
Ne napuštaj staroga prijatelja, jer nikad nećeš naći nekoga tko ga može zamijeniti; prijateljstvo je kao vino, sve je bolje što je starije.
Sveti Franjo
Za razliku od junaka glasovita Cervantesova romana, koji će nastati mnogo kasnije i pokušati se narugati stoljećima koja su plemenitost i idealizam izobličila u karikaturu i podsmijeh, Franjo je bio stvarna osoba i u čudima koja su uvijek moguća upravo i samo u stvarnosti, on će sam prevaliti put koji uključuje i viteštvo i njegovu dekonstrukciju.
Biografi kažu da je sveti Franjo htio postati vitez. Naravno, u mladim danima. A on je drugih, zapravo, malo i doživio (1182-1226). Kad danas o viteštvu razmišljamo čini se da je biti vitez ponajprije dio onovremene mode u kojoj je i to bilo svojevrsno zanimanje po zadanim kanonima koje su lako i rado prihvaćali lutalice, neprilagođeni, svojeglavi, slobodoumni ili kako ih već nazvali. Biti vitez podrazumijevalo je oblačiti se, ponašati pa i misliti po uzusima vremena. A to znači biti definiran vanjskim i unutrašnjim karakteristikama. Svoja i tuđa očekivanja gurnuti pod osebujne haljine i oklope, često izabrati damu svog srca koja najčešće nije imala nikakve veze sa stvarnim životom i posvećivati joj turnire i «velika djela» za razliku od trubadura koji su «samo» morali sklapati stihove i biti «smrtno» zaljubljeni.
Obvezno umijeće borbenih igara i stalna pokretljivost nužno su uključivali i konja pa su iz svih tih obveznih karakteristika bili stvarni odjeća, konj i mač. Onaj koji ih je nosio, koristio i upotrebljavao uglavnom je trebao napraviti sve da osobni nemir pomiješa s dobrom dozom očekivana idealizma i da s mjerom u vremenskom smislu ne projahuje predugo mračnim europskim drumovima. Morali su, dakle, na izmaku mladosti brzo i efikasno izabrati mjesto i stranu, pa ako su sretno preživjeli turnire, «pristojno» poginuti u nekom od ratova u koje ih se rado regrutiralo ne bi li ih se održavalo na primjerenom broju. I sigurnoj distanci. Ako nisu poginuli «na vrijeme», mladi, lijepi i zaneseni, mogli su odjahati na Bliski istok pa tamo redefinirati ideale, običaje i očekivanja. U toj krajnjoj službi i pokušaju da ih se izveze iz Europe usmjeravanjem prema Isusovu grobu (jer su zaboravili da ga je Isus već davno napustio), zaposjedali su gradove i područja, okupljali se i uvježbavali za velika djela i bivali poraženi vremenom, životom, stvarnošću...
Bio je to put i Franjinih preobrazbi. I potrajalo je svađe i muke dok je budući svetac sišao sa stvarnog i zamišljenog konja i izblendao se iz masovne viteške slike ne bi li se prizemnio i uklopio u krajolik, shvativši da je božji vrt svugdje gdje je vjerujuća duša spremna da čuje Gospodina. Bio je to trenutak u kojem se Don Quijote preobražava silazeći s konja da bi se odmorio na goloj zemlji. Bez umišljaja i izvrnutih slika. Za razliku od junaka glasovita Cervantesova romana, koji će nastati mnogo kasnije i pokušati se narugati stoljećima koja su plemenitost i idealizam izobličila u karikaturu i podsmijeh, Franjo je bio stvarna osoba i u čudima koja su uvijek moguća upravo i samo u stvarnosti, on će sam prevaliti put koji uključuje i viteštvo i njegovu dekonstrukciju.
Prekinuvši s nametnutom slikom viteštva Franjo stupa u dijalog s okolinom. Sjećam se davne slike prastarog Rossellinijeva filma (Franjo, Božji lakrdijaš), u kojem Franjo s dijaloga nametnutih tema u odnosima među ljudima prelazi na komunikaciju s pticama, vukovima i svim stvorovima koji mu se u krajoliku zateknu. Golema je bahatost uvjerenja koje korespondira sa svima živima jednakom ljubavlju, ali ne i jednakim prihvaćanjem. Franjo se dodvorava malim stvorovima dok one ravne sebi – a to su ljudi, kao i on – drži na distanci. S njima je, zasigurno, manje nježan i manje blizak – jer od njih više očekuje. Jer zna da mogu više, ali nisu spremni uložiti sve nego tek ponešto. Kad molitvom pred zidinama Rima čeka Papin odgovor i audijenciju, Franjo nepokolebljivo zna da su sva oružja na njegovoj strani i da njegova bitka ima uspješan kraj. On nema ništa osim uvjerenja i molitve i to mu nitko osim Boga ne može oduzeti.
Svetac krajnosti, on koji je živio dovoljno kratko i grozničavo da bi u miru starosti dovršio i komentirao svoja nastojanja na zemlji, ostavio je iza sebe mnogo priča, prispodoba i slutnja da je njihovo komentiranje i otvaranje aktualno kroz stoljeća.
Franjo je uspio kao malo koji svetac. Ostavio je mnoštvo koje se umnažalo i podržavalo njegove ideje i kraj mu se ne vidi. S viteštvom skromnosti i siromaštva, koje je na kraju prepoznao i prihvatio kao svoj život za Božju nakanu, Franjo se izvukao iz dvojbi na način koji ga približava svakom ljudskom stvoru, a onda otplovio u viziji onostranosti koju je mnogo teže spoznati i podržati, ali je zanimljivo nasljedovati. Pokušati.
Stoljećima se razmišlja zašto se Orfej osvrnuo dok je iz podzemlja trebao vratiti Euridiku. Osvrtanje je Euridiku zauvijek vratilo u svijet smrti. Sve Orfejevo viteštvo, a ponajprije ljubav, raspala se u tom jednom osvrtanju koje je definitivno presudilo Euridici. Pa ipak, to je tako ljudski postupak: ta sumnja koja presuđuje i ravna sudbinama. Oni skriveni razlozi koji nam nedostaju u objašnjenjima mnogih postupaka i odluka. Osvrtanje kao potvrđivanje ali i gubitak posebna je velika tema svake sumnje.
Ako je i bio smiješan suvremenicima prema Cervantesovoj nakani, u što duboko sumnjam, Don Quijote davno je to prestao biti. U njegovu idealizmu i njegovu pokušaju da svijet vidi i živi boljim nego on uistinu jest, i da svoju vjeru u vlastitu viziju nepokolebljivo brani jer nema drugog puta da bi bio ono što jest, ista je ona slika Boga s kojom bi svi vjernici rado uspostavili kontakt. Vjera bez osvrtanja. Realizam svakodnevnice vuče ih nazad u tom uzletu i spoznaji. Vuče ih na osvrtanje. U sumnju. Idealizam nepokolebljivog viteštva sačuvala su dva simbola ljudske povijesti: jedan stvaran i jedan izmišljen. Sveti Franjo pokazao je da stvarnost podliježe istraživanju i razumijevanju. Ali i konačnoj spoznaji. Umišljaj koji je stvorio Don Quijota posvjedočio je nešto drugo: onostranost, iluzija i priča p/ostaju groteska i tlapnja nema li ih tko propitati i promišljati stvarnim životom. Da bi i konačnost spoznaje mogla biti provjerena u tom istom životu.
Grozdana Cvitan
tekst preuzet sa: www.svjetlorijeci.ba
Čaša vode - priča o rješavanju napetosti
Jedan predavač govorio je o napetosti.
Podigao je čašu punu vode i upitao slušatelje: “Što mislite koliko je teška ova čaša?”
Odgovori su bili: između 20 i 500 grama.
Predavač je na to komentirao: “Nije važna stvarna težina čaše s vodom. Nego vrijeme u kojem je popijemo”.
Popijemo li je za minutu bit će sve u redu.
A što je duže nosimo, njezina težina se povećava.
Tako je i s našim problemima. Ako ih stalno nosimo, prije ili kasnije nećemo moći dalje, jer će nam teret postati pretežak.
Potrebno je isprazniti čašu i odmoriti se, prije nego li je ponovno napunimo.
Potrebno je, bar povremeno, ostaviti sa strane ono što nas opterećuje.
Zato, probleme s posla ostavi u nekom kutu prije nego što se vratiš kući.
Ne nosi ih stalno sa sobom. Možeš ih i sutra pokupiti.
Odmaraj se, relaksiraj, pomoli se, opusti se, makar i samo nekoliko minuta jer svakom je danu dosta brige njegove.
Škrtac i zlato
Jedan škrtac sakrio je svoje zlato u podnožju drveta u svom vrtu. Svake nedjelje vadio ga je iz zemlje i satima ga s uživanjem gledao. Netko je doznao za to i ukrao mu zlato.
Kad ga je škrtac došao gledati, zatekao je samo praznu rupu u zemlji i počeo tako urlikati i jaukati da su svi susjedi došli vidjeti što se događa.
Jedan ga je pitao: ”Jesi li ikad upotrijebio to zlato?”
“Ne”, odgovorio je škrtac. “Samo sam ga vadio jednom tjedno i gledao.”
“Onda je sve u redu”, rekao mu je susjed. “Zašto tuguješ? Po onome što si imao od tog zlata neće se ništa bitno promijeniti ako i dalje budeš dolazio i gledao u rupu.”
Nije novac koji posjedujemo, već naša sposobnost da ga upotrijebimo ono što nas čini bogatim ili siromašnim. Namučiti se da bi se obogatili, a onda ne znati uživati u tome, isto je kao i biti ćelav, a skupljati četke za kosu.
Budi svoj
Kad je jedan mladi rabin zauzeo mjesto svoga oca, svi su mu prigovarali da je previše različit od njega. - Naprotiv - odgovorio je mladić. Isti sam kao i on. On nikoga nije imitirao. Tako činim i ja. Čuvaj se oponašanja velikih ljudi ako nemaš unutarnje preduvjete koji su njih potaknuli na velika djela. BUDI SVOJ!
Apostolsko vjerovanje
Vjerujem u Boga, Oca svemogućega,
I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga,
Gospodina našega,
koji je začet po Duhu Svetom,
rođen od Marije Djevice,
mučen pod Poncijem Pilatom,
raspet, umro i pokopan;
sašao nad pakao;
treći dan uskrsnuo od mrtvih;
uzašao na nebesa,
sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;
odonud će doći suditi žive i mrtve.
Vjerujem u Duha Svetoga,
svetu Crkvu katoličku,
općinstvo svetih,
oproštenje grijeha,
uskrsnuće tijela
i život vječni.
Amen.
Ispovijest vjere Hrvata katolika
