Devetnica u čast Franji Ksaverskom

Pozivamo te da nam se u sljedećih devet dana pridružiš u devetnici u čast sv. Franji Ksaverskom. Devetnica se moli na posebnu nakanu – za ono što želiš da ti Bog udijeli. Moli za vlastite potrebe, potrebe onih koje voliš ili za potrebe svijeta. Ova devetnica se moli od 4. do 12. ožujka, tj. do dana proglašenja svetim Franje Ksaverskoga, ali se može moliti i prije kalendarskoga blagdana 3. prosinca (dana njegove smrti) ili tijekom godine, ako se tko osjeti potaknutim da moli zagovor sv. Franje Ksaverskoga u životnoj potrebi. Devetnica se može moliti uz sv. misu ili privatno. Može joj se dodati i himan sv. Franje. Uz tradicionalni oblik molitve dodali smo i novu verziju molitve pa izaberi onu koja ti bolje odgovara. Prva devetnica u čast sv. Franji Ksaverskome izmoljena je u Goi, u Indiji, 1615. godine, kada je ozdravio dječak koji je od rođenja bio bogalj. Nakon proglašenja Franje Ksaverskoga svetim 12. ožujka 1622. godine devetnica se sve više širila po svijetu. Milost je nutarnja moć koja nam daje snagu da drugima pristupamo s velikodušnošću, brigom i ljubavlju. Milost u Katoličkoj crkvi znači naklonost ili slobodan dar darovan od Boga. Kršćani često mole za milost. Moleći devetnicu priznajemo da je Bog darovatelj svih darova.

Kroz ovu devetnicu predlažemo ti da svaki dan: pročitaš ponuđeni tekst iz života sv. Franje Ksaverskoga zadržiš se nekoliko minuta u razmišljanju nad predloženim pitanjima izmoliš izabrane molitve Himan sv. Franje Ksaverskog Riječi ovog himna temeljene su na molitvi koju je napisao Franjo Ksaverski. Himan je i uglazbljen, tako da se može pjevati u dvoglasju. Ja ljubim te o, o Bože blag, Ne zato, što je raj mi drag, Ni zato, da med proklete ti bacio me ne bi. Ti čavle, koplje podnese I nebrojene bolove, Sve nesnosne sramote I pote i strahote I smrt, - a za me sve to, sve Za moje, vaj, grehote. Pa kako da te ne ljubim, O Isuse moj, srcem svim! Rad raja ne ljubim te tvog, Ni od stra' ognja paklenog, Ni rad probitka ikakvog. Već ljubim te ko mene ti I vijekom ću te ljubiti Tek što si Kraljem srca mog, Tek stoga, što si višnji Bog.

Vjera i molitva

U Godini vjere koja je pred nama, svaki bi se vjernik trebao propit(iv)ati: zašto vjeruje, što vjera znači u njegovu životu, što bi trebao učiniti kako bi njegova vjera bila na još veći blagoslov njemu i njegovim bližnjima, kakav je njegov molitveni život... Ovaj tekst fra Ive o vjeri i molitvi pomoći će mu u tome

 

Vjera je dar Božji koji smo besplatno dobili na krštenju. Ona je način življenja s Gospodinom. Vjerom se možemo približiti Bogu, možemo ga upoznati i ljubiti. U vjeri je potrebno svakodnevno rasti. Kao što raste čovjek: najprije bude embrij u utrobi majke, zatim beba, maleni dječak, mladić, čovjek i na kraju starac. „Ako vjera ne raste, ona opada”, kaže sveti Bernard. Ako molimo, čitamo Bibliju, idemo na sakramente, vjera raste. S druge strane, ako griješimo ili smo mlaki u vjeri, ona opada.
Svrha naše vjere je misliti kao Isus, ponašati se kao Isus, ljubiti kao Isus. Vjera je snaga i način življenja. Vjera znači: potpuna poslušnost volji Božjoj. Ostaviti sve i uzeti Njega. Pozvani smo imati vjeru poput Abrahama. Vjerovati ne znači samo vjerovati u Isusa Krista, nego i upoznati ga i boriti se da ga i drugi upoznaju. Mnogi vjeruju u Boga, ali se ne žele ni predati ni podložiti Isusu kao svojemu Gospodinu. Vjera je trajna povezanost s Isusom. Po našoj vjeri, Isus živi u nama! Vjera ne znači vjerovati u nešto apstraktno, već u Nekoga tko je osoba. Osobu treba poznavati. Kako bismo je poznavali, trebamo razviti osoban odnos s njom. Današnji čovjek treba osobno upoznati Isusa Krista! Vjera u Boga nije teorija, već je ona susret s Raspetim i Uskrslim Kristom. Postoje tri vrste vjere: vjera koja vjeruje, vjera koja se nada i vjera koja iščekuje.

Vjera kojom se vjeruje

Vjera kojom se vjeruje mogla bi biti doktrinalna, učenje poput filozofije. To je vjera koja se oslanja više na razum ili na vlastite snage. Vjeru koju smo naslijedili od svojih predaka. Može biti iz običaja, tradicije, folklora, više izvanjska vjera. Mnogi ljudi imaju ovu vrstu vjere. Oni prihvaćaju Božje postojanje, vjeruju u Isusa Krista, u postojanje Raja i Pakla, idu nedjeljom na misu, daju priloge za Crkvu, ali vjera nije duboko prožela njihov život, nije dotakla njihovo srce. Nedostaje iskustvo i osobna povezanost s Bogom i osobno predanje. U ovoj vrsti vjere Bog nije na prvom mjestu. On je daleko.

Vjera koja se nada

Vjera koja se nada je vjera u Božju dobrotu i Božju ljubav. Ljudi vjeruju u Boga koji će riješiti njihove probleme i koji će sve okrenuti na dobro. Ovdje nema osobnoga čovjekova angažmana. Često zaboravljamo da je Bog čovjeku dao slobodnu volju i da ne želi ništa činiti bez nas. Sveti Augustin je rekao: „Bog nas je stvorio bez nas, ali nas neće spasiti bez nas”. Dakle, potrebna je suradnja s Bogom. Ove dvije navedene vrste vjere imaju mnogo toga pozitivnoga, ali nisu dovoljne da bi se očitovala Božja slava.

Vjera koja iščekuje

Razlika između vjere kojom se vjeruje, vjere koja se nada i vjere koja iščekuje može se vidjeti iz primjera žene koja je bolovala od krvarenja. Tu nam zgodu donosi evanđelist Marko (5,24-34). Znamo što se dogodilo s ovom ženom. Isus se obradovao i pohvalio njezinu vjeru punu iščekivanja. I drugi su se gurali oko Isusa, htjeli su ozdraviti, vjerovali su u Njega. Međutim, nisu imali vjeru koja iščekuje i zato nisu ozdravljali. S ovakvom vjerom gledamo slavu Božju! Ova vrsta vjere je krepost koja nam pomaže biti s Gospodinom. Iščekujuća vjera je dar Duha Svetoga. O njoj govori apostol Pavao. To je prijateljstvo s Bogom! Ovakva vjera pomaže u životu i pomaže pri ozdravljenju čak i kad je dokazano da se bolest ne može izliječiti. Ako kršćani imaju ovakvu vjeru, događaju se čudesna djela na slavu Božju i na dobrobit ljudi. Kako bi Bog mogao uslišiti naše molitve, potrebno je vjerovati srcem, imati u Nj povjerenje. Sveci oci su rekli: „Vjera je majka čudesa”.

Oproštaj od pameti

Smatram da su naslov i autor ovoga teksta dovoljni razlozi da isti pročitate. Sigurno će vas nasmijati, a možda i rasplakati 

„Oproštaj od đavla”

Tijekom jednog od mojih nezaboravnih boravaka u najljepšem gradu na svijetu, mislim, naravno, na Sarajevo, između obilaska stare ćaršije i oblizaka novih ćevapa, navratih i u katoličku knjižaru. Tek toliko da vidim jesu li i u njih knjige skupe kao kod nas.
Stojeći blaženo ondje, u katoličkoj knjižari, od katoličke prodavačice kupih katoličku knjigu napisanu od katoličkog svećenika, pod naslovom: „Oproštaj od đavla”. Kako se pristoji u šeher Saraj'vu, uzviknuh u čudu i nevjerici: Subhanallah, Ya habib Allah! Što li se krije pod ovako privlačnim naslovom? Je li ga pisao egzorcist ili netko koga bi trebalo egzorcizirati? Ovako nam piše Internet o ovoj umotvorini: „Oproštaj od đavla” se zove knjiga koju je 1969. godine izdao 2001. umrli svećenik, teolog i profesor egzegeze Staroga zavjeta u Tübingenu, vlč. Herbert Haag. Autorov cilj je bio da se jednom zauvijek raščisti s vjerom u đavla i da se njega, kao metafizičku bajku, konačno izbaci iz prosvijetljenog i naprednog vremena... Može biti da se ljudi rastaju od đavla. Nažalost, đavao se nije rastao od nas. Dovoljan je letimičan pogled u povijest i stvarnost oko nas da se uvjerimo: zlo živi i aktivno je. A ipak: Zli ne smije postojati. Duhovno biće đavao, nekadašnji Božji anđeo, pridijeljeno je mitologiji. Zlo u svijetu i u čovjeku tumači se kao čisto ljudska stvarnost, kao psihološki, psihopatski, društveni ili kulturalni fenomen. Od kada je teolog Herbert Haag svojom knjižicom „Oproštaj od đavla” crkveni nauk o paklu i Sotoni „raskrinkao” kao priču za malu djecu, ismijava se svakoga tko se drži vjerske istine...” Nadajmo se da ovaj mrtvi teolog nije nakon smrti osobno upoznao onoga koga je nijekao. „Neka mrtvi pokapaju mrtve”. „O mrtvima sve najbolje”, no o njihovim djelima možda i ne. Dakle, pomislih u sebi, što je nagnalo franjevačku izdavačku kuću koja nosi tako lijep naziv, „Svjetlo riječi”, da prevede i tiska ovu 86-straničnu knjigu, te ju prodaje vjernom puku, za 12 maraka? Između milijuna drugih korisnih i krasnih naslova, baš su morali objaviti ovaj. Tko gura ovakvu teologiju? U čijem je to, bolan, interesu? Zanimljivo bi bilo vidjeti u knjižari Gazi-husrev begove džamije knjigu naslova „Oproštaj od šejtana”. No, mi katolici smo moderni, mi smo prosvijećeni. Treba izbit' raji iz glave bajke o Sotoni, ta ne živimo više u osmanlijskom dobu, sada smo napredni i inteligentni. I đavao je napredan i inteligentan, rekli bi oni zatucani obični vjernici. Do pojave ovog djela mislio sam krivo da je u susjednoj nam zemlji najveći problem jedan karizmatik, kojega ćemo kodnim imenom nazvati fra Pavo Ivić, tako da nitko ne skuži o kome je riječ, hehe. Valjda je ova knjiga teološki odgovor zaluđenom narodu, koji u desetinama tisuća hrli ovom svećeniku, da čuje, o, strahote, Radosnu vijest i doživi iskustveno ono što ta riječ navješćuje. Taj fanatični fundamentalist zaista vjeruje u ono što čita u Bibliji i što iz Biblije propovijeda. Šokirani smo spoznajom da isti, koji je utjelovljenje problema i majstor obmane, uistinu vjeruje da je Isus Krist živ i da čini ono što je oduvijek činio i što je zapovjedio da i Njegovi čine. Stvarno nevjerojatno. Kako se uopće usuđuje moliti za bolesne, koriti praznovjerje, poticati na sakramentalni život i u Isusovo ime oslobađati zarobljene? Jer, đavla nema. Jupi, hura! Ljudi su si sve to umislili a svećenici poput njega sve to izmislili. Da bi, valjda, na vragu zaradili milijune. I izgradili si dvorce. Treba ga pod hitno poslati na studij, da još jednom doktorira. Pa kad se vrati da ima fine tribine za fine ljude, kojima ne treba soliti pamet. Dakle, s jedne strane imamo spoznaju da „đavla nema” a s druge strane čovjeka koji je trn u oku istom, nepostojećem đavlu. Ma, oko čega se mi sporimo? Zar je moguće da uz sve ogromne terete koje danas Crkva nosi, neki članovi te iste Crkve niječu postojanje Zloga, istovremeno pripisujući zlo ljudima koji žive Isusa i žive Isusom? A od koga to dolaze ti tereti? „Molitva! Molitva! Pokora! Pokora!!!” Kardinal Walter Brandmüller, u svojoj propovijedi koju je održao 29. 4. 2012. u Rimu, ovako vidi današnju situaciju te otvoreno govori o problemima: „Prazne crkve, mnoga djeca koja nisu rođena, rođena koja nisu krštena, brakovi koji nisu sklopljeni, a od onih koji su sklopljeni, skoro polovica se rastavlja. Sakramenti – mislim prije svega na ispovijed i bolesničko pomazanje – kojima katolici više ne daju nikakvo značenje. K tome na stotine se svećenika bori protiv vjere i reda u Crkvi. I ne na zadnjem mjestu, zastrašujuće neznanje kod brojnih srednje i visoko obrazovanih koji ne znaju razlikovati između istine i laži, pravog i nepravog. Zbog ovoga se može govoriti o egzistencijalnoj, prijetećoj krizi vjere kakvu Crkva nije doživjela od reformacije u 16. stoljeću. I ovu krizu rezignirano promatraju, nesigurni i bez ikakvog djelovanja, ne tako mali broj onih koji nose odgovornost u Crkvi. To je činjenica koju ne mogu otkloniti nikakvi izuzeci, posebno među mladima, barem ne na prvi pogled. To je činjenica koju Sveti Otac jasno spominje i koja ga je potakla da, s obzirom na 50. godišnjicu otvaranja II. vatikanskog koncila, najavi otvaranje „Godine vjere”. Treba obnoviti temelje, osigurati da se ne sruši cijela zgrada. Temelj te zgrade je vjera.” To je izrekao kardinal, ponavljam, da ne bi bilo zabune. Da je vjera dobrano nagrižena u srcima vjernika – laika, to nam je poznato, no čitamo nezamislivo: kako se tisuće Bogu posvećenih osoba okreće od temelja Crkve i baš po toj liniji „đavla nema” na kraju konstatiraju da „ni Boga nema”. Drugi jedan kardinal na susretu Svećeničkog Marijanskog Pokreta u Collevalenzi 26. 6. 2012., uzoriti Ivan Dias, je rekao: „Sotona, kako stoji napisano u Plavoj knjizi (knjiga ovog Pokreta, op. aut.), je izgubio bitku. No on udara uvijek iznova te izaziva skandale u Crkvi. Sotona zna da će on svoje osvajanje izgubiti. Ipak, on razara sve što mu je god moguće i upotrebljava svoje oružje: seks, homoseksualnost, pobačaji i ostalo. On koji gubi, bori se svim oružjem. Dakako, Sotona je nasuprot Majke Božje Marije nemoćan; jer je Marija njemu već satrla glavu, kako se to prikazuje na tolikim Marijinim slikama i kipovima. Ipak kaže Majka Božja, kako u Lurdu tako i u Fatimi: „Molitva! Molitva! Pokora! Pokora!!!” Evo nam jasno izrečene poruke: đavao je stvaran ali stvarna je i pobjeda Jaganjčeva. Mislim da trebamo o tome razmisliti.

Pobuna časnih sestara

Dok su na našim duhovnim prostorima najveći problem karizmatici i njihovo, o, užasa li užasnog, pljeskanje u crkvi, u SAD-u, na primjer, čitave redovničke zajednice javno i odlučno istupaju protiv svoje vjere, reda, karizme. Već su i crkveni i svjetovni mediji više puta prenosili uistinu žalosnu informaciju, kako mnoštvo časnih sestara u Americi (poglavito njihova Unija viših redovničkih poglavarica) nedvojbeno izjašnjava podršku homoseksualnim „brakovima”, „ženskom svećeništvu”, abortusu, kontracepciji itd. Iz Vatikana se šalju vizitacije i opomene, kazne i dokumenti, crkveni velikodostojnici i komisije, no „radikalni feminizam časnih sestara”, izgleda, ne malakše. Udaraju po moralnim osnovama kršćanstva, ali i po dogmama naše vjere. HOĆE LI TAKO BITI I KOD NAS? Sestre, kako pišu internetski portali, osporavaju naučiteljsku ulogu biskupa, demonstriraju pred katedralama, napadaju preko medija, šalju mnoge, za obične vjernike, zbunjujuće signale i izjave, kojima pokazuju svoju „emancipiranost i napredak”. Tijekom poznate i aktualne debate oko reforme američkog zdravstva, biskupi su se suprotstavili Obaminu planu, i to dijelu koji se tiče prvenstveno reproduktivnih prava žena, dok su ga časne sestre LCWR-a (Leadership Conference of Women Religious; vrhovno tijelo sestara u SAD-u, ustanovljeno 1956., danas predstavlja 80 posto od 57 000 časnih sestara u SAD-u) pismenom izjavom podržale, kako piše New York Times. Nota bene, američki su katolici pokrenuli „demonstracije potpore osuvremenjivanju časnih sestara” u gotovo 50 gradova. Časne sestre i redovnici koji opravdavaju abortus? Jok, đavla sigurno nema. Pročitajmo si u Pismu ponešto o „Grozoti pustoši”. Mislim da smo blizu. Trebalo bi iz crkvenog kalendara izbaciti dakle sve svece, jer su svi oni imali okršaje s đavlom (vidi, npr. Sveta Faustyna Kowalska, itd.) Trebalo bi Katekizam skratiti na pola, jer mnogo je toga unutra povezano s đavlom. Trebalo bi... Sjećam se sjajne knjige sestre Tereze Zukić „Časna na skateboardu” (hrvatski: redovnica na kuglokliznoj daskalici) u kojoj ta draga sestra opisuje stanje u svojoj negdašnjoj Družbi. Čim se ostavilo evanđelje, ušla je psihologija i sestre su poučavane „kako moraju dnevno barem nekoliko minuta razgovarati jedne s drugima...” Ta Družba izumire, jer koja bi djevojka htjela ući u zajednicu gdje nema onog osnovnog – ljubavi? Ali zato ima frustracije i depresije. Koja naposljetku krivi Crkvu za trulež vlastitog srca.
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Booka

Predsjednik HBK i zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić: "Raduj se, zemljo Hrvatska, rat je završen!"

Raduj se, zemljo Hrvatska, jer ovim današnjim činom završava tvoja dugogodišnja muka rata i poraća, sve teške godine koje smo proživljavali uz različite teorije o kvalifikacijama Domovinskog rata. Današnjim činom, presudom, imamo se pravo svi ratovati, rat je završen - rekao je u petak mons. Želimir Puljić, predsjednik HBK i zadarski nadbiskup, na konferenciji za novinare koju je sazvao povodom oslobađajuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču.

- Mi biskupi smo danas o ovoj temi raspravljali na HBK i donijeli zaključke. Nismo se nadali ovako pozitivnom sudskom ishodu, iako smo ga, u našem dugogodišnjem traženju istine i pravde, priželjkivali. Ante Gotovina je heroj, vojnik, čovjek koji je u siječnju 1993. godine pozvao tadašnjeg zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđu da vojnicima govori o etici u ratu i miru. Hvala Bogu da su danas „pale u vodu“ kvalifikacije o udruženom zločinačkom pothvatu i etničkom čišćenju, jer je Ante Gotovina uvijek nastojao da njegovi vojnici budu pravi vojnici - kazao je mons. Puljić.

U Zadarskoj nadbiskupiji u petak je navedeno da je pok. Zadarski nadbiskup Ivan Prenđa osobno poznavao generala Gotovinu i sudu u Haagu za njega jamčio u kolovozu 2007. godine, siguran u generalovu nedužnost. „Spreman sam biti svjedokom istine“, zapisao je tada mons. Prenđa. Gotovina je i prije „Oluje“ pozvao mons. Prenđu da se obrati vojnicima riječima o moralnom ponašanju u ratu.

Zadarska nadbiskupija je u listopadu 2009. godine pokrenula i molitvene susrete „Krunicom za pravdu“, koji su započeli u Pakoštanima. Od tada svećenici redovito svakog utorka mole za hrvatske generale i molitva je uslišena, istaknuto je u petak u Zadarskoj nadbiskupiji.

Mons. Puljić je najavio misu zahvalnicu za generale, koja će se održati u zadarskoj katedrali 24. studenog u deset sati.

Na vrhu si ..

kada shvatiš da se 

greške događaju,

da je jučer završilo u ponoć

i da je danas sasvim novi dan

kad si se pomirio s prošlošću,

kad se trudiš danas i

kad se nadaš sutra.

Kad  znaš da te ne čini jedan uspjeh

ili pobjeda,  i kad ne dopustiš da te

jedna greška ili neuspjeh  slomi.

kada ti je život ispunjen vjerom, nadom i ljubavlju;

kada živiš bez ljutnje, žaljenja, krivnje

ili želje za osvetom.

 
kad si dovoljno zreo pa ne dopustiš

nečemu bezvrijednom i prolaznom

da te odvuče od vrijednog i uzvišenog.

  kad spoznaš da je nereagiranje

na nepravdu

uvod da i sam postaneš njezin dio.

  kada si svjestan tko si,

tako da živiš u miru s Bogom

i prijateljstvu s čovjekom.

kad neprijatelja pretvoriš u prijatelja

i uživaš ljubav i poštovanje

onih koji te poznaju.

  kad shvatiš da te drugi mogu usrećiti,

ali da je još veća sreća u onome

što ti možeš učiniti za druge.

kada si ljubazan sa zlovoljnima,

učtiv s neotesanima i

velikodušan s onima u potrebi.

  kad voliš nevoljene,

ulijevaš nadu beznadnima,

pružiš ruku osamljenima

i ohrabruješ obeshrabrene

kada gledaš unatrag praštajući,

naprijed s nadom,  prema  dolje sa suosjećanjem,

a gore sa zahvalnošću.

 
kada spoznaš veličinu služenja drugima:

“Tko je najveći među vama,

neka vam bude slugal” 

(Matej 23:11)

 kada prepoznaš, priznaš, razvijaš i

koristiš ono čime te Bog obdario,

na Njegovu slavu i ljudsku dobrobit.

  kada si spreman u svakom trenutku stati pred Stvoritelja,

vjerujući da ćeš čuti:  “Dobro, valjani i vjerni slugo!” 

(Matej 25:21) 

Ne boj se...ni sadašnjosti...ni prošlosti... ni budućnosti...ni ljudi...ni svijeta...

ni pitanja... ni odgovora... ni onoga tko ti prijeti...

ni budućnosti za djecu... ni nadređenih... nikoga...

Ne preznojavaj se kad noću razmišljaš o katastrofama,

bolestima i ljudskoj zloći, o tome da će se dogoditi

stvari kojih se bojiš.

Neustrašivo kreni

u novi dan.

 

Gore glavu jer i ti i svijet kojega se bojiš

u Božjoj ste ruci...

Bog bolje vidi, nego što ti možeš vidjeti.
Gore glavu i onda kad ne razumiješ,

jer ne trebaš razumijeti – samo vjeruj.

Povjeri Mu se svim srcem.

 

Božji puti su nedokučivi ali jedini sigurni i ispravni.

Zato imaj povjerenja u Boga i živjet ćeš...

Doprinos odgojitelja u vjeri u odgojnom kontekstu dječjeg vrtića

Razlozi mog oduševljenja	Situacije u kojima je moje oduševljenje vidljivo/djelotvorno
Moja ljubav prema Isusu Kristu	Sakramentalni život, Sv. Misa, molitva, prepoznavanje Krista u drugome (dijete, roditelj, partner, stručni suradnik, ravnatelj, spremačica) Evangelizacijsko poslanje
Moje kršćansko opredjeljenje	Svakodnevni kontakt, komunikacija, odnos prema radu i radnim obvezama
Cjelovitost u odgojnom pristupu	Prepoznavanje djetetove individualnosti i jedinstvenosti bića. „Imenom sam te tvojim zazvao“ Dijete gledamo kao kompletno biće
Životno-odgojna vrijednost	Promicanje životnih vrednota Radost - sretan sam što postojim Iskrenost, ljubav, skromnost, dosljednost.....
Altruistička orijentiranost	koliko sam drugi a ne prvi odricanje „došao sam služiti a ne biti služen“ praštanje empatija
Uzajamna uvjetovanost u rastu	poniznost potreba stalnoga rasta zajedničko slušanje unutarnjeg Učitelja

Stručnost i osobnost odgojitelja u vjeri

DOBAR I STRUČAN ODGOJITELJ

sposoban promatrati sebe kao osobu koja kontinuirano uči i ima želju pronalaziti i provjeravati
s izraženom potrebom napredovanja u osobnom i profesionalnom pogledu
dobar promatrač i slušatelj djeteta
poznavatelj sredine u kojoj radi
poznavatelj zakonitosti djetetova rasta i razvoja
poznavatelj procesa učenja predškolskog djeteta
otvoren za nove ideje, istražuje, ne žuri s zaključcima
sposoban preuzeti rizik
spreman na kompromis
fleksibilan

________________________________________________________________

1-10. osoba čija se duhovnost sadržava u zapovijedi ljubavi Zapovijed Ljubavi:

Ljubi Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim.
Ljubi bližnjega kao samoga sebe.

POŽELJNE OSOBINE ODGOJITELJA	ZADAĆE VJERSKOG ODGOJA
Cjelovita osoba	Cjelovit pristup u odgoju
Odgovorna	Odgoj za odgovorno ponašanje
Puna pouzdanja	Razvijati povjerenje u samoga sebe i Boga
Osoba koja zna voljeti	Zadovoljiti potrebu za ljubavlju
Produhovljena	Pobuđivati duhovnost
Povjerljiva	Razvijati osjećaj povjerenja, zahvalnosti
Komunikativna	Uvoditi dijete u komunikaciju s drugima i Bogom
Empatična	Razvijanje suradnje i suosjećanja s bližnjim
Vedra i radosna	Pobuđivati radost prema Bogu i bližnjem
Dobra	Osigurati dobru kvalitetu življenja
Predanost radu i zvanju	Odgajanje djeteta za odgovornost
Tolerantna	Upućivati na različitost među ljudima
Brižna	Omogućiti da se dijete osjeća zaštićeno
Jednostavna	Upućivati dijete na uočavanje ljepote svakodnevnih, jednostavnih stvari
Kreativna	Pobuđivati čuđenje, divljenje i izražavanje
Stručna	Odgovarati na djetetove potrebe
Dosljedna	Razvijati kod djeteta upornost i poštivanje dogovora
Osoba vjere	Razvijati osjećaj Božje prisutnosti i zaštite

Odgojitelj kao navjestitelj evanđelja - unutarnji stavovi

poslušnost i neprestana molitva Duhu Svetom
svjedočanstvo i svetost života
ljubav prema Euharistiji
djelotvorna ljubav prema svima
samoprijegor i odricanje
iskreno neprestano traženje istine
gorljivost svetih

Miš i glazba...

Jednom je prilikom učiteljica zamolila Steviea Morrisa da joj pomogne pronaći miša koji je pobjegao za vrijeme pokusa.

To ne bi bilo ništa čudno da Stevie nije bio slijep.

 

I svi su ga sažalijevali pa nitko  u razredu nije zamijetio njegov izvanredan sluh. 

Tada je Stevie po prvi put osjetio da netko priznaje i cijeni dar njegovog sluha; njegova učiteljica.

I sam je kasnije govorio da je upravo taj događaj bio početak promjena u njegovom životu.

Od toga se dana još više trudio oko svoga sluha.
I postao jedan od najpoznatijih glazbenika 70-ih godina...

Kardinal potaknuo na molitvu za hrvatske obitelji i Domovinu

Na prostoru Crkve na otvorenom bl. Alojzija Stepinca u hrvatskom nacionalnom svetištu Mariji Bistrici na svetkovinu Velike Gospe središnje misno slavlje pred šezdesetak tisuća hodočasnika predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.
Na početku homilije kardinal je istaknuo kako svetkovina Velike Gospe ispunja nadom i utjehom kršćane, kao i sve ljude dobre volje. Stoga smo i ove godine puni povjerenja krenuli na put da bismo se, na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, našli kod svoje Majke u Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke.

"Ovamo uvijek rado hodočastimo, jer nam Bog u Presvetoj Bogorodici Mariji daje siguran putokaz nade i utjehe. Taj siguran putokaz nade i utjehe jamstvo je duboke želje našega bića za životom koji ne prestaje, za vječnim životom, koji se već ostvario u Presvetoj Bogorodici", rekao je kardinal, te podsjetio kako Marijino uznesenje na nebo poziva da pogled trajno usmjerujemo prema Bogu. To je moguće, to je lijepo i na to smo kao kršćani pozvani, ali za to je potrebna hrabrost, i to životna hrabrost, istaknuo je kardinal te upozorio kako upravo zato što nam prijeti opasnost da gledamo prema dolje, zbog toga što smo često zatočeni svojim 'ja'; našim 'ja' koje je nerijetko obilježeno sebičnošću, takvim 'ja' koje se prigiba samom sebi u nastojanju da se nametne kao apsolutni kriterij, oblikujući se u 'idola' kojega treba poštivati i za kojega treba biti raspoložen sve žrtvovati, rekao je zagrebački nadbiskup te upozorio kako takav 'ja' narušava bit odnosa što ih svaki od nas ima s drugima, jer smo stvoreni za susret i za odnos.

 Kada susretima i odnosima dominira afirmacija vlastitoga 'ja', osjetljivost za drugoga promeće se u indiferentnost, a zalaganje za drugoga više se ne shvaća i ne doživljava kao dar i odgovornost. Interesi pojedinaca i skupina na nasilan način prevladavaju, izlažući još većem siromaštvu i ponižavanju one koji su već dovoljno siromašni i slabi.

 
Nadalje, kardinal Bozanić je podsjetio da je vrijeme što ga živimo ispunjeno govorom o krizi, ali čini mi se da pojam 'kriza' sam od sebe ne uspijeva izreći sve ono što je u igri. Naime, ono što se zbilo, također i na ekonomsko-financijskom planu, ima kao pozadinu velike promjene koje su se na svjetskom planu susljedno događale nakon propalih utopija dvadesetog stoljeća. Duboko osjećajući teške prilike u kojima se nalaze mnogi u našoj sredini, molimo za potrebnu mudrost odgovornih i spremnost svih da bi se povezale solidarnost i umjerenost života te stalna spremnost pomoći onima koji su najpotrebniji. Stoga, ovim vremenima nepredvidivih i često forsiranih promjena potrebno je čuvati i držati se provjerenih oslonaca našeg vjerničkog i nacionalnog postojanja, rekao je kardinal te podsjetio kako na tom putu treba uvijek započinjati od obitelji koju valja, kako je poručio Papa ove godine na Svjetskom susretu obitelji u Milanu "ponovno otkriti kao glavnu baštinu čovječanstva, zajednički nazivnik i znak istinske i stabilne kulture koja je u prilog čovjeku".

Obraćajući se očevima i majkama, zagrebački nadbiskup je istaknuo važnost važnost molitve u obitelji o čemu je u Zagrebu vjernicima govorio i papa Benedikt XVI. Danas, dragi Marijini hodočasnici, molimo svjetlo i snagu za svakidašnji život, za život predanja u Božje ruke bez obzira na okolnosti u kojima živimo. Neka nas Marijin Veliča nadahnjuje i hrabri u radostima, ali i u tjeskobama, bolima i trpljenjima. Njoj povjeravamo sve naše obitelji, ta mala skrovišta života u kojima se uvijek iznova proživljava djetinjstvo, uvijek se iznova rađa čovjek, grade temelji zdravoga društva i gradi nada bolje budućnosti, istaknuo je kardinal Bozanić, upravivši uime svih okupljenih vjernika Bogorodici, molitve za supružnike, roditelje, djecu i obitelji u hrvatskome narodu, te sve pozvao na molitvu za Domovinu.

"Molimo za našu domovinu Hrvatsku, da tkivo našeg hrvatskog naroda ne razjedinjuju oni kojima nije stalo do hrvatskoga boljitka. Molimo često i ustrajno, osobito nadolazećih mjeseci, za narod i Domovinu da nas Bog oslobodi od privida i zavaravajućih ponuda te da nam dade mudro srce kako bismo mogli spoznati i podržati ono što promiče opće dobro, osobito razvoj i napredak naših obitelji te solidarnost s potrebnima, na dobrobit svih u sadašnjosti i budućnosti. Sveta krunica, ta nama dobro poznata molitva Mariji, Majci Kristovoj i Majci našoj, neka se moli češće i ustrajnije. Snagom kršćanske nade trebamo širiti optimizam i boriti se protiv zla koje sije bezvoljnost i malodušje u našoj sredini. Neka nam u tome pomogne Fidelissima Mater Advocata Croatiae – Najvjernija Majka Odvjetnica Hrvatske" - riječi su kojima je kardinal Bozanić zaključio homiliju.

Nakon popričesne molitve kardinal je još jednom upozorio na važnost obitelji. Obitelji su naše bogatstvo, djeca su naš blagoslov i obećanje budućnosti. Stoga, trebamo graditi obitelji i čuvati naše hrvatske katoličke obitelji, jer obitelji su one koje u ovo vrijeme jedine mogu očuvati naš hrvatski narod od razaranja i uništenja, rekao je kardinal. Roditelje je pozvao da ne žale vremena za svoju djecu, jer "važnije je nastojati više oko toga kakva će biti, negoli što će imati", upozorio je.

Podsjetio je kako su u vremenu komunizma upravo obitelji bile te koje su sačuvale naš narod. Danas živimo u novoj ideologiji relativizma koja žele sve iznivelirati, koja želi razoriti upravo obitelj, jer osjeća da je tu naša snaga. Ne dajmo se, čuvajmo naše hrvatske katoličke obitelji, pozvao je kardinal, te izrazio radost velikog broja prisutne djece i mladih. Stoga je roditelje potaknuo, da rado sa svojom djecom hodočaste Majci Božjoj Bistričkoj.

Misno slavlje pjevanjem je uveličao župski zbor svetišta pod ravnanjem s. Tihomile Sente. (ika / gk)

ZAŠTO DJECA LAŽU???

"Moj otac je šef policije. Ako me budeš tukao, strpat će te u zatvor." Rečenica koju često čujemo iz usta trogodišnjaka ili četverogodišnjaka rijetko je istinita. Treba li ozbiljno shvatiti ove male laži koje djeca izgovaraju?
Lagati znači razlikovati istinu od laži, stvarnost od mašte. Za malu djecu ta razlika uopće ne postoji. To što dijete govori poput čarolije se pretvara u istinu. Uostalom, nije li isto tako kad se dijete igra? Djevojčica vodi lutku u kupovinu, u park ili liječniku, a da ne izađe iz svoje sobe.
Dječja izmišljanja su normalna i čine dio djetetova psihomotornog razvoja. Iako su riječi što ih dijete izgovara lažne, one su ipak posuđene iz određene realnosti. Primjerice, otac malog hvalisavca nije policajac, no to je dobra izmišljotina. Policajac zaustavlja one koji čine nedjela i dječak je upotrijebio laž da se zaštiti.

Do četvrte godine života dijete misli da je rastužiti majku gore nego lagati. Prema tome, kad učini glupost radije će reći da nije kriv, samo da mama ne bude tužna.

Oko šeste ili sedme godine života, dijete već vrlo dobro shvaća što je laganje. Neka djeca shvaćaju smisao te riječi mnogo ranije nego im roditelji objasne. Dijete se u tim godinama služi lažima jer je to - praktično. Laž mu pomaže da izbjegne kaznu, da sakrije loše ocjene i da se pravi važno pred prijateljima.
Srećom, malo je djece koja redovito lažu, iako se neka služe lažima češće od drugih. Niža intelektualna razina utječe na pribjegavanje lažima u svrhu kompenzacije, tvrde dječji psiholozi.

U svakoj dobi dijete oponaša ponašanje roditelja. Mali dječak popravlja svoj kamion kao što njegov otac popravlja auto. Kako raste, dijete više ne imitira samo u igrama, nego u riječima i djelima. Roditelji su uzor savršenstva za svoje dijete. Zato je važno pokazati dobar primjer. Uvijek govoriti istinu, prilagođenu djetetovim godinama i situaciji. Na taj način se pridobija djetetovo povjerenje. Snaga tog osjećaja sigurnosti smanjit će u djetetu iskušenje da prevari. Djetetu je potrebno objasniti da biti pošten i uvijek govoriti istinu znači poštivati i sebe i druge. Time se dijete uči da nema samo sebi što predbacivati. No, to je moguće isključivo u okruženju u kojem se dijete osjeća sasvim sigurno, a što ovisi o ponašanju odraslih. Razgovor i objašnjenja često su korisniji od vikanja ili kažnjavanja. Da bi dijete moglo priznati lošu ocjenu ili kolektivnu kaznu u školi, treba ga osloboditi straha od kazne. Naravno, to ne znači biti ravnodušani i takve stvari prihvaćati bez riječi, no s pretjernom strogošću roditelja dijete postaje podmuklo zbog straha od kazne.

Teško je biti pun povjerenja kad majka najavi rutinski posjet liječniku, a sve završi cijepljenjem. Kako priznati lošu ocjenu, ako je obećan miran razgovor, a na kraju se pretvori u galamu? Što bi trebao misliti ako ga nagovarate da laže na telefon kako trenutno niste kod kuće? Malo je roditelja koji mogu mirne savjesti reći da nikada nisu bili ni u jednoj od ovih situacija, iako nemaju osjećaj da lažu svojoj djeci.

Rijetka su djeca "rođeni lažljivci". Takvima je sigurno potrebna pomoć psihologa. Drugi su uznemireni, zabrinuti, i lažu od straha pred kaznom. Varaju jer se boje odraslih, koji su ili previše strogi ili ne znaju komunicirati sa svojim djetetom. Odgoj temeljen na uzajamnom povjerenju uglavnom uklanja ovu ružnu dječju naviku.

Zanimljivo je da djeca znaju kako Pepeljuga, Snjeguljica ili vilenjaci ne postoje, ali vole slušati priče o njima. No, ona sanjaju i o mišu koji dolazi po zubić i posjetu Djeda Božićnjaka. Istinu o njima lako će prihvatiti ako znaju da će i dalje dobivati darove. Ali ako im istinu otkrije npr. prijatelj iz razreda dijete se može osjetiti prevareno od strane roditelja.

Zbog jedne igle

Ova priča je ISTINITA.
Dogodilo se u kući u kojoj sada stanujem, prije otprilike 60 godina.

U to doba, običaj je bio da putnici koje noć uhvati na cesti, u nekoj obližnjoj kući
zamole za večeru i noćenje na sjeniku.
Tako je bilo i jedne jesenje večeri u Zagrebu.
U kuću moje bake i djeda došao je putnik i zamolio za prenoćište. Uz večeru su razgovarali. Pita ga djed: "Odakle idete?"
"Idem iz Lepoglave, bio sam u zatvoru 35 godina. A za sve je kriva moja mama."
"Pa kako mama, što je napravila?"

"Kad sam imao 7 godina otišao sam u susjedovu kuću i ukrao sam iglu za šivanje.
Donio sam ju kući, a mama je rekla - bravo sine, baš nam je trebala igla!
Nakon toga sam nastavio krasti sitnice po kućama.
Počeo sam krasti i od prolaznika i jednom sam u pokušaju krađe ubio čovjeka.

Tako je jedna igla i mamina pohvala odredila moj cijeli život..."

MAJKA KRALJICA

U nekom su gradu trube objavile skup na glavnom trgu na kojem će se odlučivati tko bi bio najprimjereniji za kralja. Nastala je neopisiva gužva; na pozornici se pojavio nizak debeljuškast čovjek lijepo odjeven i pun zlatnog nakita! - Građani - obratio im se - mi smo bogati i moramo imati na čelu našega grada jednoga bogatog čovjeka!

Izviždali su ga, mnogi su protestirali, tražeći da kralj bude netko iz otmjenog roda; grof, vojvoda, kraljević…

Ali to nije odgovaralo drugima, koji su tražili da se izabere netko fizički snažan kako bi ih branio u slučaju potrebe. Oni su pozornicu doveli krupnog mišićavog čovjeka! - Nećemo ga - čuli su se povici s druge strane!

I nastao je sveopći metež, nitko nikoga više nije ni čuo a kamoli razumio i onda su se opet oglasile trube, a jedan stariji čovjek se obratio građanima. - Prijatelji moji, nemojmo se svađati oko kralja kojeg još nismo ni izabrali. Evo pozovimo jedno dijete tu među nama i njega pitajmo - neka nevino dijete kaže koga bi ono izabralo za kralja!

I dovedoše jedno dijete. Starac ga upita: - Koga bi ti želio za kralja? –

Ali ja ne želim kralja - reklo je dijete držeći palac u ustima - ja želim kraljicu. Neka to bude moja mama!!!

Gdje se točno nalazi granica između dobra i zla, dobrih i loših? Kakve to veze ima sa svakim od nas?

Na nekom je otoku život bio tako lijep i miran da su ljudi tu rado živjeli. Odjednom se sve promijenilo i otok je postao teško mjesto, ispunjeno kaosom, strahom i nemirom. Pošteni su ljudi bili vrlo zabrinuti, strahovali su od manje skupine koja je uzrokovala poteškoće. Shvatili su da moraju nešto učiniti.
”Moramo biti stroži s onima koji uzrokuju poteškoće i vode nas u nesreću”, govorili su.
”Nećemo ih uništiti. Ogradit ćemo ih. Okupit ćemo ih na posebnom dijelu otoka i ogradit ćemo ih visokom ogradom kako nam ne bi mogli krasti i uzrokovati zlo. To će onda moći raditi jedan drugome.”
Izabrali su ravni i stjenoviti dio otoka. I razdvajanje je započelo. Zamisao o razdvajanju bila je vrlo jednostavna. Svi su znali tko uzrokuje poteškoće: galamdžije, prodavači droge, pijanci, ljudi nečisti i nevjerni, oni koji su činili pobačaje, varalice i lopovi. No, one koji su to činili nije bilo lako otkriti.
Ljudi su se odupirali. Nisu željeli da ih se drži slabima. Znali su što ih čeka, da će biti izdvojeni i obilježeni kao gubavci. Razbile bi im se obitelji, djeca bi ostala siročad, izgubili bi prijatelje. Ali ”čišćenje” se nastavljalo. S jedne su strane zida bili grešni, a s druge dobri ljudi: pošteni, poštovani, vjernici, ugledni ljudi koji su držali zapovijedi i propise.
Na otoku je živio i sveti čovjek koji se zvao Anton. Svi su ga poštovali i divili mu se. Zato su pošteni ljudi podrazumijevali da će Anton ostati na njihovoj strani zida, ali ih je on strašno iznenadio kad je izabrao prebivalište među grešnicima.
”Antone, to nije pravedno”, prosvjedovali su dobri.
”Zašto ti jedini od poštenih ne želiš biti s nama?”
”Stvarno tako mislite?” upita ih Anton. ”Mislite da ste nedužni, miroljubivi i pošteni, a da su svi drugi utjelovljeni grijesi? Dobro, varajte sami sebe, ali samo ste naizgled nedužni. Tko može prosuditi koji je čovjek dobar, a koji nije? Tko od nas može reći da nikada nije učinio niti jedno loše djelo? Sve to što zamjerate drugima i vi sami činite. Zatvorivši svoju braću i sestre uskratili ste im mogućnost obraćenja i time ste silno sagriješili. Ja sam na ovoj strani zida zato jer sam grešnik koji je učinio loša djela.”
Tim ih je riječima odvratio od njihovih planova te su srušili pregradu.
Usred nas samih, usred našeg srca nalazi se razlika između dobra i zla. U svome srcu loše i zlo gurnimo u tamni kut i tamo ga zatvorimo. To je teže nego odgurnuti grešne ljude u posebni prostor. Jesmo li sigurni da netko ne bi i nas tamo poslao?