Konkretno

»Ti, Gospodine, ljubiš sva bića, i ne mrziš nijedno koje si stvorio. Blago kažnjavaš prijestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove, da se ostave zloće, jer ti si Bog naš« (Mudr 11, 24-25. 26; 12, 2). Tako pjeva ulazna pjesma na Čistu srijedu. Poziva nas da čujemo Božji ukor i ostavimo se grijeha.
Kako se ne diviti beskrajnoj Božjoj mudrosti koja čovjeka odgaja, ne samo kroz pisanu riječ i navještaj nego i kroz cjelokupnu prirodu! Pomalo tmurno vrijeme, kiša koja sipi, pada... pa se čovjek osjeća kao da ga oblaci s nebesa pritišću svojom »težinom« i ne daju mu da diše punim plućima. Kao da ga tjeraju da osjeti kako je živjeti pod težinom grijeha, da se sjeti svojih zloća, da mu se srce skruši i ponizi pred Božjim milosrđem i ljubavlju. U isto vrijeme, unatoč sivilu i hladnoći, osjeća buđenje novog života, života koje samo sunce svojom snagom i toplinom može dati. Neki je to osjećaj vedrine i divljenja i neizrecivog čuđenja zbog uzvišenosti događaja koji je pred nama... Božja ljubav i milosrđe i dobrota i opraštanje.... spasenje... život..
I ne treba zanemariti onaj prvi osjećaj kako bi se čovjek mogao trgnuti iz svakodnevnih prijestupa i temeljitije preispitati svoj odnos prema Bogu. A uvijek je pitanje što to zbilja znači? Treba si priznati: »Grešnik sam«, ali kako uvidjeti konkretan grijeh? »Želim se popraviti, biti bolji«, ali konkretno u čemu? »Želim pomoći«, ali komu i kako? »Volim sve«, ali komu to konkretno pokazati? Nekontrolirano poopćavanje osjećaja i namjera može zarobiti čovjeka u bezličnoj zbrci i kaosu pa da zaboravi da jedino može i treba raditi na konkretnim grijesima i na konkretnim dobrima. Inače se sve gubi u magli dobrih namjera.
Od čega onda početi, konkretno? Pa možda od »ti, Gospodine, ljubiš sva bića« i potražiti one trenutke kad smo konkretno osjetili Božju dobrotu i brigu. I ljubav. I čime smo mi tu ljubav konkretno uvrijedili. Inače ta rečenica neće ništa značiti osim bezlične utjehe utopljene u opću grešnost bez konkretnih pomaka.

Učitelju gdje stanuješ?

Učitelju, gdje stanuješ? Gdje si našao mjesto da otpočineš, da se sakriješ, da boraviš? Smijem li k tebi, smijem li u prostore tvoga mira, tvoje samoće i sigurnosti? Smije li onamo gdje ti boraviš u molitvi gdje si u dubokom sjedinjenju s Ocem?Učitelju, možeš li me povesti na ona mjesta gdje ćemo biti sami, ti i ja? Možeš li mi darovati svoje povjerenje, primiti me kao jednog od svoga prijatelja?Učitelju, povedi me k sebi, u svoj stan kao što si to učinio prvim učenicima koji su puni želje i znatiželje krenuli za tobom. Osvrni se i na mene. Okreni se da me vidiš. Želim ići za tobom.Pripazi na mene. Ne smijem tako brzo, jer moj je korak sporiji, moj je hod laganiji. Ne mogu tako brzo do cilja. Pokaži mi svoj dom. Učitelju, primi me k sebi.

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu, 28. listopada

Papinu katehezu na općoj audijenciji prenosimo u cijelosti:
Draga braćo i sestre, danas ću se zadržati na zanimljivoj stranici povijesti, vezanoj uz procvat latinske teologije u 12. stoljeću, koja je ispisana zahvaljujući bogomdanom nizu koincidencija. U zemljama Zapadne Europe vladao je u to doba relativni mir, koji je jamčio društvu ekonomski razvoj i učvršćivanje političkih struktura, te pridonosio živoj kulturnoj djelatnosti zahvaljujući također kontaktima s Istokom. U Crkvi su se zapažale blagodati širokog djelovanja poznatog pod nazivom "gregorijanska reforma", koja je bila snažno promicana u prethodnom stoljeću i koja je u život crkvene zajednice, prije svega u kler, unijela veću evanđeosku čistoću evanđelja te vratila Crkvi i papinstvu istinsku slobodu djelovanja. Širila se, pored toga, opsežna duhovna obnova, potpomognuta bujnim razvojem posvećenog žvota: rađali su se i širili novi redovnički redovi, dok su već postojeći bilježili novi obećavajući procvat.
Novi je procvat doživjela i teologija stekavši veću svijest o vlastitoj naravi: produbila je svoju metodu, hvatala se u koštac s novim problemima, napredovala u razmatranju Božjih otajstava, iznjedrila temeljna djela, nadahnula važne inicijative s područja kulture, umjetnosti i književnosti te pripremila tlo za remek-djela koja će se javiti u narednom stoljeću, stoljeću svetog Tome Akvinskog i Bonaventure iz Bagnoregia. Dva su područja na kojima se odvijala ta živa teološka djelatnost: samostani i gradske škole, scholae; iz nekih od ovih potonjih su ubrzo proistekla sveučilišta, koja predstavljaju jedno od tipičnih "iznašašća" kršćanskog Srednjeg vijeka. Upravo polazeći od ta dva područja, samostana i scholae, može se govoriti o dva različita modela teologije: "monaška teologija" i "skolastička teologija". Predstavnici monaške teologije bili su monasi, općenito opati, koje je resila mudrost i revnovanje za evanđelje i koji su, u biti, bili posvećeni tome da probude i jačaju želju i ljubav za Bogom. Predstavnici skolastičke teologije bili su naobraženi ljudi koji su se s velikom ljubavlju posvetili istraživanju; magistri željni pokazati razložnost i utemeljenost Božjih i ljudskih otajstava, u koje se, istina, vjeruje vjerom, ali ih se shvaća također razumom. Različiti cilj objašnjava različitost njihove metode i načina bavljenja teološkim radom.
U samostanima iz 12. stoljeća teološka metoda se u prvom redu primjenjivala na tumačenje Svetog pisma, odnosno sacra pagina - da se poslužimo izrazom koji su upotrebljavali pisci toga doba; posebno je prakticirana biblijska teologija. Monasi su, naime, bili pobožni slušatelji i čitatelji Svetog pisma i jedno od njihovih glavnih zanimanja bila je lectio divina, to jest molitveno čitanje Biblije. Za njih jednostavno čitanje svetog teksta nije bilo dovoljno da bi se shvatio njegov duboki smisao, nutarnje jedinstvo i vrhunaravna poruka. Trebalo je, stoga, prakticirati "duhovno čitanje", u poučljivosti Duhu Svetom. Tako se u otačkoj školi Biblija tumačila na alegorijski način, kako bi se na svakoj stranici, kako Staroga tako i Novoga zavjeta, otkrilo što ona kaže o Kristu i njegovu djelu spasenja.
Biskupska sinoda održana prošle godine na temu "Božja riječ u životu i poslanju Crkve" podsjetila je na važnost duhovnog pristupa Svetom pismu. U tu je svrhu korisno okoristiti se bogatstvom monaške teologije, nikada prekinutoj biblijskoj egzegezi kao i djelima koja su sastavili njezini predstavnici i dragocjenim asketskim komentarima na biblijske knjige. Literarnoj izobrazbi monaška je teologija pridruživala dakle duhovnu. Bilo se naime svjesno da jedno čisto teorijsko i profano čitanje nisu dovoljni: da bi se prodrlo u srž Svetog pisma, moralo ga se čitati u duhu u kojem je napisano i nastalo. Literarna izobrazba bila je nužna radi toga da se upozna točno značenje riječi i olakša shvaćanje teksta, izoštravajući gramatičku i filološku osjetljivost. Benediktinski znanstvenik iz prošloga stoljeća Jean Leclercq ovako je naslovio raspravu kojom predstavlja karakteristike monaške teologije: L'amour des lettres et le désir de Dieu (Ljubav prema riječima i želja za Bogom). Doista, želja da se upozna i ljubi Boga, koji nam izlazi ususret po svojoj Riječi koju treba prihvatiti, razmatrati i provoditi u djelo, navodi čovjeka da pokuša produbiti biblijske tekstove u svim vidicima. Postoji zatim jedan drugi stav na kojem insistiraju oni koji prakticiraju monašku teologiju, to jest prisni molitveni stav, koji mora prethoditi, pratiti i nadopunjavati proučavanje Svetog Pisma. Budući da je monaška teologija, u konačnici, slušanje Božje riječi, da bi je prihvatio čovjek mora pročistiti srce i, prije svega, u njemu se mora probuditi gorljiva želju za susretom s Gospodinom. Teologija postaje stoga meditacija, molitva, zahvalna pjesma i potiče na iskreno obraćenje. Brojni su predstavnici monaške teologije, na taj način, dosegli najviše domete mističnog iskustva i predstavljaju poziv i nama da hranimo svoj život Božjom riječju, primjerice, pozornijim slušanjem čitanja i evanđelja, osobito na nedjeljnoj misi. Važno je uz to određeno vrijeme u danu posvetiti razmatranju Biblije, kako bi Božja riječ bila svjetiljka koja rasvjetljuje naš svakodnevni hod na zemlji.
Skolastičku teologiju, međutim, - kao što smo već rekli – prakticirale su scholae, koje su nikle uz velike katedrale toga doba i u kojima je naobrazbu stjecao kler, odnosno oko nekog učitelja teologije i njegovih učenika, gdje su naobrazbu stjecali stručni kulturni djelatnici, u dobu u kojem se znanje sve više cijenilo. U središtu metode skolastika, koji nije lako shvatiti današnjem čovjeku, bio je quaestio, koji se sastojao od određenog pitanja koje je trebalo obraditi. U dijalogu sa svojim učenicima, učitelji su čitali teološke "manuale", poput primjerice glasovitih Sententiae Petra Lombardskog, predlagali su neku temu, ukazivali na auctoritates, to jest na misao najuglednijih pisaca ili izvora, iznosili na vidjelo neka proturječja i nabrajali točke koje treba obrađivati. Predstavljale su se teze u prilog raznih rješenja i, nakon prikladne i produbljene rasprave, primjenjivala se jedna od njih kao zaključak. Organizacija questiones vodila je sastavljanju sve širih sinteza, takozvanih summae, koje su bile opširni teološko-dogmatski traktati. Skolastička teologija išla je za tim da prikaže jedinstvo i sklad kršćanske objave pomoću jedne metode, zvane upravo "skolastička", koja ukazuje povjerenje čovjekovu razumu: gramatika i filologija su u službi ljudskog znanja, ali je to još više logika, to jest disciplina koja proučava "funkcioniranje" ljudskog razuma, tako da izbije na vidjelo istina neke rečenice. I danas, čitajući skolastičke summae, čovjek ostaje zapanjen redom, jasnoćom, međusobnom logičkom povezanošću tema i dubinom nekih shvaćanja. Tehničkim rječnikom rečeno, svakoj riječi se pripisivalo točno određeno značenje a između vjere i shvaćanja se uspostavljao jedan odnos u kojem su se međusobno razjašnjavali.
Draga braćo i sestre, ponavljajući poziv iz Prve Petrove poslanice, skolastička teologija nas potiče biti uvijek spremni odgovoriti svakom onom tko od nas zatraži razlog nade koja je u nama (usp. 3,15). Podsjeća nas da između vjere i razuma postoji neka naravna prisnost, utemeljena na samom redu stvaranja. Sluga Božji Ivan Pavao II., u uvodu enciklike Fides et ratio piše: "Vjera i razum su kao dva krila koja uzdižu ljudski duh prema promatranju istine". Vjera je otvorena naporu shvaćanja od strane razuma; razum, pak, prepoznaje da ga vjera ne umrtvljuje, već ga naprotiv gura prema sve širim i višim obzorima. Tu dolazi do izražaja trajna pouka monaške teologije. Vjera i razum, u uzajamnom dijalogu, trepere od radosti kada su nadahnute istraživanjem dubokog jedinstva s Bogom. Kada ljubav oživljuje molitvenu dimenziju teologije, spoznaja, stečena putem razuma, se širi. Istina se traži s poniznošću, prihvaća s divljenjem i zahvalnošću: riječju, spoznaja raste samo ako ljubi istinu. Ljubav se tada pretače u shvaćanje a teologija u istinsku mudrost srca, koja usmjerava i podupire vjeru i život vjernika. Molimo da put spoznaje i produbljivanja Božjih otajstava budu uvijek prosvijetljeni Božjom ljubavlju. (kta/ika)

Sveti Šimun i Juda Tadej, apostoli

Apostole možemo smatrati veoma povlaštenim ljudima jer su kroz tri godine bili u Isusovoj blizini. On im je bio učitelj i prijatelj, s njim su mogli razgovarati, promatrali su primjer njegova života, trajno su doživljavali najdragocjenije duhovno iskustvo. Ono što je njima dano, dano je i nama samo na jedan drugi način. I mi možemo na jedan duhovan, mističan, kontemplativan način boraviti u Isusovoj blizini, biti trajno povezani s njime, proživljavati pojedine tajne i događaje iz njegova života. Slavljenje blagdana apostola može nam pomoći u tome, može u nama buditi želju da i mi Isusa slijedimo izbliza.Novozavjetni spisi dosta nas škrto obavještavaju o dvojici apostola koje danas slavimo. Šimuna spominju u četiri apostolske liste. Matej i Marko nazivaju ga Kananejcem, dok ga sv. Luka naziva Revniteljem. To ime s velikom vjerojatnošću govori da je Šimun nekoć bio pristalica fanatične antirimske stranke zelota, govori da je vatreno ljubio svoj židovski narod i da je trpio što je taj narod na svome zemljištu bio pod tuđinskom okupacijom ne imajući svoje vlastite države. U to se trpljenje baš i nije tako teško uživjeti jer svaki zdrav i normalan čovjek ljubi svoj narod te želi da živi u slobodi, u svojoj vlastitoj državi.Prema legendi, obojica su apostola pretrpjela okrutnu mučeničku smrt. Bili su prepiljeni. U likovnoj umjetnosti Šimun se stoga obično prikazuje s pilom, a štuju ga kao svoga zaštitnika drvosječe,Origen, veliki autoritet za poznavanje Svetoga pisma, a svome Komentaru Poslanici Rim janima drži da je Juda Tadej ista ličnost s Judom Jakovljevim. Jakovljevim ga naziva sv. Luka, a Tadejom sv. Matej i sv. Marko. Sv. Ivan ga naziva Juda "ne onaj Iškariotski". Taj je Juda postavio Isusu pitanje: "Gospodine, kako to da ćeš se objaviti nama, a ne svijetu? (14,22). Isus mu je na to pitanje odgovorio:"Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, ne drži mojih riječi. Riječ koju slušate nije moja, već od Oca koji me posla. - Ovo sam vam govorio boraveći s vama. A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh" (Iv 14,23-26). Zahvaljujući pitanju Jude Tadeja dobili smo od Isusa tako lijep odgovor, pun pouke, utjehe i nade za svakoga od nas. Taj odgovor izriče bit nasljedovanja Isusa Krista. Nasljedovanje se očituje u ljubavi, a ljubav ostvaruje i dokazuje u čuvanju i obdržavanju svega onoga što nas je Isus učio i što nam je rekao.Sv. Judi Tadeju zahvaljujemo i jednu posve kratku poslanicu koja je uvrštena a knjige Svetoga pisma Novoga zavjeta. On je počinje ovako: "Juda, sluga Isusa Krista i brat Jakovljev," Iz toga zaključujemo da je bio brat apostola sv. Jakova Mladega, koji je također napisao jednu poslanicu.U uvodu i napomenama hrvatskoga prijevoda i izdanja Biblije iz god. 1968 čitamo: "Zacijelo je Juda, poslije smrti brata Jakova, god. 62, nastupio u njegovoime i s njegovim autoritetom da vjernike upozori na opasnost novih strujanja i zastranjenja a mladom kršćanstvu. Njegov kratki napis sav plamti živošću, jetkošću, energičnošću; odmah prelazi u polemiku i izravnim nagovorom prijeti onima koji promiču krivovjeran nauk i slobodarstvo u moralnom životu. Teško je točno odrediti o kakvim je strujanjima riječ. Bit će to preteče gnostičkih strujanja s kojima će se kršćanstvo boriti od kraja I. stoljeća pa dalje. Pisac nastupa s duhom i rječnikom kojim su se u Starom zavjetu proroci borili protiv lažnih proroka. Iskorištava i izvanbiblijske židovske spise, kao što su Uznesenje Mojsijevo i KnjigaHenokova, te iz navedenih odlomaka izvodi moralnu pouku kako je to bio običaj u sinagoškom moralnom propovjedništvu.Štovanju su sv. Jude Tadeja pridonijele Objave svete Brigite u kojima je Gospodin potiče da s pouzdanjem zaziva toga apostola. U XVIII. stoljeću štovanje je tog apostola postalo veoma popularno a Austriji, a još više u Poljskoj, gdje i danas tolike osobe nose ime Taddeusz. Slavni poljski pjesnik Mickiewicz dao je i svom velikom pjevu naslov Pan Taddeusz, što znači Gospodin Tadija.Iz Austrije se štovanje sv. Jude Tadeja proširilo i po Hrvatskoj. Vjernici ga naročito rado zazivaju u pomoć u bezizlaznim situacijama. Uz blagdan svetih apostola Šimuna i Jude Pius Parsch daje nam ovu pouku: "Zajedništvo u Kristovoj ljubavi traži i zajedništvo u patnji. Apostoli su to u svom životu iskusili i ostvarili. Njihovo je zajedništvo u Kristovoj ljubavi bilo okrunjeno njihovim zajedništvom trpljenja u mučeništvu. To od njih moramo i mi naučiti."

Ne-korisni čovjek

Kao s Bogom, isto je tako s ljudima. Uostalom, naš se odnos prema Bogu neizbježno odražava na čovjeku i obratno. Kako se odnosimo prema Bogu, tako se odnosimo i prema čovjeku i obratno.
Ja ne želim biti prihvaćen zato što znam nešto lijepoga reći ili biti dobar zabavljač društva ili znam pjevati, ili jer imam utjecaja na pretpostavljene, ili jer imam novaca. Ja želim da me se prihvati, ne zbog mojih sposobnosti, položaja, bogatstva, nego i onda kad svega toga nemam. Ne želim biti prihvaćen niti samo kad činim dobro, jer ja ne mogu uvijek činiti samo dobro i biti uvijek samo dobar, budući da sam ja samo grešan čovjek. Ja želim da me se prihvati i kao grešnoga. Jer kako ću se popraviti, kako postati bolji ako sam voljen samo kad činim dobro (onako kako to drugi zamišljaju!). Ja ne želim biti prihvaćen samo u onome što mogu nego i u onome što ne mogu. Želim biti prihvaćen i u svojim granicama i nesposobnostima i neznanjem. I želim biti prihvaćen kad znam ne samo ugodno nego i neugodno iznenaditi. Želim biti prihvaćen kao onaj koji i griješi.
Borim se za to da samoga sebe prihvatim takvim kakav jesam: i dobar i loš, i ugodan i neugodan, i raspoložen i neraspoložen, ponekad u ekstazi molitve a više puta rastresen, ponekad uspješan a više puta neuspješan.
Bog me takvoga prihvaća, moram sebe takvoga prihvatiti i sebe takvoga – baš pravi križ! – do kraja nositi. Ako me drugi poštuju, vole, onda me i oni mogu prihvatiti samo takvim kakav jesam: čovjek bez aureole!
Bog ne može prihvatiti nešto nepostojeće, nešto što nije. Zašto bih ja morao prihvaćati, odnosno živjeti s onom slikom o sebi koja ne postoji? Ne znači li to biti glumac? Zar to ne opterećuje više nego stvarnost, ma kakva ona bila? Psiholozi kažu da glumci imaju najteže duševne probleme, osobito kad im počne opadati karijera. Mogu li uopće postati bolji ako stalno živim s uvjerenjem da već jesam dobar? Eto zašto mi idemo rakovim koracima prema savršenstvu i dobroti: zapravo se od tih ideala udaljavamo, držeći da smo ih već postigli!
I drugi, ako me prihvaćaju, onda me prihvaćaju samo ovakvim kakav jesam, a ne kakav nisam. Nisu me prihvatili ako me nisu tako prihvatili. Kad jako dobro misle o meni, onda je to često projekcija njihove vlastite neostvarene dobrote. Dokad ću ja morati i uopće moći glumiti da bih uvijek odgovarao njihovoj slici i uvijek bio "prihvaćen"? Kad ih samo jedanput neugodno iznenadim, zaboravit će sve ono stvarno dobro u meni i tu stvarnost proglasiti lažju, kao što su dosad laž dobra o meni proglašavali stvarnošću.
Ne želim biti koristan, želim biti prihvaćen! Najradije bih onima koji imaju lijepu lažnu sliku o meni odmah zaviknuo: Ja nisam taj kojega tražite! Ali i ne moram to nikome doviknuti. Dovoljno je vidljivo – tko želi vidjeti!

PRIOPĆENJE S PLENARNOG ZASJEDANJA HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE »Kriza morala i permisivni karakter društva poremetili ljestvicu vrijednosti«

Tajništvo Hrvatske biskupske konferencije objavilo je priopćenje s 39. plenarnog zasjedanja HBK koje je Pod predsjedanjem predsjednika Hrvatske biskupske konferencije đakovačko-osječkog nadbiskupa Marina Srakić održano od 20. do 22. listopada u Dubrovniku. Priopćenje prenosimo u cijelosti.

»Polazeći od općeg društvenog stanja, biskupi su analizirali situaciju vjernika u pluralnom društvu koje je bitno označeno permisivnošću (popustljivošću). U uvodnom izlaganju mons. Srakić je istaknuo da danas mnogi smatraju da naše vrijeme prolazi razdoblje moralne involucije (srozavanja) slične onoj u doba grčko-rimske dekadencije koja se očituje kao kriza morala ili "demoralizacije". Ona se očituje kao kvantitativno povećanje moralnog zla, kao "permisivni" karakter društva u kojem se zlo smatra nečim normalnim, a donose se i tzv. "permisivni zakoni", te kao amoralnost novog tipa čovjeka, tvorca aktualnog društva, pri čemu pod utjecajem doktrinarnog i praktičnog ateizma dolazi do demoralizacije samih načela, što je u stvari uzrok krize suvremenog svijeta.

Naglašeno je da je jedan od faktora koji je pospješio permisivnost tendencija da se Crkvu ušutka, da je se ne sluša te da je se iz društva protjera u sakristiju. No, Crkva smatra da je njezina glavna zadaća biti svjetlo svijeta i sol zemlje. Ona se te svoje misije ne odriče uz rizik da bude neshvaćena, da se prema njoj neprijateljski odnosi i da je se progoni.

Kao posljedica permisivnosti stvara se diktatura relativizma u kojoj se čini da je sve dopušteno i da ne postoje nikakva objektivna mjerila. Današnje društvo dopušta mnogo toga što se do sada zabranjivalo i nastoji proširiti područje tolerancije osobito na područje moralnih ponašanja i društvenih odnosa. Zakoni koji se donose ipak nemaju svoj zadnji korijen u autoritetu naroda i njegovih predstavnika, već u snazi naravnog i božanskog zakona. U tom smislu, apsolutne vrednote kao život ili vlasništvo, ne mogu biti predmet političke igre glasovanja.

Permisivnost, ulazeći u društvene odnose i zajednički život ljudi, očito kompromitira zakonite zahtjeve odgoja (djeca je traže od roditelja), formacije (učenici je traže od nastavnika) i bratske opomene (pojedinci je traže od svoje okoline). Obitelj, škola i zajednički život su u krizi upravo zato što se uveo taj kriterij koji poput crva nagriza iznutra i kvari sve, iako strukture ostavlja netaknute. Naravno da u takvom ozračju padaju u prazno apeli javnih vlasti građanima u kojima se traži suradnja u nastojanju da se zaustave neka socijalna zla. Pokvarenost proširena u javnoj upravi, komercijalne prijevare, zloupotrebe političke vlasti i slično cvjetaju na tlu permisivnosti koja je sukrivac u neredima nad kojima se kuka. Gotovo da nema područja javnoga života na kojem nema zlokobnih posljedica permisivnosti.

Sagledavajući to stanje, nije teško zaključiti kako je ono uvjetovano praktičnim ateizmom i religioznom indiferentnošću. Crkva u toj i takvoj situaciji uvijek ponovno ističe nadu koja je u Isusu Kristu koji je umro da svijet oslobodi od vlasti grijeha i propasti. On je upravo izvor sigurnosti i spasenja čovjeka i svijeta. "Nema, uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti" (Dj 4, 12). Danas smo svjedoci kako u društvu smeta glas Crkve koja poziva na poštivanje Božjega zakona i moralnih normi. To se očituje u jasno izraženom neprijateljstvu prema Papi, biskupima i svećenicima. No Crkva, vršeći svoje poslanje u svijetu, prije svega poziva vjernike na svjedočenje vjernošću svojoj savjesti, i to ispravno formiranom i njegovanom u skladu s Božjom riječi. Osim toga kršćani su pozvani da se ne suobličuju etici svijeta već da svojim životom svjedoče moral Evanđelja kako ga Crkva prenosi, tumači i primjenjuje. Današnje društvo proživljava krizu svih vrsta, a najdublja je ona moralna koja je poremetila ljestvicu vrednota. Svi osjećaju potrebu preporoda i obnove. To je moguće jedino na način da čovjek pronađe samoga sebe u svjetlu vjere, u svjetlu nade koja mu je dana Božjom objavom. Jedino tako čovjek može postići i doseći puni smisao svojega postojanja i mijenjati ono što je nedostojno u njegovom osobnom kao i društvenom životu.

Biskupi su zaključili da takvo stanje iziskuje nova pastoralna promišljanja i traženje putova koji će pomoći čovjeku naći svjetlo vjere i otvarati mu sigurniju perspektivu. Zadužili su nekoliko tijela HBK da tu analizu prošire i predlože konkretne korake za budućnost.

Biskupi su razgovarali o procesu pristupa Hrvatske Europskoj Uniji ističući kako među ljudima treba čuvati svijest o dostojanstvu, vlastitoj vrijednosti i identitetu, jer jedino na taj način možemo tu zajednicu naroda obogatiti svojim ulaskom.

Biskupi su načelno prihvatili temeljni dokument HBK za televizijski i radijski prijenos liturgijskih slavlja koji unosi novo svjetlo i daje jasne smjernice kako bi ti prijenosi bili vjerni onome što se prenosi, poštujući u isto vrijeme narav i načela medija koji prijenos ostvaruje.

Biskupi su analizirali najnoviju encikliku Pape Benedikta XVI. "Caritas in veritate" ("Istina u ljubavi"), prvu njegovu socijalnu encikliku. Nastavljen je rad na tekstu dokumenta o svećeničkoj formaciji koji nastoji odgovoriti zahtjevima suvremenoga čovjeka i društva te pomoći crkvenim odgojnim institucijama u pripremi budućih svećenika za suvremene kulturalne, općedruštvene i pastoralne okolnosti u kojima će se ostvarivati njihovo poslanje.

U Svećeničkoj godini koju je proglasio papa Benedikt XVI. u lipnju ove godine, biskupi su razmatrali o liku svećenika i njegovoj pastoralnoj službi. Utvrđeno je, između ostalog, da je u svim biskupijama pokrenuto mnoštvo inicijativa u svezi sa Svećeničkom godinom, a da će se na nacionalnoj razini pripremiti zajedničko hodočašće svećenika iz cijele Hrvatske i to 15. travnja 2010. godine. To će se hodočašće organizirati u Zagrebu, pohodom na grob blaženoga kardinala Alojzija Stepinca povodom 50. obljetnice njegove smrti, kao i pohodom na grob sluge Božjega o. Ante Antića koji je svojom predanom službom ispovjednika nadahnuće današnjim generacijama svećenika.

Kardinal Bozanić je izvijestio biskupe o svom susretu sa svetim ocem Benediktom XVI. tijekom Papina pastirskog pohoda Češkoj krajem rujna ove godine. Kardinal je istaknuo da je tom prigodom, kao i za vrijeme zadnjeg pohoda biskupa HBK "ad Limina" u Rimu 2006. godine, iznio Svetome Ocu želju da pohodi Hrvatsku, naglašavajući da je 2010. godine 50. obljetnica smrti blaženoga kardinala Alojzija Stepinca. Papa je izrazio spremnost i otvorenost za dolazak u Hrvatsku.

Biskupi su podrobno analizirali stanje u društvu, osobito pod vidom odnosa Crkve i društva. Konstatirali su da se pomno prate događaji koji su važni za život čovjeka i budućnost naroda te da se o aktualnim pitanjima redovito oglašavala Komisija HBK "Iustitia et Pax". Ta će se praksa nastaviti i dalje.

Na zasjedanju su, između ostalog, određeni termini za zasjedanja u 2010. godini: izvanredno plenarno zasjedanje HBK održat će se 25. siječnja u Zagrebu, proljetno plenarno zasjedanje HBK održat će se od 12. do 14. travnja u Zagrebu, jesensko plenarno zasjedanje HBK održat će se od 19. do 21. listopada u Lovranu u Riječkoj nadbiskupiji.

Kao što je i bilo najavljeno, biskupi su pohodili otočić Daksu u srijedu, 21. listopada, gdje su se uz sudjelovanje mnogobrojnih vjernika pomolili za nedužne žrtve jugokomunističke vlasti. Taj isti dan, u prepunoj dubrovačkoj katedrali, služena je svečana koncelebrirana sveta misa koju je predvodio i propovijedao predsjednik HBK đakovačko-osječki nadbiskup dr. Marin Srakić«, ističe se u priopćenju s plenarnog zasjedanja HBK koje je objavilo Tajništvo HBK. (ika / gk)

27.10.2009.

BIBLIJA I KATEKIZAM

STARI ZAVJET

NOVI ZAVJET

KATEKIZAM KATOLICKE CRKVE

SVI PUTOVI VODE U RIM

Klikni na:

Rim - foto

I G R E

Ponavljanje gradiva trećeg razreda - kviz
Uskrsno vrijeme - kviz
Biblijske osobe - kviz
Proroci - kviz
Veliki tjedan - kviz
Asocijacije

IGRE na KNI (memorije, slagalica - slike, slagalica - pojmovi)


SVETI NIKOLA memory
SVETI NIKOLA "križić - kružić" - interaktivno
ŠTALICA slagalica


UKRAŠAVANJE BOŽIĆNOG DRVCA
NOINA ARKA

Svetac dana: sv. Antun Marija Claret

Sv. Antun Marija Claret (1807.-1870.) rodio se u Kataloniji 1807. godine. Zaređen je za svećenika te uspješno djeluje kao pučki misionar. Godine 1849. osnovao je misijsku družbu "Sinovi Srca Marijina", a potom i žensku granu "Kćeri Srca Marijina", popularno klaretinci i klaretinke. Bio je veliki štovatelj i pobožnik Srca Marijina.
Imenovan je nadbiskupom Santiaga na Kubi gdje djeluje 1850.-1857. godine. Duhovnim je vježbama obnavljao svećenstvo, a puk pastoralnim pohodima i misijama.
Za vrijeme potresa i pošasti obilazio je bolnice ispovijedajući, tješeći i pružajući milostinju. Za socijalno dobro puka po župama je osnivao štedionice. Postao je trn u oku neprijateljima vjere te se vraća u Španjolsku.
Napisao je nekoliko vrijednih asketskih spisa te promicao dobru knjigu. Sudjelovao je na Prvom vatikanskom saboru. Umro je 1870. godine u Fontfroideu u Južnoj Francuskoj. Svetim je proglašen 1950. godine.

Kardinal Turkson novi predsjednik Papinskog vijeća za pravdu i mir

Papa Benedikt XVI. je, temeljem dobi, prihvatio ostavku kardinala Renata Raffaela Martina na mjestu predsjednika Papinskog vijeća za pravdu i mir. Temeljem Papine odluke novi predsjednik Papinskog vijeća za pravdu i mir postao je nadbiskup Cape Coast u Gani kardinal Peter Kodwo Appiah Turkson.
Kardinal Turkson rođen je 11. listopada 1948. godine. Za svećenika nadbiskupije Cape Coast zaređen je 1975. godine, a njezinim nadbiskupom imenovan je 6. listopada 1992. Za biskupa je posvećen 27. ožujka 1993. godine.
Dužnost predsjednika Biskupske konferencije Gane obnašao je od 1997. do 2005. godine. Papa Ivan Pavao II. ga je na konzistoriju 21. listopada 2003. godine kreirao kardinalom. (ika / gk)
24.10.2009.

Ljubav iz koje je potekla krv i voda

Ljudsko srce čezne za savršenom ljubavlju, ali ne samo u duhu, nego i u tijelu. Čovjek traži Boga i u duhu i u tijelu. U čovjeku! U sebi i drugima. Ljudsko srce treba savršenu ljubav u čovjeku. Traži savršeno utjelovljenje savršene ljubavi. Savršena Boga i savršena čovjeka.

Čovjek dakle ne traži samo Boga, nego i čovjeka. I to savršena čovjeka. A takva uzaludno traži. Nema ga, nema, a tako ga silno treba. U sebi - i u drugima.

To je ljudsko iskustvo prije Isusa iz Nazareta! To je i današnje iskustvo bez Nazarećanina! On, samo on je savršen čovjek, za kojim ljudsko srce čezne. Samo on je potpuno ostvaren, cjelovit, čovjek! Jedino on je savršeno utjelovljenje savršene ljubavi! Savršen Bog u savršenu čovjeku!

Ljudsko srce prepoznaje njegov glas i sluša ga. Po ljubavi ga prepoznaje. U ljubavi ga prepoznaje. Samo onaj koji ljubi, može ga prepoznati. Jer jedino ljubav prepoznaje ljubav. I slijedi je - i postaje ona. Čovjek sluša njegov glas i prije nego ga vidi i upozna. Sluša riječ ljubavi, i plamti njegovo srce; plamti, ali ne izgara. Čovjek prepoznaje njegov lik, jer ga u sebi nosi. U svojem duhu i u svojem tijelu. U njemu pronalazi i vidi sebe - potpuno ostvarena i sretna čovjeka - onakva kakav bi trebao i želio biti. U njemu vidi Spasitelja, a ne neku metaforu, ideju, ideologiju, neku kozmičku silu, niti samo primjer i uzor, nego onoga koji ima dušu, krv i tijelo; onoga koji ne živi samo za sebe, koji iz ljubavi za svakoga čovjeka proli svoju krv, jer svakoga nosi u sebi, u vječnome jedinstvu istog Oca. Za svakoga čovjeka (koji ga ljubavlju prihvaća i želi) ostvaruje životni cilj: utjelovljenje ljubavi - cjelovitost čovjeka; sjedinjenje s beskrajnom i savršenom ljubavlju - povratak Ocu nebeskomu - savršena i vječna radost života - u svojem izvoru - u Ocu stvoritelju; vječno spasenje.

U Isusu iz Nazareta čovjek vidi svojeg brata, i u duhu i u tijelu, sebi potpuno jednaka, osim u grijehu. U njemu vidi sebe i svojeg Oca. Vidi savršenu Očevu sliku i u njoj sebe. Vidi svojeg brata, koji ga bezuvjetno ljubi i daruje mu svoju ljudsku potpunost. U potpunu povjerenju i predanju Ocu. U njemu pronalazi savršena čovjeka i savršena Boga. Savršenu ljubav! Ljudsku i božansku. Ljubav iz koje je potekla krv i voda! Izvor vječne ljubavi i života.