Od svađe do praštanja

Bratski je život tvrda škola. Nemojmo se čuditi sukobima i povrjedama koje obilježavaju svakodnevni život u obiteljima! Nemojmo pokušavati nijekati nesuglasice niti ih prikrivati prividnom srdačnošću. Bolje je da se s njima suočimo i da oprostimo jedni drugima.
Nijedan sukob nije pretežak ako završi međusobnim praštanjem. Puno je gore kad je obiteljsko ozračje zatrovano malim nevažnim prepirkama zbog kojih se gomilaju sitne povrjede koje se nikad ne praštaju, i koje se – svjesno ili nesvjesno, ali uvijek s destruktivnim posljedicama − ne zaboravljaju ni desetcima godina kasnije.
Ima raznih vrsta prepirki. Znajmo razlikovati prave sukobe od običnih svađa. Ozbiljnost svađe ne mjeri se bukom koja ju prati, pa čak ni stanjem u kojem se protivnici nalaze nakon bitke! Neka tiha peckanja mnogo su ozbiljnija od bučnog boksanja. Uglavnom smo skloni reagirati samo na svađe koje nam smetaju, ali to nisu uvijek one koje najviše ranjavaju bratsko zajedništvo.
Praštanje je najprije traženje istine. Počnimo s tim da uvidimo i imenujemo uvrjedu, bili mi počinitelj ili žrtva. Praštanje nije komotan i brz način da se prekine neka svađa: »Hajdete, pa to nije ništa! Zagrlite se, gotovo je!« Ako doista nije bilo »ništa«, sve će se lako riješiti. No jesmo li doista sigurni da »nije bilo ništa«? Nemojmo prebrzo suditi, stavimo se na mjesto djece o kojoj je riječ i sjetimo se da jadi malenih nisu maleni jadi. Ono što nama može izgledati kao nevažna nezgoda (razbijena igračka, na primjer), za maleno dijete može značiti osobnu dramu koje će se sjećati desetcima godina kasnije!
Onaj koji je nekoga uvrijedio mora sa svoje strane shvatiti da je nekomu učinio zlo, da je počinio istinsku nepravdu. »Nisam učinio namjerno!«, buni se. Odgovor: »Trebao si namjerno ne učiniti!« Drugim riječima: »Iako je to bilo učinjeno nepažnjom ili iz nespretnosti, ono što činiš ima posljedice s kojima se moraš suočiti. Za njih si odgovoran«. Oprostiti ne znači naći ispriku.
Važno je oproštenje izraziti riječima. Moliti za oproštenje i oprostiti katkad se može i bez riječi. Ali je mnogo bolje kad se kaže! Kad se usta otvore da bi izrekla: »Molim te, oprosti mi« ili »Opraštam ti«, to je znak da je i srce otvoreno. Praštanje se sigurno može izraziti i na drugi način: poljupcem, na primjer. Kako bilo da bilo, ljudi smo, i važno je da praštanje ne ostane samo u srcu nego da se na neki način izrazi i tijelom: riječima i stavom. Ohrabrujmo djecu da tako i čine.

Praštanje katkad traži mnogo vremena. Neka odgojitelj bude uz dijete, neka ne požuruje dijete i neka se ne obeshrabruje. »Sekundarnim«¹ karakterima mnogo je teže okrenuti stranicu nego »primarnim« karakterima; poštujmo njihov ritam. Nije bitno oprostiti na brzinu, nego oprostiti doista. »Primarni« će teže primijetiti težinu uvrjede: pomozimo im da se prisjete prošlosti da bi shvatili istinsku težinu uvrjeda koje su prouzročili ili pretrpjeli. Nemojmo se prebrzo radovati da su prividno sve zaboravili. Zaboraviti ne znači oprostiti.
U nekim je slučajevima teško razlikovati uvrijeđenog od uvrjeditelja: to se događa kod mnogih svađa u kojima je krivnja podjednaka. U tim se slučajevima možemo poslužiti savjetom jedne majke koja kaže svojoj brojnoj djeci: »Ne želim znati tko je od vas bio tako bedast da je sve ovo započeo, nego tko će biti dovoljno pametan da prvi prestane«².
Pobjednik je uvijek onaj koji oprosti.

Prepoznajete li svoje dijete?

Imate li osjećaj da vas vaše dijete (pogotovo tinejdžer) gleda s visoka ako se s njime upustite u raspravu o tehnologiji? Čini li vam se kako on o sebi ima vrlo visoko mišljenje iako to njegove ocjene u školi ne potkrepljuju? Ako i niste još iskusili takav osjećaj, moguće je da će vam se upravo to dogoditi.

‘Odgajamo’ narcisoidnu i zaluđenu generaciju

Oni imaju 3000 prijatelja na Facebooku, objavljuju fotografije u izazovnim pozama, skupljaju lajkove na Facebooku i ‘pratitelje’ na Twitteru. Uvjereni da su najljepši, najzgodniji i skupljaju komentare divljenja. No, oni su još uvijek djeca. Današnja djeca uglavnom žive u virtualnom svijetu i teško se suočavaju s realnošću. Na internetu drže ‘kontrolu’, tako da samo jednim klikom brišu sve one koji im se suprotstave. Upravo zbog toga ‘pumpa’ im se ego i postaju narcisoidni. To su pokazala i najnovija istraživanja provedena među američkim brucošima. Analiza istraživanja na čijem je čelu američki psiholog Jean Twenge pokazuje kako je današnja mladež sve sklonija tome da uzdižu sami sebe i prozivaju se uspješnima i poželjnima. – Studije su pokazale kako je narcisoidnost kod mladih povećana za čak 30 posto. To ni ne čudi kad svoj ego pumpaju na način da se diče time koliko tisuća tzv. prijatelja imaju na Facebooku ili koliko ljudi prati njihove statuse na Twitteru – rekao je Twenge.
Ovakvo ponašanje mladih na društvenim mrežama sve je učestalije i kod nas. Baš kao što i sve ostalo ‘kupimo’ iz Amerike tako i mi polako stvaramo generaciju mladih koji svoj život ne vode u realnom nego u virtualnom svijetu.
U razgovoru za portal Dnevno.hr psihologinja Gordana Buljan Flander potvrdila je kako djeca sve više žive u virtualnom svijetu i da bi roditelji trebali postaviti granice.
- Savjet je da roditelji ne dozvole djeci da imaju kompjutore i laptope u svojim sobama nego da ih drže u dnevnom boravku te na taj način uvijek mogu vidjeti na koje stranice njihovo dijete odlazi. No prvenstveno bi trebali uspostaviti dobar odnos tako da im se dijete samo povjerava ukoliko ih netko uznemirava putem društvenih mreža – rekla je dr. Buljan Flander.
Iako je kaže većina djece kod nas još uvijek primjerenog ponašanja, nesumnjivo je da nas u budućnosti čeka generacija o kojoj govori Twenge.

Treba pokazati zanimanje za ono čime se djeca bave

- Nedavno istraživanje pokazalo je da 38 posto djece u dobi od 11 do 13 godina ima Facebook profil iako je dobna granica za pristup Facebooku 13 godina. Upravo zato bi roditelji trebali svoju djecu nadgledati. Za one koji imaju profile na društvenim mrežama roditelji bi trebali pokazati interes. Budući da djeca danas više znaju o računalima nego odrasli mnogi se roditelji time ni ne žele baviti, no to je pogrešno. Trebaju pokazati zanimanje za ono čime im se djeca bave. Roditelji se bore s egzistencijalnim problemima i prepuštaju da im internet odgaja dijete, kao što su prije dali da to radi televizija. Uz to djetetu bi trebalo ograničiti vrijeme provedeno on line – kazala je Gordana Buljan Flander.
Budući da se kao ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba suočava sa djecom s problemima u ponašanju, kao i sa djecom koja su žrtva zlostavljanja tvrdi kako je osnovni problem manjak psihologa u Hrvatskoj. Roditelji, kaže za najobičniji psihološki savjet u bolnicama trebaju čekati od dva do tri mjeseca, što je puno. U vrtićima i domovima zdravlja trebali bi dodaje, postojati stručnjaci mentalnog zdravlja koji bi pregledavali djecu od najranije dobi.

- Država je prije 25 do 30 godina ukinula jednu odličnu stvar, a to su sistematski pregledi djece u dobi od pet godina koje su provodili psiholozi. Na taj način se već moglo vidjeti koja su rizična djeca i mogli smo pružiti psihološku pomoć djeci. Danas su roditelji zbunjeni. Miješaju pravo na odgoj djece bez batina i pravo na odgoj djece bez granica. Nama dođu roditelji s djetetom od 3 do 4 godine i kažu da ne znaju što bi s njim, da je nemoguće. Djetetu je potrebno postaviti granice, ne može mu se sve dopustiti – poručila je na kraju  dr. Buljan Flander.

Na 900.000 djece zaposleno 20-ak psihologa

Hrvatska prema popisu stanovništva iz 2011. ima oko 900.000 djece, a prema podacima Hrvatske psihološke komore u zdravstvenim ustanovama diljem cijele Hrvatske radi tek 20-ak psihologa. Upravo zbog toga se i treba čekati do tri mjeseca da bi se preko uputnice došlo na pregled kod psihologa. Ukoliko roditelji nemaju novaca za privatne psihologe, često ostaju prepušteni sami sebi. Apsurd je time veći što Hrvatska ima veliki broj diplomiranih psihologa koji ne mogu dobiti posao. Posljednji takav primjer vidjeli smo u pismu mlade psihologinje koja se obratila Vladi putem Facebooka. Nakon što po završetku fakulteta psihologije dugo nije uspjela naći posao, napokon je putem otvorene molbe pronašla školu koja bi je uzela preko stručnog osposobljavanja. No da bi mogla raditi taj posao mora imati mentora, i to ni manje ni više nego psihologa koji već radi u toj školi. Problem je da ta škola, baš kao i većina hrvatskih škola nema psihologa pa joj je prilika za posao propala. Upravo kao što je propala i mogućnost da djeca iz te škole napokon dobiju psihologa, a zakon se po ne znamo koji put pokazao apsurdnim.

Kakva je ljubav doista i kakva bi trebala biti?

Što je ljubav? Davani su posve različiti odgovori. Na temelju loših iskustava ponekad su i veliki ljudi kao, na primjer, Lav Tolstoj u svojoj Sonati o novčiću govorili loše o ljubavi. Drugi su opet zaboravili razliku između načina pojavljivanja grijeha i istinske ljubavi te su ljubav obezvrijedili uime krivih religioznih i filozofskih teorija kao, na primjer, Manijeva sekta koji je materiju smatrao principom zla pa je stoga i brak smatrao bezvrijednim. Odatle dolazi izraz »maniheizam«. Nasuprot takvim krivovjerjima možemo kao katolici samo reći da ljubav dolazi od Boga, te bi bez grijeha u sebi, kako uči Toma Akvinski, bila još više usrećujuća.50
Što je ljubav doista? Ne postoji definicija, ali možemo reći što se sve podrazumijeva pod ljubavlju. Prema D. von Hildebrandu – kojega su njegovi prijatelji zvali doctor amoris, dakle naučitelj ljubavi – ljubav je prvenstveno odgovor na sve dobro i lijepo što drugog čini onim što on jest, odgovor na jedinstvenost voljene osobe, kako ga je Bog osmislio i stvorio. To odgovara i Dostojevskom: »Voljeti nekog čovjeka znači vidjeti ga onako kako ga je Bog zamislio.« Osoba koja voli govori osobi koju voli nutarnje riječi: »Dobro je da postojiš!«
Tako pokušava J. Pieper, jedan drugi katolički filozof, ovo stvarno stanje pretočiti u riječi. Opet malo drukčije formulira A. Schnitzler: »Voljeti znači biti za nekoga drugog na svijetu.«51
Mogli bismo još reći: svi veliki filozofi, pjesnici i teolozi na koncu su istog uvjerenja. Dio ljubavi je i potreba za sjedinjenjem, isto kao i čežnja da se drugom čini dobro. Ljubav je darivanje voljenoj osobi, ona izvodi iz kruga vlastitih interesa i otvara srce drugome. Stoga nas čini ranjivim. Ljubav je izvor sreće.
Ljubav možemo opisati i na temelju njezinih osobina kako ih je apostol Pavao nabrojio:
»Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav; ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, na pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.« (1 Kor 13,4−8)
Pavao pritom zacijelo nije mislio na bračnu ljubav, ali sve što on kaže vrijedi i za nju. Istina, on pritom pred očima ima ljubav koja je već prošla školu evanđelja, možda samo ljude koji mole i koji žive povezani s Kristom.

Ljubav ne poznaje pokoravanje i gospodarenje

Ne treba samo žena slušati muža, oboje se trebaju »jedno drugomu pokoravati«! Kod ovog »pokoravanja« riječ je o normalnoj zakonitosti ljubavi koja čini da drugoga čujemo, da se otvorimo njemu i njegovim željama.
U svome pismu o dostojanstvu žene, u takozvanim »Katehezama srijedom« o teologiji tijela i ljubavi, papa Ivan Pavao II. uklanja dva stara nesporazuma koja su tijekom povijesti donijeli mnogo patnje, osobito ženama:
Jedan se odnosi na pripovijest o istočnom grijehu, gdje Bog proriče ženi: Tvoj će muž gospodariti nad tobom – to je posljedica tvoga grijeha. Ali, tako objašnjava Papa, Bog ne kaže, da on treba nad njom gospodariti kao gospodar nad svojom robinjom ili također kao otac nad maloljetnim djetetom! Biblijski tekst nije opravdanje za mušku drskost! On ne daje pravo »mačo muškarcu« – muškom gospodarenju nad ženama – nego ga predviđa kao jednu od tužnih posljedica grijeha.
Drugi se nesporazum tiče jednog odlomka kod Pavla, gdje se uistinu govori o »pokoravanju« žena. Ali ovo »pokoravanje«, kaže Papa i za to se može pozvati na Pavla, »nije jednostrano, nego uzajamno«. On nastavlja: svijest o ovoj uzajamnosti mora »otvarati sebi putove u srca i savjesti, u ponašanje i u običaje«!52 Za ovo gledište može se pozvati na Ambrozija: »Ti nisi njezin gospodar«, piše sveti biskup već u 4. stoljeću poslije Krista, »nego njezin muž; ona ti nije robinja, nego supruga.«53
To će, doduše, biti moguće tek u novoj, kršćanskoj ljubavi, nakon što su supružnici naučili ljubiti jedno drugo kao Krist svoju Crkvu i obratno, kao što Crkva ljubi Krista! Netko bi mogao primijetiti da je Krist glava Crkve. Istina, ali je Krist rekao da on nije došao vladati, nego služiti. Iako Pavao nalaže muževima da ljube svoje žene kao Krist Crkvu, on istodobno podsjeća na način ove ljubavi: Krist je sam sebe predao za Crkvu! Izvoditi iz ove misli »gospodarenje« bez ljubavi znači Pavla posve pogrešno razumjeti (usp. Ef 5,21 sl)!
Muž i žena – kao Krist i Crkva! Jedva bismo se usudili napraviti takvu usporedbu da nije Pavao onaj koji je to napisao, i to kao što kršćani vjeruju, pod utjecajem Duha Svetoga. Kakva slika! Valjalo bi se zaustaviti pred njom razmatrajući u duhu, istodobno uvijek ponovno misliti na svoga bračnog druga i jasno sebi reći: Tako trebam ljubiti njega, svoga muža; tako trebam ljubiti nju, svoju ženu!
To nije ni više ni manje težak zahtjev za čovjeka od mnogih biblijskih zahtjeva kao Isusove riječi: »Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas« – zvijezda koja nam pokazuje smjer i u smjeru koje se mi grešnici krećemo poput nepokretnih osoba u kolicima, ali gurani i vođeni Duhom Svetim. Možemo ujedno reći da je to »pretežak zahtjev« za slabog čovjeka, ali Bog onda daje snagu i »hrabrost« za ovaj »pretežak zahtjev«.