Zajedno u Kristu - Papa u Hrvatskoj

U SRCU

"Sutra ujutro", započeo je kirurg, "ja ću otvoriti tvoje srce …"
"Pronaći ćeš Isusa unutra," prekinuo ga je dječak.
Kirurg ga je pogledao u oči i uzdahnuo. "Ja ću skalpelom otvoriti tvoje srce," nastavio je, "kako bih provjerio koliko ga možemo popraviti…"

"Ali kada otvoriš moje srce pronaći ćeš Isusa u njemu." Kirurg je pogledao prema roditeljima koji su tiho i zabrinuto sjedili nasuprot njima. "Kad provjerim možemo li ga popraviti, ponovo ću zašiti tvoj grudni koš i od tada ćemo planirati što nam je sljedeće za napraviti."

"Ali pronaći ćeš Isusa u mom srcu. Biblija kaže da On živi tamo. Puno pjesmica govori o tome kako on živi tamo. Pronaći ćeš ga u mom srcu."

Liječnik je na to rekao: "Reći ću ti što ću pronaći u tvom srcu: oštećeni mišić, slabu opskrbljenost krvlju, slabe žile i pronaći ću način kako da popravim sve to."
"Pronaći ćeš i Isusa tamo jer On tamo živi." nije se dao zbuniti dječak.

Sutradan nakon operacije kirurg je zabilježio: "...oštećena aorta, oštećena pulmonarna vena, razvijena degeneracija mišića. Transplantacija srca ne bi uspjela. Nema nade za oporavak. Terapija: sedativi i strogo mirovanje. Prognoza:", tu je malo zastao, "smrt u roku od otprilike 1 godine."

Zastao je i na glas upitao: "Zašto? Zašto si to učinio? Ti si ga stavio ovdje! Zbog tebe ga boli sada; i tako rano će umrijeti. Zašto?"

Gospodin je odgovorio i rekao, "Dječak, moje janješce, nije bio namijenjen tvome stadu na dugi rok, jer on je dio moga stada i zauvijek će biti. U mom stadu nema boli i tu je prisutna udobnost koju je tebi teško i zamisliti. Njegovi roditelji će mu se tamo pridružiti jednog dana i oni će pronaći mir, te će moje stado nastaviti rasti."

Kirurgova ljutnja je rasla. "Ti si stvorio to dijete i to srce u njemu i dopustit ćeš da on umre za nekoliko mjeseci. Zašto?"

Gospodin je ponovo odgovorio: "Dječak, se vraća meni jer je izvršio zadaću koja mu je bila namijenjena; ja ga nisam stavio u tvoje stado kako bih ga izgubio, već kako bih ponovo vratio jedno izgubljeno janje."

Kirurg je zaplakao.

Poslije je otišao u dječakovu sobu i sjeo pored njegova kreveta čekajući da se probudi.
Čim se probudio dječak je prošaptao, "Jesi li otvorio i pogledao moje srce?" "Jesam." odgovorio je kirurg. "I što si pronašao tamo?" upitao je dječak. "Pronašao sam Isusa.", odgovorio je kirurg.

Pomoć bližnjemu

Jednom je u velikom parku buknuo požar. Svi su se razbježali panično tražeći spas. Ostala su samo dvojica: jedan slijep i jedan čovjek bez noge. Uslijed panike, slijepac je krenuo prema žarištu vatre. „Ne onuda!“ poviče invalid. „Završit ćeš u vatri!“ Slijepi čovjek prestrašeno povika: “A kuda, onda?“ Čovjek bez noge odgovori: „Ja ti mogu pokazati put, ali ne mogu žuriti. Ako me ti uzmeš na leđa, moći ćemo obojica brzo izbjeći vatri i skloniti se na sigurno.“

Ako uspijemo naučiti da svoja iskustva i svoje mogućnosti stavimo drugima na raspolaganje, sve naše nade, sva naša razočaranja, ali i svi naši uspjesi mogli bi koristiti svima. Pa i onda kad se čini da je sve beskorisno, kao ono kad se devetogodišnja djevojčica vratila od susjede kojoj je kćerka poginula u prometnoj nesreći.
- "Zašto si tamo išla?" – upita je otac.
- "Da utješim majku svoje prijateljice" – odgovorila je djevojčica.
- "I što si ti, tako malena, mogla učiniti da je utješiš?"
- "Sjela sam joj u krilo i plakala s njom."

"Ništa što si primio u većoj mjeri od drugih, kao zdravlje, sposobnosti, spretnost, uspjeh, sretno djetinjstvo, skladne uvjete života, ništa od toga ne smiješ smatrati da si zaslužio. Moraš platiti cijenu za to. Moraš u zamjenu ponuditi izuzetnu posvetu života u korist života drugih." (Albert Schweitzer)

iz Priče o pahuljici (Ljudevit Anton Maračić)

RECI PRIJE ...

On je bio ljudina, jaka glasa i odlučnih pokreta. Ona bijaše nježna i osjetljiva. Vjenčali su se. On se trudio da joj ništa ne manjka, a ona je pazila kuću i odgajala djecu. Djeca su rasla, poženila se i poudavala, te otišla svojim putem… uobičajena priča.

Kad su sva djeca bila zbrinuta, ženu je uhvatila neka tuga, sve više je slabila i propadala. Kako više nije uzimala hranu, pala je u bolesničku postelju.

Njen muž je bio zabrinut i odveo je u bolnicu. Oko nje su se trudili liječnnici i poznati specijalisti, ali nisu mogli pronaći uzroke bolesti. Samo su slijegali ramenima i mrmljali: ¨Hm, hm…¨ Na kraju je jedan od njih pozvao muža u stranu i šapnuo: ¨Ja bih rekao… da vaša supruga… jednostavno više nema volje za životom¨.

On nije ništa odgovorio. Sjeo je uz krevet i uzeo ruku svoje žene. Ruka se izgubila u njegovoj ogromnoj šaci. Pogledao ju je i dubokim odlučnim glasom rekao:
¨Ti nećeš umrijeti!¨
¨Zašto?¨ upita ona jedva čujnim glasom.
¨Zato jer si mi potrebna!¨
¨A ZAŠTO MI TO NISI PRIJE REKAO?¨

Nemoj nikada čekati sutra da nekome kažeš da ga voliš. Reci to odmah. Nemoj reći: »Moja majka, moj sin, moja žena... to već ionako zna«. Možda i zna, ali nikad se nitko nije umorio slušajući voljenu osobu koja joj to ponavlja? Ne gledaj na sat. Uzmi telefon i reci: »Ja sam, želim ti reći da te volim«.
Stisni ruku osobi koju voliš i reci: »Trebam te! Volim te, volim, volim te...«.

Ljubav je život.

Zemljom hodaju živi i mrtvi, razlikuju se po ljubavi.

Papa Ivan Pavao II. i Hrvati

Svjedočanstvo_dokumentarni film o Papi Ivanu Pavlu II

Dnevnik_Beatifikacija Ivana Pavla II

Tomislav Ivančić i Pjotor Maj govore o beatifikaciji Ivana Pavla II

3. Vazmena nedjelja

Čitanja:

Dj 2, 14. 22-28
1 Pt 1, 17-21
Lk 24, 13-35

I današnje evanđelje tematizira problem ljudske sljepoće kod zdravih očiju. Kao što u prošlonedjeljnome evanđelju Toma, nepokolebljiv u svome slijepome uvjerenju, ne vidi da su dokazi Kristova uskrsnuća oko njega, tako ni današnja dvojica Kristovih učenika na putu za Emaus, koja se se u Pismu „proslavila“ po svome sljepilu, ne prepoznaju svoga Učitelja u strancu koji im se pridružio. Divili su se njegovoj elokvenciji, upućenosti u Pismo, mudrosti i pomnom razlučivanju sadržaja Mojsijevih zakona, ali u njemu nisu prepoznali raspetoga i uskrsloga Isusa. No, kao kad je Arhimed (otkrivši u kadi svoj slavni zakon o uronjenosti tijela u tekućinu na koji djeluje sila uzgona jednaka težini istisnute tekućine) uzviknuo 'Heureka', tako su i oni, i Toma i putnici za Emaus, u jednome trenutku doživjeli prosvjetljenje, lucidu intervalu, blagoslovljeni trenutak u kojemu su Ga prepoznali. Uistinu, to je On, uskrsli Krist! Prepozanjemo Ga! Ne samo po ranama od čavala i po dobro poznatoj gesti lomljenja kruha. Prepoznajemo Ga jer gorimo u duši, jer buktimo i plamtimo onim istim žarom od kojega su izgarali svi koji su Ga poznavali i slušali...
Vazmena evanđelja vraćaju nadu Kristovim učenicima i svima ostalima koji su je izgubili nakon strašnog Velikog petka. Ona podastiru „dokaze“ o Kristovoj pobjedi. Smrt, dakle, nije bila Njegov kraj, niti je Njegov grob zapečatio Njegovo iscrpljeno i izranjavano tijelo. Krist je uzišao na Nebo i tjelesno, u svoj svojoj slavi, posve čist i bijel, zaogrnut zlatnom svjetlošću kao hostija u monstranci. On je pobjednik!
Odabranima i pomilovanima Duhom Svetim dovoljan je prazan grob i svjedočanstvo žena. Štoviše, ne trebaju im nikakvi dokazi. Oni vjeruju, mada ne opipaše, ne vidješe, ne sretoše se s Njime. Drugima su pak potrebni čvršći, neosporivi dokazi, da se izrazimo rječnikom pravosuđa, forenzike, obdukcije, patologije... – jezikom znanstvenog svijeta koje samo neoborivu činjenicu smatra relevantnim dokaznim materijalom. Glasine nisu znanstveno opravdane, nisu verificirane, a i kamen je, uistinu, mogla pomaknuti skupinica urotnika dok su slabo plaćeni rimski stražari spavali. Mnogo smo sličniji drugima. Za sve tražimo materijalne dokaze, želimo staviti prste u rane da bismo provjerili jesu li istinite ili je krv, filmskim rječnikom rečeno, tek iscijeđena rajčica, uvjerljiva boja kojom se ta crvena tekućina imitira pri što autentičnijoj ekranizaciji bilo kojeg krvoprolića.
Bog postoji. Doduše, ne vidimo Ga. No, ni vjetar ne vidimo, ali znamo da je tu jer se bez njega ne bi ljuljale rasanjene krošnje. Nismo zadovoljni objašnjenjem. Trebaju nam bolji argumenti. Dajte nam ih! Želimo rendgenske snimke, satelitske zapise, ultrazvučnu sliku, termičku, bilo kakvu! Podastrite nam bilo kakve audio-vizualno-taktilno-olfaktivne dokazne materijale! Dajte nam jednu Njegovu vlas za analizu DNK, bilo što! Bez dokaza ništa nema čvrstoga uporišta. Nisu nam dovoljni svjedoci jer lako mogu biti lažni. Sud traži opipljive argumente, sve drugo su naklapanja koja će, u protivnome, brzo biti odbačena i zapečaćena udarcem čekića koji će na prečac donijeti odluku i „zaključiti slučaj“. Boga nema. Nema ni Njegova Sina. Isus iz Nazareta je postojao, to je neupitno, s tom se činjenicom slažu i Kuran i Talmud, ali Njegovo je božansko porijeklo itekako upitno. Dokaza o Njegovoj smrti ima na pretek, ali o uskrsnuću ni jedan. Odbačeni povoji? Odgurnut kamen? Nekoliko egzaltiranih žena? Nedovoljno.
Pa ipak, priznajmo, ponekad stvari jednostavno „osjetimo“. I u sudstvu, koje traži isključivo dokaze, postoji nešto što se zove „osnovana sumnja“. Dakle, nešto predosjećamo, slutimo, iako nemamo dokaze. Pa ipak, taj nedefinirani pokretač naših daljnjih djelovanja opravdava naše daljnje istraživanje. Upravo je tako oko nas nebrojeno mnogo potvrda o Kristovu uskrsnuću. Niz nam znakova daruje spoznaju, niz nam argumenata otvara oči. Krist je uz nas na svakom našem putu za Emaus. Treba Ga samo prepoznati u svakom danu sretno privedenome kraju, u svakom novosvanulom jutru, u svakoj uslišanoj molitvi, u svakom susretu s dragim ljudima. Njegovo uskrslo, ozareno lice ima naše dijete koje se veseli sladoledu, prosjak kojemu smo u drhtavi dlan spustili pokoju kovanicu, radnik na krovu nakon zadnjeg postavljenog crijepa i barjaka... Prepoznajemo ga u obitelji, među prijateljima, među „svojima“ s kojima lomimo kruh. U toj se prijateljskoj gesti sebedarja najlakše uočava Onaj koji nam se nesebično daje za otpuštenje grijeha i život vječni. On nas je otkupio, „ne nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom“ – kako kaže sveti Petar – „nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane.“
Moramo Ga vidjeti! Kako Ga ne vidjeti, ta On nam je, kako kaže Petar citirajući Davida i njegove psalme, „svagda pred očima“. On neće ostaviti našu dušu u Podzemlju, niti će dopustiti da Pravednik ugleda truleži. Pokazat će nam stazu života i ispuniti nas radošću lica svoga. Dokazi Njegova postojanja svuda su oko nas. Vjerujemo u Njega, ne trebamo staviti prste u Njegove rane, dovoljno je da kaže riječ da naša duša ozdravi.
Radujmo se ovome otkriću i zajedničkom slavlju lomljenja kruha. Tada ćemo poći kući s uvjerenjem da smo i sami s Isusom uskrsnuli. Amen.

Filip i Jakov

Sveci Apostoli

Kad slavimo blagdan kojeg apostola zahvati nas želja da o njegovu životu što više saznamo. No toj se želji uvijek ne može udovoljiti jer su nam podaci o većini apostola vrlo škrti. Obojicu apostola i Filipa i Jakova nalazimo na svim popisima apostola u evanđeljima. Prema podacima iz Ivanova evanđelja znamo da je Filip, kao i Andrija i Petar, potjecao iz Betsaide na Genezaretskom jezeru. Filip je bio prijatelj Ivana apostola i evanđeliste s kojim je skupa pripadao učeničkom krugu Ivana Krstitelja. Prema kasnijoj tradiciji Filip je sa svojim trima kćerima živio u Hierapolisu u Maloj Aziji, gdje je i umro. Arheolozi misle čak da su pronašli ondje i njegov grob. Prema crkvenim piscima Polikartu i Papiji, Filipove su kćeri imale dar proroštva. Relikvije sv. Filipa štuju se u Rimu u bazilici Dvanaestorice apostola. Sveti Jakov mlađi, sin Alfejev, s�m pisac jednog novozavjetnog spisa, osim u listi apostola, nigdje se u evanđeljima naročito ne spominje. Sv. Pavao u Poslanici Galaćanima spominje ga kao jednu od najuglednijih ličnosti prve Crkve, dok se u Djelima apostolskim ističe kao jeruzalemski biskup.