Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i
brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im:
“Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!” Oni brzo ostave mreže i
pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva
i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže.
Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim. (Mt 4, 18-22)
subota, 18. svibnja 2013.
„Zora živih katolika“ – film koji će vas ostaviti bez daha
Odvojite sedam minuta i pogledajte film „Zora živih katolika“, nećete požaliti.
Ekipa iz Hrvatskog nadzemlja, skupine mladih koja je inicirala i animira susrete mladih katolika u Splitu, opet je napravila odličan filmski uradak. Malo tehnike, ali puno kreativnosti i ljubavi daju zbilja fascinantan rezultat.
Filmskom trailer parodijom na šaljiv, ali istovremeno vrlo dubok način, progovaraju o medijima, njihovom utjecaju na vrijednosti koje živimo, odnosu medija i vjere itd. Nije bez razloga poznati kolumnist i profesor medijske kulture Ivica Šola na nedavnoj tribini u Splitu pohvalio ovaj film kao odličan uradak koji pokazuje da se uz malo novca mogu uraditi velike stvari.
Odvojite sedam minuta i pogledajte film „Zora živih katolika“, nećete požaliti.
Ako ste mladi i živite u Splitu ili okolici, pridružite se i vi njihovim susretima svake treće srijede u mjesecu u velikoj dvorani splitskog sjemeništa (Klasična Nadbiskupijska gimnazija), u 20:30 h. Čekaju vas atraktivni gosti i aktualne teme bliske mladima, prikazane na zanimljiv način uz glazbeni, dramski i filmski sadržaj, nakon kojega slijedi zajedničko druženje. I prošli put (kao i svaki put) dvorana je bila tijesna za preko 600 mladih. Hrvatsko nadzemlje je definitivno IN!
Traži se katolik
Dvojica svetaca, sv. Duje i sv. Kvirin, dolaze u Split u potrazi za katolicima. Nakon početnog entuzijazma, ubrzo postaju razočarani onim što pronalaze…
“Traži se katolik” novi je video uradak mladih iz Hrvatskog nadzemlja koji na šaljiv način prikazuje suvremeno društvo.
Čudo: Klarise iz Lerme
Četrdesettrogodišnja časna majka Veronika potpuno je promijenila jedan samostan klarisa u Španjolskoj učinivši ga magnetom za stotine mladih visokoobrazovanih djevojaka.
Sestra Veronika ušla je u samostan Uznesenja Marijina, koji je osnovan 1604. u Lermi, Španjolska, u vrijeme kada je red prolazio kroz veliku krizu zvanja. 22.01.1984. Marijose Berzosa ušla je u samostan i dobila redovničko ime sestra Veronika. Odlučila je ostaviti liječničku karijeru, prijatelje, noćni život i igranje košarke i doći u samostan.
„Nitko me nije razumio. Svi su govorili da neću izdržati dulje od nekoliko dana, ali oni nisu osjećali plamen koji je buktio u meni”, govori sestra Veronika. Sestra Veronika je ušla u samostan u kojemu 23 godine nije bilo novih zvanja.
Sestra Pureza de Maria Lubian koja je u to vrijeme bila časna majka, govori o njoj kao o vrlo dragoj djevojci koja je prošla kroz mnoge muke, ali je ustrajala na putu koji je Bog za nju pripravio.
Čak
i španjolske novine El Pais, vrlo bliske sadašnjoj socijalističkoj
vladi i vrlo nenaklonjene Crkvi, donose vrlo afirmativan članak o sestri
Veroniki. Kako piše El Pais, sestra Veronika je najveći fenomen u Crkvi
nakon Tereze od Kalkute, ona je stari samostan u Lermi pretvorila u
vrlo poželjno mjesto za stotine mladih obrazovanih djevojaka. Sada ih
tamo ima 135, prosječne starosti 35 godina i još 100 ih je na listi
čekanja za ulazak u samostan. El Pais također navodi da je sestra
Veronika otvorila i samostan u La Aguileri, gradu 24 kilometra udaljenom
od Lerme. To je ogroman samostan koji su joj darovali braća franjevci.To je posve neočekivan bum zvanja kada u Španjolskoj isusovci imaju 20 zvanja, a franjevci samo 5. Sve se to događa u ovo vrijeme kada se časne sestre uvoze iz Indije, Kenije ili Paragvaja i kada je većina redovnika i redovnica starija od 60 godina.
Vikendima stotine hodočasnika dolaze posjetiti samostan: obitelji, članovi crkvenih pokreta, župne zajednice. Ostaju sa sestrama u molitvi, pjesmi i razgovoru i u punini osjećaju što znači živjeti kršćanski život.
Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:
Većina djevojaka koje su ušle u samostan imale su uspješne karijere i bile u vezama da bi sve ostavila zbog ljubavi za Isusa. To su gradske djevojke, visoko obrazovane u svojim zvanjima i teološki.
Sve
djevojke su Španjolke, ima čak 5 sestara iz jedne obitelji, 11 parova
rođenih sestara i nekoliko parova blizanki. Većina njih potječe iz
srednje klase i imaju diplome nekog fakulteta. U zajednici imaju
pravnica, ekonomistica, fizičarki, kemičarki, inženjerki prometa,
industrijskih radnica, poljoprivrednica, inženjerki aeronautike,
arhitektica, liječnica, farmaceutkinja, biologinja, fizikalnih
terapeutkinja, knjižničarki, učiteljica i fotografkinja.Jedna od sestara kaže: “Ovo je kuća otvorena za sve one koji pokucaju na naša vrata. Španjolska je postala izrazito poganska zemlja i mi smo ovdje da svjedočimo našu vjeru. Sada je vrijeme da djelujemo.”
Stari samostan u Lermi iz 16. stoljeća mogao je primiti 32 sestre. Nakon što su im franjevci darovali samostan u La Agulieri, brzo su ga preuredile i osposobile da može primiti 100 sestara. Samostan ima 100 ćelija, svaka s krevetom, stolom i klecalom. Blagovaonica može primiti 400 sestara.
Sestre su uredile solarno grijanje, a sada grade i novu kapelicu. Prije nekoliko mjeseci fra Raniero Cantalamessa, propovjednik Papine kuće, održao je duhovnu obnovu za 140 klarisa u Lermi.
Dođi kući – prispodoba o milosrdnom ocu
»Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.
Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ’Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’
Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.
A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’« (Lk 15, 1-3.11-32)
Ljubav – što je to?
Ljubav – jedna riječ, pet slova… Ljubav – riječ je to koju koristimo možda čak i prečesto jer – toliko je toga što volimo. No, jesmo li doista svjesni značenja ovih pet slova? Što je to ljubav? Je li ona nešto opipljivo? Možemo li je čuti, vidjeti, namirisati…? Kako osjećamo ljubav? Gdje je njezin izvor? Shvaćamo li njezinu bit? Jesmo li svjesni njezine veličine? Pogledajte u video uratku koji je prevela ekipa mladih s portala Pastoralmladih.hr.
[VIDEO] Blanka Vlašić: ‘U svakoj obitelji sve započinje s muškarcem i ženom’
Blanka Vlašić i njezin otac Joško podržali su inicijativu U ime obitelji
Osvajačica olimpijskoga srebra i dvostruka svjetska prvakinja u skoku u vis, naša atletičarka Blanka Vlašić dala je svoju podršku Građanskoj inicijativi „U ime obitelji”. „Obitelj je stup društva. U svakoj obitelji sve započinje s muškarcem i ženom” – riječi su kojima je jasno izrekla svoj stav o potrebi za ustavnom zaštitom braka kao zajednice između žene i muškarca i obitelji.
Referendum za brak podržao je i Joško Vlašić – otac i trener Blanke Vlašić. “Za mene je brak zajednica žene i muškarca i podržavam inicijativu da se to uvede u hrvatski Ustav. Sve ove godine kada smo postigli ove rezultate, i Blanka i ostali, moja djeca u obitelji, supruga i ja zajedno smo težili oplemeniti talente naše djece”, rekao je Vlašić.
Zarobio me duh bludnosti, ali me Gospodin izbavio...
Mlada sam. Imam nepunih 25 godina. Sigurnim korakom privodim studij kraju. I sa svojih nepunih 25 godina imala sam priliku iskusiti tjelesne zavodljivosti koje ovaj svijet nudi mladom čovjeku, a koje se drugim riječima mogu protumačiti i kao „žrtvovanje svoje tjelesnosti“. Upravo zato želim mladim ljudima poslati poruku da svoju spolnost, ali i spolnost svoje djevojke ili momka shvate i više nego ozbiljno. Kada je spolnost u pitanju, to više nije pitanje tek puke tjelesnosti. Tada se u priču upliću razni duhovi koje ne vidimo, ali su itekako prisutni i aktivni. Oni u nama potiču ili polaganje vlastite spolnosti na Sotonin oltar ili tešku i mučnu, ali blagoslovljenu borbu protiv nečega što nije Božje.
U 4. razredu srednje škole prvi sam put imala dečka. Na početku te veze znala sam da ne želim s njim imati odnose jer sam dugo prije njega molila za dečka s kojim ću moći hodati u čistoći. I bilo je tako, ali samo prvih 8 mjeseci veze. Nakon toga, prvi sam put s njim imala spolni odnos. Od toga trenutka, slika moga života poprimala je sasvim neke druge boje, linije, tonove. Događalo mi se nešto zaista nevjerojatno (barem mi je bilo nevjerojatno u toj dobi): nakon svakoga odnosa ja bih nezaustavljivo plakala. I plakala. I jednostavno – plakala. Moja me ranjenost naprosto ubijala i gušila. Kao što se i može pretpostaviti, došlo je do prekida s tim dečkom, a samim time i do agonije zbog toga prekida koja je trajala punih godinu dana. U to sam vrijeme izgubila više od 10 kilograma.
No, to je bio tek početak. Na drugoj godini studija zahvatio me duh opijanja, hedonizma, poganstva i bludnosti. Glavni „duh upravitelj“ moga života bio je duh oholosti. Počelo mi se događati da bi mi prilikom gotovo svakoga izlaska pristupio neki muškarac. To mi je bilo sasvim neobično, budući da nikada nisam bila poželjna ili primamljiva muškom oku. Međutim, shvatila sam tada da mogu imati koga god poželim. Shvatila sam da me muškarci simpatiziraju, gledaju i rado mi prilaze, a ja sam to uvijek okretala sebi u korist. Pronicala sam „muški mozak“, naučila sam s vremenom sve metode zavođenja i dovođenja na tanak led. I mislila sam da je to bio vrhunac moje „karijere“. Ali kako Sotona ne prestaje postavljati zasjede dok ne uspije pridobiti čovjekovu dušu, meni ih je postavio i više nego što sam ikada mogla zamisliti.
Međutim, Gospodin se svim svojim silama borio za mene. Rekla bih da je svakodnevno iznova i iznova umirao na križu, samo da mene spasi. Razni su mi duhovi vodili život. Zli mi je „servirao“ muškarce kao na pladnju i tako me činio još oholijom.
I tada je počelo. Upala sam u društvo nekih rastafarijanaca, redovito s njima posjećivala reggae partyje, živjela život u „ljubavi, miru i toleranciji“, pušila sam travu po stanovima, parkovima, šumama, napuštenim prugama i pod utjecajem marihuane stupala u odnose radi snažnijeg tjelesnog doživljaja, konzumirajući pritom alkohol u bjesnim količinama. Nalazila sam se s muškarcima u gluho doba noći, ulazila sam u odnose s nepoznatim muškarcima (ne birajući mjesto ni vrijeme), iskusila sam što znači biti „prijatelj s povlasticama“, nekoliko sam puta bila prevarena, tj. tjelesno iskorištena. U nekoliko sam navrata bila prisiljena raditi testove na trudnoću. Da sam kojim slučajem i htjela započeti neku vezu na „duže staze“, to bi bilo nemoguće jer sam bila odviše emocionalno i tjelesno „osakaćena“. Osjećala sam kao da sam vlastitim rukama iz sebe iščupala srce i bacila ga u smeće, kao da sam prestajala postojati.
Sve sam to proživjela u samo nekoliko godina. Kao što to biva kada se igra na Sotoninom polju, upala sam u stanje depresije iz koje sam se jedva izvukla. A izvukla sam se zahvaljujući molitvama mnogih meni znanih i neznanih ljudi. U jednom trenutku moga života, i žaru te agonije, Isus me izvukao iz toga ludila. Presudnu je ulogu u tome odigrao don Damir Stojić, koji mi je ukazao na duhovnu narav moga problema. Opsjednutost seksom bila je produkt duha bludnosti. Kako nisam ni na koji način bila povezana s Bogom, nisam bila ni pod kakvom duhovnom zaštitom. Stoga nije nimalo čudno da su razni duhovi bludnosti kod večernjih izlazaka prepoznavali moj duh i tako radili na strani zla. Zbog nepostojanja te duhovne zaštite u duhovnoj stvarnosti u mom su se životu samo nizali grijesi, i to uvijek na istom području – području spolnosti.
A onda… Glavom mi je prolazila misao: kako ću jednoga dana svom budućem suprugu reći s koliko sam muškaraca imala odnose. Sjećam se dana kada me Isus čistio i kupao u rijeci svoga Milosrđa, čupao čavle iz moga srca, a ti su trenuci za mene bili neopisivo bolni. Patila sam, plakala, okajavala sve svoje grijehe. Ispovjedaonice su bile preplavljene mojim suzama. I dan danas se pitam kako se to sve dogodilo? Kako je Isus pronašao put do moga srca? Zaista ne znam kako.
Kroz cijelo to vrijeme vodila se strašna bitka za spas moje duše. Spoznaja da je Isus, sa svojim vjernim anđelima, izašao kao pobjednik predstavlja mi nešto najdragocjenije u životu. Isus se ponovno borio za mene. I izborio se! Hvala Mu! I danas se događa da čisti moje srce od ostataka toga poganskog života. I danas me čisti, da! Ali sve moje slabosti i grijehe pretvara u proslavljanje Trojedinoga Boga u mom životu. Već sam dugo vremena sama, unatoč tomu što čeznem za svojim budućim mužem, ocem moje djece. Međutim, Gospodin mi je dao spoznati da mogu vratiti svoje djevičanstvo, da ću u svom životu susresti čovjeka koji će u Njega biti zaljubljen, da trenuci samoće znače i veliku milost. Samoća je kao malo došašće u nama, kao mala priprava za nečiji dolazak. Dao mi je spoznaju da nema toga što On ne može pretvoriti u dobro. Rekao mi je: „Gle, činim sve novo!“ Uzvišena spoznaja! Pokazao mi je kolika je moć sakramenta pomirenja, moć molitve predanja svoga tijela i duše, moć Euharistije, a povrh svega, kolika je moć Njegove žrtve na križu koju je podnio za mene.
Bog je nastanjen u svima nama. Mi smo hram Duha Svetoga. On u nama živi! Čuvajmo, dakle, svoje tijelo, zaodjenimo se u duhovnu opremu koja nam je potrebna da se uspješno borimo protiv svih duhova koji nam prijete. Čuvajmo čistoću srca i tijela da bismo se svidjeli Bogu. Jer On je naš početak i kraj. Bez Njega nemamo ništa, bez Njega ne možemo ništa. Zagledajmo se u Raspetoga Krista koji čezne za našim čistim srcem. Ako i ima onih kojima grijeh prošlosti ne dopušta krenuti naprijed, ne bojte se, jer Gospodin ima odgovor na sve naše strahove. Taj odgovor je Ljubav. Čeznite za Njim, oslonite se na Krista je svoj život položio za vas. A zašto ga je položio za vas? Zato što vas LJUBI! Neka nas na našem putu do Neba prati zaštita Predragocjene Krivi Kristove i zagovor Blažene Djevice Marije, naše Prečiste Majke.
Molite za svećenike i biskupe da ne popuste napasti novca i ispraznosti...
Kada neki biskup ili neki svećenik krene putom ispraznosti, obuzme ga duh karijerizma – samo šteti Crkvi – ispada smiješan, hvali se, želi da pokaže svoju moć. Takvoga narod ne voli – ustvrdio je Papa
Molite za svećenike i biskupe da ne popuste napasti novca i ispraznosti, nego da budu u službi naroda Božjega – potaknuo je papa Franjo u srijedu 15. svibnja, u propovijedi na svetoj misi u kapeli Doma svete Marte, na kojoj je sudjelovala skupina zaposlenika Radio Vatikana.
Papa je započeo propovijed komentirajući ulomak iz Djela apostolskih u kojem Pavao potiče ‘starješine’ Crkve u Efezu da bdiju nad sobom i nad cijelim stadom, da budu pozorni pastiri a ne ‘grabežljivi vuci’. Ovo je jedna od najljepših stranica Novoga zavjeta – istaknuo je Sveti Otac – puna nježnosti, pastoralne ljubavi, a govorio o ‘odnosu biskupa sa svojim narodom’. Biskupi i svećenici su – pojasnio je Papa – u službi drugih, da čuvaju, izgrađuju i brane narod. To je zaštitnički odnos, odnos ljubavi između Boga i pastira, te pastira i naroda.
U konačnici biskup nije biskup poradi sebe, on je za narod; svećenik nije svećenik poradi sebe, i on je za narod: on je u službi nekoga, da omogući rast, da pase narod, stado svoje, zar ne? Da ga brani od vukova! Lijepo je o ovome razmišljati. Kad tako čini biskup, onda ima lijep odnos s narodom, upravo kako je Pavao činio sa svojim narodom. A kada svećenik ima lijep odnos s narodom, kad ga ljubi, rađa se uzajamna ljubav, prava ljubav, tada Crkva biva ujedinjena – ustvrdio je Sveti Otac.
Govoreći o biskupskom i svećeničkom odnosu s narodom, Papa je rekao da je taj odnos egzistencijalan, sakramentalan. Nama su potrebne vaše molitve, jer i biskup i svećenik mogu pasti u napast. Biskupi i svećenici moraju puno moliti, naviještati uskrsloga Isusa Krista i odvažno propovijedati poruku spasenja. Ali i mi smo grješni ljudi, i svima prijeti napast. A koje su napasti biskupa i svećenika? Upitao je Papa objašnjavajući:
Sveti Augustin, komentirajući Ezekijelovo proroštvo, govori o dvije: bogatstvu, koje može postati škrtost, i ispraznosti. Veli sveti Augustin: Kada biskup i svećenik koriste narod, onda se odnos mijenja: ni biskup ni svećenik nisu poradi naroda, oni uzimaju od naroda. Sveti Augustin veli: uzima meso od ovce da ga pojede, koristi se; trguje i lijepi za novac, biva škrt a vrlo često trguje crkvenim stvarima. Ili se koristi vunom poradi ispraznosti, da se može ponositi – protumačio je Papa.
Obično je tako – nastavio je Papa – narod ne voli nekog svećenika ili biskupa ako se lijepe za novac, a to je znak, i on nastrada. Sveti Pavao veli da je svojim rukama zarađivao kruh svoj, nije dakle imao račun u banci, nego je radio. A kada neki biskup ili neki svećenik krene putom ispraznosti, obuzme ga duh karijerizma – samo šteti Crkvi – ispada smiješan, hvali se, želi da pokaže svoju moć. Takvoga narod ne voli – ustvrdio je Papa te potaknuo nazočne da mole za biskupe i svećenike.
Molite za nas da budemo siromašni, ponizni, blagi i da služimo narodu. Papa je predložio da se iz 20. poglavlja Djela apostolskih čitaju redci 28, 29 i do 30, gdje Pavao veli: Pazite na se i na cijelo stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima da pasete Crkvu Božju koju sebi steče krvlju svojom. Znam da će poslije moga odlaska provaliti među vas okrutni vuci koji neće štedjeti stada, i između vas samih dići će se neki koji će naučavati opaki nauk da odvuku učenike za sobom.
Čitajte tu stranicu a čitajući molite za nas biskupe i za svećenike. To nam je potrebno da ostanemo vjerni, da budemo ljudi koji bdiju nad stadom i nad samima sobom, da doista budu budni, da njihov srce uvijek bude okrenuto stadu. Da nas Gospodin oslobodi od napasti, ako se zaputimo putom bogatstva, ako krenemo putom ispraznosti, onda postajemo vuci a ne pastiri. Molite za nas, čitajte to i molite. Amen! Zaključio je Papa.
Novac nam treba služiti, a ne upravljati nama...
“Čovjek je sveden na jednu jedinu potrebu – potrošnju, a što je još gore, i samo se ljudsko biće smatra potrošačkom robom koju se može iskoristiti i baciti”, poručio je papa Franjo. “Štovanje ‘zlatnog teleta’ sada se pretvorilo u kult novca i diktaturu ekonomije koja nema nikakvo humano lice niti istinski ljudski cilj. S druge strane, solidarnost, koja je bogatstvo siromašnih, smatra se kontraproduktivnom, suprotnom financijskoj i ekonomskoj logici”, dodao je Papa, izrazivši žaljenje zbog sve većih razlika između najbogatijih i najsiromašnijih.
“Novac nam treba služiti, a ne upravljati nama”, poručio je papa Franjo te naglasio da je njegova dužnost kao pape podsjetiti bogate da siromašnima moraju pomagati, poštovati ih i pružati im potporu.
Hrvatski dominikanac dekan na Angelicumu u Rimu
Stipe Jurič rođen je 7. ožujka 1951. u Tomislavgradu. Po završetku srednje škole na Dominikanskoj klasičnoj gimnaziji u Bolu, stupa u Red propovjednika u Dubrovniku. Studij filozofije završio je u Chieriju (Torino), studij teologije u Bologni. Postdiplomski studij nastavio je na Papinskom biblijskom institutu u Rimu i zatim na glasovitoj dominikanskoj biblijskoj i arheološkoj školi u Jeruzalemu (École Biblique).
Doktorirao je iz biblijske teologije na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskog (Angelicum) u Rimu. Od 1986. profesor je biblijskih znanosti na Papinskom Sveučilištu sv. Tome Akvinskog u Rimu. Od 2007. do najnovijeg imenovanja ravnatelj je Instituta “Mater Ecclesiae”. Autor je više studija i knjiga iz biblijskih znanosti. Specijalnost mu je Knjiga Otkrivenja (Apokalipsa), koju na osobit način proučava i istražuje, o čemu svjedoče brojne studije i knjige a za novi hrvatski prijevod Biblije preveo je tu knjigu s izvornoga grčkog jezika. (ika/bitno.net)
Volontiraj u ime obitelji! Pomozi prikupljanju potpisa za referendum!
Odvojite malo svoga vremena i pridružite se! Potrebno nam je sve više ljudi i zbog čestih napada na volontere koji su sami za štandovima, od trganja plakata, psovanja, ruganja, nasrtaja i slično.
Volonteri su potrebni najviše u Zagrebu, Splitu i u svim velikim gradovima. I u svakom malom mjestu su potrebni volonteri, stoga ne oklijevajte nego se hrabro odazovite!
Posebno pozivamo katoličke zajednice da se uključe i odazovu pozivu za volontiranje! Iziđite na ulice, iziđite iz sebe – kako nas poziva papa Franjo!
Prijavite se ovdje: uimeobitelji.net/za-aktiviste/
Javite se i na facebook stranicu: https://www.facebook.com/UImeObitelji
Tko su redovnici i kada su nastali? Ima li razlike između svećenika redovnika i petrovaca?
Prvo sustavno redovničko pravilo napisao je na kršćanskom Istoku sv. Bazilije (4. stoljeće), a na Zapadu sv. Benedikt (5. stoljeće). Po njima se njihove zajednice i zovu bazilijanci i benediktinci. Na kršćanskom Istoku pravilo svetoga Bazilija ostalo je jedino redovničko pravilo do danas, a na Zapadu se javljalo više novih redovničkih pokreta u različitim razdobljima pa su se i redovnička pravila množila. Kad se raspadao jedan društveni ili kulturni sustav, obično se javljala nova redovnička zajednica kao reakcija na postojeće stanje u redovništvu ili društvu. Tako se benediktincima, utemeljiteljima hrvatske kulture u hrvatskim krajevima, koji su među Hrvatima imali više od trideset samostana, počeo nazirati kraj pojavom novih redova u 13. stoljeću, posebno franjevaca i dominikanaca, koji su se odmah uključili u život novooblikovanih europskih gradova. Tijekom povijesti razvilo se mnoštvo muških redovničkih zajednica. Neki su u hrvatskim krajevima izumrli, a novi su došli. Danas u Crkvi postoje brojne redovničke družbe, pa u vezi s tim postoji šala kako ni sam Papa ne zna koliko ima vrsta časnih sestara. Među Hrvatima djeluju benediktinci, cisterciti, dominikanci, franjevci različitih boja, isusovci, karmelićani, salezijanci…
Redovnici su u nas većinom svećenici. S obzirom na svećenički red, svi su svećenici isti. Razlika je u tome što redovnici žive svoje svećeništvo među narodom Božjim promičući karizmu svoga utemeljitelja. Redovnički svećenici mogu raditi po župama kao i biskupijski svećenici ili živjeti po samostanima i djelovati kao svećenici po samostanskim crkvama u granicama dopuštene ovlasti.
(fra Petar Lubina)
Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”
Nesretan brak – križ i grijeh u braku
Izvanjska trpljenja – kamen spoticanja ljubavi
Izvor patnje u braku mogu biti i vanjski razlozi, kao, na primjer, nemogućnost supružnika da imaju djecu, bolest ili siromaštvo. No ipak, u čemu se god sastojalo opterećenje, oni koji se vole govorit će o nesreći koja »ih je zadesila« te nipošto neće reći da su »nesretno oženjeni/udane«. Ipak takvi »vanjski« problemi mogu opteretiti ljubav i staviti je na kušnju. Slično kao u Isusovoj prispodobi o pšeničnom zrnu čija je klica na kamenitu tlu loše ukorijenjena, ne odolijeva dnevnoj žezi i suši se. U takvim se uvjetima pokazuje kakva je ljubav doista:– Muž oboli od dječje paralize i ostaje invalid cijeli život – hoće li njegova žena ostati s njim?
– Žena rodi bolesno dijete, jer se protivi »pravovremenom« pobačaju – hoće li je muž napustiti, jer to nije bilo »dogovoreno«?
Obolijevanje ljubavi
Postoji također i nutarnje oboljenje ljubavi i poznajemo njegove simptome: supružnici se više ne razumiju, stalno jedno drugomu traže dlaku u jajetu i stalno jedno drugo prisiljavaju da se brani, upravo u području koje je njegov ili njezin svojstven djelokrug – i stalno se ponižavaju, također i pred drugima. Jedno drugomu više ne mogu ugoditi, bračni odnošaj prestaje ili je doista još samo »dužnost«. Svatko sam izlazi i nastaju odvojeni krugovi prijatelja, onda se pojavljuju možda »prijatelji« koji se sve više i više pokazuju kao novi partneri.Čak i početna velika ljubav može na ovaj način propasti, ili jednostrano – u boli i dalje postojati, ona može i premrijeti, pretvoriti se u ravnodušnu koegzistenciju ili prijeći u iscrpljujuću borbu za vlast.76
»Križevi« koje ne smijemo nositi i koji nestaju poslije obraćenja
Za čovjeka iz priče uzor ne smiju biti sveci koji su bili »u nesretnom braku«, ukoliko su imali bezobzirne, nečovječne, nevjerne supružnike! Držati se njih, bilo bi još veće zaplitanje u samozavaravanje. On bi sebi prije trebao reći: »Od nesreće oduzmi najprije krivnju, a ono što preostane, nosi u strpljivosti!«Drugim riječima: postoje »umišljeni« križevi, koje je »htjeti nositi« zločin u Božjim očima. Ove patnje nazvati »križem« predstavlja već jednu vrstu blasfemije, te patnje nisu ništa nego druga strana vlastitoga grijeha i njega bi se trebalo nužno riješiti što je prije moguće. Ovo oslobođenje želi Bog i u tome se sastoji svetost, a to je ništa drugo nego povratak ljubavi koja usrećuje.
Tvrdnja »nesretno oženjen/udana« u ovom je primjeru toliko neprimjerena, kao kad neki škrtac sa sobom suosjeća jer ima premalo novca, ili, u svijetu vjere, kada netko tko je krenuo nasljedovati Krista misli da ga treba žaliti jer je izgubio radosti života.
Kao i kod svih ostalih grijeha čovjek i u grijesima protiv bračne ljubavi teži potiskivanju i ovo sljepilo toliko otežava oslobođenje od vlastite nesretnosti. Posebno su zle ove grešne »patnje« kod svjesnih vjernika, i to iz doduše razumljivih razloga: njima samo po sebi razumljivo vjerovanje u brak zavodi ih do pretpostavke da je njihov život u redu, samo je Bog, nažalost, dopustio njihovu bračnu nesreću i sada trebaju »nositi svoj križ« – umjesto da vide da je njihovo krivo ponašanje uzrok njihove patnje, a ne Božja providnost ili pogreške drugih!
Koliko samo ima »nesretnih brakova« koji ne samo da bi mogli biti sretni nego čak i isključivo sretni kad bi se dogodilo takvo obraćenje k ljubavi!
Natan ili ozdravljenje slijepca
Sjetimo se pripovijesti o kralju Davidu: da bi dobio ženu Urijinu, kralj se pobrinuo za njegovu smrt. Plan je uspio, kralj je bio sa ženom, i činilo se da je sve u najboljem redu. David je sebi mogao dopustiti, tako mu se bar činilo, da zaboravi ovu stvar. Jednog se dana pred njim pojavljuje prorok Natan. On ne optužuje kralja, nego mu je ispričao priču o bogatom čovjeku koji jednom siromahu jednostavno oduzima jedinu ovcu da bi nekom gostu mogao ponuditi dobru i ujedno besplatnu gozbu. Kralj je ozlojeđen i zahtijeva zapovjednički ime zločinca da bi ga mogao kazniti. Nato kaže prorok: »Ti si taj čovjek.«Koliko god je zlo bilo njegovo djelo, David je imao veličinu da uvidi svoju krivicu, da se pokaje i da čini pokoru.
Što ova pripovijest ima zajedničko s nesretnim brakom zbog krivice? Mnogo toga, jer bi svaki čovjek trebao moliti za svog osobnog Natana koji mu u svim njegovim sljepoćama otvara oči za Bogu omražene patnje koje je on sam stvorio.
Križ u braku
I nesretan brak može biti put svetosti. To dokazuju sveta Katarina Genovska ili Monika, majka poznatog Augustina, na svoj način i prorok Hošea i bezbrojne druge životne priče.Ljubav čine dvoje, i ako se jedno odupire, drugo je bespomoćno, prepušteno ćudljivosti, brutalnostima, poniženjima partnera, kako je to primjerice S. Spielberg prikazao u svom poznatom filmu Boja purpura.
Za takvu patnju može se reći kao i za svaku drugu patnju: kršćanin se treba potruditi da promijeni situaciju, istodobno valja to prihvatiti kao križ i nositi ga nasljedujući Krista. Ako on i pati zbog slomljene ili izgubljene ljubavi, trebao bi znati da sve patnje na ovoj zemlji, a time i ova patnja, nisu ništa u usporedbi s obećanom slavom. Za ovaj križni put postoje primjeri velikih svetaca koji pokazuju put.
Rastava i nastavak života kao samac
Rastava je sve drugo nego sitnica. U jednoj dirljivoj pjesmi jedna žena opisuje ponor u koji je gurnuta propašću svoje ljubavi:
»Bio je moj sjever, moj jug, moj zapad i moj istok,
moj radni tjedan i moj nedjeljni mir,
moje podne, moja ponoć, moja riječ, moja pjesma.
Zvijezde su sada beskorisne: sve ih ugasite!
Upakirajte mjesec i skinite sunce.
Isušite ocean i odnesite šume,
Jer sada ništa više ne može donijeti plod.«77
Takve rane zarastaju, ako uopće zarastaju, sporo i svaki čovjek na
svoj način pokušava ublažiti svoju bol. Ali i u ovoj se stvari vidi
velika razlika između vjernika i nevjernika. Razlog je ovaj: nevjernik
ima, zapravo, samo izbor između osamljivanja i pokušaja da izgradi novu,
bolju vezu. Vjernik, naprotiv, oduvijek zna da je istinski smisao
njegova života sam Krist i da njemu prije, za vrijeme i nakon braka,
pripada prva i najdublja ljubav. Ma kako god bolno bilo odvajanje,
rastavljeni kršćanin nalazi istinsku utjehu, mir i radost za svoj novi
život u istom duhu koji ispunja kršćanina koji slobodno živi u celibatu.Andreas Laun (Preuzeto iz knjige Ljubav i partnerstvo – Verbum)
——————————————————————————————–
76 I strahota takvih situacija bila je prikazana bezbroj puta. Pritom mislim na Sonatu o novčiću L. Tolstoja ili također na film I. Bergmanna Prizori iz bračnoga života.
77 W. H. Auden.
78 P. L. Kondor, Schwester …, str. 84.
utorak, 9. travnja 2013.
Djeca ljubavi - Hoću li...
Isuse, kad zastanem, tako razmišljam,
kad dođeš ti, hoću li imati ulja u svjetiljci.
Hoću li ja k'o mudra djevica biti spremna na tvoj dolazak
hoću li moći pogled dignuti?
I hoću li naći pravu riječ, ili ću samo zastati
pred tvojom ljubavi i pred pogledom tvojih očiju
samo se smiriti i tiho reći ti: bez obzira na grijehe sve,
Isuse volim te.
Isuse, kad zažmirim, pitam se, hoću li ti znati izreći
kako kajem se, hoću li znati zahvaliti
za sve tvoje nježne dodire,
o Bože moj, bojim se!
Isuse, gledam te na križu raspetog,
svjesna postajem da ti si Bog, a ja crvić tvoj
I dok suza mi lice umiva, tako sam mirna i sigurna
jer više se ne bojim!
kad dođeš ti, hoću li imati ulja u svjetiljci.
Hoću li ja k'o mudra djevica biti spremna na tvoj dolazak
hoću li moći pogled dignuti?
I hoću li naći pravu riječ, ili ću samo zastati
pred tvojom ljubavi i pred pogledom tvojih očiju
samo se smiriti i tiho reći ti: bez obzira na grijehe sve,
Isuse volim te.
Isuse, kad zažmirim, pitam se, hoću li ti znati izreći
kako kajem se, hoću li znati zahvaliti
za sve tvoje nježne dodire,
o Bože moj, bojim se!
Isuse, gledam te na križu raspetog,
svjesna postajem da ti si Bog, a ja crvić tvoj
I dok suza mi lice umiva, tako sam mirna i sigurna
jer više se ne bojim!
ponedjeljak, 18. ožujka 2013.
Moram li prekinuti s Facebookom?
Trivijalno? Ili poznato? Koliko god se činio smiješnim ovako napisan, ovo je jedan od mnogih osjećaja s kojima se susrećemo kad se ˝ulogiramo˝ na tu naizgled tako bezopasnu stranicu koja se počela uvlačiti u svaki aspekt naših života.
Osjećamo se osamljeno.
Imaš 300 prijatelja, 10 ih je ˝lajkalo˝ tvoj status prošli tjedan, a svi su pogledali one zgodne nove slike koje si stavila. Ali, jesi li sretna?
Svaki put kad se dam uvući u ˝ulogiravanje˝ da bih vidjela je li mi on ili ona odgovorila, da bih pogledala nove slike i možda ˝uhodila˝ starog poznanika za kojeg sam čula da je potpuno promijenio svoj izgled, odlazim od računala bezvoljna, tašta i usamljena. Zašto? Zar nas društvo ne uči da je dobro održavati veze s prijateljima? Zar nas ne uči da će nam te veze donijeti sreću?
No, možemo li virtualno prijateljstvo uopće nazvati prijateljstvom? Zar to nije više nešto kao štaka, oslonac koji koristimo kako bismo se usporedili sa svijetom i prikazali se u najboljem svjetlu dok u stvarnosti sjedimo doma u trenirci grickajući kekse?
Jesam li ja jedina koja ide na Facebook i podsvjesno se uspoređuje sa svim svojim prijateljima, osjećajući se nezadovoljno duboko u sebi jer po mom ˝zidu˝ ne piše toliko prijatelja i jer nemam toliko zgodnih slika s prijateljima?
To zatim dovodi do predstavljanja društvu slike o sebi koju bih ja željela da oni vide, umjesto mog manjkavog ja. U mom životu ti simptomi uključuju uporno nastojanje da uhvatim dobre slike kako bi moji Facebook prijatelji vidjeli da imam društveni život te pisanje po ˝zidovima˝ prijatelja dijelom i samo zbog toga kako bih podigla svoje samopouzdanje.
Kako da se onda oslobodim te štake koja vodi do uzaludnog uspoređivanja s drugima i osjećaja da u tome svaki put gubim?
Neki jednostavno izbrišu svoje profile i tako naprave potpuni prekid. Ovisno o tome koliko je veza nezdrava, to bi mogla biti najbolja opcija; ja je definitivno razmatram.
No, možda možemo biti ˝samo prijatelji˝. Evo nekih savjeta kako izbjeći nezdravu vezu s Facebookom:
1. Ne dopusti da to bude štaka. Kao i u svakoj drugoj opsesivnoj vezi, izbjegavaj pribjegavanje Facebooku kad se osjećaš nevoljeno, osamljeno i tužno. To će samo dovesti do daljnjeg uspoređivanja i kukanja. Znam da se čini kao da ta cura ima savršenog dečka, savršenu odjeću i uvijek odaje dojam kao da se odlično zabavlja – i ne moram provjeravati njen profil da bih se na to podsjetila.
2. Ne dopusti da Facebook upravlja tvojim radnjama. Potpuno je u redu zabavljati se s prijateljima a da ne uslikaš ijednu fotografiju. Možda tvoji virtualni prijatelji neće znati da ste se zabavljali, ali je li to zaista važno? Zar ne bi vaše zajedničko vrijeme trebalo biti važnije od brige kako da na zajedničkoj slici ispadneš dobro kako bi je objavila sljedeći dan i tako zadovoljila svoju taštinu? Uživaj u ljudima i zajedničkom vremenu s njima zbog toga što su oni vrijedni sami po sebi, a ne zbog toga što bi to moglo izgledati cool na Facebooku.
3. Potraži druga sredstva komunikacije. Naravno, možeš sa svojim prijateljima održavati vezu na internetu, ali kako bi bilo da ih nazoveš, posjetiš ih ili im daruješ rukom napisano pismo? Ovo će tvom prijatelju značiti puno više od mlakog ˝posta˝ na njegovu ˝wallu˝ napisanog samo da bi ti osjećala da je s vašim prijateljstvom sve u redu.
4. Odoli napasti. Ovo će za svakog podrazumijevati drukčije obrasce, ali u svakom nezdravom prijateljstvu mora biti prostora. To može značiti da ćeš isključiti opciju dobivanja obavijesti na svoj mobitel, da se nećeš tako često ˝ulogiravati˝ ili da ćeš provoditi samo deset minuta na internetu svaki put. Koji god da odmak imaš potrebu napraviti, napravi ga! Pomoći će ti da se oslobodiš traženja svoje vrijednosti u onome što drugi misle o tebi. Također će ti osloboditi vrijeme kako bi mogla zaista živjeti svoj život, umjesto da se samo brineš o tome da se na Facebooku doima da ga živiš!
Kao i u svakom drugom prekidu, i u ovom će možda biti potrebno nešto vremena da se odučiš od Facebooka i oslobodiš od utjecaja koji on ima na tvoj ponos i taštinu. Ali, malo odmaka ne može škoditi i samo će te osloboditi da budeš više svoja, a manje ona sterilna, savršena slika sebe koju predstavljaš svijetu.
Zapamti da ako je Facebook štaka, jedini način da zaista prohodaš je da to ponovno naučiš, a ne da odbaciš jednu štaku samo kako bi je zamijenila drugom. Ako svoju vrijednost cijeniš u odnosu na svoje veze (kao što to radi svaka druga žena) i provjeravaš Facebook kako bi vidjela kako stojiš, kad ga se riješiš, to neće riješiti tvoje probleme. Rješenje je u pronalasku vlastite vrijednosti u Bogu te, nakon što si sigurna i smirena u Njemu, čineći iskorak kako bi voljela druge.
Nismo uvjereni najprije u Njegovu ljubav, nego tražimo svoju vrijednost u našim vezama pa nije ni čudo što smo nesigurni u sebe. Ljudi imaju mane i neće zadovoljiti našu potrebu za neprestanom ljubavlju. Ali, jednom kad smo sigurni u Krista, možemo učiniti taj korak i voljeti druge, čak i ako nas to čini ranjivima.
Ako te Facebook sprječava u pronalaženju tvoje vrijednosti u Bogu i dovodi te do pokušaja da se ispuniš prijateljstvima, možda je prekid ono što ti treba.
utorak, 12. ožujka 2013.
Tko može biti papa u Crkvi i kako se bira papa?
Da bi se odgovorilo na to pitanje, treba ponajprije kazati tko je papa. On nosi niz poznatih naziva: rimski prvosvećenik, vrhovni svećenik, Sveti Otac, Kristov namjesnik ili – možda najprikladniji i najčasniji – sluga slugu Božjih. Po Gospodinovoj odluci, sveti Petar i ostali apostoli tvore jedan zbor, jednako se tako među sobom povezuju rimski prvosvećenik – Petrov nasljednik i biskupi – nasljednici apostolâ.
Papa (rimski prvosvećenik) potpunu i vrhovnu vlast u Crkvi dobiva osobnim prihvaćanjem zakonitoga izbora zajedno s biskupskim posvećenjem. Zato onaj tko ima biskupski biljeg dobiva tu vlast od časa prihvaćanja izbora za vrhovno svećeništvo. Za papu može biti izabran svaki kršćanin, ali tek pošto se zaredi za biskupa može vršiti službu vrhovnoga svećenika.
Papa ima vlast nad čitavom Crkvom. On nije samo biskup Rima, nego sveopće Crkve. Njegov je autoritet kao biskupa neposredan, tj. svaki član stada bilo kojega stupnja mora prihvatiti njegove pastoralne direktive. On je biskup svima u Crkvi, svojoj subraći biskupima i svim vjernicima, svakom pojedincu i svakoj zajednici. Papin autoritet i dužnost protežu se ne samo na vjersko učenje i moralni nauk, nego i na sve što spada u disciplinu i upravu Crkve svuda u svijetu. On je na čelu hijerarhijskoga ustroja Crkve. Dobro je pojasniti da hijerarhija znači sveto vodstvo. Reći da je Krist htio da Crkva ima hijerarhiju, znači da je Krist odlučio upravljati svojim pukom po biskupima i pastirima što ih je on posvetio da se brinu za spasenje svih duša.
Primat u Crkvi dobio je sv. Petar, a tako i njegovi nasljednici, pošto je Petar ispovjedio živu vjeru u Isusa kao Mesiju. Petar se zvao Šimun, ali pošto je prepoznao tko je Isus, od njega je dobio misiju svete službe. Zato će Petar biti stijena ili temelj na kojem će Isus sagraditi svoju svetu Crkvu. Sila vremena što sve rastače i sama smrt nemaju snagu protiv Crkve – ona će izdržati. Petru su dani ključevi uprave – vlast da veže i razrješuje s autoritetom.
Sam način izbora (biranja) pape mijenjao se kroz povijest Crkve. Danas papu bira Kardinalski zbor u svojim konklavama, tj. u fizičkoj samoći, ali, bitno je naglasiti, u zajedništvu molitve. Ovo zajedništvo molitve samih kardinala uključuje molitvu svakoga vjernika i svih zajednica svete vjere diljem svijeta.
(don Jozo Lončar)
Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima” Što je misni kanon?
Što je misni kanon i koje značenje ima u kršćanskoj terminologiji?
Prvi put susrećemo naziv kanon iz pisma pape Grgura Velikoga (509.–604.) što ga je napisao Ivanu u Sirakuzi. Dakle, počevši od toga vremena, upotrebljava se grčka riječ kanon kojom se označava najuzvišeniji dio euharistijske molitve u rimskom obredu.
U rimskoj liturgiji euharistijska molitva zove se i kanon (pravilo), tj. čvrsto stojeći dio, što je učvršćivalo mišljenje da se u njemu ne smije ni najmanja stvar mijenjati. Visoko poštovanje dovelo je u zapadnom dijelu Crkve ranoga srednjeg vijeka do prijepornoga običaja koji je uzdignut u zakon, da se uz izuzetak predslovlja i poklika Svet… ona molila potiho. Tako je bila zastrta dvostrukim zastorom: zajednica je nije mogla čuti, a zbog latinskog jezika niti razumjeti. Tek od godine 1965. smije se euharistijska molitva govoriti na glas, a od 1967. i na materinskom jeziku.
Trud da se u zapadnoj Crkvi tzv. Rimski kanon reformira pokazao se, zbog višestrukih umetaka žrtvenih molitava, spomena svetaca i zagovora pa i prije izvještaja ustanovljenja, neizvedivim. Zato je papa dao nalog na posljednjem općem saboru da Rimski kanon, osim malih preinaka, ostane u svom prethodnom stanju, ali da uz njega treba sastaviti tri nova kanona na slobodan izbor. Ova odredba stupila je na snagu 1968. Otad je Rimski kanon označen i kao Prva euharistijska molitva. Druga euharistijska molitva prerađena je molitva rimskoga prvosvećenika i mučenika Hipolita s početka 3. stoljeća, tako da bi se moglo govoriti o euharistijskoj molitvi iz doba mučenika. Stvorena je i Treća euharistijska molitva za koju se nastojalo da joj se sastavni elementi poredaju jasno i pregledno: epikleza – zaziv Duha Svetoga prije posvećenja; anamneza – spomen-čin sjećanja Kristove smrti, uskrsnuća, uzašašća i slavnog dolaska; druga epikleza – zaziv Duha Svetoga poslije posvećenja.
I u Prvoj euharistijskoj molitvi može se neposredno prije riječi ustanovljenja prepoznati epikleza, ali ona, na žalost, ne spominje Duha Svetoga. U istočnim liturgijama nalazi se ta epikleza nakon riječi ustanovljenja. Iz toga se još u ranom i srednjem vijeku razvila žestoka rasprava. Dok je Zapad zastupao mišljenje da prijetvorba darova nastaje po riječima ustanovljenja, Istok ju je pripisivao epiklezi. Danas se ponovno, kao i u prva četiri stoljeća, više naglašava jedinstvo euharistijskih molitava pa izgleda da bar na Zapadu krči put popuštanju te kontroverze. Posljednje riječi ove posvetne epikleze naglašene su dvama obredima: pružanjem ruku nad darove i blagoslovnim znakom križa. Usko s anamnezom povezana je sa svim euharistijskim molitvama (prava) prikazna i žrtvena molitva. Ona se u prvom redu odnosi na jedincatu žrtvu Kristovu u kojoj je on u isto vrijeme žrtveni dar i svećenik žrtvovatelj, a koja se u euharistijskom slavlju sakramentalno uprisutnjuje (aktualna prisutnost). Crkva se kao mistično tijelo Kristovo iznutra pridružuje žrtvenoj volji Kristovoj što svoje vlastito predanje Bogu spaja s Kristovom žrtvom.
Riječi ustanovljenja u Rimskom kanonu nisu u svom doslovnom tekstu identične s biblijskim izvještajem ustanovljenja. Nagađa se da pripada liturgijskoj tradiciji koja je bila utvrđena (fiksirana) već prije sastava spisa Novoga zavjeta. Najnovija je reforma Isusove riječi u svim euharistijskim molitvama izjednačila. Dosadašnji umetak Tajna vjere izdvojen je i uklopljen kao uvodna riječ za novouneseni poklik zajednice: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo…
Crkva hoće da vjernici ne samo prikazuju neokaljanu žrtvu, već da se nauče prinositi sami sebe te da se po Kristu posredniku iz dana u dan usavršavaju u jedinstvu s Bogom i međusobno kako bi napokon Bog bio sve u svemu.
Put k ovome cilju vodi preko primanja svete pričesti. Zato se ovdje nalazi i molba za plodonosno primanje svete hrane, koja se naziva i pričesna epikleza. U njoj se u isto vrijeme moli za jedinstvo svih vjernika koje je osobito djelo Duha Svetoga. Na pričesnu epiklezu nastavljaju se zagovorne molitve (intercessiones) za opću Crkvu, njezina službenika, ali i za svu djecu širom svijeta (Treća euharistijska molitva). Ovdje je i spomen pokojnika kod kojega su od Prve do Četvrte euharistijske molitve moguća navođenja određenih imena. Ovi zagovori važe za sve pokojnike čija je vjera samo Bogu znana (Četvrta euharistijska molitva). Tako i ovdje dolazi do izražaja univerzalno spasenjski značaj žrtve križa i njezinoga sakramentalnog ispunjenja.
U sve četiri euharistijske molitve nalazi se spomen mučenika i svetaca, posebno Bogorodice i apostola.
Posljednji element svih četiriju euharistijskih molitava velika je doksologija (iskaz slave, slavopoj).
Osim spomenutih triju euharistijskih molitava naknadno su izišle još tri euharistijske molitve za mise s djecom: jedna na temu pokajanja. Uz ove službene euharistijske molitve izišle su poslije Sabora i euharistijske molitve privatnoga značaja i to osobito u Nizozemskoj.
Sigurno svakom vremenu treba priznati pravo da hvalu Bogu naviješta na svom jeziku i u svojoj živoj vjeri, ali odobrenje vodstva Crkve nužna je pomoć da se sa središta i vrhunca kršćanskoga bogoslužja ne pokvari vremenskim uvjetovanim jednostranostima i subjektivnostima.
Prvi put susrećemo naziv kanon iz pisma pape Grgura Velikoga (509.–604.) što ga je napisao Ivanu u Sirakuzi. Dakle, počevši od toga vremena, upotrebljava se grčka riječ kanon kojom se označava najuzvišeniji dio euharistijske molitve u rimskom obredu.
U rimskoj liturgiji euharistijska molitva zove se i kanon (pravilo), tj. čvrsto stojeći dio, što je učvršćivalo mišljenje da se u njemu ne smije ni najmanja stvar mijenjati. Visoko poštovanje dovelo je u zapadnom dijelu Crkve ranoga srednjeg vijeka do prijepornoga običaja koji je uzdignut u zakon, da se uz izuzetak predslovlja i poklika Svet… ona molila potiho. Tako je bila zastrta dvostrukim zastorom: zajednica je nije mogla čuti, a zbog latinskog jezika niti razumjeti. Tek od godine 1965. smije se euharistijska molitva govoriti na glas, a od 1967. i na materinskom jeziku.
Trud da se u zapadnoj Crkvi tzv. Rimski kanon reformira pokazao se, zbog višestrukih umetaka žrtvenih molitava, spomena svetaca i zagovora pa i prije izvještaja ustanovljenja, neizvedivim. Zato je papa dao nalog na posljednjem općem saboru da Rimski kanon, osim malih preinaka, ostane u svom prethodnom stanju, ali da uz njega treba sastaviti tri nova kanona na slobodan izbor. Ova odredba stupila je na snagu 1968. Otad je Rimski kanon označen i kao Prva euharistijska molitva. Druga euharistijska molitva prerađena je molitva rimskoga prvosvećenika i mučenika Hipolita s početka 3. stoljeća, tako da bi se moglo govoriti o euharistijskoj molitvi iz doba mučenika. Stvorena je i Treća euharistijska molitva za koju se nastojalo da joj se sastavni elementi poredaju jasno i pregledno: epikleza – zaziv Duha Svetoga prije posvećenja; anamneza – spomen-čin sjećanja Kristove smrti, uskrsnuća, uzašašća i slavnog dolaska; druga epikleza – zaziv Duha Svetoga poslije posvećenja.
I u Prvoj euharistijskoj molitvi može se neposredno prije riječi ustanovljenja prepoznati epikleza, ali ona, na žalost, ne spominje Duha Svetoga. U istočnim liturgijama nalazi se ta epikleza nakon riječi ustanovljenja. Iz toga se još u ranom i srednjem vijeku razvila žestoka rasprava. Dok je Zapad zastupao mišljenje da prijetvorba darova nastaje po riječima ustanovljenja, Istok ju je pripisivao epiklezi. Danas se ponovno, kao i u prva četiri stoljeća, više naglašava jedinstvo euharistijskih molitava pa izgleda da bar na Zapadu krči put popuštanju te kontroverze. Posljednje riječi ove posvetne epikleze naglašene su dvama obredima: pružanjem ruku nad darove i blagoslovnim znakom križa. Usko s anamnezom povezana je sa svim euharistijskim molitvama (prava) prikazna i žrtvena molitva. Ona se u prvom redu odnosi na jedincatu žrtvu Kristovu u kojoj je on u isto vrijeme žrtveni dar i svećenik žrtvovatelj, a koja se u euharistijskom slavlju sakramentalno uprisutnjuje (aktualna prisutnost). Crkva se kao mistično tijelo Kristovo iznutra pridružuje žrtvenoj volji Kristovoj što svoje vlastito predanje Bogu spaja s Kristovom žrtvom.
Riječi ustanovljenja u Rimskom kanonu nisu u svom doslovnom tekstu identične s biblijskim izvještajem ustanovljenja. Nagađa se da pripada liturgijskoj tradiciji koja je bila utvrđena (fiksirana) već prije sastava spisa Novoga zavjeta. Najnovija je reforma Isusove riječi u svim euharistijskim molitvama izjednačila. Dosadašnji umetak Tajna vjere izdvojen je i uklopljen kao uvodna riječ za novouneseni poklik zajednice: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo…
Crkva hoće da vjernici ne samo prikazuju neokaljanu žrtvu, već da se nauče prinositi sami sebe te da se po Kristu posredniku iz dana u dan usavršavaju u jedinstvu s Bogom i međusobno kako bi napokon Bog bio sve u svemu.
Put k ovome cilju vodi preko primanja svete pričesti. Zato se ovdje nalazi i molba za plodonosno primanje svete hrane, koja se naziva i pričesna epikleza. U njoj se u isto vrijeme moli za jedinstvo svih vjernika koje je osobito djelo Duha Svetoga. Na pričesnu epiklezu nastavljaju se zagovorne molitve (intercessiones) za opću Crkvu, njezina službenika, ali i za svu djecu širom svijeta (Treća euharistijska molitva). Ovdje je i spomen pokojnika kod kojega su od Prve do Četvrte euharistijske molitve moguća navođenja određenih imena. Ovi zagovori važe za sve pokojnike čija je vjera samo Bogu znana (Četvrta euharistijska molitva). Tako i ovdje dolazi do izražaja univerzalno spasenjski značaj žrtve križa i njezinoga sakramentalnog ispunjenja.
U sve četiri euharistijske molitve nalazi se spomen mučenika i svetaca, posebno Bogorodice i apostola.
Posljednji element svih četiriju euharistijskih molitava velika je doksologija (iskaz slave, slavopoj).
Osim spomenutih triju euharistijskih molitava naknadno su izišle još tri euharistijske molitve za mise s djecom: jedna na temu pokajanja. Uz ove službene euharistijske molitve izišle su poslije Sabora i euharistijske molitve privatnoga značaja i to osobito u Nizozemskoj.
Sigurno svakom vremenu treba priznati pravo da hvalu Bogu naviješta na svom jeziku i u svojoj živoj vjeri, ali odobrenje vodstva Crkve nužna je pomoć da se sa središta i vrhunca kršćanskoga bogoslužja ne pokvari vremenskim uvjetovanim jednostranostima i subjektivnostima.
(mons. Jozo Marendić)
Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima” O uvjetima i načinima primanja Pričesti
Može li se svaki vjernik u jednom danu pričestiti više puta?
Zašto se negdje u crkvama dopušta pričest na ruku, a negdje ne? Može li
svećenik uskratiti pričest vjerniku i u kojemu slučaju?
Euharistija je izvor, središte i srce Crkve. Euharistija je vrhunac kršćanskoga življenja vjere i života Crkve. Ona je sva u znaku Isusa Krista. Krist je planira i stvara. Euharistija je njegovo djelo. Ona je vrhunac Božje ljubavi prema nama. Ne bi smjela stajati izvan kršćanskoga života. Prisutnost Isusa Krista vezana je uz kruh i vino. Znači da nam je njegova prisutnost bliska i životvorna. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni. Euharistijom dodirujemo vječnost. Uzmite i jedite, uzmite i pijte, kaže Krist. Ne kaže nam: Gledajte, divite se, promatrajte; nego: Uzmite, jedite i pijte! Hoće reći: Od mene se živi. Od ovoga sakramenta žive čovjek vjere i Crkva. Euharistija je vrhunac Kristove ljubavi prema nama. Bez euharistije nema Crkve.
Da bi primio svetu pričest, čovjek vjere treba najprije biti dostojan – bez teškoga grijeha. Trebamo biti pripravni na sjedinjenje s Kristom u pričesti. Može se čovjek vjere pričestiti u danu dva puta, ali poželjno je da se radi o svjesnoj vjeri (jer bez vjere sakrament nema snagu koju mu daje Krist), da sudjeluje na euharistijskom slavlju. Pričesti vjernik ne bi smio pristupati tek tako, ako ne nosi svijest vjere koga prima i s kim se sjedinjuje. Za Krista je bitna kvaliteta čovjekove vjere, a svjesna pričest pomaže rastu naše vjere.
Pričest na ruku ili na jezik načelno je dopuštena, osim ako biskupska konferencija ne odredi drukčije. Kad je riječ o iskrenosti vjere, Crkva je dala na volju vjerniku hoće li primiti pričest na ruku ili na jezik. Uostalom, zar nam je jezik čistiji od ruke? Ako djelitelj pričesti smatra da bi mogla postojati opasnost obeščašćenja, onda je logično da ne podijeli pričest na ruku. Nije dopušteno da vjernici sami uzimaju posvećeni kruh i još manje da ga iz ruke u ruku prosljeđuju jedni drugima.
Svećenik može uskratiti pričest vjerniku ako je siguran da se radi o javnom grijehu kojega je čovjek, koji nije dostojan pričesti, počinio. Trudimo se uvijek biti dostojni primiti Isusa Krista. Bez sjedinjenja s Kristom puno smo slabiji, indiferentniji, a s Kristom uvjerljiviji.
Euharistija je izvor, središte i srce Crkve. Euharistija je vrhunac kršćanskoga življenja vjere i života Crkve. Ona je sva u znaku Isusa Krista. Krist je planira i stvara. Euharistija je njegovo djelo. Ona je vrhunac Božje ljubavi prema nama. Ne bi smjela stajati izvan kršćanskoga života. Prisutnost Isusa Krista vezana je uz kruh i vino. Znači da nam je njegova prisutnost bliska i životvorna. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni. Euharistijom dodirujemo vječnost. Uzmite i jedite, uzmite i pijte, kaže Krist. Ne kaže nam: Gledajte, divite se, promatrajte; nego: Uzmite, jedite i pijte! Hoće reći: Od mene se živi. Od ovoga sakramenta žive čovjek vjere i Crkva. Euharistija je vrhunac Kristove ljubavi prema nama. Bez euharistije nema Crkve.
Da bi primio svetu pričest, čovjek vjere treba najprije biti dostojan – bez teškoga grijeha. Trebamo biti pripravni na sjedinjenje s Kristom u pričesti. Može se čovjek vjere pričestiti u danu dva puta, ali poželjno je da se radi o svjesnoj vjeri (jer bez vjere sakrament nema snagu koju mu daje Krist), da sudjeluje na euharistijskom slavlju. Pričesti vjernik ne bi smio pristupati tek tako, ako ne nosi svijest vjere koga prima i s kim se sjedinjuje. Za Krista je bitna kvaliteta čovjekove vjere, a svjesna pričest pomaže rastu naše vjere.
Pričest na ruku ili na jezik načelno je dopuštena, osim ako biskupska konferencija ne odredi drukčije. Kad je riječ o iskrenosti vjere, Crkva je dala na volju vjerniku hoće li primiti pričest na ruku ili na jezik. Uostalom, zar nam je jezik čistiji od ruke? Ako djelitelj pričesti smatra da bi mogla postojati opasnost obeščašćenja, onda je logično da ne podijeli pričest na ruku. Nije dopušteno da vjernici sami uzimaju posvećeni kruh i još manje da ga iz ruke u ruku prosljeđuju jedni drugima.
Svećenik može uskratiti pričest vjerniku ako je siguran da se radi o javnom grijehu kojega je čovjek, koji nije dostojan pričesti, počinio. Trudimo se uvijek biti dostojni primiti Isusa Krista. Bez sjedinjenja s Kristom puno smo slabiji, indiferentniji, a s Kristom uvjerljiviji.
(don Tomislav Ćubelić)
Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima” petak, 1. ožujka 2013.
Sedam lijepih navika sretnoga braka
Kakvom „vodom” trebaju bračni drugovi puniti svoje vrčeve da bi je
Isus mogao pretvoriti u vino svoje ljubavi. (Pater Johannes Lechner CSJ)
Svadba u Kani nas uvodi u tajnu sakramenta ženidbe. Ne poznamo zaručnike one svadbe u Kani po imenu, ali je za to spomenuto da je tu bila Marija, Isusova majka i Isus i njegovi učenici. Dogodilo se nešto netipično, kako za svadbu, tako i za vinogradarski kraj – nestalo je vina.
Marijin zagovor je bio isto tako odlučujući za čudo s vinom, kao i posao slugu koji su punili vrčeve vodom imajući u Isusa slijepo povjerenje, iako to nisu trebali, jer Isus nije bio nikakav njihov nadstojnik! Isus im je rekao da napune 6 vrčeva, svaki po oko 100 litara, vode. Problem je bio taj što nije bilo vina.
Razum bi rekao: „Mi trebamo vino a ne vodu!” Ipak sluge to čine. Bio je to nekada prilično težak posao, napuniti takve vrčeve vodom. Trebalo je donijeti 600 litara vode! Značilo je da, s nekom posudom od 15 litara, treba 40 puta ići po vodu da bi se napunilo sve vrčeve, do vrha. Ovi sluge su bili dobro oznojeni – to je sigurno!
Kada se čudo stvarno dogodilo? Ne znamo. No, rezultat je izazvao divljenje: novo vino je bolje. Tako je ustvrdio nadstojnik stola, govori nam evanđelje.
Svadba u Kani nam pokazuje do kakvih životnih situacija može doći, posebno u braku. Nalazimo se između manjka i punine, između krhkosti i slave. Posebno na polju ljubavi.
Evanđelje nam ukazuje na važnost ovih vrčeva za vodu. Gospodin je učinio da su ovi vrčevi tako važni, jer je po njima došlo čudo u svagdašnji život. Čudo vina u Kani je promjena, pretvorba, to nije stvaranje ni iz čega. Potrebno je ljudsko sudjelovanje.
Za bračne drugove to znači: Gospodin će blagosloviti vodu vaše dobre volje, vašeg stalnog ljudskog nastojanja. Snagom sakramenta ženidbe Gospodin pretvara vodu vašeg dobrog nastojanja u vino Božje ljubavi. On treba vodu, vašu dobru volju, vaše postupanje. Gotovo je s pasivnošću.
Kako mogu bračni drugovi ispuniti vodom svoje posude? Kako će se to dogoditi konkretno? Evo sada ću nabrojiti sedam lijepih navika za sretan brak. Ako se bračni drugovi tako uvježbaju, onda će stalno rasti u ljubavi, a Gospodin garantira da će ih ispuniti nezamislivim blagoslovom i obradovati svojom božanskom ljubavlju. Želim ovdje, ukratko, navesti tih sedam dobrih navika.
Jedan mladić je svojoj zaručnici svakog dana slao neko pismo, mali sitni poklon: bonbon, šlape, ručnik, maramicu… neku dobru knjigu, dok je bio na svjetskom kongresu mladih u Australiji. Svaki dan jedan mali poklon.
Ovdje može svatko pustiti svojoj mašti na volju. Tko se ovoga bude držao cijeloga života, doživjet će ogromnu količinu ljubavi.
Postoji čitav svijet simbola koji se može stvarati, koji uvijek mogu voditi iz vidljivih gesta do nutarnje ljubavi i nju na takav način izražavati. Tome pripadaju i ceremonije poput komplimenata, svaki dan telefonirati, slaviti rođendane i imendane…
Jedan bračni par koji je slavio srebrni jubilej, mi je povjerio što im je bilo najteže i najljepše u tih 25 godina. Najljepše: da je svaki od njih po drugome našao sebe i sve više je to postajao. A najteže je bila askeza: ono što si znao o slabosti, krhkosti drugoga ne upotrijebiti da ga raniš ili povrijediš.
To učvršćuje brak. K običaju lijepih riječi spadaju i obećanja, koje se daju i koja se održavaju, ona jačaju međusobno povjerenje. Održano obećanje daje osjećaj: „Mogu se na tvoju riječ osloniti. Mogu na tebe računati.”
Poznam jedan bračni par koji, na svojim noćnim ormarićima imaju svijeću. Kad netko ima nešto što je drugom teško izreći, tada zapali svoju svijeću i to je znak za partnera da ima nešto o čemu je teško govoriti. I to onda olakšava razgovor o „vrućim” temama.
Komunikacija bez nasilja je najpravilniji put k duhovnom obraćenju.
Tako se ostaje okrenut jedno prema drugom. Nešto lijepo učinjenog približava. Ostavljanje nečega privlači drugoga prema nama. Sloboda pažljivog prihvaćanja veže jedno uz drugo, veže u savez i u tome je bit bračne ljubavi.
Na ikoni presvetog Trojstva Andreja Rubljova se vide tri osobe koje su okrenute, s puno ljubavi, jedna prema drugoj, kao u nekom važnom razgovoru. Razgovor presvetog Trojstva je spasenje svijeta . Pa o tome bi se trebalo razgovarati među kršćanskim bračnim drugovima, a onda, na tom planu, i nešto učiniti. U tom smislu se mogu njegovati i djela milosrđa, posjećivati bolesne, biti uz neku ožalošćenu obitelj, kuhati za mladu majku nakon prvog poroda. …
Ako bračni drugovi imaju jake doživljaje međusobnog dijeljenja, posebno onog za kraljevstvo Božje, jačat će se i njihova nutarnja veza. Možemo to reći sa Titom: „Pojavila se Milost Gospodina, spasiteljica svih ljudi. Očekujemo blaženo ispunjenje našeg nadanja i pojavak slave Spasitelja našega, Gospodina Isusa Krista. On se predao za nas da nas očisti od grijeha i tako stvori čist narod, koji njemu pripada i čezne svom snagom činiti dobro..” (Tit 2,11-14)
Kultura nedjelje i blagdana je pravilan slobodan prostor da se obnove i ostvare velike vizije. Želio bih reći s Marijom: „Sve što vam reče, to činite…” (Iv 2,5)
„Ljubav cilja na vječnost. Da, ljubav je „ekstaza”, ali ne ekstaza u smislu opijenosti nekog trenutka. Nego „ekstaza” kao stalni put na kojem zatvoreni JA postaje davanje SEBE i tako se dolazi do pronalaska samog sebe, pronalaska samog Boga. „Tko želi spasiti svoj život izgubit će ga, a tko izgubi svoj život, spasit će ga.” (Lk 17,33) (papa Benedikt XVI, enciklika Deus caritas est..)
Knjiga Tobije nam govori kako su Tobija i Sara (Tob 8, 1-9) molili prije nego su se tjelesno združili. To je prekrasna molitva za dar jedno drugom, za veličanstvenu Božju ideju stvaranja muškarca i žene.
Intimnost s Bogom vodi k intimnosti srca drugog partnera, a to se opet očituje i u seksualnom predanju. To je pravo povezivanje duhovnoga i seksualnosti u bračnoj ljubavi. Bog nije rival, nego izvor radosti i temelj plodnosti. Bračni par koji zajedno moli, ostaje združen i dobiva od Boga obilje potrebnih milosti.
Tko moli makar jednu deseticu krunice za drugoga, doživjet će, da će Marija bdjeti nad jedinstvom srca – i u kriznim trenucima.
Ovo je mala, praktična mudrost 7 dobrih navika. One izgledaju malene, tako malene, a istovremeno tako dragocjene, poput vode. Tko prihvati ove savjete i drži ih, opazit će kako su njegove „posude – vrčevi” stalno puni do vrha . I Isus će vodu pretvoriti u dragocjeno vino svoje milosti, svoje ljubavi i svoga života,
Mnogi će biti pošteđeni „bračnih ratova”. Ponekad će se trebati i oznojiti u punjenju posuda vodom, poput onih slugu na svadbi u Kani, koji su trebali nositi vodu iz bunara. Ipak ukus novoga vina kojega Isus daruje, nagrađuje za ovaj trud i usred napora ispunja srećom.
Tako želim svima doviknuti:” Ispunite vaše posude, a Gospodin će vas ispuniti milošću.”
Svadba u Kani nas uvodi u tajnu sakramenta ženidbe. Ne poznamo zaručnike one svadbe u Kani po imenu, ali je za to spomenuto da je tu bila Marija, Isusova majka i Isus i njegovi učenici. Dogodilo se nešto netipično, kako za svadbu, tako i za vinogradarski kraj – nestalo je vina.
Marijin zagovor je bio isto tako odlučujući za čudo s vinom, kao i posao slugu koji su punili vrčeve vodom imajući u Isusa slijepo povjerenje, iako to nisu trebali, jer Isus nije bio nikakav njihov nadstojnik! Isus im je rekao da napune 6 vrčeva, svaki po oko 100 litara, vode. Problem je bio taj što nije bilo vina.
Razum bi rekao: „Mi trebamo vino a ne vodu!” Ipak sluge to čine. Bio je to nekada prilično težak posao, napuniti takve vrčeve vodom. Trebalo je donijeti 600 litara vode! Značilo je da, s nekom posudom od 15 litara, treba 40 puta ići po vodu da bi se napunilo sve vrčeve, do vrha. Ovi sluge su bili dobro oznojeni – to je sigurno!
Kada se čudo stvarno dogodilo? Ne znamo. No, rezultat je izazvao divljenje: novo vino je bolje. Tako je ustvrdio nadstojnik stola, govori nam evanđelje.
Svadba u Kani nam pokazuje do kakvih životnih situacija može doći, posebno u braku. Nalazimo se između manjka i punine, između krhkosti i slave. Posebno na polju ljubavi.
Evanđelje nam ukazuje na važnost ovih vrčeva za vodu. Gospodin je učinio da su ovi vrčevi tako važni, jer je po njima došlo čudo u svagdašnji život. Čudo vina u Kani je promjena, pretvorba, to nije stvaranje ni iz čega. Potrebno je ljudsko sudjelovanje.
Za bračne drugove to znači: Gospodin će blagosloviti vodu vaše dobre volje, vašeg stalnog ljudskog nastojanja. Snagom sakramenta ženidbe Gospodin pretvara vodu vašeg dobrog nastojanja u vino Božje ljubavi. On treba vodu, vašu dobru volju, vaše postupanje. Gotovo je s pasivnošću.
Kako mogu bračni drugovi ispuniti vodom svoje posude? Kako će se to dogoditi konkretno? Evo sada ću nabrojiti sedam lijepih navika za sretan brak. Ako se bračni drugovi tako uvježbaju, onda će stalno rasti u ljubavi, a Gospodin garantira da će ih ispuniti nezamislivim blagoslovom i obradovati svojom božanskom ljubavlju. Želim ovdje, ukratko, navesti tih sedam dobrih navika.
1. Drugoga razveseljavati
Sretan bračni par su jedan za drugoga dar i poklon onda kad jedan drugome čine male, sitne radosti, a ne brigu i bol. To zvuči jednostavno, ali u praksi se pokazuje teškim. Da li je ono što ja činim ili govorim radost za drugoga? Tako se ostvaruje „amor benevolenciae”, ljubav dobrohotnosti „ljubav koja veseli”. Pažnja prema drugome je ključ do njegova srca.Jedan mladić je svojoj zaručnici svakog dana slao neko pismo, mali sitni poklon: bonbon, šlape, ručnik, maramicu… neku dobru knjigu, dok je bio na svjetskom kongresu mladih u Australiji. Svaki dan jedan mali poklon.
Ovdje može svatko pustiti svojoj mašti na volju. Tko se ovoga bude držao cijeloga života, doživjet će ogromnu količinu ljubavi.
2. Gajiti običaje i obrede koji čine dobro ljubavi i prijateljstvu
Običaji, obredi, geste učinjene iz ljubavi i u ljubavi jačaju veze u odnosu, jer bude osjećaje i potvrđuju pretpostavke. To počinje već načinom i oblikom pozdrava. Ako netko, navečer, dođe kući, najprije pozdravlja psa, onda pali kompjutor i televiziju, a onda pozdravlja ženu sa „što ima danas za jesti, trebam brzo pojesti, jer još imam jedan sastanak!” takvo pozdravljanje sigurno neće voditi dubljem prijateljstvu i ljubavi. Ako promatramo pozdravni ceremonijal nekog bračnog para s gledišta psa, njega se uvijek tako lijepo pozdravljalo da skače u vis od radosti. Tako su se oni na početku „skakućući” pozdravljali da pokažu svoju radost na veselje njihove djece.Postoji čitav svijet simbola koji se može stvarati, koji uvijek mogu voditi iz vidljivih gesta do nutarnje ljubavi i nju na takav način izražavati. Tome pripadaju i ceremonije poput komplimenata, svaki dan telefonirati, slaviti rođendane i imendane…
3. Otvoreno i iskreno međusobno razgovarati
Sretni bračni parovi će stvoriti siguran prostor gdje oni smiju biti, onakvi kakvi jesu, gdje će bez straha reći svoje osjećaje, želje, očekivanja, gdje će razgovarati o problemima, frustracijama o svemu što im leži na srcu. Kakva je to milost biti prihvaćen od drugoga u svojoj krhkosti i lomljivosti!Jedan bračni par koji je slavio srebrni jubilej, mi je povjerio što im je bilo najteže i najljepše u tih 25 godina. Najljepše: da je svaki od njih po drugome našao sebe i sve više je to postajao. A najteže je bila askeza: ono što si znao o slabosti, krhkosti drugoga ne upotrijebiti da ga raniš ili povrijediš.
To učvršćuje brak. K običaju lijepih riječi spadaju i obećanja, koje se daju i koja se održavaju, ona jačaju međusobno povjerenje. Održano obećanje daje osjećaj: „Mogu se na tvoju riječ osloniti. Mogu na tebe računati.”
4. U teškim okolnostima biti u komunikaciji oprezan i lukav
Upravo u škakljivim trenucima pronalaze sretni bračni partneri prave putove kako će u (svađi) razgovoru sve moći kazati i biti saslušani i tada stvari zajednički rješavati. Kod baš „vrućih tema” može se držati u rukama, zajednički, neki predmet(npr. štap) što tada znači „sada govori jedan, a drugi sluša” a nakon nekog vremena se izmjene strane.Poznam jedan bračni par koji, na svojim noćnim ormarićima imaju svijeću. Kad netko ima nešto što je drugom teško izreći, tada zapali svoju svijeću i to je znak za partnera da ima nešto o čemu je teško govoriti. I to onda olakšava razgovor o „vrućim” temama.
Komunikacija bez nasilja je najpravilniji put k duhovnom obraćenju.
5. Neprestano imati brigu jedan za drugoga
Ovo bi se, suvremenim jezikom, moglo reći: uvijek biti za drugoga on line i nikada se ne okrenuti jedan od drugoga. Sretni brakovi će uvijek naći načina i sredstava da emocionalno ostanu povezani. Ovo će stvarati pravu intimnost: pogledi, geste, djela, pokazuju da drugoga prihvaćamo ozbiljno i stvarno. Radi se o kvaliteti prisutnosti: „Ti si za mene između svega broj 1″ Onda iz toga slijedi želja zajedno učiniti neke stvari koje vesele oboje: zajedno kuhati i jesti, piti kavu, čašicu vina na večer ispijati zajedno, zajedno šetati, filozofirati, zajedno čitati Sveto pismo…Tako se ostaje okrenut jedno prema drugom. Nešto lijepo učinjenog približava. Ostavljanje nečega privlači drugoga prema nama. Sloboda pažljivog prihvaćanja veže jedno uz drugo, veže u savez i u tome je bit bračne ljubavi.
6. Zajednički život nadahnjivati zajedničkim vizijama
Sretni bračni parovi će obogaćivati svoj odnos i zajedničkim kovanjem planova. Zajedno sanjati neke veće planove i zajednički se usmjeravati prema istom cilju.Na ikoni presvetog Trojstva Andreja Rubljova se vide tri osobe koje su okrenute, s puno ljubavi, jedna prema drugoj, kao u nekom važnom razgovoru. Razgovor presvetog Trojstva je spasenje svijeta . Pa o tome bi se trebalo razgovarati među kršćanskim bračnim drugovima, a onda, na tom planu, i nešto učiniti. U tom smislu se mogu njegovati i djela milosrđa, posjećivati bolesne, biti uz neku ožalošćenu obitelj, kuhati za mladu majku nakon prvog poroda. …
Ako bračni drugovi imaju jake doživljaje međusobnog dijeljenja, posebno onog za kraljevstvo Božje, jačat će se i njihova nutarnja veza. Možemo to reći sa Titom: „Pojavila se Milost Gospodina, spasiteljica svih ljudi. Očekujemo blaženo ispunjenje našeg nadanja i pojavak slave Spasitelja našega, Gospodina Isusa Krista. On se predao za nas da nas očisti od grijeha i tako stvori čist narod, koji njemu pripada i čezne svom snagom činiti dobro..” (Tit 2,11-14)
Kultura nedjelje i blagdana je pravilan slobodan prostor da se obnove i ostvare velike vizije. Želio bih reći s Marijom: „Sve što vam reče, to činite…” (Iv 2,5)
7. Ustrajati u zajedničkoj molitvi
Molitva povezuje s Bogom i međusobno. U molitvi se otvaramo uvijek većem Bogu i pokazuje nam se da odnos prema drugom nije sve: sretni bračni parovi su svjesni nadnaravnog kojim su okruženi i to onda čini podnošljivim, kako ograničenosti svijeta, tako i ograničenosti njihova odnosa. Doživljaj granica u ljubavi može postati čak odskočna daska kojom ćemo otkriti onu ljubav koja je neograničena, koja uvijek postoji, koja sve podnosi, jer je vječna.„Ljubav cilja na vječnost. Da, ljubav je „ekstaza”, ali ne ekstaza u smislu opijenosti nekog trenutka. Nego „ekstaza” kao stalni put na kojem zatvoreni JA postaje davanje SEBE i tako se dolazi do pronalaska samog sebe, pronalaska samog Boga. „Tko želi spasiti svoj život izgubit će ga, a tko izgubi svoj život, spasit će ga.” (Lk 17,33) (papa Benedikt XVI, enciklika Deus caritas est..)
Knjiga Tobije nam govori kako su Tobija i Sara (Tob 8, 1-9) molili prije nego su se tjelesno združili. To je prekrasna molitva za dar jedno drugom, za veličanstvenu Božju ideju stvaranja muškarca i žene.
Intimnost s Bogom vodi k intimnosti srca drugog partnera, a to se opet očituje i u seksualnom predanju. To je pravo povezivanje duhovnoga i seksualnosti u bračnoj ljubavi. Bog nije rival, nego izvor radosti i temelj plodnosti. Bračni par koji zajedno moli, ostaje združen i dobiva od Boga obilje potrebnih milosti.
Tko moli makar jednu deseticu krunice za drugoga, doživjet će, da će Marija bdjeti nad jedinstvom srca – i u kriznim trenucima.
Ovo je mala, praktična mudrost 7 dobrih navika. One izgledaju malene, tako malene, a istovremeno tako dragocjene, poput vode. Tko prihvati ove savjete i drži ih, opazit će kako su njegove „posude – vrčevi” stalno puni do vrha . I Isus će vodu pretvoriti u dragocjeno vino svoje milosti, svoje ljubavi i svoga života,
Mnogi će biti pošteđeni „bračnih ratova”. Ponekad će se trebati i oznojiti u punjenju posuda vodom, poput onih slugu na svadbi u Kani, koji su trebali nositi vodu iz bunara. Ipak ukus novoga vina kojega Isus daruje, nagrađuje za ovaj trud i usred napora ispunja srećom.
Tako želim svima doviknuti:” Ispunite vaše posude, a Gospodin će vas ispuniti milošću.”
Umijeće svađanja
Svađa je posebni oblik komunikacije u kojoj dvije osobe (ili više) stoje jedna nasuprot drugoj jer imaju različite točke gledišta na istu stvar (npr. djeca, novac i sl.). Za dobru svađu potrebno je da oba partnera jasno izraze svoje mišljenje i da pogledaju koji im je zajednički cilj, tj. kvaliteta njihovog odnosa. Ako na temelju toga promjene svoje mišljenje, svađa je uspješna; nema gubitnika a odnos je pobjednik. Ako svađa krene naopako, onda to nazivamo konfliktom ili još gore, borbom.
Svađa može biti dobra za vaš odnos ako se suočite zajedno s predmetom. Da svađa ne bi postala naporan posao, evo nekoliko smjernica. To nisu pravila, ali vam može pomoći da izađete na kraj sa teškim pitanjima.
• Biti u pravu nije važnije od vašeg odnosa – vi kao par ste važniji od bilo kojeg pitanja ili situacije, posebno za vrijeme velike napetosti u kojoj najradije braniš svoje stajalište a zaboravljaš partnera. Stavite, recimo slikovito, stvar na stol i suočite se s tim skupa, radije nego da se sukobljavate jedno s drugim.
• Iako bi to moglo biti teško, budite blizu. Mala gesta nježnosti može pokazati tvoju brigu. Sjeti se da nema stvari koja se ne bi mogla riješiti u ljubavi.
• Ne uvlačiti druge osobe. Ono što time pokušavate učiniti je da nekoga dobijete na svoju stranu da vam da veću moć a time umanjujete svojeg bračnog druga ili otežavate situaciju. Niti primjedbe, kao npr: “Ti si kao i tvoja mama”, nisu od nikakve pomoći – progone te tvoji osjećaji i potrebe. Budi toga svjestan i preuzmi odgovornost na sebe.
• Ostanite zajedno dok ne završite razgovor o predmetu. Ponekad to može biti teško, posebno kad ti se čini da si ugrožen ili zdvojan. Pokušaj se sjetiti da suze nisu oružje, ali često dolaze zbog frustracije ili ranjivosti – pokušaj svojeg bračnog druga prihvatiti onakvim onakvom, kakav/kakva je. (Ako je vrijeme ograničeno obvežite se da ćete nastaviti razgovor).
• Apsolutne primjedbe kao npr. “ti uvijek” ili “ti nikada” jednostavno nisu istinite i sigurno neće pomoći.
• Analiziranje, ili pokušaj ukazati kako si dospio u tu situaciju kako bi rasporedio krivnju, beskorisni su. To jedino može poslužiti zabijanju klina između vas. Najbolje je o situaciji porazgovarati i krenuti naprijed a ne gledati nazad.
• Izgovaranje ružnih imena može biti bolno, i budimo pošteni, to je znak slabosti.
• Odnosu škodimo kad se služimo sarkazmom i kritizerstvom (nema konstruktivnog kritizerstva!). Ako partnera ponizimo na taj način, kako može povjerovati u sebe i kako možemo jedno drugom pripadati.
• Svađu treba izbjegavati kad su jedna ili obje strane izgubile kontrolu i kad namjeravamo jedno drugo raniti – povrijediti.
Što je točno brak u očima Katoličke crkve?
Započet ćemo s osnovnom definicijom parafrazirajući učenje Drugoga vatikanskoga sabora i kanonskoga prava, a potom objasniti svaku njezinu točku:
Brak je intimna, isključiva, nerazrješiva zajednica života i ljubavi u koju ulaze muškarac i žena po nacrtu Stvoritelja usmjerenu k njihovu vlastitu dobru te k rađanju i odgajanju potomstva; taj je savez između krštenih osoba Krist Gospodin uzdigao na dostojanstvo sakramenta.2
Intimna zajednica života i ljubavi. Brak je najbliže i najintimnije od svih ljudskih prijateljstava. Uključuje dijeljenje cjelokupnoga života neke osobe sa svojom suprugom ili svojim supružnikom. Brak poziva na međusobno sebedarje, tako intimno i potpuno da dva supružnika postaju “jedno”.
Isključiva. Uzajamno darivanje dviju osoba jedna drugoj isključuje intimno sjedinjenje s bilo kojom drugom osobom. Ono zahtijeva potpunu uzajamnu vjernost supružnikâ. Ta je isključivost bitna i za dobro djece bračnoga para.
Nerazrješiva. Muž i žena nisu združeni po prolaznoj emociji ili pukoj erotskoj sklonosti, koje, kad se sebično slijede, brzo izblijede.3 Oni su po Bogu združeni neraskidivom vezom ljubavi kroz čvrst i neopoziv čin njihova vlastita pristanka. Za krštenike, ta je veza zapečaćena Duhom Svetim i, kad se jednom izvrši, postaje apsolutno[1] nerazrješiva.4 Tako Crkva ne poučava toliko da je razvod pogrješan koliko da je razvod – u smislu prekida valjanoga braka – nemoguć, neovisno o građanskomu statusu braka.
Ulaze muškarac i žena. Komplementarnost spolova je bitna za brak. Danas je zbrka o naravi braka tako rasprostranjena da bi neki htjeli proširiti pravno “pravo” na ženidbu dviju osoba istoga spola. Ali sama narav braka čini takav prijedlog nemogućim.
Po nacrtu Stvoritelja. Bog je stvoritelj braka. On je upisao poziv na brak u samo naše biće stvorivši nas kao muško i žensko. Brak se upravlja po njegovim zakonima koje vjerno prenosi njegova Zaručnica, Crkva. Da bi brak bio ono za što je stvoren, mora se prilagoditi tim zakonima. Stoga ljudska bića nisu slobodna mijenjati značenje i ciljeve braka.
Usmjerena k njihovu vlastitu dobru. “Nije dobro da čovjek bude sam” (Post 2,18). Tako za njihovo vlastito dobro, na njihovu korist, obogaćenje i, konačno, njihovo spasenje, muškarac i žena ujedinjuju svoje živote u bračni savez. Brak je najtemeljniji (ali ne i jedini) izraz poziva na ljubav koji imaju svi muškarci i žene kao osobe stvorene na sliku i priliku Božju.
Za rađanje i odgajanje potomstva. Oci Drugoga vatikanskoga sabora objavili su: “Po svojem naravnom značaju sáma ustanova ženidbe i bračna ljubav usmjerene su prema rađanju i odgoju potomstva te su njime kao svojim vrhuncem okrunjene.”5 Djeca nisu pridodana braku i bračnoj ljubavi, nego potječu iz same dubine uzajamnoga sebedarja supružnika, kao njihov plod i ispunjenje. Dakle, namjerno se isključenje djece suprotstavlja samoj naravi i svrsi braka.
Savez. Brak nije tek ugovor između muškarca i žene, nego sveti ugovor. Bog je stvorio brak da oslika i sudjeluje u vlastitomu savezu sa svojim narodom. Tako bračni savez poziva supružnike da imaju udjela u slobodnoj, potpunoj, vjernoj i plodnoj ljubavi Božjoj. Suprotno nekim trendovima razmišljanja, nedavni naglasci Crkve na braku kao savezu ne isključuju ideju da je brak također i ugovor. Istina je da savez nadilazi prava i odgovornosti koji jamče neki ugovori i osiguravaju jači, svetiji okvir za brak, ali kanonsko pravo još uvijek namjerno rabi oba termina za opisivanje braka.6
Dostojanstvo sakramenta. Na temelju njihova krštenja, ženidba kršćanskih supružnika jest djelotvoran znak sjedinjenja između Krista i Crkve, i kao takav je sredstvo milosti (vidi sljedeće pitanje s podrobnijom raspravom). Brak dviju nekrštenih osoba, ili jedne krštene i druge nekrštene osobe, Crkva smatra “dobrim i naravnim” brakom.
Bračni krizni menadžment
Ivan Pavao I., papa koji je svojim osmijehom osvojio svijet, jednom je citirao jednog rimskog pisca: Vidite, ja sam vrlo debeo, a moja žena još i više. Ali ipak, kada se dobro razumijemo, dovoljan nam je samo jedan krevet, no kada se svađamo, cijela nam se kuća čini premalenom.
Ovo iskustvo imaju gotovo svi bračni parovi. Premda i nije točno da se u svakom dobrom braku »supružnici svađaju« i da svaki brak »mora doći u krizu« – inače se sumnjiči da njih dvoje nisu »zdravi«! – ipak ima u tome i nešto istine. Na ovoj je zemlji i najveća ljubav u borbi s vlastitom ohološću, s taštinom i željom za dominacijom, a ove napasti ponekad dovode do svađe i krize. Posebne karakterne crte i vanjske okolnosti mogu tome zacijelo pridonijeti.
Izlazi iz krize
Što činiti? Odgovor je višestruk:Kršćani će prvenstveno i prije svega ostalog moliti i staviti svoje nevolje pred Boga, svoga prvog svjedoka, prvog »kuma«. Pritom bi si trebali ponovno posvijestiti što je brak i da se brak ne može rastaviti.
Time se stvara nutarnja spremnost da se dobrom ispovijedi Bogu pokažemo kakvi jesmo. Prije nego usmjerite pozornost na tuđe pogreške, razmislite i pokajte se za svoje i molite od Boga oproštenje. Jer vi znate za grijeh koji truje ljubav, koji ne može dotaknuti nikakvo savjetovanje, ni psihološka terapija.
Tako pripremljeni možete početi s koracima koji bi mogli voditi do cilja i kada ste stigli do ove točke, može vam naravno pomoći savjet nekoga sa strane ili profesionalno savjetovanje s psihološkim uputama.
Doduše, kršćanin će se čuvati misli da postoji samo alternativa rješenja problema ili rastave. U mnogim će slučajevima biti nužno, bar neko određeno vrijeme, prihvatiti križ jednog ne baš sretnog braka. Često upravo ovo strpljenje dovodi do ozdravljenja.
Jedan tipičan slučaj
Poučnija od mnogih teoretskih promišljanja može biti sljedeća, istinita priča:Brak jednog čovjeka zapao je u krizu, a tomu je bila kriva njegova apostolska revnost. Nakon što je doživio obraćenje, odlučio je da će sve svoje snage uložiti za kraljevstvo Božje. Koliko je njegov posao to dopuštao, on je svoju odluku i ostvarivao. Preuzeo je na sebe brojne dužnosti i zbog toga je često izbivao iz kuće. Budući da njegova žena nije pokazivala posebno zanimanje, boljelo ga je doduše, ali nije se činilo čudnim, jer je ona bila protestantkinja, pa njoj, na njegovu žalost, nije pripala ista milost. To je određeno vrijeme išlo dobro – bar je on tako mislio – ali u stvarnosti se otuđivao od svoje žene sve više i više i brak je upao u opasnu krizu.
U tom razdoblju susreo je jednog svećenika koji ga se vrlo dojmio. Zbog toga je odlučio da povjeri duhovno vodstvo tom čovjeku. Na pitanje je li on spreman u okviru ovog odnosa živjeti nužnu poslušnost, on je spremno pristao. Ali već kod prvoga duhovnog naputka koji je dobio morao je dosta toga progutati. Jer na njegovo zaprepaštenje njegov mu je novi duhovni voditelj prije svega rekao: »Ne činite ništa bez dogovora sa svojom suprugom!«
Čovjek je bio zapanjen: htio je raditi za Boga i njegovu Crkvu, a sada ga je u tome sprečavao ni manje ni više nego crkveni čovjek! On je očekivao podršku, a ne otpor! Ali to je bilo njegovo obećanje i on je rekao duhovniku: »Dobro, tako ću učiniti!«
Prije sljedećeg termina pitao je svoju ženu za suglasnost – ponešto potišten, jer je znao kakav će dobiti odgovor. I doista, njegova je žena kratko i jasno rekla ne.
Ovo se ponovilo nekoliko puta do dana kada mu je njegova žena postavila pitanje: »Što ti zapravo ondje radiš?« Iz toga se razvio razgovor o smislu njegova rada.
Vrijeme je prolazilo, supruga mu je ponekad govorila ne, ali sve češće i da, i tako je mužev angažman postao stvar njih oboje. Neprimjetno se bračna kriza pretvorila u zadovoljstvo. Nekoliko godina poslije čak je i njegova supruga prešla na katoličanstvo.
Danas su sretan bračni par. Što bi bilo da ovaj problem nije bio riješen? Možda bi mnogi slegli ramenima i rekli: »Nisu odgovarali jedno drugomu!« Ali u stvarnosti su samo propustili da u braku ne dijele samo postelju nego i smisao života, da u braku zajednički osluškuju Božji poziv i da čine što je potrebno. Kada su počeli nanovo tako živjeti, brak je bio spašen, hvala Bogu i njegovu razboritom službeniku!
Svaki je brak poseban i svaka je kriza posebna, no ipak postoji bit braka koja uvijek ostaje ista, ali i tipični elementi krize. Ali to vrijedi i za njihovo rješavanje: molitva, ispovijed, razgovor, savjetovanje, vanjske promjene…
četvrtak, 28. veljače 2013.
Od svađe do praštanja
Bratski je život tvrda škola. Nemojmo se čuditi sukobima i povrjedama koje obilježavaju svakodnevni život u obiteljima! Nemojmo pokušavati nijekati nesuglasice niti ih prikrivati prividnom srdačnošću. Bolje je da se s njima suočimo i da oprostimo jedni drugima.
Nijedan sukob nije pretežak ako završi međusobnim praštanjem. Puno je gore kad je obiteljsko ozračje zatrovano malim nevažnim prepirkama zbog kojih se gomilaju sitne povrjede koje se nikad ne praštaju, i koje se – svjesno ili nesvjesno, ali uvijek s destruktivnim posljedicama − ne zaboravljaju ni desetcima godina kasnije.
Ima raznih vrsta prepirki. Znajmo razlikovati prave sukobe od običnih svađa. Ozbiljnost svađe ne mjeri se bukom koja ju prati, pa čak ni stanjem u kojem se protivnici nalaze nakon bitke! Neka tiha peckanja mnogo su ozbiljnija od bučnog boksanja. Uglavnom smo skloni reagirati samo na svađe koje nam smetaju, ali to nisu uvijek one koje najviše ranjavaju bratsko zajedništvo.
Praštanje je najprije traženje istine. Počnimo s tim da uvidimo i imenujemo uvrjedu, bili mi počinitelj ili žrtva. Praštanje nije komotan i brz način da se prekine neka svađa: »Hajdete, pa to nije ništa! Zagrlite se, gotovo je!« Ako doista nije bilo »ništa«, sve će se lako riješiti. No jesmo li doista sigurni da »nije bilo ništa«? Nemojmo prebrzo suditi, stavimo se na mjesto djece o kojoj je riječ i sjetimo se da jadi malenih nisu maleni jadi. Ono što nama može izgledati kao nevažna nezgoda (razbijena igračka, na primjer), za maleno dijete može značiti osobnu dramu koje će se sjećati desetcima godina kasnije!
Onaj koji je nekoga uvrijedio mora sa svoje strane shvatiti da je nekomu učinio zlo, da je počinio istinsku nepravdu. »Nisam učinio namjerno!«, buni se. Odgovor: »Trebao si namjerno ne učiniti!« Drugim riječima: »Iako je to bilo učinjeno nepažnjom ili iz nespretnosti, ono što činiš ima posljedice s kojima se moraš suočiti. Za njih si odgovoran«. Oprostiti ne znači naći ispriku.
Važno je oproštenje izraziti riječima. Moliti za oproštenje i oprostiti katkad se može i bez riječi. Ali je mnogo bolje kad se kaže! Kad se usta otvore da bi izrekla: »Molim te, oprosti mi« ili »Opraštam ti«, to je znak da je i srce otvoreno. Praštanje se sigurno može izraziti i na drugi način: poljupcem, na primjer. Kako bilo da bilo, ljudi smo, i važno je da praštanje ne ostane samo u srcu nego da se na neki način izrazi i tijelom: riječima i stavom. Ohrabrujmo djecu da tako i čine.
Praštanje katkad traži mnogo vremena. Neka odgojitelj bude uz dijete, neka ne požuruje dijete i neka se ne obeshrabruje. »Sekundarnim«1 karakterima mnogo je teže okrenuti stranicu nego »primarnim« karakterima; poštujmo njihov ritam. Nije bitno oprostiti na brzinu, nego oprostiti doista. »Primarni« će teže primijetiti težinu uvrjede: pomozimo im da se prisjete prošlosti da bi shvatili istinsku težinu uvrjeda koje su prouzročili ili pretrpjeli. Nemojmo se prebrzo radovati da su prividno sve zaboravili. Zaboraviti ne znači oprostiti.
U nekim je slučajevima teško razlikovati uvrijeđenog od uvrjeditelja: to se događa kod mnogih svađa u kojima je krivnja podjednaka. U tim se slučajevima možemo poslužiti savjetom jedne majke koja kaže svojoj brojnoj djeci: »Ne želim znati tko je od vas bio tako bedast da je sve ovo započeo, nego tko će biti dovoljno pametan da prvi prestane«2.
Pobjednik je uvijek onaj koji oprosti.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)