Moram li prekinuti s Facebookom?

˝Ne mogu vjerovati da još nije odgovorila na moj post na svom zidu. Prošla su već tri sata, a znam da je bila na Facebooku. Sigurno me ignorira!˝
Trivijalno? Ili poznato? Koliko god se činio smiješnim ovako napisan, ovo je jedan od mnogih osjećaja s kojima se susrećemo kad se ˝ulogiramo˝ na tu naizgled tako bezopasnu stranicu koja se počela uvlačiti u svaki aspekt naših života.
Osjećamo se osamljeno.
Imaš 300 prijatelja, 10 ih je ˝lajkalo˝ tvoj status prošli tjedan, a svi su pogledali one zgodne nove slike koje si stavila. Ali, jesi li sretna?
Svaki put kad se dam uvući u ˝ulogiravanje˝ da bih vidjela je li mi on ili ona odgovorila, da bih pogledala nove slike i možda ˝uhodila˝ starog poznanika za kojeg sam čula da je potpuno promijenio svoj izgled, odlazim od računala bezvoljna, tašta i usamljena. Zašto? Zar nas društvo ne uči da je dobro održavati veze s prijateljima? Zar nas ne uči da će nam te veze donijeti sreću?
No, možemo li virtualno prijateljstvo uopće nazvati prijateljstvom? Zar to nije više nešto kao štaka, oslonac koji koristimo kako bismo se usporedili sa svijetom i prikazali se u najboljem svjetlu dok u stvarnosti sjedimo doma u trenirci grickajući kekse?
Jesam li ja jedina koja ide na Facebook i podsvjesno se uspoređuje sa svim svojim prijateljima, osjećajući se nezadovoljno duboko u sebi jer po mom ˝zidu˝ ne piše toliko prijatelja i jer nemam toliko zgodnih slika s prijateljima?
To zatim dovodi do predstavljanja društvu slike o sebi koju bih ja željela da oni vide, umjesto mog manjkavog ja. U mom životu ti simptomi uključuju uporno nastojanje da uhvatim dobre slike kako bi moji Facebook prijatelji vidjeli da imam društveni život te pisanje po ˝zidovima˝ prijatelja dijelom i samo zbog toga kako bih podigla svoje samopouzdanje.
Kako da se onda oslobodim te štake koja vodi do uzaludnog uspoređivanja s drugima i osjećaja da u tome svaki put gubim?
Neki jednostavno izbrišu svoje profile i tako naprave potpuni prekid. Ovisno o tome koliko je veza nezdrava, to bi mogla biti najbolja opcija; ja je definitivno razmatram.
No, možda možemo biti ˝samo prijatelji˝. Evo nekih savjeta kako izbjeći nezdravu vezu s Facebookom:

1. Ne dopusti da to bude štaka. Kao i u svakoj drugoj opsesivnoj vezi, izbjegavaj pribjegavanje Facebooku kad se osjećaš nevoljeno, osamljeno i tužno. To će samo dovesti do daljnjeg uspoređivanja i kukanja. Znam da se čini kao da ta cura ima savršenog dečka, savršenu odjeću i uvijek odaje dojam kao da se odlično zabavlja – i ne moram provjeravati njen profil da bih se na to podsjetila.

2. Ne dopusti da Facebook upravlja tvojim radnjama. Potpuno je u redu zabavljati se s prijateljima a da ne uslikaš ijednu fotografiju. Možda tvoji virtualni prijatelji neće znati da ste se zabavljali, ali je li to zaista važno? Zar ne bi vaše zajedničko vrijeme trebalo biti važnije od brige kako da na zajedničkoj slici ispadneš dobro kako bi je objavila sljedeći dan i tako zadovoljila svoju taštinu? Uživaj u ljudima i zajedničkom vremenu s njima zbog toga što su oni vrijedni sami po sebi, a ne zbog toga što bi to moglo izgledati cool na Facebooku.

3. Potraži druga sredstva komunikacije. Naravno, možeš sa svojim prijateljima održavati vezu na internetu, ali kako bi bilo da ih nazoveš, posjetiš ih ili im daruješ rukom napisano pismo? Ovo će tvom prijatelju značiti puno više od mlakog ˝posta˝ na njegovu ˝wallu˝ napisanog samo da bi ti osjećala da je s vašim prijateljstvom sve u redu.

4. Odoli napasti. Ovo će za svakog podrazumijevati drukčije obrasce, ali u svakom nezdravom prijateljstvu mora biti prostora. To može značiti da ćeš isključiti opciju dobivanja obavijesti na svoj mobitel, da se nećeš tako često ˝ulogiravati˝ ili da ćeš provoditi samo deset minuta na internetu svaki put. Koji god da odmak imaš potrebu napraviti, napravi ga! Pomoći će ti da se oslobodiš traženja svoje vrijednosti u onome što drugi misle o tebi. Također će ti osloboditi vrijeme kako bi mogla zaista živjeti svoj život, umjesto da se samo brineš o tome da se na Facebooku doima da ga živiš!
Kao i u svakom drugom prekidu, i u ovom će možda biti potrebno nešto vremena da se odučiš od Facebooka i oslobodiš od utjecaja koji on ima na tvoj ponos i taštinu. Ali, malo odmaka ne može škoditi i samo će te osloboditi da budeš više svoja, a manje ona sterilna, savršena slika sebe koju predstavljaš svijetu.
Zapamti da ako je Facebook štaka, jedini način da zaista prohodaš je da to ponovno naučiš, a ne da odbaciš jednu štaku samo kako bi je zamijenila drugom. Ako svoju vrijednost cijeniš u odnosu na svoje veze (kao što to radi svaka druga žena) i provjeravaš Facebook kako bi vidjela kako stojiš, kad ga se riješiš, to neće riješiti tvoje probleme. Rješenje je u pronalasku vlastite vrijednosti u Bogu te, nakon što si sigurna i smirena u Njemu,  čineći iskorak kako bi voljela druge.
Nismo uvjereni najprije u Njegovu ljubav, nego tražimo svoju vrijednost u našim vezama pa nije ni čudo što smo nesigurni u sebe. Ljudi imaju mane i neće zadovoljiti našu potrebu za neprestanom ljubavlju. Ali, jednom kad smo sigurni u Krista, možemo učiniti taj korak i voljeti druge, čak i ako nas to čini ranjivima.
Ako te Facebook sprječava u pronalaženju tvoje vrijednosti u Bogu i dovodi te do pokušaja da se ispuniš prijateljstvima, možda je prekid ono što ti treba.

Tko može biti papa u Crkvi i kako se bira papa?

Da bi se odgovorilo na to pitanje, treba ponajprije kazati tko je papa. On nosi niz poznatih naziva: rimski prvosvećenik, vrhovni svećenik, Sveti Otac, Kristov namjesnik ili – možda najprikladniji i najčasniji – sluga slugu Božjih. Po Gospodinovoj odluci, sveti Petar i ostali apostoli tvore jedan zbor, jednako se tako među sobom povezuju rimski prvosvećenik – Petrov nasljednik i biskupi – nasljednici apostolâ.
Papa (rimski prvosvećenik) potpunu i vrhovnu vlast u Crkvi dobiva osobnim prihvaćanjem zakonitoga izbora zajedno s biskupskim posvećenjem. Zato onaj tko ima biskupski biljeg dobiva tu vlast od časa prihvaćanja izbora za vrhovno svećeništvo. Za papu može biti izabran svaki kršćanin, ali tek pošto se zaredi za biskupa može vršiti službu vrhovnoga svećenika.
Papa ima vlast nad čitavom Crkvom. On nije samo biskup Rima, nego sveopće Crkve. Njegov je autoritet kao biskupa neposredan, tj. svaki član stada bilo kojega stupnja mora prihvatiti njegove pastoralne direktive. On je biskup svima u Crkvi, svojoj subraći biskupima i svim vjernicima, svakom pojedincu i svakoj zajednici. Papin autoritet i dužnost protežu se ne samo na vjersko učenje i moralni nauk, nego i na sve što spada u disciplinu i upravu Crkve svuda u svijetu. On je na čelu hijerarhijskoga ustroja Crkve. Dobro je pojasniti da hijerarhija znači sveto vodstvo. Reći da je Krist htio da Crkva ima hijerarhiju, znači da je Krist odlučio upravljati svojim pukom po biskupima i pastirima što ih je on posvetio da se brinu za spasenje svih duša.
Primat u Crkvi dobio je sv. Petar, a tako i njegovi nasljednici, pošto je Petar ispovjedio živu vjeru u Isusa kao Mesiju. Petar se zvao Šimun, ali pošto je prepoznao tko je Isus, od njega je dobio misiju svete službe. Zato će Petar biti stijena ili temelj na kojem će Isus sagraditi svoju svetu Crkvu. Sila vremena što sve rastače i sama smrt nemaju snagu protiv Crkve – ona će izdržati. Petru su dani ključevi uprave – vlast da veže i razrješuje s autoritetom.

Sam način izbora (biranja) pape mijenjao se kroz povijest Crkve. Danas papu bira Kardinalski zbor u svojim konklavama, tj. u fizičkoj samoći, ali, bitno je naglasiti, u zajedništvu molitve. Ovo zajedništvo molitve samih kardinala uključuje molitvu svakoga vjernika i svih zajednica svete vjere diljem svijeta.

(don Jozo Lončar)

Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”

Što je misni kanon?

Što je misni kanon i koje značenje ima u kršćanskoj terminologiji?

Prvi put susrećemo naziv kanon iz pisma pape Grgura Velikoga (509.–604.) što ga je napisao Ivanu u Sirakuzi. Dakle, počevši od toga vremena, upotrebljava se grčka riječ kanon kojom se označava najuzvišeniji dio euharistijske molitve u rimskom obredu.
U rimskoj liturgiji euharistijska molitva zove se i kanon (pravilo), tj. čvrsto stojeći dio, što je učvršćivalo mišljenje da se u njemu ne smije ni najmanja stvar mijenjati. Visoko poštovanje dovelo je u zapadnom dijelu Crkve ranoga srednjeg vijeka do prijepornoga običaja koji je uzdignut u zakon, da se uz izuzetak predslovlja i poklika Svet… ona molila potiho. Tako je bila zastrta dvostrukim zastorom: zajednica je nije mogla čuti, a zbog latinskog jezika niti razumjeti. Tek od godine 1965. smije se euharistijska molitva govoriti na glas, a od 1967. i na materinskom jeziku.
Trud da se u zapadnoj Crkvi tzv. Rimski kanon reformira pokazao se, zbog višestrukih umetaka žrtvenih molitava, spomena svetaca i zagovora pa i prije izvještaja ustanovljenja, neizvedivim. Zato je papa dao nalog na posljednjem općem saboru da Rimski kanon, osim malih preinaka, ostane u svom prethodnom stanju, ali da uz njega treba sastaviti tri nova kanona na slobodan izbor. Ova odredba stupila je na snagu 1968. Otad je Rimski kanon označen i kao Prva euharistijska molitva. Druga euharistijska molitva prerađena je molitva rimskoga prvosvećenika i mučenika Hipolita s početka 3. stoljeća, tako da bi se moglo govoriti o euharistijskoj molitvi iz doba mučenika. Stvorena je i Treća euharistijska molitva za koju se nastojalo da joj se sastavni elementi poredaju jasno i pregledno: epikleza – zaziv Duha Svetoga prije posvećenja; anamneza – spomen-čin sjećanja Kristove smrti, uskrsnuća, uzašašća i slavnog dolaska; druga epikleza – zaziv Duha Svetoga poslije posvećenja.
I u Prvoj euharistijskoj molitvi može se neposredno prije riječi ustanovljenja prepoznati epikleza, ali ona, na žalost, ne spominje Duha Svetoga. U istočnim liturgijama nalazi se ta epikleza nakon riječi ustanovljenja. Iz toga se još u ranom i srednjem vijeku razvila žestoka rasprava. Dok je Zapad zastupao mišljenje da prijetvorba darova nastaje po riječima ustanovljenja, Istok ju je pripisivao epiklezi. Danas se ponovno, kao i u prva četiri stoljeća, više naglašava jedinstvo euharistijskih molitava pa izgleda da bar na Zapadu krči put popuštanju te kontroverze. Posljednje riječi ove posvetne epikleze naglašene su dvama obredima: pružanjem ruku nad darove i blagoslovnim znakom križa. Usko s anamnezom povezana je sa svim euharistijskim molitvama (prava) prikazna i žrtvena molitva. Ona se u prvom redu odnosi na jedincatu žrtvu Kristovu u kojoj je on u isto vrijeme žrtveni dar i svećenik žrtvovatelj, a koja se u euharistijskom slavlju sakramentalno uprisutnjuje (aktualna prisutnost). Crkva se kao mistično tijelo Kristovo iznutra pridružuje žrtvenoj volji Kristovoj što svoje vlastito predanje Bogu spaja s Kristovom žrtvom.
Riječi ustanovljenja u Rimskom kanonu nisu u svom doslovnom tekstu identične s biblijskim izvještajem ustanovljenja. Nagađa se da pripada liturgijskoj tradiciji koja je bila utvrđena (fiksirana) već prije sastava spisa Novoga zavjeta. Najnovija je reforma Isusove riječi u svim euharistijskim molitvama izjednačila. Dosadašnji umetak Tajna vjere izdvojen je i uklopljen kao uvodna riječ za novouneseni poklik zajednice: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo…
Crkva hoće da vjernici ne samo prikazuju neokaljanu žrtvu, već da se nauče prinositi sami sebe te da se po Kristu posredniku iz dana u dan usavršavaju u jedinstvu s Bogom i međusobno kako bi napokon Bog bio sve u svemu.
Put k ovome cilju vodi preko primanja svete pričesti. Zato se ovdje nalazi i molba za plodonosno primanje svete hrane, koja se naziva i pričesna epikleza. U njoj se u isto vrijeme moli za jedinstvo svih vjernika koje je osobito djelo Duha Svetoga. Na pričesnu epiklezu nastavljaju se zagovorne molitve (intercessiones) za opću Crkvu, njezina službenika, ali i za svu djecu širom svijeta (Treća euharistijska molitva). Ovdje je i spomen pokojnika kod kojega su od Prve do Četvrte euharistijske molitve moguća navođenja određenih imena. Ovi zagovori važe za sve pokojnike čija je vjera samo Bogu znana (Četvrta euharistijska molitva). Tako i ovdje dolazi do izražaja univerzalno spasenjski značaj žrtve križa i njezinoga sakramentalnog ispunjenja.
U sve četiri euharistijske molitve nalazi se spomen mučenika i svetaca, posebno Bogorodice i apostola.
Posljednji element svih četiriju euharistijskih molitava velika je doksologija (iskaz slave, slavopoj).
Osim spomenutih triju euharistijskih molitava naknadno su izišle još tri euharistijske molitve za mise s djecom: jedna na temu pokajanja. Uz ove službene euharistijske molitve izišle su poslije Sabora i euharistijske molitve privatnoga značaja i to osobito u Nizozemskoj.
Sigurno svakom vremenu treba priznati pravo da hvalu Bogu naviješta na svom jeziku i u svojoj živoj vjeri, ali odobrenje vodstva Crkve nužna je pomoć da se sa središta i vrhunca kršćanskoga bogoslužja ne pokvari vremenskim uvjetovanim jednostranostima i subjektivnostima.

(mons. Jozo Marendić)

Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”

O uvjetima i načinima primanja Pričesti

Može li se svaki vjernik u jednom danu pričestiti više puta? Zašto se negdje u crkvama dopušta pričest na ruku, a negdje ne? Može li svećenik uskratiti pričest vjerniku i u kojemu slučaju?

Euharistija je izvor, središte i srce Crkve. Euharistija je vrhunac kršćanskoga življenja vjere i života Crkve. Ona je sva u znaku Isusa Krista. Krist je planira i stvara. Euharistija je njegovo djelo. Ona je vrhunac Božje ljubavi prema nama. Ne bi smjela stajati izvan kršćanskoga života. Prisutnost Isusa Krista vezana je uz kruh i vino. Znači da nam je njegova prisutnost bliska i životvorna. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni. Euharistijom dodirujemo vječnost. Uzmite i jedite, uzmite i pijte, kaže Krist. Ne kaže nam: Gledajte, divite se, promatrajte; nego: Uzmite, jedite i pijte! Hoće reći: Od mene se živi. Od ovoga sakramenta žive čovjek vjere i Crkva. Euharistija je vrhunac Kristove ljubavi prema nama. Bez euharistije nema Crkve.
Da bi primio svetu pričest, čovjek vjere treba najprije biti dostojan – bez teškoga grijeha. Trebamo biti pripravni na sjedinjenje s Kristom u pričesti. Može se čovjek vjere pričestiti u danu dva puta, ali poželjno je da se radi o svjesnoj vjeri (jer bez vjere sakrament nema snagu koju mu daje Krist), da sudjeluje na euharistijskom slavlju. Pričesti vjernik ne bi smio pristupati tek tako, ako ne nosi svijest vjere koga prima i s kim se sjedinjuje. Za Krista je bitna kvaliteta čovjekove vjere, a svjesna pričest pomaže rastu naše vjere.
Pričest na ruku ili na jezik načelno je dopuštena, osim ako biskupska konferencija ne odredi drukčije. Kad je riječ o iskrenosti vjere, Crkva je dala na volju vjerniku hoće li primiti pričest na ruku ili na jezik. Uostalom, zar nam je jezik čistiji od ruke? Ako djelitelj pričesti smatra da bi mogla postojati opasnost obeščašćenja, onda je logično da ne podijeli pričest na ruku. Nije dopušteno da vjernici sami uzimaju posvećeni kruh i još manje da ga iz ruke u ruku prosljeđuju jedni drugima.
Svećenik može uskratiti pričest vjerniku ako je siguran da se radi o javnom grijehu kojega je čovjek, koji nije dostojan pričesti, počinio. Trudimo se uvijek biti dostojni primiti Isusa Krista. Bez sjedinjenja s Kristom puno smo slabiji, indiferentniji, a s Kristom uvjerljiviji.

(don Tomislav Ćubelić)

Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”

Sedam lijepih navika sretnoga braka

Kakvom „vodom” trebaju bračni drugovi puniti svoje vrčeve da bi je Isus mogao pretvoriti u vino svoje ljubavi. (Pater Johannes Lechner CSJ)

Svadba u Kani nas uvodi u tajnu sakramenta ženidbe. Ne poznamo zaručnike one svadbe u Kani po imenu, ali je za to spomenuto da je tu bila Marija, Isusova majka i Isus i njegovi učenici. Dogodilo se nešto netipično, kako za svadbu, tako i za vinogradarski kraj – nestalo je vina.
Marijin zagovor je bio isto tako odlučujući za čudo s vinom, kao i posao slugu koji su punili vrčeve vodom imajući u Isusa slijepo povjerenje, iako to nisu trebali, jer Isus nije bio nikakav njihov nadstojnik! Isus im je rekao da napune 6 vrčeva, svaki po oko 100 litara, vode. Problem je bio taj što nije bilo vina.
Razum bi rekao: „Mi trebamo vino a ne vodu!” Ipak sluge to čine. Bio je to nekada prilično težak posao, napuniti takve vrčeve vodom. Trebalo je donijeti 600 litara vode! Značilo je da, s nekom posudom od 15 litara, treba 40 puta ići po vodu da bi se napunilo sve vrčeve, do vrha. Ovi sluge su bili dobro oznojeni – to je sigurno!
Kada se čudo stvarno dogodilo? Ne znamo. No, rezultat je izazvao divljenje: novo vino je bolje. Tako je ustvrdio nadstojnik stola, govori nam evanđelje. 

Svadba u Kani nam pokazuje do kakvih životnih situacija može doći, posebno u braku. Nalazimo se između manjka i punine, između krhkosti i slave. Posebno na polju ljubavi.
Evanđelje nam ukazuje na važnost ovih vrčeva za vodu. Gospodin je učinio da su ovi vrčevi tako važni, jer je po njima došlo čudo u svagdašnji život. Čudo vina u Kani je promjena, pretvorba, to nije stvaranje ni iz čega. Potrebno je ljudsko sudjelovanje.

Za bračne drugove to znači: Gospodin će blagosloviti vodu vaše dobre volje, vašeg stalnog ljudskog nastojanja. Snagom sakramenta ženidbe Gospodin pretvara vodu vašeg dobrog nastojanja u vino Božje ljubavi. On treba vodu, vašu dobru volju, vaše postupanje. Gotovo je s pasivnošću.

Kako mogu bračni drugovi ispuniti vodom svoje posude? Kako će se to dogoditi konkretno? Evo sada ću nabrojiti sedam lijepih navika za sretan brak. Ako se bračni drugovi tako uvježbaju, onda će stalno rasti u ljubavi, a Gospodin garantira da će ih ispuniti nezamislivim blagoslovom i obradovati svojom božanskom ljubavlju. Želim ovdje, ukratko, navesti tih sedam dobrih navika.

1. Drugoga razveseljavati

Sretan bračni par su jedan za drugoga dar i poklon onda kad jedan drugome čine male, sitne radosti, a ne brigu i bol. To zvuči jednostavno, ali u praksi se pokazuje teškim. Da li je ono što ja činim ili govorim radost za drugoga? Tako se ostvaruje „amor benevolenciae”, ljubav dobrohotnosti „ljubav koja veseli”. Pažnja prema drugome je ključ do njegova srca.
Jedan mladić je svojoj zaručnici svakog dana slao neko pismo, mali sitni poklon: bonbon, šlape, ručnik, maramicu… neku dobru knjigu, dok je bio na svjetskom kongresu mladih u Australiji. Svaki dan jedan mali poklon. 
Ovdje može svatko pustiti svojoj mašti na volju. Tko se ovoga bude držao cijeloga života, doživjet će ogromnu količinu ljubavi.

2. Gajiti običaje i obrede koji čine dobro ljubavi i prijateljstvu

Običaji, obredi, geste učinjene iz ljubavi i u ljubavi jačaju veze u odnosu, jer bude osjećaje i potvrđuju pretpostavke. To počinje već načinom i oblikom pozdrava. Ako netko, navečer, dođe kući, najprije pozdravlja psa, onda pali kompjutor i televiziju, a onda pozdravlja ženu sa „što ima danas za jesti, trebam brzo pojesti, jer još imam jedan sastanak!” takvo pozdravljanje sigurno neće voditi dubljem prijateljstvu i ljubavi. Ako promatramo pozdravni ceremonijal nekog bračnog para s gledišta psa, njega se uvijek tako lijepo pozdravljalo da skače u vis od radosti. Tako su se oni na početku „skakućući” pozdravljali da pokažu svoju radost na veselje njihove djece.

Postoji čitav svijet simbola koji se može stvarati, koji uvijek mogu voditi iz vidljivih gesta do nutarnje ljubavi i nju na takav način izražavati. Tome pripadaju i ceremonije poput komplimenata, svaki dan telefonirati, slaviti rođendane i imendane…

3. Otvoreno i iskreno međusobno razgovarati

Sretni bračni parovi će stvoriti siguran prostor gdje oni smiju biti, onakvi kakvi jesu, gdje će bez straha reći svoje osjećaje, želje, očekivanja, gdje će razgovarati o problemima, frustracijama o svemu što im leži na srcu. Kakva je to milost biti prihvaćen od drugoga u svojoj krhkosti i lomljivosti!

Jedan bračni par koji je slavio srebrni jubilej, mi je povjerio što im je bilo najteže i najljepše u tih 25 godina. Najljepše: da je svaki od njih po drugome našao sebe i sve više je to postajao. A najteže je bila askeza: ono što si znao o slabosti, krhkosti drugoga ne upotrijebiti da ga raniš ili povrijediš.

To učvršćuje brak. K običaju lijepih riječi spadaju i obećanja, koje se daju i koja se održavaju, ona jačaju međusobno povjerenje. Održano obećanje daje osjećaj: „Mogu se na tvoju riječ osloniti. Mogu na tebe računati.”

4. U teškim okolnostima biti u komunikaciji oprezan i lukav

Upravo u škakljivim trenucima pronalaze sretni bračni partneri prave putove kako će u (svađi) razgovoru sve moći kazati i biti saslušani i tada stvari zajednički rješavati. Kod baš „vrućih tema” može se držati u rukama, zajednički, neki predmet(npr. štap) što tada znači „sada govori jedan, a drugi sluša” a nakon nekog vremena se izmjene strane.
Poznam jedan bračni par koji, na svojim noćnim ormarićima imaju svijeću. Kad netko ima nešto što je drugom teško izreći, tada zapali svoju svijeću i to je znak za partnera da ima nešto o čemu je teško govoriti. I to onda olakšava razgovor o „vrućim” temama.

Komunikacija bez nasilja je najpravilniji put k duhovnom obraćenju.

5. Neprestano imati brigu jedan za drugoga

Ovo bi se, suvremenim jezikom, moglo reći: uvijek biti za drugoga on line i nikada se ne okrenuti jedan od drugoga. Sretni brakovi će uvijek naći načina i sredstava da emocionalno ostanu povezani. Ovo će stvarati pravu intimnost: pogledi, geste, djela, pokazuju da drugoga prihvaćamo ozbiljno i stvarno. Radi se o kvaliteti prisutnosti: „Ti si za mene između svega broj 1″ Onda iz toga slijedi želja zajedno učiniti neke stvari koje vesele oboje: zajedno kuhati i jesti, piti kavu, čašicu vina na večer ispijati zajedno, zajedno šetati, filozofirati, zajedno čitati Sveto pismo…

Tako se ostaje okrenut jedno prema drugom. Nešto lijepo učinjenog približava. Ostavljanje nečega privlači drugoga prema nama. Sloboda pažljivog prihvaćanja veže jedno uz drugo, veže u savez i u tome je bit bračne ljubavi.

6. Zajednički život nadahnjivati zajedničkim vizijama

Sretni bračni parovi će obogaćivati svoj odnos i zajedničkim kovanjem planova. Zajedno sanjati neke veće planove i zajednički se usmjeravati prema istom cilju. 
Na ikoni presvetog Trojstva Andreja Rubljova se vide tri osobe koje su okrenute, s puno ljubavi, jedna prema drugoj, kao u nekom važnom razgovoru. Razgovor presvetog Trojstva je spasenje svijeta . Pa o tome bi se trebalo razgovarati među kršćanskim bračnim drugovima, a onda, na tom planu, i nešto učiniti. U tom smislu se mogu njegovati i djela milosrđa, posjećivati bolesne, biti uz neku ožalošćenu obitelj, kuhati za mladu majku nakon prvog poroda. …
Ako bračni drugovi imaju jake doživljaje međusobnog dijeljenja, posebno onog za kraljevstvo Božje, jačat će se i njihova nutarnja veza. Možemo to reći sa Titom: „Pojavila se Milost Gospodina, spasiteljica svih ljudi. Očekujemo blaženo ispunjenje našeg nadanja i pojavak slave Spasitelja našega, Gospodina Isusa Krista. On se predao za nas da nas očisti od grijeha i tako stvori čist narod, koji njemu pripada i čezne svom snagom činiti dobro..” (Tit 2,11-14)
Kultura nedjelje i blagdana je pravilan slobodan prostor da se obnove i ostvare velike vizije. Želio bih reći s Marijom: „Sve što vam reče, to činite…” (Iv 2,5)

7. Ustrajati u zajedničkoj molitvi

Molitva povezuje s Bogom i međusobno. U molitvi se otvaramo uvijek većem Bogu i pokazuje nam se da odnos prema drugom nije sve: sretni bračni parovi su svjesni nadnaravnog kojim su okruženi i to onda čini podnošljivim, kako ograničenosti svijeta, tako i ograničenosti njihova odnosa. Doživljaj granica u ljubavi može postati čak odskočna daska kojom ćemo otkriti onu ljubav koja je neograničena, koja uvijek postoji, koja sve podnosi, jer je vječna. 

„Ljubav cilja na vječnost. Da, ljubav je „ekstaza”, ali ne ekstaza u smislu opijenosti nekog trenutka. Nego „ekstaza” kao stalni put na kojem zatvoreni JA postaje davanje SEBE i tako se dolazi do pronalaska samog sebe, pronalaska samog Boga. „Tko želi spasiti svoj život izgubit će ga, a tko izgubi svoj život, spasit će ga.” (Lk 17,33) (papa Benedikt XVI, enciklika Deus caritas est..)

Knjiga Tobije nam govori kako su Tobija i Sara (Tob 8, 1-9) molili prije nego su se tjelesno združili. To je prekrasna molitva za dar jedno drugom, za veličanstvenu Božju ideju stvaranja muškarca i žene.

Intimnost s Bogom vodi k intimnosti srca drugog partnera, a to se opet očituje i u seksualnom predanju. To je pravo povezivanje duhovnoga i seksualnosti u bračnoj ljubavi. Bog nije rival, nego izvor radosti i temelj plodnosti. Bračni par koji zajedno moli, ostaje združen i dobiva od Boga obilje potrebnih milosti.
 Tko moli makar jednu deseticu krunice za drugoga, doživjet će, da će Marija bdjeti nad jedinstvom srca – i u kriznim trenucima.

Ovo je mala, praktična mudrost 7 dobrih navika. One izgledaju malene, tako malene, a istovremeno tako dragocjene, poput vode. Tko prihvati ove savjete i drži ih, opazit će kako su njegove „posude – vrčevi” stalno puni do vrha . I Isus će vodu pretvoriti u dragocjeno vino svoje milosti, svoje ljubavi i svoga života,

Mnogi će biti pošteđeni „bračnih ratova”. Ponekad će se trebati i oznojiti u punjenju posuda vodom, poput onih slugu na svadbi u Kani, koji su trebali nositi vodu iz bunara. Ipak ukus novoga vina kojega Isus daruje, nagrađuje za ovaj trud i usred napora ispunja srećom. 
Tako želim svima doviknuti:” Ispunite vaše posude, a Gospodin će vas ispuniti milošću.”

Umijeće svađanja

Kad jednoj ljubavi dođe kraj, slabići kukaju, energični smjesta pronađu novu ljubav, a pametni su je već odavno imali u rezervi. (Wilde)

 

Svađa je posebni oblik komunikacije u kojoj dvije osobe (ili više) stoje jedna nasuprot drugoj jer imaju različite točke gledišta na istu stvar (npr. djeca, novac i sl.). Za dobru svađu potrebno je da oba partnera jasno izraze svoje mišljenje i da pogledaju koji im je zajednički cilj, tj. kvaliteta njihovog odnosa. Ako na temelju toga promjene svoje mišljenje, svađa je uspješna; nema gubitnika a odnos je pobjednik. Ako svađa krene naopako, onda to nazivamo konfliktom ili još gore, borbom.
Svađa može biti dobra za vaš odnos ako se suočite zajedno s predmetom. Da svađa ne bi postala naporan posao, evo nekoliko smjernica. To nisu pravila, ali vam može pomoći da izađete na kraj sa teškim pitanjima.
• Biti u pravu nije važnije od vašeg odnosa – vi kao par ste važniji od bilo kojeg pitanja ili situacije, posebno za vrijeme velike napetosti u kojoj najradije braniš svoje stajalište a zaboravljaš partnera. Stavite, recimo slikovito, stvar na stol i suočite se s tim skupa, radije nego da se sukobljavate jedno s drugim.
• Iako bi to moglo biti teško, budite blizu. Mala gesta nježnosti može pokazati tvoju brigu. Sjeti se da nema stvari koja se ne bi mogla riješiti u ljubavi.
• Ne uvlačiti druge osobe. Ono što time pokušavate učiniti je da nekoga dobijete na svoju stranu da vam da veću moć a time umanjujete svojeg bračnog druga ili otežavate situaciju. Niti primjedbe, kao npr: “Ti si kao i tvoja mama”, nisu od nikakve pomoći – progone te tvoji osjećaji i potrebe. Budi toga svjestan i preuzmi odgovornost na sebe.
• Ostanite zajedno dok ne završite razgovor o predmetu. Ponekad to može biti teško, posebno kad ti se čini da si ugrožen ili zdvojan. Pokušaj se sjetiti da suze nisu oružje, ali često dolaze zbog frustracije ili ranjivosti – pokušaj svojeg bračnog druga prihvatiti onakvim onakvom, kakav/kakva je. (Ako je vrijeme ograničeno obvežite se da ćete nastaviti razgovor).
• Apsolutne primjedbe kao npr. “ti uvijek” ili “ti nikada” jednostavno nisu istinite i sigurno neće pomoći.
• Analiziranje, ili pokušaj ukazati kako si dospio u tu situaciju kako bi rasporedio krivnju, beskorisni su. To jedino može poslužiti zabijanju klina između vas. Najbolje je o situaciji porazgovarati i krenuti naprijed a ne gledati nazad.
• Izgovaranje ružnih imena može biti bolno, i budimo pošteni, to je znak slabosti.
• Odnosu škodimo kad se služimo sarkazmom i kritizerstvom (nema konstruktivnog kritizerstva!). Ako partnera ponizimo na taj način, kako može povjerovati u sebe i kako možemo jedno drugom pripadati.
• Svađu treba izbjegavati kad su jedna ili obje strane izgubile kontrolu i kad namjeravamo jedno drugo raniti – povrijediti.

Što je točno brak u očima Katoličke crkve?

Započet ćemo s osnovnom definicijom parafrazirajući učenje Drugoga vatikanskoga sabora i kanonskoga prava, a potom objasniti svaku njezinu točku:
Brak je intimna, isključiva, nerazrješiva zajednica života i ljubavi u koju ulaze muškarac i žena po nacrtu Stvoritelja usmjerenu k njihovu vlastitu dobru te k rađanju i odgajanju potomstva; taj je savez između krštenih osoba Krist Gospodin uzdigao na dostojanstvo sakramenta.²
Intimna zajednica života i ljubavi. Brak je najbliže i najintimnije od svih ljudskih prijateljstava. Uključuje dijeljenje cjelokupnoga života neke osobe sa svojom suprugom ili svojim supružnikom. Brak poziva na međusobno sebedarje, tako intimno i potpuno da dva supružnika postaju “jedno”.
Isključiva. Uzajamno darivanje dviju osoba jedna drugoj isključuje intimno sjedinjenje s bilo kojom drugom osobom. Ono zahtijeva potpunu uzajamnu vjernost supružnikâ. Ta je isključivost bitna i za dobro djece bračnoga para.
Nerazrješiva. Muž i žena nisu združeni po prolaznoj emociji ili pukoj erotskoj sklonosti, koje, kad se sebično slijede, brzo izblijede.³ Oni su po Bogu združeni neraskidivom vezom ljubavi kroz čvrst i neopoziv čin njihova vlastita pristanka. Za krštenike, ta je veza zapečaćena Duhom Svetim i, kad se jednom izvrši, postaje apsolutno^[1] nerazrješiva.⁴ Tako Crkva ne poučava toliko da je razvod pogrješan koliko da je razvod – u smislu prekida valjanoga braka – nemoguć, neovisno o građanskomu statusu braka.
Ulaze muškarac i žena. Komplementarnost spolova je bitna za brak. Danas je zbrka o naravi braka tako rasprostranjena da bi neki htjeli proširiti pravno “pravo” na ženidbu dviju osoba istoga spola. Ali sama narav braka čini takav prijedlog nemogućim.
Po nacrtu Stvoritelja. Bog je stvoritelj braka. On je upisao poziv na brak u samo naše biće stvorivši nas kao muško i žensko. Brak se upravlja po njegovim zakonima koje vjerno prenosi njegova Zaručnica, Crkva. Da bi brak bio ono za što je stvoren, mora se prilagoditi tim zakonima. Stoga ljudska bića nisu slobodna mijenjati značenje i ciljeve braka.
Usmjerena k njihovu vlastitu dobru. “Nije dobro da čovjek bude sam” (Post 2,18). Tako za njihovo vlastito dobro, na njihovu korist, obogaćenje i, konačno, njihovo spasenje, muškarac i žena ujedinjuju svoje živote u bračni savez. Brak je najtemeljniji (ali ne i jedini) izraz poziva na ljubav koji imaju svi muškarci i žene kao osobe stvorene na sliku i priliku Božju.
Za rađanje i odgajanje potomstva. Oci Drugoga vatikanskoga sabora objavili su: “Po svojem naravnom značaju sáma ustanova ženidbe i bračna ljubav usmjerene su prema rađanju i odgoju potomstva te su njime kao svojim vrhuncem okrunjene.”⁵ Djeca nisu pridodana braku i bračnoj ljubavi, nego potječu iz same dubine uzajamnoga sebedarja supružnika, kao njihov plod i ispunjenje. Dakle, namjerno se isključenje djece suprotstavlja samoj naravi i svrsi braka.
Savez. Brak nije tek ugovor između muškarca i žene, nego sveti ugovor. Bog je stvorio brak da oslika i sudjeluje u vlastitomu savezu sa svojim narodom. Tako bračni savez poziva supružnike da imaju udjela u slobodnoj, potpunoj, vjernoj i plodnoj ljubavi Božjoj. Suprotno nekim trendovima razmišljanja, nedavni naglasci Crkve na braku kao savezu ne isključuju ideju da je brak također i ugovor. Istina je da savez nadilazi prava i odgovornosti koji jamče neki ugovori i osiguravaju jači, svetiji okvir za brak, ali kanonsko pravo još uvijek namjerno rabi oba termina za opisivanje braka.⁶
Dostojanstvo sakramenta. Na temelju njihova krštenja, ženidba kršćanskih supružnika jest djelotvoran znak sjedinjenja između Krista i Crkve, i kao takav je sredstvo milosti (vidi sljedeće pitanje s podrobnijom raspravom). Brak dviju nekrštenih osoba, ili jedne krštene i druge nekrštene osobe, Crkva smatra “dobrim i naravnim” brakom.

Bračni krizni menadžment

Ivan Pavao I., papa koji je svojim osmijehom osvojio svijet, jednom je citirao jednog rimskog pisca: Vidite, ja sam vrlo debeo, a moja žena još i više. Ali ipak, kada se dobro razumijemo, dovoljan nam je samo jedan krevet, no kada se svađamo, cijela nam se kuća čini premalenom.
Ovo iskustvo imaju gotovo svi bračni parovi. Premda i nije točno da se u svakom dobrom braku »supružnici svađaju« i da svaki brak »mora doći u krizu« – inače se sumnjiči da njih dvoje nisu »zdravi«! – ipak ima u tome i nešto istine. Na ovoj je zemlji i najveća ljubav u borbi s vlastitom ohološću, s taštinom i željom za dominacijom, a ove napasti ponekad dovode do svađe i krize. Posebne karakterne crte i vanjske okolnosti mogu tome zacijelo pridonijeti.

Izlazi iz krize

Što činiti? Odgovor je višestruk:
Kršćani će prvenstveno i prije svega ostalog moliti i staviti svoje nevolje pred Boga, svoga prvog svjedoka, prvog »kuma«. Pritom bi si trebali ponovno posvijestiti što je brak i da se brak ne može rastaviti.
Time se stvara nutarnja spremnost da se dobrom ispovijedi Bogu pokažemo kakvi jesmo. Prije nego usmjerite pozornost na tuđe pogreške, razmislite i pokajte se za svoje i molite od Boga oproštenje. Jer vi znate za grijeh koji truje ljubav, koji ne može dotaknuti nikakvo savjetovanje, ni psihološka terapija.
Tako pripremljeni možete početi s koracima koji bi mogli voditi do cilja i kada ste stigli do ove točke, može vam naravno pomoći savjet nekoga sa strane ili profesionalno savjetovanje s psihološkim uputama.
Doduše, kršćanin će se čuvati misli da postoji samo alternativa rješenja problema ili rastave. U mnogim će slučajevima biti nužno, bar neko određeno vrijeme, prihvatiti križ jednog ne baš sretnog braka. Često upravo ovo strpljenje dovodi do ozdravljenja.

Jedan tipičan slučaj

Poučnija od mnogih teoretskih promišljanja može biti sljedeća, istinita priča:
Brak jednog čovjeka zapao je u krizu, a tomu je bila kriva njegova apostolska revnost. Nakon što je doživio obraćenje, odlučio je da će sve svoje snage uložiti za kraljevstvo Božje. Koliko je njegov posao to dopuštao, on je svoju odluku i ostvarivao. Preuzeo je na sebe brojne dužnosti i zbog toga je često izbivao iz kuće. Budući da njegova žena nije pokazivala posebno zanimanje, boljelo ga je doduše, ali nije se činilo čudnim, jer je ona bila protestantkinja, pa njoj, na njegovu žalost, nije pripala ista milost. To je određeno vrijeme išlo dobro – bar je on tako mislio – ali u stvarnosti se otuđivao od svoje žene sve više i više i brak je upao u opasnu krizu.
U tom razdoblju susreo je jednog svećenika koji ga se vrlo dojmio. Zbog toga je odlučio da povjeri duhovno vodstvo tom čovjeku. Na pitanje je li on spreman u okviru ovog odnosa živjeti nužnu poslušnost, on je spremno pristao. Ali već kod prvoga duhovnog naputka koji je dobio morao je dosta toga progutati. Jer na njegovo zaprepaštenje njegov mu je novi duhovni voditelj prije svega rekao: »Ne činite ništa bez dogovora sa svojom suprugom!«
Čovjek je bio zapanjen: htio je raditi za Boga i njegovu Crkvu, a sada ga je u tome sprečavao ni manje ni više nego crkveni čovjek! On je očekivao podršku, a ne otpor! Ali to je bilo njegovo obećanje i on je rekao duhovniku: »Dobro, tako ću učiniti!«
Prije sljedećeg termina pitao je svoju ženu za suglasnost – ponešto potišten, jer je znao kakav će dobiti odgovor. I doista, njegova je žena kratko i jasno rekla ne.
Ovo se ponovilo nekoliko puta do dana kada mu je njegova žena postavila pitanje: »Što ti zapravo ondje radiš?« Iz toga se razvio razgovor o smislu njegova rada.
Vrijeme je prolazilo, supruga mu je ponekad govorila ne, ali sve češće i da, i tako je mužev angažman postao stvar njih oboje. Neprimjetno se bračna kriza pretvorila u zadovoljstvo. Nekoliko godina poslije čak je i njegova supruga prešla na katoličanstvo.

Danas su sretan bračni par. Što bi bilo da ovaj problem nije bio riješen? Možda bi mnogi slegli ramenima i rekli: »Nisu odgovarali jedno drugomu!« Ali u stvarnosti su samo propustili da u braku ne dijele samo postelju nego i smisao života, da u braku zajednički osluškuju Božji poziv i da čine što je potrebno. Kada su počeli nanovo tako živjeti, brak je bio spašen, hvala Bogu i njegovu razboritom službeniku!
Svaki je brak poseban i svaka je kriza posebna, no ipak postoji bit braka koja uvijek ostaje ista, ali i tipični elementi krize. Ali to vrijedi i za njihovo rješavanje: molitva, ispovijed, razgovor, savjetovanje, vanjske promjene…