Ribari ljudi

Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: “Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!” Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim. (Mt 4, 18-22)

„Zora živih katolika“ – film koji će vas ostaviti bez daha

Odvojite sedam minuta i pogledajte film „Zora živih katolika“, nećete požaliti.

Ekipa iz Hrvatskog nadzemlja, skupine mladih koja je inicirala i animira susrete mladih katolika u Splitu, opet je napravila odličan filmski uradak. Malo tehnike, ali puno kreativnosti i ljubavi daju zbilja fascinantan rezultat.
Filmskom trailer parodijom na šaljiv, ali istovremeno vrlo dubok način, progovaraju o medijima, njihovom utjecaju na vrijednosti koje živimo, odnosu medija i vjere itd. Nije bez razloga poznati kolumnist i profesor medijske kulture Ivica Šola na nedavnoj tribini u Splitu pohvalio ovaj film kao odličan uradak koji pokazuje da se uz malo novca mogu uraditi velike stvari.
Odvojite sedam minuta i pogledajte film „Zora živih katolika“, nećete požaliti.
Ako ste mladi i živite u Splitu ili okolici, pridružite se i vi njihovim susretima svake treće srijede u mjesecu u velikoj dvorani splitskog sjemeništa (Klasična Nadbiskupijska gimnazija), u 20:30 h. Čekaju vas atraktivni gosti i aktualne teme bliske mladima, prikazane na zanimljiv način uz glazbeni, dramski i filmski sadržaj, nakon kojega slijedi zajedničko druženje. I prošli put (kao i svaki put) dvorana je bila tijesna za preko 600 mladih. Hrvatsko nadzemlje je definitivno IN!

Traži se katolik

Dvojica svetaca, sv. Duje i sv. Kvirin, dolaze u Split u potrazi za katolicima. Nakon početnog entuzijazma, ubrzo postaju razočarani onim što pronalaze…
“Traži se katolik” novi je video uradak mladih iz Hrvatskog nadzemlja koji na šaljiv način prikazuje suvremeno društvo.

Čudo: Klarise iz Lerme

Četrdesettrogodišnja časna majka Veronika potpuno je promijenila jedan samostan klarisa u Španjolskoj učinivši ga magnetom za stotine mladih visokoobrazovanih djevojaka.

Sestra Veronika ušla je u samostan Uznesenja Marijina, koji je osnovan 1604. u Lermi, Španjolska, u vrijeme kada je red prolazio kroz veliku krizu zvanja. 22.01.1984. Marijose Berzosa ušla je u samostan i dobila redovničko ime sestra Veronika. Odlučila je ostaviti liječničku karijeru, prijatelje, noćni život i igranje košarke i doći u samostan.
„Nitko me nije razumio. Svi su govorili da neću izdržati dulje od nekoliko dana, ali oni nisu osjećali plamen koji je buktio u meni”, govori sestra Veronika. Sestra Veronika je ušla u samostan u kojemu 23 godine nije bilo novih zvanja.
Sestra Pureza de Maria Lubian koja je u to vrijeme bila časna majka, govori o njoj kao o vrlo dragoj djevojci koja je prošla kroz mnoge muke, ali je ustrajala na putu koji je Bog za nju pripravio.
Čak i španjolske novine El Pais, vrlo bliske sadašnjoj socijalističkoj vladi i vrlo nenaklonjene Crkvi, donose vrlo afirmativan članak o sestri Veroniki. Kako piše El Pais, sestra Veronika je najveći fenomen u Crkvi nakon Tereze od Kalkute, ona je stari samostan u Lermi pretvorila u vrlo poželjno mjesto za stotine mladih obrazovanih djevojaka. Sada ih tamo ima 135, prosječne starosti 35 godina i još 100 ih je na listi čekanja za ulazak u samostan. El Pais također navodi da je sestra Veronika otvorila i samostan u La Aguileri, gradu 24 kilometra udaljenom od Lerme. To je ogroman samostan koji su joj darovali braća franjevci.
To je posve neočekivan bum zvanja kada u Španjolskoj isusovci imaju 20 zvanja, a franjevci samo 5. Sve se to događa u ovo vrijeme kada se časne sestre uvoze iz Indije, Kenije ili Paragvaja i kada je većina redovnika i redovnica starija od 60 godina.
Vikendima stotine hodočasnika dolaze posjetiti samostan: obitelji, članovi crkvenih pokreta, župne zajednice. Ostaju sa sestrama u molitvi, pjesmi i razgovoru i u punini osjećaju što znači živjeti kršćanski život.
Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:
Većina djevojaka koje su ušle u samostan imale su uspješne karijere i bile u vezama da bi sve ostavila zbog ljubavi za Isusa. To su gradske djevojke, visoko obrazovane u svojim zvanjima i teološki.
Sve djevojke su Španjolke, ima čak 5 sestara iz jedne obitelji, 11 parova rođenih sestara i nekoliko parova blizanki. Većina njih potječe iz srednje klase i imaju diplome nekog fakulteta. U zajednici imaju pravnica, ekonomistica, fizičarki, kemičarki, inženjerki prometa, industrijskih radnica, poljoprivrednica, inženjerki aeronautike, arhitektica, liječnica, farmaceutkinja, biologinja, fizikalnih terapeutkinja, knjižničarki, učiteljica i fotografkinja.
Jedna od sestara kaže: “Ovo je kuća otvorena za sve one koji pokucaju na naša vrata. Španjolska je postala izrazito poganska zemlja i mi smo ovdje da svjedočimo našu vjeru. Sada je vrijeme da djelujemo.”
Stari samostan u Lermi iz 16. stoljeća mogao je primiti 32 sestre. Nakon što su im franjevci darovali samostan u La Agulieri, brzo su ga preuredile i osposobile da može primiti 100 sestara. Samostan ima 100 ćelija, svaka s krevetom, stolom i klecalom. Blagovaonica može primiti 400 sestara.
Sestre su uredile solarno grijanje, a sada grade i novu kapelicu. Prije nekoliko mjeseci fra Raniero Cantalamessa, propovjednik Papine kuće, održao je duhovnu obnovu za 140 klarisa u Lermi.

Dođi kući – prispodoba o milosrdnom ocu

U ono vrijeme: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu:
»Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.
Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ’Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’
Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.
A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’« (Lk 15, 1-3.11-32)

Ljubav – što je to?

Ljubav – jedna riječ, pet slova… Ljubav – riječ je to koju koristimo možda čak i prečesto jer – toliko je toga što volimo. No, jesmo li doista svjesni značenja ovih pet slova? Što je to ljubav? Je li ona nešto opipljivo? Možemo li je čuti, vidjeti, namirisati…? Kako osjećamo ljubav? Gdje je njezin izvor? Shvaćamo li njezinu bit? Jesmo li svjesni njezine veličine? Pogledajte u video uratku koji je prevela ekipa mladih s portala Pastoralmladih.hr.

[VIDEO] Blanka Vlašić: ‘U svakoj obitelji sve započinje s muškarcem i ženom’

Blanka Vlašić i njezin otac Joško podržali su inicijativu U ime obitelji

Osvajačica olimpijskoga srebra i dvostruka svjetska prvakinja u skoku u vis, naša atletičarka Blanka Vlašić dala je svoju podršku Građanskoj inicijativi „U ime obitelji”. „Obitelj je stup društva. U svakoj obitelji sve započinje s muškarcem i ženom” – riječi su kojima je jasno izrekla svoj stav o potrebi za ustavnom zaštitom braka kao zajednice između žene i muškarca i obitelji.
Referendum za brak podržao je i Joško Vlašić – otac i trener Blanke Vlašić. “Za mene je brak zajednica žene i muškarca i podržavam inicijativu da se to uvede u hrvatski Ustav. Sve ove godine kada smo postigli ove rezultate, i Blanka i ostali, moja djeca u obitelji, supruga i ja zajedno smo težili oplemeniti talente naše djece”, rekao je Vlašić.

uimeobitelji.net

Zarobio me duh bludnosti, ali me Gospodin izbavio...

Moja želja da progovorim o jednoj velikoj stvarnosti rodila se još prije nekoliko mjeseci. Znala sam da nekako o tome treba govoriti, ali nisam znala kako, s kim, na koji način, gdje, zašto… Međutim, na srcu mi je samo jedna misao: „Ovom su svijetu potrebni svjedoci, a ne mudraci.“
Mlada sam. Imam nepunih 25 godina. Sigurnim korakom privodim studij kraju. I sa svojih nepunih 25 godina imala sam priliku iskusiti tjelesne zavodljivosti koje ovaj svijet nudi mladom čovjeku, a koje se drugim riječima mogu protumačiti i kao „žrtvovanje svoje tjelesnosti“. Upravo zato želim mladim ljudima poslati poruku da svoju spolnost, ali i spolnost svoje djevojke ili momka shvate i više nego ozbiljno. Kada je spolnost u pitanju, to više nije pitanje tek puke tjelesnosti. Tada se u priču upliću razni duhovi koje ne vidimo, ali su itekako prisutni i aktivni. Oni u nama potiču ili polaganje vlastite spolnosti na Sotonin oltar ili tešku i mučnu, ali blagoslovljenu borbu protiv nečega što nije Božje.
U 4. razredu srednje škole prvi sam put imala dečka. Na početku te veze znala sam da ne želim s njim imati odnose jer sam dugo prije njega molila za dečka s kojim ću moći hodati u čistoći. I bilo je tako, ali samo prvih 8 mjeseci veze. Nakon toga, prvi sam put s njim imala spolni odnos. Od toga trenutka, slika moga života poprimala je sasvim neke druge boje, linije, tonove. Događalo mi se nešto zaista nevjerojatno (barem mi je bilo nevjerojatno u toj dobi): nakon svakoga odnosa ja bih nezaustavljivo plakala. I plakala. I jednostavno  – plakala. Moja me ranjenost naprosto ubijala i gušila. Kao što se i može pretpostaviti, došlo je do prekida s tim dečkom, a samim time i do agonije zbog toga prekida koja je trajala punih godinu dana. U to sam vrijeme izgubila više od 10 kilograma.
No, to je bio tek početak. Na drugoj godini studija zahvatio me duh opijanja, hedonizma, poganstva i bludnosti. Glavni „duh upravitelj“ moga života bio je duh oholosti. Počelo mi se događati da bi mi prilikom gotovo svakoga izlaska pristupio neki muškarac. To mi je bilo sasvim neobično, budući da nikada nisam bila poželjna ili primamljiva muškom oku. Međutim, shvatila sam tada da mogu imati koga god poželim. Shvatila sam da me muškarci simpatiziraju, gledaju i rado mi prilaze, a ja sam to uvijek okretala sebi u korist. Pronicala sam „muški mozak“, naučila sam s vremenom sve metode zavođenja i dovođenja na tanak led. I mislila sam da je to bio vrhunac moje „karijere“. Ali kako Sotona ne prestaje postavljati zasjede dok ne uspije pridobiti čovjekovu dušu, meni ih je postavio i više nego što sam ikada mogla zamisliti.
Međutim, Gospodin se svim svojim silama borio za mene. Rekla bih da je svakodnevno iznova i iznova umirao na križu, samo da mene spasi. Razni su mi duhovi vodili život. Zli mi je „servirao“ muškarce kao na pladnju i tako me činio još oholijom.
I tada je počelo. Upala sam u društvo nekih rastafarijanaca, redovito s njima posjećivala reggae partyje, živjela život u „ljubavi, miru i toleranciji“, pušila sam travu po stanovima, parkovima, šumama, napuštenim prugama i pod utjecajem marihuane stupala u odnose radi snažnijeg tjelesnog doživljaja, konzumirajući pritom alkohol u bjesnim količinama. Nalazila sam se s muškarcima u gluho doba noći, ulazila sam u odnose s nepoznatim muškarcima (ne birajući mjesto ni vrijeme), iskusila sam što znači biti „prijatelj s povlasticama“, nekoliko sam puta bila prevarena, tj. tjelesno iskorištena. U nekoliko sam navrata bila prisiljena raditi testove na trudnoću. Da sam kojim slučajem i htjela započeti neku vezu na „duže staze“, to bi bilo nemoguće jer sam bila odviše emocionalno i tjelesno „osakaćena“. Osjećala sam kao da sam vlastitim rukama iz sebe iščupala srce i bacila ga u smeće, kao da sam prestajala postojati.
Sve sam to proživjela u samo nekoliko godina. Kao što to biva kada se igra na Sotoninom polju, upala sam u stanje depresije iz koje sam se jedva izvukla. A izvukla sam se zahvaljujući molitvama mnogih meni znanih i neznanih ljudi. U jednom trenutku moga života, i žaru te agonije, Isus me izvukao iz toga ludila. Presudnu je ulogu u tome odigrao don Damir Stojić, koji mi je ukazao na duhovnu narav moga problema. Opsjednutost seksom bila je produkt duha bludnosti. Kako nisam ni na koji način bila povezana s Bogom, nisam bila ni pod kakvom duhovnom zaštitom. Stoga nije nimalo čudno da su razni duhovi bludnosti kod večernjih izlazaka prepoznavali moj duh i tako radili na strani zla. Zbog nepostojanja te duhovne zaštite u duhovnoj stvarnosti u mom su se životu samo nizali grijesi, i to uvijek na istom području – području spolnosti.
A onda… Glavom mi je prolazila misao: kako ću jednoga dana svom budućem suprugu reći s koliko sam muškaraca imala odnose. Sjećam se dana kada me Isus čistio i kupao u rijeci svoga Milosrđa, čupao čavle iz moga srca, a ti su trenuci za mene bili neopisivo bolni. Patila sam, plakala, okajavala sve svoje grijehe. Ispovjedaonice su bile preplavljene mojim suzama. I dan danas se pitam kako se to sve dogodilo? Kako je Isus pronašao put do moga srca? Zaista ne znam kako.
Kroz cijelo to vrijeme vodila se strašna bitka za spas moje duše. Spoznaja da je Isus, sa svojim vjernim anđelima, izašao kao pobjednik predstavlja mi nešto najdragocjenije u životu. Isus se ponovno borio za mene. I izborio se! Hvala Mu! I danas se događa da čisti moje srce od ostataka toga poganskog života. I danas me čisti, da! Ali sve moje slabosti i grijehe pretvara u proslavljanje Trojedinoga Boga u mom životu. Već sam dugo vremena sama, unatoč tomu što čeznem za svojim budućim mužem, ocem moje djece. Međutim, Gospodin mi je dao spoznati da mogu vratiti svoje djevičanstvo, da ću u svom životu susresti čovjeka koji će u Njega biti zaljubljen, da trenuci samoće znače i veliku milost. Samoća je kao malo došašće u nama, kao mala priprava za nečiji dolazak. Dao mi je spoznaju da nema toga što On ne može pretvoriti u dobro. Rekao mi je: „Gle, činim sve novo!“ Uzvišena spoznaja! Pokazao mi je kolika je moć sakramenta pomirenja, moć molitve predanja svoga tijela i duše, moć Euharistije, a povrh svega, kolika je moć Njegove žrtve na križu koju je podnio za mene.
Bog je nastanjen u svima nama. Mi smo hram Duha Svetoga. On u nama živi! Čuvajmo, dakle, svoje tijelo, zaodjenimo se u duhovnu opremu koja nam je potrebna da se uspješno borimo protiv svih duhova koji nam prijete. Čuvajmo čistoću srca i tijela da bismo se svidjeli Bogu. Jer On je naš početak i kraj. Bez Njega nemamo ništa, bez Njega ne možemo ništa. Zagledajmo se u Raspetoga Krista koji čezne za našim čistim srcem. Ako i ima onih kojima grijeh prošlosti ne dopušta krenuti naprijed, ne bojte se, jer Gospodin ima odgovor na sve naše strahove. Taj odgovor je Ljubav. Čeznite za Njim, oslonite se na Krista je svoj život položio za vas. A zašto ga je položio za vas? Zato što vas LJUBI! Neka nas na našem putu do Neba prati zaštita Predragocjene Krivi Kristove i zagovor Blažene Djevice Marije, naše Prečiste Majke.

Molite za svećenike i biskupe da ne popuste napasti novca i ispraznosti...

Kada neki biskup ili neki svećenik krene putom ispraznosti, obuzme ga duh karijerizma – samo šteti Crkvi – ispada smiješan, hvali se, želi da pokaže svoju moć. Takvoga narod ne voli – ustvrdio je Papa

Molite za svećenike i biskupe da ne popuste napasti novca i ispraznosti, nego da budu u službi naroda Božjega – potaknuo je papa Franjo u srijedu 15. svibnja, u propovijedi na svetoj misi u kapeli Doma svete Marte, na kojoj je sudjelovala skupina zaposlenika Radio Vatikana.
Papa je započeo propovijed komentirajući ulomak iz Djela apostolskih u kojem Pavao potiče ‘starješine’ Crkve u Efezu da bdiju nad sobom i nad cijelim stadom, da budu pozorni pastiri a ne ‘grabežljivi vuci’. Ovo je jedna od najljepših stranica Novoga zavjeta – istaknuo je Sveti Otac – puna nježnosti, pastoralne ljubavi, a govorio o ‘odnosu biskupa sa svojim narodom’. Biskupi i svećenici su – pojasnio je Papa – u službi drugih, da čuvaju, izgrađuju i brane narod. To je zaštitnički odnos, odnos ljubavi između Boga i pastira, te pastira i naroda.
U konačnici biskup nije biskup poradi sebe, on je za narod; svećenik nije svećenik poradi sebe, i on je za narod: on je u službi nekoga, da omogući rast, da pase narod, stado svoje, zar ne? Da ga brani od vukova! Lijepo je o ovome razmišljati. Kad tako čini biskup, onda ima lijep odnos s narodom, upravo kako je Pavao činio sa svojim narodom. A kada svećenik ima lijep odnos s narodom, kad ga ljubi, rađa se uzajamna ljubav, prava ljubav, tada Crkva biva ujedinjena – ustvrdio je Sveti Otac.
Govoreći o biskupskom i svećeničkom odnosu s narodom, Papa je rekao da je taj odnos egzistencijalan, sakramentalan. Nama su potrebne vaše molitve, jer i biskup i svećenik mogu pasti u napast. Biskupi i svećenici moraju puno moliti, naviještati uskrsloga Isusa Krista i odvažno propovijedati poruku spasenja. Ali i mi smo grješni ljudi, i svima prijeti napast. A koje su napasti biskupa i svećenika? Upitao je Papa objašnjavajući:
Sveti Augustin, komentirajući Ezekijelovo proroštvo, govori o dvije: bogatstvu, koje može postati škrtost, i ispraznosti. Veli sveti Augustin: Kada biskup i svećenik koriste narod, onda se odnos mijenja: ni biskup ni svećenik nisu poradi naroda, oni uzimaju od naroda. Sveti Augustin veli: uzima meso od ovce da ga pojede, koristi se; trguje i lijepi za novac, biva škrt a vrlo često trguje crkvenim stvarima. Ili se koristi vunom poradi ispraznosti, da se može ponositi – protumačio je Papa.
Obično je tako – nastavio je Papa – narod ne voli nekog svećenika ili biskupa ako se lijepe za novac, a to je znak, i on nastrada. Sveti Pavao veli da je svojim rukama zarađivao kruh svoj, nije dakle imao račun u banci, nego je radio. A kada neki biskup ili neki svećenik krene putom ispraznosti, obuzme ga duh karijerizma – samo šteti Crkvi – ispada smiješan, hvali se, želi da pokaže svoju moć. Takvoga narod ne voli – ustvrdio je Papa te potaknuo nazočne da mole za biskupe i svećenike.
Molite za nas da budemo siromašni, ponizni, blagi i da služimo narodu. Papa je predložio da se iz 20. poglavlja Djela apostolskih čitaju redci 28, 29 i do 30, gdje Pavao veli: Pazite na se i na cijelo stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima da pasete Crkvu Božju koju sebi steče krvlju svojom. Znam da će poslije moga odlaska provaliti među vas okrutni vuci koji neće štedjeti stada, i između vas samih dići će se neki koji će naučavati opaki nauk da odvuku učenike za sobom.
Čitajte tu stranicu a čitajući molite za nas biskupe i za svećenike. To nam je potrebno da ostanemo vjerni, da budemo ljudi koji bdiju nad stadom i nad samima sobom, da doista budu budni, da njihov srce uvijek bude okrenuto stadu. Da nas Gospodin oslobodi od napasti, ako se zaputimo putom bogatstva, ako krenemo putom ispraznosti, onda postajemo vuci a ne pastiri. Molite za nas, čitajte to i molite. Amen! Zaključio je Papa.

Novac nam treba služiti, a ne upravljati nama...

Papa Franjo u četvrtak se sastao s novim veleposlanicima pri Svetoj Stolici iz Kirgistana, Antigve i Barbude, Luksemburga i Bocvane. Prilikom audijencije novim je zaposlenicima Papa poručio da je izvor svjetske financijske krize zapravo duboka ljudska kriza.
“Čovjek je sveden na jednu jedinu potrebu – potrošnju, a što je još gore, i samo se ljudsko biće smatra potrošačkom robom koju se može iskoristiti i baciti”, poručio je papa Franjo. “Štovanje ‘zlatnog teleta’ sada se pretvorilo u kult novca i diktaturu ekonomije koja nema nikakvo humano lice niti istinski ljudski cilj. S druge strane, solidarnost, koja je bogatstvo siromašnih, smatra se kontraproduktivnom, suprotnom financijskoj i ekonomskoj logici”, dodao je Papa, izrazivši žaljenje zbog sve većih razlika između najbogatijih i najsiromašnijih.
“Novac nam treba služiti, a ne upravljati nama”, poručio je papa Franjo te naglasio da je njegova dužnost kao pape podsjetiti bogate da siromašnima moraju pomagati, poštovati ih i pružati im potporu.

Hrvatski dominikanac dekan na Angelicumu u Rimu

Učitelj Reda propovjednika brat Bruno Cadore imenovaoje 9. svibnja hrvatskog dominikanca Stipu Juriča dekanom Teološkog fakulteta Papinskoga sveučilišta svetog Tome Akvinskoga (Angelicum) u Rimu, izvijestila je mrežna stranica dominikanci.hr.
Stipe Jurič rođen je 7. ožujka 1951. u Tomislavgradu. Po završetku srednje škole na Dominikanskoj klasičnoj gimnaziji u Bolu, stupa u Red propovjednika u Dubrovniku. Studij filozofije završio je u Chieriju (Torino), studij teologije u Bologni. Postdiplomski studij nastavio je na Papinskom biblijskom institutu u Rimu i zatim na glasovitoj dominikanskoj biblijskoj i arheološkoj školi u Jeruzalemu (École Biblique).
Doktorirao je iz biblijske teologije na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskog (Angelicum) u Rimu. Od 1986. profesor je biblijskih znanosti na Papinskom Sveučilištu sv. Tome Akvinskog u Rimu. Od 2007. do najnovijeg imenovanja ravnatelj je Instituta “Mater Ecclesiae”. Autor je više studija i knjiga iz biblijskih znanosti. Specijalnost mu je Knjiga Otkrivenja (Apokalipsa), koju na osobit način proučava i istražuje, o čemu svjedoče brojne studije i knjige a za novi hrvatski prijevod Biblije preveo je tu knjigu s izvornoga grčkog jezika. (ika/bitno.net)

Volontiraj u ime obitelji! Pomozi prikupljanju potpisa za referendum!

Zbog velikog interesa građanja i odaziva na potpisivanje te zbog velikog posla koji se ima obaviti pri skupljanju potpisa inicijativa U ime obitelji treba volontera!
Odvojite malo svoga vremena i pridružite se! Potrebno nam je sve više ljudi i zbog čestih napada na volontere koji su sami za štandovima, od trganja plakata, psovanja, ruganja, nasrtaja i slično.
Volonteri su potrebni  najviše u Zagrebu, Splitu i u svim velikim gradovima. I u svakom malom mjestu su potrebni volonteri, stoga ne oklijevajte nego se hrabro odazovite!
Posebno pozivamo katoličke zajednice da se uključe i odazovu pozivu za volontiranje! Iziđite na ulice, iziđite iz sebe – kako nas poziva papa Franjo!
Prijavite se ovdje: uimeobitelji.net/za-aktiviste/
Javite se i na facebook stranicu: https://www.facebook.com/UImeObitelji

Tko su redovnici i kada su nastali? Ima li razlike između svećenika redovnika i petrovaca?

Oduvijek je u zajednici Kristovih vjernika bilo odvažnih muževa i žena koji su Krista htjeli nasljedovati živeći svoja krsna obećanja u obilnijoj mjeri. Ostavljali bi roditeljski dom i sve što su imali, prihvaćali bi život po evanđeoskim savjetima provodeći ga u djevičanskoj čistoći, evanđeoskom siromaštvu i poslušnosti svojim poglavarima. Prvi takvi muževi javljaju se u Crkvi u 3. stoljeću, a posebno se način takva života razvija u 4. stoljeću. Redovnici u to doba žive u pustinjama, zasebno ili u zajednici, ali bez neke jače organizacije. Osnivači su im sv. Pavao Pustinjak, sv. Antun opat i sv. Atanazije.
Prvo sustavno redovničko pravilo napisao je na kršćanskom Istoku sv. Bazilije (4. stoljeće), a na Zapadu sv. Benedikt (5. stoljeće). Po njima se njihove zajednice i zovu bazilijanci i benediktinci. Na kršćanskom Istoku pravilo svetoga Bazilija ostalo je jedino redovničko pravilo do danas, a na Zapadu se javljalo više novih redovničkih pokreta u različitim razdobljima pa su se i redovnička pravila množila. Kad se raspadao jedan društveni ili kulturni sustav, obično se javljala nova redovnička zajednica kao reakcija na postojeće stanje u redovništvu ili društvu. Tako se benediktincima, utemeljiteljima hrvatske kulture u hrvatskim krajevima, koji su među Hrvatima imali više od trideset samostana, počeo nazirati kraj pojavom novih redova u 13. stoljeću, posebno franjevaca i dominikanaca, koji su se odmah uključili u život novooblikovanih europskih gradova. Tijekom povijesti razvilo se mnoštvo muških redovničkih zajednica. Neki su u hrvatskim krajevima izumrli, a novi su došli. Danas u Crkvi postoje brojne redovničke družbe, pa u vezi s tim postoji šala kako ni sam Papa ne zna koliko ima vrsta časnih sestara. Među Hrvatima djeluju benediktinci, cisterciti, dominikanci, franjevci različitih boja, isusovci, karmelićani, salezijanci…
Redovnici su u nas većinom svećenici. S obzirom na svećenički red, svi su svećenici isti. Razlika je u tome što redovnici žive svoje svećeništvo među narodom Božjim promičući karizmu svoga utemeljitelja. Redovnički svećenici mogu raditi po župama kao i biskupijski svećenici ili živjeti po samostanima i djelovati kao svećenici po samostanskim crkvama u granicama dopuštene ovlasti.

(fra Petar Lubina)
Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”

Nesretan brak – križ i grijeh u braku

 

Izvanjska trpljenja – kamen spoticanja ljubavi

Izvor patnje u braku mogu biti i vanjski razlozi, kao, na primjer, nemogućnost supružnika da imaju djecu, bolest ili siromaštvo. No ipak, u čemu se god sastojalo opterećenje, oni koji se vole govorit će o nesreći koja »ih je zadesila« te nipošto neće reći da su »nesretno oženjeni/udane«. Ipak takvi »vanjski« problemi mogu opteretiti ljubav i staviti je na kušnju. Slično kao u Isusovoj prispodobi o pšeničnom zrnu čija je klica na kamenitu tlu loše ukorijenjena, ne odolijeva dnevnoj žezi i suši se. U takvim se uvjetima pokazuje kakva je ljubav doista:
–    Muž oboli od dječje paralize i ostaje invalid cijeli život – hoće li njegova žena ostati s njim?
–    Žena rodi bolesno dijete, jer se protivi »pravovremenom« pobačaju – hoće li je muž napustiti, jer to nije bilo »dogovoreno«?

Obolijevanje ljubavi

Postoji također i nutarnje oboljenje ljubavi i poznajemo njegove simptome: supružnici se više ne razumiju, stalno jedno drugomu traže dlaku u jajetu i stalno jedno drugo prisiljavaju da se brani, upravo u području koje je njegov ili njezin svojstven djelokrug – i stalno se ponižavaju, također i pred drugima. Jedno drugomu više ne mogu ugoditi, bračni odnošaj prestaje ili je doista još samo »dužnost«. Svatko sam izlazi i nastaju odvojeni krugovi prijatelja, onda se pojavljuju možda »prijatelji« koji se sve više i više pokazuju kao novi partneri.
Čak i početna velika ljubav može na ovaj način propasti, ili jednostrano – u boli i dalje postojati, ona može i premrijeti, pretvoriti se u ravnodušnu koegzistenciju ili prijeći u iscrpljujuću borbu za vlast.76

»Križevi« koje ne smijemo nositi i koji nestaju poslije obraćenja

Za čovjeka iz priče uzor ne smiju biti sveci koji su bili »u nesretnom braku«, ukoliko su imali bezobzirne, nečovječne, nevjerne supružnike! Držati se njih, bilo bi još veće zaplitanje u samozavaravanje. On bi sebi prije trebao reći: »Od nesreće oduzmi najprije krivnju, a ono što preostane, nosi u strpljivosti!«
Drugim riječima: postoje »umišljeni« križevi, koje je »htjeti nositi« zločin u Božjim očima. Ove patnje nazvati »križem« predstavlja već jednu vrstu blasfemije, te patnje nisu ništa nego druga strana vlastitoga grijeha i njega bi se trebalo nužno riješiti što je prije moguće. Ovo oslobođenje želi Bog i u tome se sastoji svetost, a to je ništa drugo nego povratak ljubavi koja usrećuje.
Tvrdnja »nesretno oženjen/udana« u ovom je primjeru toliko neprimjerena, kao kad neki škrtac sa sobom suosjeća jer ima premalo novca, ili, u svijetu vjere, kada netko tko je krenuo nasljedovati Krista misli da ga treba žaliti jer je izgubio radosti života.
Kao i kod svih ostalih grijeha čovjek i u grijesima protiv bračne ljubavi teži potiskivanju i ovo sljepilo toliko otežava oslobođenje od vlastite nesretnosti. Posebno su zle ove grešne »patnje« kod svjesnih vjernika, i to iz doduše razumljivih razloga: njima samo po sebi razumljivo vjerovanje u brak zavodi ih do pretpostavke da je njihov život u redu, samo je Bog, nažalost, dopustio njihovu bračnu nesreću i sada trebaju »nositi svoj križ« – umjesto da vide da je njihovo krivo ponašanje uzrok njihove patnje, a ne Božja providnost ili pogreške drugih!
Koliko samo ima »nesretnih brakova« koji ne samo da bi mogli biti sretni nego čak i isključivo sretni kad bi se dogodilo takvo obraćenje k ljubavi!

Natan ili ozdravljenje slijepca

Sjetimo se pripovijesti o kralju Davidu: da bi dobio ženu Urijinu, kralj se pobrinuo za njegovu smrt. Plan je uspio, kralj je bio sa ženom, i činilo se da je sve u najboljem redu. David je sebi mogao dopustiti, tako mu se bar činilo, da zaboravi ovu stvar. Jednog se dana pred njim pojavljuje prorok Natan. On ne optužuje kralja, nego mu je ispričao priču o bogatom čovjeku koji jednom siromahu jednostavno oduzima jedinu ovcu da bi nekom gostu mogao ponuditi dobru i ujedno besplatnu gozbu. Kralj je ozlojeđen i zahtijeva zapovjednički ime zločinca da bi ga mogao kazniti. Nato kaže prorok: »Ti si taj čovjek.«
Koliko god je zlo bilo njegovo djelo, David je imao veličinu da uvidi svoju krivicu, da se pokaje i da čini pokoru.
Što ova pripovijest ima zajedničko s nesretnim brakom zbog krivice? Mnogo toga, jer bi svaki čovjek trebao moliti za svog osobnog Natana koji mu u svim njegovim sljepoćama otvara oči za Bogu omražene patnje koje je on sam stvorio.

Križ u braku

I nesretan brak može biti put svetosti. To dokazuju sveta Katarina Genovska ili Monika, majka poznatog Augustina, na svoj način i prorok Hošea i bezbrojne druge životne priče.
Ljubav čine dvoje, i ako se jedno odupire, drugo je bespomoćno, prepušteno ćudljivosti, brutalnostima, poniženjima partnera, kako je to primjerice S. Spielberg prikazao u svom poznatom filmu Boja purpura.

Za takvu patnju može se reći kao i za svaku drugu patnju: kršćanin se treba potruditi da promijeni situaciju, istodobno valja to prihvatiti kao križ i nositi ga nasljedujući Krista. Ako on i pati zbog slomljene ili izgubljene ljubavi, trebao bi znati da sve patnje na ovoj zemlji, a time i ova patnja, nisu ništa u usporedbi s obećanom slavom. Za ovaj križni put postoje primjeri velikih svetaca koji pokazuju put.

Rastava i nastavak života kao samac

Rastava je sve drugo nego sitnica. U jednoj dirljivoj pjesmi jedna žena opisuje ponor u koji je gurnuta propašću svoje ljubavi:

»Bio je moj sjever, moj jug, moj zapad i moj istok,

moj radni tjedan i moj nedjeljni mir,

moje podne, moja ponoć, moja riječ, moja pjesma.

Zvijezde su sada beskorisne: sve ih ugasite!

Upakirajte mjesec i skinite sunce.

Isušite ocean i odnesite šume,

Jer sada ništa više ne može donijeti plod.«77

Takve rane zarastaju, ako uopće zarastaju, sporo i svaki čovjek na svoj način pokušava ublažiti svoju bol. Ali i u ovoj se stvari vidi velika razlika između vjernika i nevjernika. Razlog je ovaj: nevjernik ima, zapravo, samo izbor između osamljivanja i pokušaja da izgradi novu, bolju vezu. Vjernik, naprotiv, oduvijek zna da je istinski smisao njegova života sam Krist i da njemu prije, za vrijeme i nakon braka, pripada prva i najdublja ljubav. Ma kako god bolno bilo odvajanje, rastavljeni kršćanin nalazi istinsku utjehu, mir i radost za svoj novi život u istom duhu koji ispunja kršćanina koji slobodno živi u celibatu.
Andreas Laun (Preuzeto iz knjige Ljubav i partnerstvo – Verbum)
——————————————————————————————–
76 I strahota takvih situacija bila je prikazana bezbroj puta. Pritom mislim na Sonatu o novčiću L. Tolstoja ili također na film I. Bergmanna Prizori iz bračnoga života.
77 W. H. Auden.
78 P. L. Kondor, Schwester …, str. 84.